Slavko Živanov
«VREME» TE TUŽI, «VREME» TI SUDI
Od «Vremena» se moglo
očekivati da postavlja standarde u domaćoj štampi. Moglo
se očekivati da posredno ukazuje na razliku između žute,
neodgovorne, senzacionalističke štampe i profesionalnog i odgovornog
novinarstva. Ali u 714. broju ovog nedeljnika mogli smo da pročitamo
tekst Miloša Vasića koji se, već na prvi pogled, približio
žutom novinarstvu, što, samo po sebi, i nije zapanjujuće. Strašno
je to što je njegov tekst, zapravo, napad na ljude za koje se pretpostavlja
da imaju veze sa tekstovima o nalazima obdukcije Spasojevića
i Lukovića i snimljenim fotografijama, objavljenim u mnogim
medijima. To, naime, Vasić
i ne krije – taj povod ističe u uvodu svoga teksta.
Međutim, ako ostavimo
po strani i to, pa čak i literarne bravure kao što su: «policija
je došla do saznanja rutinskim operativnim radom na terenu, razgovarajući
sa stotinama građana» (?!); «Kuća je mirna i nema znakova
života» (?!); «shvataju da se nešto događa i kreću da
beže» – iz Vasićevog teksta «Saradnici, advokati i stari drugari»,
mogli bismo da nabrojimo ključne momente.
Prvo, Vasić tvrdi
da je razgovor između advokata Kajganićeve i Milenkovića
snimljen, prepisan i uredno zaveden u UBPOK. Drugo, novinar tvrdi
da je Boro Banjac taj razgovor, uz službenu belešku, poslao Koštunici,
Jočiću, Zoranu Stojkoviću, generalu Miloševiću,
te da je Banjac to prosledio «itd». Treće, i možda najvažnije,
Vasić objavljuje da je Milenkoviću obezbeđen status
svedoka saradnika u zamenu za lažno svedočenje, a da se o tome
Kajganićeva dogovorila sa ministrom MUP Jočićem i
direktorom BIA Bulatovićem.
Međutim, MUP reaguje
saopštenjem u kome kaže da ni jednog jedinog trenutka nije bilo
razgovora ni sa jednim odgovornim rukovodiocem MUP o tome da se
Milenkoviću dodeli status svedoka saradnika (što je, uostalom,
isključivo u nadležnosti specijalnog suda). To bi trebalo da
znači da niko iz MUP nije nadležan za to, niti je o tome razgovarao.
Zatim, MUP saopštava i da je neistina da je Banjac uputio belešku
i prepis razgovora navedenim ljudima. I, konačno, podvlači
da tvrdnje koje je Vasić u tekstu izneo ne odgovaraju istini.
BIA je saopštila da nije
nadležna i da nije učestvovala u otkrivanju i postupku izručenja
Milenkovića.
Ministar MUP Jočić
rekao je da je tekst u «Vremenu» «potpuna izmišljotina i neistina»
i da nikakvi podaci koje Vasić pominje «nisu išli od Banjca
ni prema njemu ni prema navedenim licima». Takođe, Jočić
tvrdi da je uzeo pisanu izjavu od Banjca u kojoj «nema ni traga
od onoga o čemu je Vasić pisao».
Advokat Kajganićeva
rekla je agenciji Beta da je tekst u «Vremenu» apsolutna neistina
i da je reč o «monstruoznim podmetačinama», dok je Zoran
Stojković odlučno demantovao tvrdnju da mu je Banjac poslao
belešku i prepis razgovora.
Vasić je, nekako
istovremeno dok su stizali demantiji, otprilike ponovio svoju priču,
ali uz bitnu relativizaciju. Rekao je, naime, «da je Bagziju nuđeno
da posvedoči nešto što nije istina», da je Bagziju nuđeno
da lažno svedoči da bi dobio status svedoka saradnika, te da
je «do dotičnog telefonskog razgovora došlo i da je uredno
snimljen i zaveden, a ko je o tome bio obavešten, a ko nije, a ko
se pravi lud, to neka oni vide». Dakle, niti je jednoznačno
ponovio da je Banjac razgovor zabeležio i prosledio, niti je ponovio
imena tobožnjih primalaca, niti je precizirao ko se dogovarao o
statusu svedoka saradnika, niti je saopštio šta je to Nešto Što
Nije Istina, a što bi Milenković trebalo da, kao svedok, tvrdi.
Doduše, rekao je da stoji iza svoje priče, ali se iz vesti
koju je emitovala Beta ne može zaključiti da li potpuno stoji
iza celog objavljenog teksta, ili iza onoga što je naglasio u demantiju.
A možda je Vasić i hteo da demanti bude bar dvosmislen.
S druge strane, novinar
«Vremena» upriličio nam je upoznavanje sa mnoštvom zanimljivih
stvari. Na primer, kada odgovara na pitanje otkud medijima
informacija da su Spasojević i Luković uhapšeni, Vasić
tvrdi da je «dezinformacija objavljena u 'Glasu' i još nekim
novinama 19. marta 2003.» najverovatnije
«ciljana dezinformacija sa ciljem (?!) da se unese panika među
zaverenike». Elem, te «još neke novine» jesu «Politika», i to njeno
prvo izdanje, u kome je napisano da je informaciju o hapštenju potvrdio MUP. To je ponovljeno i
u drugom izdanju, uz napomenu da je tu
informaciju naknadno demantovala Informativna
služba Vlade Srbije, koja se, uzgred budi rečeno,
ni u to vreme, a ni kasnije,
i nije nešto isticala. Posao je vodio daleko poznatiji Biro za komunikacije.
Znate Već S Kim na
čelu. Dakle, tek vrlo malom broju
ljudi bilo je poznato da u
Vladi Srbije postoje i Informativna služba i Biro za komunikacije.
Istovremeno, ne bi trebalo izgubiti iz vida da Vasić tvrdi
da je reč o dezinformaciji, a neki ljudi su upravo izrazili
sumnju u to. Drugo, isto tako, po Vasićevom kriterijumu tek
uzgred spomenuto, jeste tvrđenje: «Javnom tužilaštvu dostavljeni
su rezultati `parafinske rukavice` Duće Spasojevića; bili
su negativni, što znači da nije stigao da opali iz puške, mada
je metak bio u cevi». Pa, neće biti da to znači to. Može, ali ne mora.
Taj iskaz samo dokazuje da «Duća», kako ga Vasić oslovljava,
nije «opalio», ali ne i da za to nije imao vremena. Metak u cevi
kao činjenica može da indicira, ali ne može da dokaže da je
Spasojević hteo da puca. Osim toga, dokaz da Spasojević nije pucao
ide u prilog tezi da možda tzv. zvanična verzija i nije valjana, bar
isto onoliko koliko joj i ne ide u prilog. Drukčije
rečeno, možda Spasojević
nije stigao da «opali», ali je sigurno da nije opalio. Na
sudu je da utvrdi zašto! Zašto bih verovao Vasiću?
Zašto bi bilo ko verovao Vasiću? Njegovo je pravo da veruje
da je optužnica napravljena bez propusta
i da apsolutno odgovara na pitanje šta
se dogodilo. Ali kada objašnjava
zašto misli da je to tako,
ne bi trebalo da odgovara – zato, i verujte mi na reč! I napokon,
u kom kontekstu se zaista pojavljuje Sreten Lukić?
Kao izvor? Penzioner? Idol...
Nedelju dana kasnije Vasić
je objavio najavljivani nastavak priče
u kojem je uglavnom prepričao demantije
koji su stigli, ali ih je istovremeno i
dobrano iskomentarisao. Rečju, polemisao
je sa njima, što i ne bi bilo sporno da se «Vreme»
udostojilo da posle objavljivanja prvog Vasićevog
teksta objavi i demantije koji su na taj tekst stigli.
Za profesiju je, blago rečeno,
neuobičajeno da demantije objavljuje u takvoj formi, ali dobro je bar su pomenuti, mada
je sasvim izvesno da im je Vasić, svojim
komentarima, bitno izmenio kontekst.
Dakle, na jednoj strani ostalo je «Vreme»
koje insistira na autentičnosti svoje priče, mada njegov novinar traži da tu priču dokažu institucije koje su je u međuvremenu
demantovale (sic) i naravno zatečena javnost koja sumnjičavo na sve to gleda. Vasić
se potrudio da proširivanjem priče na heroin, pušku,
pištolj, i tabloidnu
štampu sve dodatno iskomplikuje i valjda zametne trag i nekako
ubrizga anesteziju pučanstvu. Izneo je i čitav ekspoze o
elementima svoje uverenosti u istinitost priče
koju priča, ali ne i dokaze za nju. Krunski dokaz bi valjda trebalo da bude: «tabloidi lažu» - «Vreme», ne
laže. U redu, ako je to dokaz, onda im je sve oprošteno.
S vremena na vreme, «Vreme»
zaista iznenadi, i to ne čini samo Vasić. Nije
zgoreg podsetiti na određene citate iz istog nedeljnika, ali
od 20. marta 2003. godine. Autor ovih stavova je jedan drugi novinar
«Vremena», Stojan Cerović, koji u tekstu pod naslovom «Posle
Đinđića» hrabro i valjda iskreno piše: «Srbija je
u režimu vanrednog stanja, protiv kojeg nemam ništa, pod uslovom
da bude zbilja iskorišćeno. Ne brinu me ograničenja prava
i sloboda, jednostavno zato što je ovde reč o nečemu što
prethodi bilo kakvim pravima, reč je o životima.»
Apsolutno! Što bi jednog profesionalnog novinara, kosmopolitu,
demokratu uopšte zanimala ljudska prava. Država treba da vodi rat
protiv kriminala svom silom, kaže Cerović u istom tekstu, ali
i dodaje: «To znači uhapsiti svakog sumnjivog, upotrebiti dovoljnu
silu, slomiti svaki otpor (...) Italija je svojevremeno bila policiji
sasvim odrešila ruke u borbi s 'crvenim brigadama'. U nemačkim
zatvorima desilo se nekoliko krajnje sumnjivih samoubistava zatvorenih
terorista. Engleska je policija umela da izbegava hapšenja i zarobljavanja
irskih terorista, u korist likvidacija. (...)
Neka policija uđe u pravi i potpuni rat i neka pobedi, koliko
god to koštalo. Nije, pri tom, čak ni najvažnije da se pronađu
ubice premijera, nego da se već jednom stave van zakona kriminalci
koji se drže kao da su oni jedini zakon.». Tako je govorio Cerović.
Na osnovu ovih citata, moglo bi se zaključiti da je, po Ceroviću,
najvažnije da se osumnjičeni likvidiraju. Da
su suđenja i dokazivanje krivice gubljenje vremena i nepotrepštine.
Međutim, mogli bismo da se zapitamo da li se takvim stavom
ne zalazi na teren uspostavljanja pravde koja se pominje u Bibliji.
Samo je Božji sud apsolutan i nepodložan proveri i preispitivanju.
Na drugoj strani, samo su totalitarizmi tako ustrojeni. I na koncu,
svojevremeno su, s pravom, slični stavovi objavljeni u «Politici
ekspres» tumačeni kao objavljivanje presude jednom novinaru
- Cerovićev tekst u «Vremenu» objavljen je nedelju dana pre
Meljaka. Moglo bi, dakle, da se polemiše i o tome da li je i «Vreme»
moglo da ohrabri pripadnike institucija sile u državi da odlučnije
krenu u «rat protiv kriminala». Ali povrh svega, citati Cerovićevih
stavova nisu se u ovom tekstu našli tek slučajno, ne bi li
predstavili svojevrstan pandan «slučaju ministarke Čolić»
i celoj Vasićevoj priči o ideološkoj doktrini DSS, koja
se našla u tekstu o Milenkoviću kao svedoku saradniku. Cerovićevi
stavovi nisu disjunktivni u odnosu na celu ovu priču. Oni su
tu tek toliko da pokušaju da objasne da se možda neki ljudi, bar
iz redakcije «Vremena», i ne bi mnogo potresli ako bi se utvrdilo
da je neko likvidiran bez suđenja.
Iz istog opusa, Cerović
kaže i još nešto u «Vremenu», ali sada u broju od 16.9.2004, što
u izvesnom smislu pokazuje da se nije odrekao svog totalitarističkog
pogleda na pojedine pojave u društvu. Naime, on kaže da kad se kriminalci
«pozovu na svoje zasluge za narod, da odmah dobiju još dve godine».
Naravno da je građanima mnogo bliže da na izvestan način
brane interese žrtve, to je potpuno normalno. Međutim, u sudu
se na sve to, opet potpuno ispravno i normalno, dijametralno drukčije
gleda. U sudu i pred sudom niko nije kriminalac dok sud to ne utvrdi,
dok se proces ne završi. Postoje optuženi koji imaju svoja prava,
postoje dokazi, tužilaštvo, ali i odbrana. Istovremeno postoji i
zakon po kome sudije sude i u tom zakonu piše koliko godina zatvora
sleduje za učinjeno krivično delo. Možda građani
i tabloidi imaju privilegiju da presuđuju pre suda i da «časte»
kriminalce još nekom godinom zatvora na osnovu svojih uverenja ili
impresija, ali to nema vaze sa pravom, vladavinom prava i na kraju,
sa demokratskom državom.
Dakle, vraćajući se na meritum stvari
i imajući u vidu sve kontroverze koje su se pojavile u javnosti,
a u vezi su sa atentatom na Zorana Đinđića i njegovim
atentatorima, organizatorima i motivima, pa čak i dokazima,
sa nemerljivim željenjem možemo da konstatujemo da je jedino tragično
nesporno da je Zoran Đinđić ubijen. Sve ostalo, u
najboljen slučaju, delimično je tačno, ili je potpuno
netačno. Vremenom ćemo,
možda, doći do istine.
A tu istinu sigurno zamagljuju oni koji su na bilo koji način
učestvovali u atentatu. Zamagljuju je i oni koji fanatično brane tzv. zvaničnu verziju,
i oni koji brane raznorazne lične
i grupne interese.
21. septembra 2004.
|
|