Ivan Jević Politika na FEST-u
Proteklo je tek nekih desetak dana od poslednjih projekcija na 33. Beogradskom međunarodnom filmskom festivalu, a ovogodišnje izdanje FEST-a je palo u duboku irelevantnost pukog arhivskog unosa. Mnogo bolja izdanja festivala izazivala su više strasti, polemika i osporavanja. Ovaj, nedavno završeni, kao da nije smogao dovoljno snage da ostavi utisak, makar i negativan. No, pošto je FEST uvek bio ona vrsta manifestacije kroz koju se se prelamali širi planovi aktuelne, što domaće što globalne, udešenosti, mali pregled ovog i ovakvog izdanja našeg najprestižnijeg filmskog festivala može biti posve informativan.
Programska politika
Ne treba se šaliti sa filmom. Reći ''film je industrija'' ili pak ''film je moćna industrija'' tek je nešto više od tehničkog detalja, a mnogo manje od smislene ideološke kritike. U vremenu u kome je kulturna politika zapravo sama politika, sposobnost ove umetnosti da komunicira sa većinom postaje jedan od ključnih strateških resursa. Ekranska fikcija (što filmska, što televizijska) davno je postala najefikasniji kanal za projekciju socijalnih vrednosti. O vezi između Holivuda i Vašingtona ne može se više govoriti diskursom teorija zavere. Ove dve institucije nisu povezane u smislu tajnih ili usmenih dogovora, pritisaka ili koordinisanih nastupa. Holivud i Vašington su, zapravo, jedna ista institucija – jedna ista fabrika za proizvodnju stvarnosti . Oba gorepomenuta toponima su uzeta u svojim simboličkim iznosima kao najočigledniji eksponenti povezanosti filma i politike. Ima i drugih primera. Narkotička vrednost bolivudske hiperprodukcije u Indiji ili represivnost šerijatske cenzure svega što je proglašeno za nevidljivo u Iranskoj kinematografiji usko su povezani za tamošnje društvene projekte. Šta je sa FEST-om? Ovaj nastaje u leto 1970. godine u jeku hajke na savremeni jugoslovenski film prokažen sintagmom ''crni talas'' (1). Kada se pojavio, bio je veliki šok za jedan, i otpusni ventil za drugi deo filmske javnosti, podeljene oko ovog ideološko-estetskog pitanja. Tadašnje ''Udruženje filmskih radnika Srbije'' održalo je sastanak sa kog je upućen protest povodom planova za osnivanje međunarodnog filmskog festivala. S druge strane, dva najbitnija reditelja crnog talasa, Dušan Makavejev i Saša Petrović, bili su pomoćnici umetničkog direktora i selektora Milutina Čolića. Tako je FEST od svog prvog izdanaja januara 1971. klizio po nezgodnoj oštrici ideološkog brijača. Šta će biti prikazano na FEST-u od tada pa do dan danas nije bilo beznačajno, niti je bilo pitanje vezano isključivo za usko polje filmske estetike. Na premijernom festivalu iz bunkera je izvučen film Žike Pavlovića iz 1969., Zaseda, da bi se posle te jedne projekcije vratio i u njemu ostao sve do sredine 80-ih. Evo jednog novinskog napisa Dušana Makavejeva iz te godine, koji se proročki proteže na sve FEST-ove od tada, pa i na ovaj poslednji.
Između levog i desnog ekstrema, takozvana liberalna građanska društva samozaljubljeno uživaju nevidljivi fašizam: blaženstvo automatskog konformizma koji iz dnevnog života briše svaki trag pobune, seksualnosti, radoznalosti, svaki trag ljudske spontanosti.
...
Ovi filmovi infomisaće vas o činjenicama koje ponovo ne postoje . Politički radikalizam, ludilo i seksualnost ponovo se nalaze ''van sistema''. Za njih ponovo ne postoje reči, do njih ponovo nema mostova.
E pa, levi ekstrem su sada obuzele tranzicione muke i posleratne traume, sve ostalo je isto. Kontekst je ono što se promenilo. Tokom proteklih par izdanja festivala, od 2001. godine na ovamo, sukobi se ne vode oko pitanja ideološke pravovernosti, već oko sfera uticaja unutar filmskih krugova. U igri su ne samo kulturni interesi, već i novčani. Najžešći kritičari prošlog FEST-a su, upravo, bili glumac i producent Dragan Bjelogrlić i reditelj i producent Srđan Dragojević. Aktuelna administracija FEST-a, na čelu sa Miroljubom Vučkovićem i Milošem Paramentićem kao glavnim operativcem, mogla je da se nasluša najnižih uvreda na svoj račun. Hronika FEST-a, koja je emitovana iz bifea u Sava centru, a koju je vodio naš mladi filmski kritičar Aleksandar Radivojević, pretvorila se u otvorenu pljuvaonicu na ovu dvojicu organizatora. Ove godine Hronike FEST-a nije bilo. Glavno usmerenje nedavno okončanog festivala moglo bi se tražiti u kulturnom ekvivalentu geopolitičkog ukrupljavanja u regionu, ponovnog povezivanja balkanskih zemalja od kojih su se neke do pre par godina najradije gledale preko nišana. U tom smislu programske celine ''Slovenski paket'' i ''Duhovne teritorije – Tamo daleko'' predstavljale su paradu filmova iz okruženja. Osnovni problem je bio što, pored plemenite ideje, većina ovih filmova svojim estetskim dometima nije zasluživala da se nađe na FEST-u. Programska politika je spustila kvalitet prikazanih filmova, što je, ipak, i dalje osnovni razlog zbog čega FEST postoji.
Jug i sever
Sami filmovi su sa svoje strane pružali materijala za dijagnostiku po globalnoj mapi socio-političkih polova. Spisak tema u filmovima koje smo mogli videti kreće se u civilizacijskom rasponu između naudaljenijih tačaka naše planete: između nordijskih zemalja i Južne Amerike s jedne, i Evrope i Dalekog istoka s druge strane. Najveće pozitivno iznenađenje festivala, i jedina validno osmišljena celina, bio je presek južnoameričke produkcije nazvan ''Duhovne teritorije – Ka jugu''. Najviše ovih filmova je stiglo iz Argentine čija kinematografija doživljava ekpanziju oko velike ekonomske krize iz 2001. godine. U produkcionom smislu ovo su niskobudžetni i nepretenciozni projekti, odličnog rediteljskog umeća, i predstavljaju odmak od tradicionalnog folklornog i sentimentalističkog stila. Netipičan svet junaka naseljava ove filmove: to su uglavnom siromašni ili osiromašeni, često stariji ljudi koji svoje navike i poglede na život pokušavaju da prilagode novonastalim situacijama. Za filmove sa južnoameričkih prostora ne može se reći da su socijalno angažovani već prosto socijalni, tj. u njima odnos pojedinca prema društvenoj zbilji predstavlja okosnicu na kojoj se projektuje dramska radnja. Najzanimljivijia ostvarenja iz ovog porgrama Bombon, pas Karlosa Sorina, Viski Huana Pabla Rebele i Pabla Stola i Dobar život Leonarda di Cesarea su pored svega zračila znatnom dozom topline i optimizma. S druge strane, imamo napete i mračne skandinavske filmove okupljene u program ''Duhovne teritorije – Severna svetla'' ali i rasute po drugim programima, u kojima se potpuno rastakanje svakog pozitivnog identiteta severnog čoveka prepoznaje u izboru tema sa ekstremnih margina lokalnog socijusa. To se pre svega teme razorene porodice, zatim kriminala i odnosa prema rasnim, etničkim, religioznim i kulturnim manjinama. Između ostalih treba pomenuti norveške filmove Havaji, Oslo Erika Popa i Deterdžent, amonijak i kafa , zatim holandski film Kul! , Tea Van Goga, potomka čuvenog slikara, koji je ubijen prošle godine u Amsterdamu zbog kritike muslimanskih običaja u jednom od svojih filmova, što je, ako se ne varam, prvo političko ubistvo u istoriji kinematografije, te Švedsko ostvarenje Rupa u mom srcu Lukasa Mudisona koji je kolko prošle godine bio prisutan na FEST-u sa filmom Ljilja zauvek, koji se bavio aktuelnom temom trgovine ljudima.
Če i Adolf
Jedan od najprovokativnijih filmova na festivalu, barem na papiru, iako simpatičan po svim drugim kriterijumima, po svojoj političkoj intrigantnosti se ispostavio kao kukavičje jaje. Naime Dnevnik motorcikliste, iako se bavi jednim od vođa kubanske revolucije, Ernestom Če Gevarom, nije nikakav gorljivi politički pamflet niti kočoperno pokazivanje srednjeg prsta ovoj ili onoj strani u tom sukobu već je pre intimno putovanje mladog i osetljivog čoveka, otkrivanje sebe u slikama političke i socijalne realnosti svoga okruženja. Če Gevara kao simbol nije korišćen da bi se napravio spektakl već je Če Gevara kao čovek povod da se islika jedna melanholična razglednica iz Južne Amerike. Direktno povezana sa namerama ovog teksta je prvi put ove godine pridodata programska celina nazvana '' Prigovor savesti '' . Njome pak dominiraju nemački filmovi koji se bave gotovo jedinom temom germanske kulturne produkcije - nacizmom. Ovaj put, i sa ove vremenske distance, nove generacije nemačkih filmskih stvaralaca promišljaju tu stvar hladne glave i bez apstraktnog stida, što ima autokastrativne efekte. Naročito je film Hitler – poslednji dan, o samom kraju zloglasnog firera, potvrda ovog umerenog preokreta. Oliver Hiršbigel ga režira istorično i sa tek malim intervencijama poetske prirode. Efekat je neverovatan. Atmosfera u bunkeru gde se pijanči i razgovara o najboljem načinu za izvršavanje samoubistva plastična je do jezive realnosti. Film Napola Denisa Genzela o nacističkom internatu za obučavanje budućih vođa Trećeg rajha nešto je raskošniji po svojim dramskim pretenzijama. Može se čak govoriti o izvesnoj holivudizaciji nacizma pre svega u psihoanalitičkoj motivaciji učenika internata i presimplifikovanom moralnom nauku. No, bilo je pravo osveženje videti filmove koji se bave tim periodom nemačke istorije a da nisu preozbiljni, mučni i negledljivi od teškog bremena korektnosti.
To da svako vreme, svaka politika, odnosno ideološka doktrina, svaka država u kojoj smo se zatekli, ima svoj FEST sad je već stara istina. Masivan i važan u Titovo doba, zbunjen, traljav ali i dalje veliki tokom osamdesetih, zanemarivan i zloupotrebljavan za Miloševića i poletan ali u tranzicionom grču posle 2000-te, Festosaurus se pokazao neuništivim i nezamenjivim u kulturi u kojoj se nekoliko festivala (FEST, BITEF, BEMUS, BELEF) čine kao četiri stuba pobijena u šareno ništa. Ako pozorište gubi svoju socijalnu ulogu i postaje skupa dvorska zabava , onda su pokretne slike tek u pelenama svih svojih mogućih (zlo)upotreba. Ako mi ne verujete razmislite da li je Arnold Švarceneger postao guverner Kalifornije zato što je imao najbolji politički program.
1. Svi istorijski podaci o FEST-u preuzeti iz knjige Milana Vlajčića ''Fest, odbrojavanje''. Direkcija Festa, Beograd, 2002. godine.
|
|