Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Kulturna politika u Beogradu

   

Dragan BJELOGRLIĆ

piše o peticiji podrške Gorici Mojović

Još traje osma sednica

Nisu u pravu oni koji tvrde da se duh Petog oktobra najmanje osetio u srpskom fudbalu. Gora situcija je u beogradskom pozorištu, gde se nije desila ni formalna ni suštinska promena već dobrih 20 godina. Zbog toga se pre može govoriti o duhu Osme sednice, koja u beogradskim (srpskim) pozorištima još traje.

Tadašnja - gle čuda i sadašnja - pozorišna elita čuvala je godinama ona dva čuvena Bakočevićeva pisma vešto koristeći jedno ili drugo po potrebi, za razliku od nesretnog Bakonje koji je na kraju ipak morao da pročita jedno. Licemerno održavanje dve sukobljene frakcije unutar tada jedne partije prenelo se i na višestranačku scenu. U salonima su se propagirali altruizam i ideje liberalnog zapada, u praksi se sprovodio komesarski princip podobnosti, a repertoarom je dominirao romantični nacionalizam. Ako se u početku višestranačja to i moglo tretirati kao politička veština opstajanja i zaštite pozorišta, vremenom se sve pretvorilo u vladavinu kulturnih klanova i zaštitu ogoljenih ličnih interesa. Posledica takvog stanja bio je gubitak bilo kakve inicijative za suštinskim promenama u samom pozorištu.

Pozorišna elita je ličila na suncokret: uvek okrenuta ka centru političke moći, zadržavala je prevaziđeni model budžetskog finansiranja, moć arbitraže i, naravno, ono najvažnije - odabir projekata i usmeravanje sredstava. Država im nije ostajala dužna: finansirala je isključivo institucije koje su kontrolisali pomenuti klanovi. Tako je ubijena svaka slobodna inicijativa koja bi vodila ka tržištu projekata, gde više ne bi dominirale institucije kao isključivi arbitri. Umesto uvođenja modela javnog konkursa, na kome bi se nadmetali najbolji projekti, bez obzira da li ih nose institucije ili pojedinci, i tako pružila šansa nezavisnim scenama, alternativnom pozorištu, privatnoj inicijativi, ovde se zadržava sistem komesarskog odlučivanja o korišćenju budžetskih sredstava. Gradski budžet se, umesto na zdrave projekte, troši na finansiranje svih mogućih institucija, a elita se unutar njih raspoređuje na ključna mesta, sredstva usmerava na projekte koje sama bira, kreira i favorizuje ne libeći se da sebe finansijski obešteti za uloženi trud. Iz takve kulturne politike proizašle su dve poražavajuće činjenice koje personifikuju današnje stanje u teatru.

Prva je da Beograd nije krenuo putem ostalih regionalnih metropola u kojima dominiraju privatna pozorišta, offteatri , otvorene scene, pozorišne trupe, kabarei (Atina ima više od 170 scena, a samo jednu državnu). Beograd je ostao na istom broju jednako ustrojenih pozorišta kao u doba Tita. Tako se desilo da je Zvezdara teatar i dalje najmoderniji ovdašnji koncept iako je osnovan pre više od dve decenije.

Druga poražavajuća činjenica je nasleđivanje moći koju nosi položaj gradskog sekretara za kulturu, čije je krunisanje kulturnoj eliti Beograda mnogo važnije nego kako da promenom sistema prekinu dugogodišnje tapkanje u mraku srpskog teatra. Zato organizovanje podrške putem peticije, koja ovih dana luta Beogradom, smatram tek posledicom jalovog stanja svesti u srpskom teatru. Već godinama radim isključivo nezavisne projekte i nemam nikakav lični interes u ovoj stvari, pa ipak ovaj stav iznosim pre svega zbog mladih umetnika, koje želim da podržim u osećanju nepravde i ugroženosti jer na njima će ostati da iskupe greške svih onih uglednih kolega koji su, uprkos deklarativnoj borbi protiv jednog rđavog sistema, nasledili sve njegove rđave navike.

 
     
     
 
Copyright by NSPM