Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

IZDANJA

Perspektive SCG

   

 

Debata o stanju i perspektivama odnosa između Srbije i Crne Gore

 

Đorđe Vukadinović: Današnja tema tiče se države u kojoj živimo – Zajednice Srbije i Crne Gore.

Reč je o pitanju koje bi trebalo da bude temeljno pitanje svake države, pitanju političke forme i ustrojstva zajednice, njenih granica, zastave i grba – dakle nečemu što se proteže od simboličkog plana do odnosa unutar političke zajednice. Ne moramo biti preterano opterećeni, ili pak patološki zainteresovani za nacionalne teme da bismo se time bavili. Da bilo gde, čak i u Luksemburgu, postoje toliki problemi sa granicama i državom, time bi se bavili i obični građani, i politički akteri i javnost. A kod nas, takav je moj utisak, ovo je drugorazredna ili čak trećerazredna tema. Uzroci tome mogu biti različiti: ili je državna zajednica već prežaljena – ali onda bi trebalo da se postavlja pitanje kako i šta dalje – ili smo već oguglali na činjenicu da živimo u nekom v.d. stanju, u državi koja nije država, u državi kojoj ne znamo granice i perspektive, pa smo tako u stanju jedne hronične privremenosti za koju se ne zna koliko će trajati niti ko će je prekinuti. To je moj utisak. S druge strane, interesantno je da iako praktično niko u Srbiji nije previše zadovoljan postojećim srpsko-crnogorskim aranžmanom, među političkim akterima preovlađuje uverenje da je i takav provizorijum ipak bolji od potpunog razlaza. Da ne zalazimo u razloge, dubinu i istrajnost tog uverenja – ova prvrženost ideji kakve-takve zajednice sa Crnom Gorom jedna je od retkih stvari u kojima trenutno postoji podudarnost gledišta između Koštunice, Draškovića, Tadića i Nikolića. Praktično, od trenutno relevantnih političkih stranaka jedino G 17 svojom pozicijom štrči iz ovog, makar prividnog i privremenog konsenzusa. Oni niti ćute, niti se zalažu za održanje Zajednice SCG – iako se nalaze u vladi kojoj je očuvanje zajednice sa Crnom Gorom strateški programski cilj. O tome je u javnosti najviše govorio kolega Čedomir Antić. Zato smo ovog puta zamolili gospodina Antića da nam detaljnije iznese svoje stavove. Njegove interesantne ideje zaslužuju pažnju, već i zbog toga što je u pitanju najartikulisanije i najglasnije negativno stanovište o održanju državne zajednice.

Čedomir Antić : Pre svega, rekao bih nešto o čemu nisam pisao. Ispravno je Vaše mišljenje da je vrlo čudno što kod nas pažnju ne privlači ključno pitanje da li će Srbija biti ili neće biti funkcionalna država, da li će postojati kao država ili neće. Neka istraživanja govore da samo jedan ili jedan i po odsto građana smatra da među važna pitanja spada i pitanje opstanka zajedničke države.

Zašto je tako? Pošto sam istoričar, pokušao bih da stvari posmatram kroz prizmu naše prošlosti. Kao i svako društvo čija je istorija u proteklih stotinu godina bila burna i dinamična, mi idemo iz jedne u drugu krajnost. U proteklih stotinu godina srpski narod stvorio je dve velike nacionalne države: Srbiju, koju smo stvarali od 1878. do 1914, odnosno čak 1918, i potom Jugoslaviju. Srpske političke elite su u 20. veku izuzetno stradale upravo zato što su pokušavale da održe državu koju su gradile slepo prateći uzor nemačke i italijanske države u 19. veku, a da pri tom za to nisu imale dovoljno snage. Na kraju su, unutar države, dobile opoziciju samoj toj državi – sve druge narode koji su ljudstvom bili brojniji od nas. Dakle, ta država nije imala političku opoziciju u odnosu na vlast, već je političku opoziciju – u odnosu na samu državu – činila većina njenih naroda.

Kada je devedesetih godina započeo raspad zajedničke države, većina građana Srbije nije želela promene. Svoju najubedljiviju pobedu po broju glasova Milošević je ostvario s parolom: „Sa nama nema neizvesnosti”, čime je ukazao na to kakav će biti put Srbije u narednih deset godina. I mi smo se nadalje neprestano suočavali s posledicama tog događaja. Srpska politička elita i srpski narod uopšte, srpski birači, počeli su da podsećaju na čoveka koji je čitavog života radio u inostranstvu, zaradio mnogo i sve potrošio na podizanje velelepne kuće, koju je onda uništio požar, a on ostao da živi u ruševinama, uveren da su ruševine poslednji podsetnik da je nekad bio bogat. Sada je veoma teško suočiti se sa realnošću. Poznat je primer Velike Britanije kao zemlje koja je često menjala svoju državnu suštinu. U krajnjoj liniji ona je, verovatno, jedina država odnosno jedina imperija u istoriji koja je sama razdelila svoje ogromno carstvo i pretvorila ga u komonvelt, zajednicu za koju je veliko pitanje šta je njena politička suština. To su učinili iz praktičnih razloga, da ih ne bi pojelo to veliko ulaganje koje je bilo neophodno da se imperija održi. Sasvim je drugačija situacija u današnjoj Srbiji. Mi smo na kraju ostali u dualnoj federaciji sa Crnom Gorom, a ta federacija je u stvari konfederacija, koja se i sama praktično raspala kada je raskinut politički savez dva čoveka odnosno dve partije. Ona na neki način danas postoji samo zato što je izvesno da u ovom trenutku veći broj građana rođenih u Crnoj Gori živi u Srbiji nego u samoj Crnoj Gori. Zvanično, broj građana sa prebivalištem u Srbiji koji treba da imaju biračko pravo u Crnoj Gori iznosi 56 ili 57 odsto ukupnog broja crnogorskih birača. Zato u Srbiji postoji vrlo jaka struja koja kaže: u redu, mi ne treba da ratujemo sa Crnom Gorom da bi ona ostala u funkcionalnoj državi sa nama, ali treba da pomognemo onima koji žele da se to odvajanje spreči. A onda, imate i većinu građana Srbije koja kaže kako nismo spremni da idemo u nove podele, u nove ratove – jer podele su neprekidno vezane za ratove, nama neki irsko-britanski, norveško-švedski model naprosto nije blizak, mi znamo za sasvim drugačije podele, podele čije su posledice strašne. Zatim, tu je, naravno, i pitanje Kosova i Metohije, koje je još od devedesetih godina nekako vezano za opstanak zajedničke države zato što je poznato da su Kosovo i Metohija od 1974. godine imali svoj subjektivitet, ne samo u Srbiji već i u jugoslovenskoj federaciji.

Danas svako ko pokrene pitanje državne zajednice rizikuje najpre da izgubi naklonost vrlo moćnih lobija, od kojih neki na prvi pogled deluju sasvim bezazleno, ali nisu nimalo bezazleni. Evo, navešću jedan primer: Savezna uprava za kontrolu letenja. Nju je sticaj okolnosti učinio potpuno crnogorskom zato što je crnogorska strana učinila da i sa srpske strane budu izabrani ljudi rođeni u Crnoj Gori. Ako pogledate koliko se tu vrti novca, odmah ćete videti da će svako ko se pobuni biti suočen s vrlo jakim otporom koji nema veze sa Srbijom i Crnom Gorom, već sa pozicijom određenih ljudi koji su, sticajem okolnosti, iz Crne Gore. Problem je u tome što Srbija nikada nije htela da ovakav državni model nametne Crnoj Gori. Recimo, 1914. godine je postojala mogućnost da se stvori unija Srbije i Crne Gore. Međutim, Srbija je prvo zahtevala da ta unija bude vojna, monetarna, te da spoljna politika bude zajednička. Bili su spremni da ostave nešto malo prava vladajućoj crnogorskoj dinastiji. Još je knez Mihailo nudio knjazu Nikoli da otkupi tron i da ga pošalje u Francusku. Prema tome, iako je tad ideja o državotvornosti bila jasna, danas smo došli dotle da, ako razgovarate s Crnogorcima koji su za Srbiju, oni vam nikada neće priznati da je centar Srpstva Beograd, mada većina njih živi u Beogradu. Nikada neće reći da je Vlada Srbije srpska vlada, za njih je to srbijanska vlada. Iako su za srpsku opciju, videli su da ovde više nema političke snage, da ovdašnje političke elite više nemaju želju da vode srpski narod i oni sada shvataju da upravo oni treba da budu ti predvodnici. Nevolja je, međutim, što su takvi u Crnoj Gori manjina. I tako smo stigli do pitanja koje izaziva jake emocije i zbog kojeg mnogi građani ne žele da razgovaraju o Zajednici.

Mi vidimo da je u Crnoj Gori javnost podeljena, ali naši građani nisu primetili da je ona još od 1997. godine podeljena na pitanju koje nije vezano za to da li će Crna Gora biti zajedno sa Srbijom ili će biti nezavisna. Tamošnja javnost je podeljena oko toga da li će Crna Gora u Zajednici imati suverenitet koji će joj omogućiti da ima predstavnike u Ujedinjenim nacijama, ili će ta zajednica biti labava konfederacija. Ako biste istraživali među građanima Crne Gore ko je od njih spreman da Crnu Goru uključi u jedinstvenu srpsku državu, došli biste do toga da je to manje od 10 odsto njih. Slučajno se taj broj poklapa sa brojem građana koji su se izjasnili kao Srbi na popisu 1991. godine, dakle u vreme kada je u Crnoj Gori već tri godine bilo prosrpsko rukovodstvo. Ako biste ih pitali ko je spreman da prihvati da Crna Gora bude u konfederaciji sa Srbijom u mnogo boljem položaju nego što je položaj autonomne Vojvodine i ostatka Srbije, tačnije ne sa pet odsto uticaja već sa petnaest (što je neka zaštićena kvota), videli biste da je procenat pristalica ovoga i do 20 odsto. Prema tome, u Crnoj Gori je stvorena elita kojoj je nemoguće da zamisli manju samostalnost od one koju je imala u šestočlanoj federaciji.

Šta Srbija može da uradi? Proteklih pet godina pokazalo je na koji način funkcioniše taj mehanizam u Crnoj Gori. Ona je 1990-1991. godine imala sprsku manjinu od 9,2 odsto, 1998. godine – kada je Milošević bio najmanje popularan u Crnoj Gori, a uprkos tome SNP imao podršku 25 odsto birača (u jednom trenutku čak 35 odsto) – Srba je u Crnoj Gori, prema nekim istraživanjima, bilo 3,7 odsto, da bi onda kada je u Srbiji pobedila demokratija, kada je u Srbiji počelo malo bolje da se živi, broj Srba u Crnoj Gori odjednom porastao na 30 odsto. Iako Srbija ništa nije radila u tom pogledu. Podsetio bih vas da su Srbija i Crna Gora danas politički i ekonomski mnogo dalje nego što su Litvanija i, recimo, Malta. To jeste neverovatno, ali je tako. Situacija je takva jer postoje određeni lobiji, ne samo u Crnoj Gori već i u Srbiji, kojima ne odgovara veće jedinstvo. Dakle, ako bismo sutra ušli u Evropsku uniju, i to odvojeno, mi bismo bili bliži nego što smo danas. A ako bismo ušli ovakvi kakvi smo danas, a veliko je pitanje da li bi nas neko ovakve primio, mi bismo imali problem jer bismo bili nefunkcionalna zajednica u okviru jedne funkcionalne unije, unije koju čine narodi koji su vekovima ratovali. A Srbi i Crnogorci, ako ništa drugo, barem nikada nisu ratovali. Štaviše, veći deo istorije su proveli kao jedan narod.

Šta je alternativa ovakvoj situaciji? Rešenje je u tome da Srbija traži od Crne Gore da se uspostave odnosi kakve su uspostavile mastriške zemlje. Kao što smo videli, predlog predsednika Đukanovića ide protiv toga. On želi da uspostavi redefinisanu državnu zajednicu u kojoj bi on potpuno porazio sve svoje protivnike. On je Ustavnom poveljom već uspeo da porazi SNP, a sada je njegova namera da porazi i čitavu svoju opoziciju, pre svega onu okupljenu oko ideje državne zajednice. To je paradoks jer državnu zajednicu nije stvarao SNP sa DOS-om, već upravo Đukanović sa DOS-om. Tako Srbija s jedne strane može da traži nezavisnost, a da Crnoj Gori uvek nudi kao model rešenja Mastriht – što je čvršća zajednica nego konfederacija iz doba Miloševića. S druge strane, Srbija može kao nezavisna država da ostvari tamo određeni nacionalni uticaj. Ja bih podsetio da uprkos tome što građani Crne Gore imaju određena prava u Srbiji, koja, recimo, građani Republike Srpske nemaju – što je krajnje nepravedno jer bi po logici stvari morali da imaju i jedni i drugi – mi nikada nismo imali nacionalnu akciju u Crnoj Gori. Nikome nije palo na pamet da, recimo, tamo stipendira učenike, da ima određene prosvetne, ekonomske, kulturne aktivnosti. A to nije zabranjeno. Ja sam studirao u Britaniji i na mom univerzitetu je bilo stipendija samo za Korejce. Niko nije smatrao da je to loše ili rasistički. Prosto, neko je ostavio svoj privatni novac i pomaže te ljude. Mi nismo uradili ništa slično, ali smo pomagali jednoj eliti, davali joj osećaj da je neophodna za opstanak zajedničke države i za opstanak Srbije same. Možda bi trebalo to sada promeniti. To je teško. To nije popularno. Ali ako ne budemo to uradili, imaćemo problem sa samim opstankom naše države.

Đorđe Vukadinović : Zahvaljujem Čedomiru na ovom interesantnom izlaganju u kojem je sažeo većinu stavova o kojima je i drugde govorio, kao i neke koje prvi put čujem, i možda na najbolji način izložio tu specifičnu vrstu argumentacije koja u ime srpskog nacionalnog interesa pledira za razdruživanje sa Crnom Gorom. U pitanju je jedna autonomna, pomalo bočna priča u prilog ne samo prihvatanja nezavisnosti Crne Gore nego čak i zalaganja za ubrzano razdvajanje. To je ideja da Srbija treba da proglasi nezavisnost, to jest samostalnost, i da na neki način sama inicira i forsira raspad ove državne zajednice. Kada se ovde, u Srbiji, čuju glasovi u prilog crnogorske nezavisnosti, obično se polazi od druge argumentacije i drugačije motivacije i tu priču obično čujemo od bivših marginalnih članica DOS-a, navodno građanske orijentacije – Lige socijaldemokrata Vojvodine i GSS-a, kao i dosta uticajnog dela nevladinog sektora, koji podršku ideji razdvajanja Srbije i Crne Gore pravda nekom vrstom spuštanja brane na imperijalne ambicije Srbije i Srba. Njihovo objašnjenje glasi da Srbija, navodno, ima imperijalne, neki čak kažu i kolonijalne ambicije prema Crnoj Gori, pa će zato nezavisna Crna Gora i nezavisno Kosovo raspršiti planove i snove velikosrpskog imperijalizma i nacionalizma, te će Srbija morati da se suoči sama sa sobom, sa neuspehom svog nacionalističkog projekta, konačno primorana da gradi demokratiju građanskog tipa. Ovo što smo upravo čuli od Čedomira završava na isti način, predlog je isti, ali je objašnjenje sasvim drugačije. On, naime, kaže da radi najdubljih interesa Srbije treba prihvatiti, pa čak i forsirati razaranje Zajednice Srbije i Crne Gore. U pitanju su, dakle, dve različite motivacije i dve različite intonacije, dve različite forme, ali je sadržaj gotovo isti. Ali dok je u poziciji ovih poslednjih manje-više sve jasno i na neki način dosledno, Antićevo stanovište mi izgleda prilično mutno. Ja, naime, ne vidim zašto bi u najdubljem nacionalnom interesu Srbije bilo da se odrekne Crne Gore? Možda je to potrebno? Kažu: i Britanija se odrekla svojih kolonija, Francuska se odrekla Alžira. Ali ovo poređenje je krajnje neumesno, jer, ipak, ni u najluđim interpretacijama Crna Gora nije, niti je bila srpska kolonija.

Milan Sitarski : Pokušao bih da odgovorim na pitanje koje ste postavili. Čini mi se da se isto tako može postaviti pitanje da li je vrhovni interes da se Zajednica očuva i da se eventualno pojača kohezija njenih delova. Ja smatram da ni jedno ni drugo nije vrhovni interes Srbije. Postavljeno pitanje liči na neka druga pitanja koja su se čula na Balkanu: bilo je niz sukcesivnih otcepljenja od kojih su tri, zapravo četiri, uključujući i Kosovo (gde je bilo i strane intervencije) izazvali ratna dejstva. Očigledno da su ta pitanja visoko nabijena emocijama, prošlo je tek pet godina otkako su se poslednji put uzimale puške. Mislim da je glavni interes i Srbije i Crne Gore, a i okolnih zemalja, da se „ispumpa” taj ratnički potencijal koji više nije tako vidljiv, ali se ipak nazire. Mislim da je to i jedan od uzroka zbog kojeg se čitava stvar toliko razvlači – kao da svi primećuju da problem sa Crnom Gorom liči na nešto zbog čega su se motke u ruke uzimale nedavno, i sa tragičnim posledicama.

Uveren sam, dakle, da je naš pravi interes da se, kao što rekoh, ispumpa taj konfliktni potencijal. Kako to učiniti? Treba imati u vidu da postoje političke snage koje svoj legitimitet crpu iz potencijala za konflikte i iz stavljanja na stranu jedne od dve eventualno sukobljene stane. Mislim da je u pitanju neka vrsta funkcionalne simbioze u kakvoj su svojevremeno bili Milošević i Tuđman – drvlje i kamenje su jedan na drugog bacali, ali su bili kao dva pijana slona od kojih nijedan ne pada jer su lepo jedan na drugog naslonjeni. Mislim da su Milošević i Đukanović krajem devedesetih došli u sličnu poziciju, a da je posle pada Miloševića sa srbijanske strane tu ulogu preuzeo Koštunica. Sećam se vremena kada je usvajana Ustavna povelja. Čini mi se da je to jedna od poslednjih operacija koje je Đinđić vodio. Nastupio je prilično pragmatično: našavši se između dva nepomirljiva bloka koji su u čitavu priču ušli s mnogo emocija i argumenata vezanih za identitet, Demokratska stranka je došla s predlogom koji je izneo Boško Ristić i koji je, uz malo brušenja, postao Ustavna povelja. Mislim da i sada treba uraditi ono što je Đinđić uradio krajem 2002. godine, da im džabe bude ta vrsta političkog marketinga.

Đorđe Vukadinović: To zvuči odlično kada se iznese kao načelni princip. Ali nije li ova sadašnja kriza upravo posledica te pragmatične intervencije Zorana Đinđića i Demokratske stranke? Ne suočavamo li se sada sa problemima koji su rezultat tog nadrilekarstva – kojim je, doduše, priznajem, u tom trenutku smanjena tenzija, ali i stvorena državolika politička nakaza nesposobna za zivot. Možda bi se, doduše, to rešenje moglo tumačiti i u drugom ključu. Ja sad samo nabacujem tezu, a znam da mi u ovom trenutku to ne možemo prelomiti (a i odgovori bi, svakako, zavisili od naših političkih preferencija). Dakle, nabacujem tezu da osnovni motiv sa kojim je tada razgrađivana SRJ možda nije bila želja da se smanje napetosti između Podgorice i Beograda, već da se razvlasti savezni predsednik, to jest oslabi jedina funkcija koju je u tom trenutku držala DSS. Tim dogovorom je obesmišljena funkcija predsednika, Koštunici prekinut mandat i stvorena zajednica koja je, oko toga ćemo se svi složiti, vrlo labava konfederacija. Ona po stepenu integrisanosti zaista zaostaje za Evropskom unijom, i u tom smislu neki od apsurda na koje je Čeda Antić ovde skretao pažnju zaista deluju uverljivo. Jedna loša i nefunkcionalna država je rastočena u zajednicu za koju svako može da kaže šta god hoće – i biće u pravu. Svaka ružna reč koja dođe, bilo iz Podgorice, bilo iz Beograda, svaka kritička opservacija na račun državne zajednice – potpuno je umesna. Svaki protivnik zajednice ima bezbroj argumenata koje može da potegne. Možda je i to jedan od razloga zbog kojih Beograd i Srbija ovako pasivno posmatraju čitavu krizu – svi branioci državne zajednice dovedeni su u nemoguću poziciju da moraju da brane nešto za šta ni sami ne veruju da je dobro. Postavlja se pitanje: ukoliko zaista želimo zajedničku državu Srbije i Crne Gore, da li put ka tome vodi preko očuvanja ove državne zajednice? Nije lako, ni ovde ni u Crnoj Gori, mobilisati se radi očuvanja zajednice koja je zapravo loša, nefunkcionalna i   nikome ne odgovara, pri čemu većinska Crna Gora želi da tu zajednicu napusti, a većinska Srbija ne želi – iako misli da je eksploatisana i da snosi teret održanja parazitske elite u Crnoj Gori. No, moje pitanje je šta bi sada, u ovom trenutku, mogao da bude analogon onom pragmatičnom hokus-pokusu kojim je krajem 2002. stvorena SCG?   I ko bi mogao da nametne takvo rešenje? I u kojem bi pravcu ono išlo – ka većoj integraciji (a ja ne mislim da ova zajednica može drugačije da se redefiniše nego da se integriše bar malo čvršće, makar prema meri jedinstva koje postoji unutar Evropske unije), ili pak prema modelu razdvajanja koji predlaže Čeda, ili crnogorski vrh?

Milan Sitarski: Čini mi se da ova priča ima nekoliko aspekata, a jedan od njih su akteri. Nije to depersonalizovan problem. Postoje političke snage, pre svega u Crnoj Gori, a delimično i Srbiji, koje svoj legitimitet crpu iz opstajanja tog pitanja i trudiće se da ga rešavaju tako da ga nikako ne reše. Mislim da je jedan mogući izlaz u porazu tih snaga. Uz to, mislim da je smanjivanje konfliktnog potencijala, smanjivanje profila čitavog problema u očima širokih masa birača, upravo put da se te snage nađu u situaciji da nemaju šta više da ponude i na osnovu čega da recikliraju svoj legitimitet. Zato mislim da dvogodišnji saldo Ustavne povelje i Zajednice nije negativan. Konfliktni potencijal je danas manji nego tada, a tada je bio manji nego dvehiljadite, a dvehiljadite je bio manji nego u slučaju Kosova, Slovenije i tako dalje. Nemam čarobni štapić, kao ni bilo ko od nas, ali mislim da dalje opadanje emotivnog zanosa dovodi do toga da sve ispraznije zvuči priča onih koji sukobe podgrevaju.

Đorđe Vukadinović: Da li to onda znači da treba da zadržimo status quo sve dok se potpuno ne izgubi taj konfliktni potencijal? Ali šta da radimo ako se to ne dogodi, ili ako u međuvremenu nastupe neke štetne i nenadoknadive posledice?

Saša Gajić: Pitanje je šta će se dešavati do Mastrihta. Problem je što bi otcepljenje Crne Gore, bilo inicirano odavde ili odande, kako procenjuje strani faktor, a Evropska zajednica od toga naročito strahuje, dovelo do destabilizacije i domino-efekta u regionu. To što ste rekli da bismo se mi čvršće povezali preko Mastrihta, tačno je s obzirom na sadašnje stanje, ali je pitanje šta će se sve dogoditi do tog momenta i šta će sve na Balkanu prouzrokovati eventualno istupanje Crne Gore iz državne zajednice.

Čedomir Antić: Pa još je Haški sporazum iz 1991. godine garantovao pravo na otcepljenje, čak je i predsednik republike to prihvatio. Sve druge jugoslovenske republike iskoristile su to pravo. Čak je i Kosovu neko slično pravo dato, tako da je veliko pitanje zašto bi to bio problem. Da vam pravo kažem, jedan problem postoji: mi neprekidno pretpostavljamo, čini mi se zbog inostranstva, da bi između Srbije i Crne Gore moglo da dođe do rata. U Crnoj Gori se na redovno služenje vojnog roka nije odazivalo od 20 do 25 odsto obveznika, a broj regruta se nije povećao ni sada, kada je moguće civilno služiti vojni rok. A samo 0,4 odsto ljudi je pozvano na odgovornost. Prema tome, ta država realno ne postoji. Od 2000. godine nema opasnosti od međusobnog sukoba. Ja čak verujem da ni 1998. nije bilo realne opasnosti.

Branko Radun: Opasnost o kojoj se govori ne postoji kad su u pitanju odnosi Srbije i Crne Gore, već je reč o napetostima unutar Crne Gore. Tamo ima više podela koje se nas i te kako tiču. Ako Crna Gora pođe putem nezavisnosti, nastaće domino-efekat i javiće se još snažniji zahtev za potpunom nezavisnošću Kosova, kako se već govori na Zapadu i u nemačkim medijima. Posle toga, po scenariju o kome se priča na Zapadu, obnoviće se albanski zahtevi za podelu Makedonije. Tako dolazimo u vrlo rizičnu situaciju, i to se nas i te kako tiče. U Srbiji nisu moguće nikakve reforme ukoliko na granicama imamo nestabilnost i haos. A i da ne bude tako, da otcepljenje Crne Gore ne pokrene ništa na Kosovu i u Makedoniji, ipak će se u samoj Crnoj Gori stvoriti potpuno kriminalizovano društvo i urušiće se sistem. Oni ne mogu samostalno da se izdržavaju, ne mogu da naprave vojsku niti išta ozbiljno, a već je opštepoznato da tamo postoje kanali šverca cigareta i droge. Evropljani se, možda čak i više nego mi u Beogradu, plaše nezavisnosti Crne Gore, koja bi mogla dovesti do potpuno kriminogene društvene situacije, što bi, u kombinaciji sa albanskom i italijanskom mafijom, njima stvorilo neprilke. To Italijani shvataju kao svoj problem! A mi kao da ne shvatamo da to može biti i naš problem. Recimo da čak u Crnoj Gori ne živi nama u svakom pogledu srodno stanovništvo, da su to, recimo, ljudi druge vere, drugog jezika i tradicije, mi opet moramo da brinemo o tamošnjem Gordijevom čvoru zato što je to nama skoro pred vratima, u donjem dvorištu. Nećemo se otarasitii problema time što ćemo reći: evo, nek ide Crna Gora. Podržao bih taj predlog da mislim da se njime nešto rešava, ali mislim da se stvari tako samo komplikuju.

Čedomir Antić: Rekao bih da postoji kvantitativan i kvalitativan ugao tog problema. Mi uvek pokušavamo da problem rešimo kvantitativno zato što imamo stare nazore o rešavanju državnog pitanja. Smatram da je bolje da imamo dve države koje su srpske nego jednu koja to nije. Ovo sada niti je država, niti je srpska. Mi u ovom trenutku trošimo oko sedamdeset miliona evra na državnu zajednicu, bez troškova za vojsku (koji su sada smanjeni jer je potpuno napuštena ideja o harmonizaciji, što je i omogućilo pozitivnu Studiju izvodljivosti). Verovatno bi u prvoj godini po raspadu te zajednice polovina te sume mogla da se uštedi, druga polovina bi išla na to da se birokratija „apsorbuje” u srpsku birokratiju itd. Zamislite kada bismo trideset pet miliona evra uložili u Crnu Goru, naročito u krajeve koji su najpasivniji, a u kojima živi srpsko stanovništvo! Mi bismo na taj način njima nadomestili ono što eventualnom nezavisnošću gube. S druge strane, Crna Gora je mnogo izgubila 2000. godine, to moramo svi da shvatimo. Oni su, uz Izrael, imali najveću podršku od USAID-a. Sa nestankom krize, nema ni tog novca. Kroz tu prizmu možemo da gledamo i ponašanje Đukanovića u protekle četiri godine. On se sve vreme, jednostavno, bori za vazduh. On je prvi put dobio 53 odsto posle 1997. godine kada je stvorio državnu zajednicu zato što je državna zajednica zapravo model „velike Crne Gore” i jedini način da Crna Gora kontroliše teritoriju koja je mnogo puta veća od nje. Mi u ovom trenutku treba da se ponašamo suprotno, treba da utičemo na srpsku manjinu u Crnoj Gori – sad je to manjina tamo – da se ne buni. Treba da im omogućimo da privredno napreduju. Trideset pet miliona evra godišnje znači mnogo toga: mogli bismo da pomažemo tamošnju prosvetu, mogli bismo da imamo tri-četiri green-field investicije, naš interes treba da bude da se napravi ozbiljan autoput koji će Hercegovinu povezati sa Herceg Novim, koji je srpski grad, i mi bismo s vremenom stvorili tamo, ja čak verujem, vrlo ozbiljnu srpsku većinu.

Branko Radun: Slažem se da je potrebna takva akcija, ali to nema veze s ovom pričom. Problem u Beogradu jeste u tome što se sve svodi na političku ravan – vlade ove i vlade one – a ne ide se na supstancijalni nivo kulturnih i ekonomskih odnosa. Mi bi trebalo tamo da pravimo, mimo tih dogovora, i bez obzira na to kakvi će na kraju biti politički dogovori, zajednički ekonomski prostor, zajedničke kompanije...

Čedomir Antić: Kako to da uradimo? Recite mi Vi? Mi ne možemo da nagovorimo Crnogorce da promene svoj zakon o državljanstvu i zakon o radu. Recimo, vi imate ljude koji su na čelu naše državne bezbednosti, a koji nemaju državljanstvo Srbije. Nemam ništa protiv. Ali ja ne bih mogao da radim tamo ni kao čistač ako nemam državljanstvo ili radnu dozvolu.

Branko Radun: Recimo, to je pitanje koje niko u Beogradu nije postavio. Niko ne postavlja pitanje statusa, da je tako nazovemo, srpske manjine u Crnoj Gori.

Čedomir Antić: Kako kad imamo zajedničku državu?

Branko Radun: Ali možete postaviti pitanje! Znači, treba oni da se otcepe da bismo mi mogli da postavimo pitanje?

Čedomir Antić: Nedavno sam razgovarao s gospodinom Koprivicom sa Fakulteta političkih nauka. On uopšte ne smatra da je to problem. Njihova većina srpskog naroda iz Crne Gore je ovde i njih uopšte to ne zanima. Za njih je Crna Gora neka daleka zemlja u koju idu povremeno... Čak je i Nikšić, koji je na severu Crne Gore, sada većinsko crnogorski, čak ni tamo nemate srpsku većinu. Srbi su uglavnom ruralno stanovništvo koje zavisi više od Beograda nego od Podgorice. Po mom mišljenju, mi moramo da promenimo odnos prema Crnoj Gori zato što postoji velika opasnost da nestanemo kao država. Ne možemo da rešavamo probleme koje rešavaju velike sile – velike sile su Badinterovim izveštajem omogućile da se raspadne Jugoslavija, i time preuzele odgovornost.

Nedavno sam, takođe, razgovarao sa gospodinom Goldbergom, koji je šef američke misije u Prištini. On je, naravno, sve vreme govorio da Kosovo treba da postane nezavisno. Ja sam rekao: u redu, zašto da ne, ali treba da urade tri stvari: prvo je da vi govorite o statusu albanskog naroda, a ne Kosova - ako ste rušili granice Srbije morate da razmišljate i o rušenju granica Kosova. Druga stvar je milijardu i po evra duga koji mi plaćamo, a treća stvar su pasoši. Imate ventil koji mi držimo, puštamo s vremena na vreme ljude da putuju u inostranstvo s našim pasošem. Mi im nismo oduzeli pasoše, a mogli smo to da uradimo. Ali hajde da se ne lažemo da je taj problem srpsko-albanski. Taj problem od 1999. više nije srpsko-albanski. Srbi su tu samo kao nacionalna manjina, recimo kao Jevreji u Rusiji, na koju se obori gnev kad postoji neku drugi problem. Kosovo traži nezavisnost od Ujedinjenih nacija, a ne od nas. A UN im to ne daju, zato što Kosovo ne može da bude nezavisno. Na kraju će ova državna zajednica postati model za trojnu državnu zajednicu, sa Kosovom, u kojoj ćemo mi Srbi postati manjina. Pri tom, ja sad ne lamentiram nad Srbima, jer Srbi su sami krivi što im se to desilo, već lamentiram nad sedam i po miliona građana koji će imati jednu trećinu uticaja na državnu zajednicu u kojoj će tri miliona nezadovoljnih ljudi da budu protiv takve državne zajednice, a u njoj će imati najviše prava – to su građani Crne Gore i građani Kosova.

Slobodan Antonić: Argumentacija koju je Čedomir Antić izneo zaista je impresivna i uverljiva, pa to što je problematizujem ne znači da i sam možda ne delim neka uverenja koja iz nje izviru... Ali on je u jednom trenutku rekao da je bolje da od jedne države koja nije srpska probamo da napravimo dve srpske države. U vezi sa Crnom Gorom meni je zanimljiva brzina promene sadržaja njenog nacionalnog identiteta. Kada pogledamo Crnu Goru danas, vidimo da se njena elita – ne govorim, dakle, o ljudima koji glasaju na izborima – strahovito promenila u poslednjih desetak godina. Oni su gotovo svi prihvatili independistički diskurs i duh. Dovoljno je videti njihove novine i televiziju. Tako su brzo prešli na latinicu da je to prosto neverovatno i govori da sledeći korak zaista jeste da se dovrši stvaranje crnogorske pravoslavne crkve. Za to još samo malo treba. Da li će nezavisnost dovesti do toga da Srpska pravoslavna crkva tamo bude opljačkana i marginalizovana? Oni već sada kažu: Ma to je samo stvar odluke državnih organa koji će crkve i manastire koji pripadaju toj „uzurpatorskoj”, „tuđinskoj” crkvi da dodele crnogorskoj crkvi... Crnogorska pravoslavna crkva se već služi latinicom kao svojim pismom. Dakle, ako dozvoliš i potpomogneš nezavisnost Crne Gore, a pri tom tamo imaš independističku elitu koja menja svoj identitet, i situaciju da glavne institucije prelaze u njihov posed, onda će, po logici stvari, po inerciji, zbog poleta koji će independisti dobiti, za deset godina srpski korpus u Crnoj Gori sa trideset odsto vrlo brzo da se svede na deset ili pet odsto.  

Saša Gajić: Ja se ne bih složio da bi se desio baš takav proces, ali bi u slučaju otcepljenja Crne Gore, svakako, došlo do polarizacije u kojoj bi se tih 30 odsto konfrontiralo s ostalima, došlo bi do konfrontacije u Crnoj Gori. Tada bismo imali podelu na severnu Crnu Goru koja je prosrpska (Kolašin i Pljevlja), i na deo oko Cetinja. Ostvarila bi se konfederacija unutar Crne Gore, na nivou regije.

I još jedna stvar koja se previđa u priči o Crnoj Gori jeste to da se aparatura i način vlasti tamo nisu promenili od vremena komunizma. To je jedan režim koji ima pun kontinuitet sa komunističkim, totalitarnim pristupom politici i odnosom prema opoziciji i koji dosledno to sprovodi. To je zapravo policijska država par ekselans. Pitanje je koliko demokratska javnost u Srbiji, koja treba da vodi računa o svojim nacionalnim interesima, može i sme dozvoliti da jedan deo crnogorskog stanovništva koji se izjašnjava da pripada srpskom narodu – bilo to 10 ili 30 odsto njih – bude talac policijskog režima, a da različitim metodama ne pokušava da pomogne tim ljudima. Jer oni se nalaze pod permanentnom represijom.  

Slobodan Antonić: Njihova elita, osim u Nikšiću, već je napustila srpsku nacionalnu ideju...

Čedomir Antić: A kakva je razlika između nezavisne Crne Gore i ove danas? Kako mi možemo da utičemo na ovu danas?

Slobodan Antonić: Ali proglašenje nezavisnosti bi njima naprosto dalo krila.

Čedomir Antić: Ja nisam u to siguran...

Milan Sitarski: Meni se čini da smo sada došli do pitanja koje operativne poteze treba povlačiti, do pitanja   šta dalje. Ja kažem da status quo, Ustavna povelja takva kakva je danas, nije nešto najstrašnije. Ako vi na to kažete – a šta ako oni, dok mi tako čekamo, naprave referendum i otcepe se, ja odgovaram: referendum je nemoguć, to jest uspeh referenduma je nemoguć, tako da je taj razvoj stvari nemoguć u samom začetku... A drugo, najglasnijim independistima nije ni cilj da referendum uspe. Vraćam se na ono što mi je u stvari glavna teza: ključ problema su političke snage koje crpu snagu i legitimitet, a bogami i pare, ne iz zalaganja za nezavisnost ili jaču političku zajednicu, nego iz opstanka tog problema. Tako da pada u vodu pitanje šta ako se otcepe. Neće se otcepiti, nego će pokušati da drže taj problem usijanim.

Saša Gajić: A ja mislim da bi se tim sredstvima od sedamdeset miliona evra godišnje, koliko danas Srbija troši na Zajednicu, može promeniti režim u Crnoj Gori. Ako bi jedne godine te pare bile uložene u ujedinjenje tamošnje opozicije, problem bi bio rešen...

Čedomir Antić: Problem je u tome što niko u Srbiji ne predlaže ništa osim državne zajednice.

Igor Ivanović: Ja mislim da je pitanje nezavisnosti Crne Gore i Kosova pitanje u kome Srbija neće gotovo nimalo participirati, nego će se samo držati poštovanja neke protokolarne forme demokratije, zapravo njenog privida. Ako Crna Gora napravi referendum, ona će već imati podršku da proglasi nezavisnost, kao što je Hrvatska proglasila nezavisnost kad je već imala određenu podršku... Ne mislim da Đukanović sada sme da uđe u tako nešto – prvo, pravila referenduma se ne znaju, ne zna se da li se traži većina od onih koji izađu ili većina stanovništva... da li imaju pravo da učestvuju na njemu oni koji su rođeni u Crnoj Gori, a prebivaju u Srbiji i tako dalje. Ali Đukanović, ako ne bude imao ozbiljnu podršku Amerike ili Evropske unije, neće ni da pravi referendum. A ako bude imao podršku, onda neće pitati Beograd. Ili, ako ga bude pitao, pitaće ga o nekim modalitetima, a ne o suštini. Mislim da je to realnost. Daj bože da neko ko bude sedeo u ovoj kancelariji kroz stotinu godina ne bude u ovakvoj poziciji, ali sada je tako. Što se tiče „kulturne invazije”, ne vidim tu mogućnost. Naprotiv, stanovništvo će napuštati Crnu Goru, i to normalnim putem odlaska sa siromašnog juga na bogatiji sever. To je kao kada bi neko sada počeo da ulaže u mađarsku manjinu u Vojvodini koja se osipa, osipa se biološki, kulturološki... Mislim da je mnogo važnija „kulturna invazija” na Republiku Srpsku. Tamo ima mladog stanovništva, tamo ima potencijala. Ali problem je što, uz retke izuzetke, naši umetnici i takozvani intelektualci neće da odu ni do Šapca, već ih je sramota, oni misle da seljaci žive od Žarkova pa nadalje – a kamoli u Republiku Srpsku. A tu treba vršiti prodor. To će kad-tad biti vitalno srpsko pitanje.

A ovo što ste maločas rekli, to je zanimljiva teza. Razmišljajući neko vreme, i ja sam zaključio da Đukanović, zapravo, i ne želi otcepljenje. Ako pogledate kako funkcionišu ove dve države, one delaju kao „antidržave”. Bolje je da su nezavisne jer ovako se ne može funkcionisati. Ovo je najgori mogući oblik. Neproduktivan. Čak nemaju ni zajednički monetarni sistem. Vojska više nema svoju funkciju. Objektivno je tako. Ali mislim da Milu Đukanoviću trenutno ne odgovara otcepljenje jer on, po zvaničnim podacima, ima tek jednu šes tinu budžeta od realnih prihoda, a pet šestina stvara „veštačkim putem”: jednu šestinu od pomoći Amerike, oko tri šestine od šverca... Ukoliko Crna Gora uđe u bilo koju redovnu proceduru Evropske unije, desiće joj se ono što se desilo nevladinom sektoru ovde: ono za šta su se najviše zalagali postaje im omča oko vrata. Đukanoviću, ako i malo gleda u budućnost, Evropa nikako ne odgovara. Odgovara mu ovo stanje. S druge strane, ovo stanje odgovara i Srbiji. Mada, naravno, ne dugotrajno... Stvari se menjaju sa dobijanjem Studije izvodljivosti i s početkom pregovora o Kosovu, koji moraju biti sledeće godine, a kakav će biti njihov ishod, to je pitanje. Verovatno će biti neki oblik nezavisnosti, ne bi bila dobra neka trojna država u kojoj bi Srbi bili manjina i koja bi bila repriza prethodnih Jugoslavija, ali ovoga puta, nažalost, bez ekonomski najrazvijenijih delova... Ipak, mislim da Srbija ne bi trebalo prva da čini korak u pravcu nezavisnosti. Ali ako Evropa da podršku nezavisnosti Crne Gore, Srbija treba da se povinuje. Nema mogućnosti protivmera, nema potencijala za rat... Ona bi trebalo da se saglasi i da pokuša da iz te situacije iščupa što može više. Pragmatično, na osnovu nacionalnog pragmatizma, a ne nacionalnog romantizma. To vreme je za Srbiju prošlo...

Milan Sitarski: Vi kažete: ako Crna Gora dobije podršku Evrope za nezavisnost, onda će moći to da izvede, a ako ne dobije, onda neće ni pokušavati. A šta vi mislite, da li Srbija treba da se bavi tim pitanjem?

Igor Ivanović: Ja bih ostavio status quo , sa fingiranjem određenih elemenata koji su važni. Sa onim što se u narodu naziva varakanje. To odgovara i jednima i drugima. A u stvari je jedna pat pozicija.

Slobodan Antonić: Ali Evropa stalno priča – mi ćemo da prihvatimo sve o čemu se dogovore Srbija i Crna Gora.

Igor Ivanović: To je zato što nema rešenja. Mislim da je to najbolja poruka da ni oni zapravo ne znaju šta treba činiti. Oni se boje Baskije. Baskijski narod pominju još istoričari iz rimskog doba...

Čedomir Antić: Baskija je dobar primer. Baskija je upravo primer kako treba voditi politiku, a ne ovo što mi radimo. Baskija nikada ne bi bila u sastavu Španije da je u Baskiji onoliki procenat ljudi za nezavisnost koliki je u Crnoj Gori. U Crnoj Gori je svega deset odsto građana za to da budu u jedinstvenoj državi sa Srbijom. Dvadeset odsto je za funkcionalnu federaciju. Ostali su za neki oblik konfederacije, državnu zajednicu ili za nezavisnost. Problem je u tome što ne mogu da se dogovore oni koji su za nezavisnost i konfederalisti. U Baskiji je Hari Batasuna, nacionalna baskijska stranka, treća stranka po snazi. To ne bi bilo moguće da Španija na čitavom Iberijskim poluostrvom, osim Portugala, nije imala unitarnu vlast. Prema tome, ako hoćemo da radimo sa Crnom Gorom i sa Srbima u Crnoj Gori, moramo da imamo određeni otklon. Vi sada ne možete da zaštitite Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori jer ne možete ni da idete na Evropski sud ni da pošaljete policiju da otera crnogorsku policiju koja preuzima manastire i daje ih ljudima koji nikada nisu ulazili u crkvu i koji uglavnom zatvaraju manastire kada uđu u njih... Dakle, vi ste u jednom vrlo lošem položaju. Crna Gora ima pravo da bude nezavisna, to pravo joj je dala Badinterova komisija, na osnovu čijeg nalaza su nezavisne postale Slovenija, Hrvatska, pa čak i Bosna, što je tragično, ali je realnost. Nevolja je u tome što mi zauzimamo stav „ne dirajte nas” i Milo Đukanović zahvaljujući tome gradi ideju o nezavisnosti koja je u stvari nova državna zajednica. Verujem da ste svi pročitali njegov predlog o zajednici nezavisnih država – to je više unitarna država nego ovo što sada imamo. Njemu prosto to odgovara.

Milan Sitarski: Gde su elementi unitarizacije u tom njegovom predlogu?

Čedomir Antić: On poziva ponovo na harmonizaciju.

Igor Ivanović: ... To je više ekonomske prirode...

Čedomir Antić: Jeste, jer mi smo sada ekonomski dve potpuno nezavisne države.

Đorđe Vukadinović: Ali ja mislim da je to što Čeda, preterujući, naziva „unitarnim elementima” u poslednjoj Đukanovićevoj ponudi samo neka vrsta šećernog preliva da bi se lakše progutalo ono do čega je njemu pre svega stalo, a to je suverenost i zastava u Ujedinjenim nacijama.

Igor Ivanović: Mi, generalno, nemamo nikakav ekonomski interes spram Crne Gore. Pitanje turizma je pitanje koje se sada rešava u roku od pet godina, čak i na najgorim mogućim obalama. Pogledajte primer Turske: od crne obale do turističkog hita. Ne radi se više o prirodnim lepotama nego o know how . U toj stvari Crna Gora nema nikakve šanse. Hrvatska ima hiljadu ostrva. Grčka ima nekoliko hiljada ostrva od kojih većina nije na mapama, sem na onim vojnim, topografskim. Crna Gora tu objektivno nije ništa naročito... A ostalo: Crna Gora ima jednu fabriku! I nema stanovništvo koje sa navikama...

Čedomir Antić: Crna Gora ima interes da se harmonizuje...

Igor Ivanović: Da, ona ima veliki interes, a naš interes je, zapravo, Bugarska. Objektivno posmatrano, Bugarska je ozbiljna država koja napreduje u svakom pogledu...

Đorđe Vukadinović: No, nije ovo sada prilika da pravimo novo Načertanije i utvđujemo šta je zapravo državni interes Srbije, mada su rečene neke važne stvari... Dakle, svi mi ovde složili smo se da je ovo manje-više nefunkcionalna zajednica. Zanimljiva je teza, mada nisam siguran da je potpuno tačna, da crnogorska vlast, odnosno Milo Đukanović, ne želi referendum. To je svojevremeno bilo tačno, i godinama smo govorili kako oni to izbegavaju, ali sad već više nisam siguran. Mislim da su otišli suviše daleko da čak i ako u nekom trenutku ne požele da se predomisle, teško mogu nazad. Toliko su to puta obećali. Puška mora da opali u trećem činu. Na kraju se mora učiniti ono što se toliko najavljuje – zbog kredibiliteta onoga ko je to mnogo puta ponavljao. Zato nemojte imati iluzija ili straha. Neki se, poput Čede, plaše toga da neće biti referenduma i da će nam oni stalno ostati na vratu, a neki se tome nadaju, poput ovih Srbo-crnogoraca koji misle da će ostati status quo.

Međutim, iako sam počeo tvrdnjom da je ova zajednica nakazno i nakaradno rešenje, i okrivio arhitekte tog rešenja, rekavši da je 2002. godine sklopljen političko-instrumentalni dil dve tadašnje oligarhije u Podgorici i Beogradu (DOS-a, to jest DS-a, i Mila Đukanovića, to jest DPS) – čak i ako je motiv bio takav, politikantski, da „likvidiramo” Koštunicu – sada, bojim se, ne samo da nije nužno, nego čak nije ni poželjno da mi previše drmamo ovu zajednicu. Što ne znači da ne treba ništa da radimo i da skrštenih ruku treba da čekamo telefonski poziv ili depešu o tome šta su odlučili... Čak i ako ne možemo ništa presudno da uradimo da bismo sprečili njihovu nezavisnost, ako je oni zaista žele, ne znači da moramo samo da čekamo. I to je ključna stvar. Ako je Evropska unija rešila da budu nezavisni, oni će biti nezavisni. Ako treba, rešiće to i u parlamentu. Ali zbog dinamike političkih procesa, zbog logike političke eskalacije, mislim da će u samoj Crnoj Gori doći do radikalizacije stanja i da će međunarodna zajednica morati da odluči da li želi da ruši ili održava Đukanovića. Setite se primera Miloševića, koji je pao tek onda kada je izgubio podršku Evrope i SAD, kada je počeo ozbiljnije da im smeta i kada su se oni, konačno, ozbiljno angažovali na njegovom rušenju. Ali sa Đukanovićevim režimom to još uvek nije slučaj. Evropska unija i Amerika u tom su pitanju za sada neutralne, ili čak Amerika daje blagu podršku režimu, a Evropska unija je blago kritična prema njemu. To se manje-više preklapa i one su uglavnom neutralne. Ako smo nešto naučili proteklih godina, to je: da biste promenili režim, morate imati ili aktivnu podršku ili makar blagonaklonu uzdržanost ključnih svetskih faktora, što, kad je posredi crnogorski režim, u ovom trenutku još nemamo... Dakle, šta treba raditi, ako išta treba raditi? Nemamo mi više snage, ni političke ni vojne, niti energije i resursa da se mnogo mešamo u procese u Crnoj Gori, ali nije nužno, a ni dobro, da sedimo skrštenih ruku i čekamo da vidimo šta će da se desi. Ne treba ni da se pravimo, niti da govorimo kako nas se ta stvar ne tiče. Čedin scenario je interesantan, deluje energično, ali to je, rekao bih, očajnički aktivizam. On se svodi na razmišljanje: hajde da nešto radimo – makar mi forsirali razlaz, jer nam možda odgovara, a i inače je ružno da dopustimo da još jednom budemo ostavljeni. To je kao u nekoj ljubavnoj vezi, u braku, kad neko sumnja da će biti napušten, pa onda forsira razlaz da ne bi ispalo da je on ostavljen, nego je, eto, prvi povukao nogu.

(razgovor održan juna 2005-te godine)

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM