Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Reagovanje na tekst Miloša Vasića u "Vremenu" od 9. septembra

   

 

Slavko Živanov

«VREME» TE TUŽI, «VREME» TI SUDI

Od «Vremena» se moglo očekivati da postavlja standarde u domaćoj štampi. Moglo se očekivati da posredno ukazuje na razliku između žute, neodgovorne, senzacionalističke štampe i profesionalnog i odgovornog novinarstva. Ali u 714. broju ovog nedeljnika mogli smo da pročitamo tekst Miloša Vasića koji se, već na prvi pogled, približio žutom novinarstvu, što, samo po sebi, i nije zapanjujuće. Strašno je to što je njegov tekst, zapravo, napad na ljude za koje se pretpostavlja da imaju veze sa tekstovima o nalazima obdukcije Spasojevića i Lukovića i snimljenim fotografijama, objavljenim u mnogim medijima. To, naime, Vasić i ne krije – taj povod ističe u uvodu svoga teksta.

Međutim, ako ostavimo po strani i to, pa čak i literarne bravure kao što su: «policija je došla do saznanja rutinskim operativnim radom na terenu, razgovarajući sa stotinama građana» (?!); «Kuća je mirna i nema znakova života» (?!); «shvataju da se nešto događa i kreću da beže» – iz Vasićevog teksta «Saradnici, advokati i stari drugari»,  mogli bismo da nabrojimo ključne momente.

Prvo, Vasić tvrdi da je razgovor između advokata Kajganićeve i Milenkovića snimljen, prepisan i uredno zaveden u UBPOK. Drugo, novinar tvrdi da je Boro Banjac taj razgovor, uz službenu belešku, poslao Koštunici, Jočiću, Zoranu Stojkoviću, generalu Miloševiću, te da je Banjac to prosledio «itd». Treće, i možda najvažnije, Vasić objavljuje da je Milenkoviću obezbeđen status svedoka saradnika u zamenu za lažno svedočenje, a da se o tome Kajganićeva dogovorila sa ministrom MUP Jočićem i direktorom BIA Bulatovićem.

Međutim, MUP reaguje saopštenjem u kome kaže da ni jednog jedinog trenutka nije bilo razgovora ni sa jednim odgovornim rukovodiocem MUP o tome da se Milenkoviću dodeli status svedoka saradnika (što je, uostalom, isključivo u nadležnosti specijalnog suda). To bi trebalo da znači da niko iz MUP nije nadležan za to, niti je o tome razgovarao. Zatim, MUP saopštava i da je neistina da je Banjac uputio belešku i prepis razgovora navedenim ljudima. I, konačno, podvlači da tvrdnje koje je Vasić u tekstu izneo ne odgovaraju istini.

BIA je saopštila da nije nadležna i da nije učestvovala u otkrivanju i postupku izručenja Milenkovića.

Ministar MUP Jočić rekao je da je tekst u «Vremenu» «potpuna izmišljotina i neistina» i da nikakvi podaci koje Vasić pominje «nisu išli od Banjca ni prema njemu ni prema navedenim licima». Takođe, Jočić tvrdi da je uzeo pisanu izjavu od Banjca u kojoj «nema ni traga od onoga o čemu je Vasić pisao».

Advokat Kajganićeva rekla je agenciji Beta da je tekst u «Vremenu» apsolutna neistina i da je reč o «monstruoznim podmetačinama», dok je Zoran Stojković odlučno demantovao tvrdnju da mu je Banjac poslao belešku i prepis razgovora.

Vasić je, nekako istovremeno dok su stizali demantiji, otprilike ponovio svoju priču, ali uz bitnu relativizaciju. Rekao je, naime, «da je Bagziju nuđeno da posvedoči nešto što nije istina», da je Bagziju nuđeno da lažno svedoči da bi dobio status svedoka saradnika, te da je «do dotičnog telefonskog razgovora došlo i da je uredno snimljen i zaveden, a ko je o tome bio obavešten, a ko nije, a ko se pravi lud, to neka oni vide». Dakle, niti je jednoznačno ponovio da je Banjac razgovor zabeležio i prosledio, niti je ponovio imena tobožnjih primalaca, niti je precizirao ko se dogovarao o statusu svedoka saradnika, niti je saopštio šta je to Nešto Što Nije Istina, a što bi Milenković trebalo da, kao svedok, tvrdi. Doduše, rekao je da stoji iza svoje priče, ali se iz vesti koju je emitovala Beta ne može zaključiti da li potpuno stoji iza celog objavljenog teksta, ili iza onoga što je naglasio u demantiju. A možda je Vasić i hteo da demanti bude bar dvosmislen.

S druge strane, novinar «Vremena» upriličio nam je upoznavanje sa mnoštvom zanimljivih stvari. Na primer, kada odgovara na pitanje otkud medijima informacija da su Spasojević i Luković uhapšeni, Vasić tvrdi da je «dezinformacija objavljena u 'Glasu' i još nekim novinama 19. marta 2003.» najverovatnije «ciljana dezinformacija sa ciljem (?!) da se unese panika među zaverenike». Elem, te «još neke novine» jesu «Politika», i to njeno prvo izdanje, u kome je napisano da je informaciju o hapštenju potvrdio MUP. To je ponovljeno i u drugom izdanju, uz napomenu da je tu informaciju naknadno demantovala Informativna služba Vlade Srbije, koja se, uzgred budi rečeno, ni u to vreme, a ni kasnije, i nije nešto isticala. Posao je vodio daleko poznatiji Biro za komunikacije. Znate Već S Kim na čelu. Dakle, tek vrlo malom broju ljudi bilo je poznato da u Vladi Srbije postoje i Informativna služba i Biro za komunikacije. Istovremeno, ne bi trebalo izgubiti iz vida da Vasić tvrdi da je reč o dezinformaciji, a neki ljudi su upravo izrazili sumnju u to. Drugo, isto tako, po Vasićevom kriterijumu tek uzgred spomenuto, jeste tvrđenje: «Javnom tužilaštvu dostavljeni su rezultati `parafinske rukavice` Duće Spasojevića; bili su negativni, što znači da nije stigao da opali iz puške, mada je metak bio u cevi». Pa, neće biti da to znači to. Može, ali ne mora. Taj iskaz samo dokazuje da «Duća», kako ga Vasić oslovljava, nije «opalio», ali ne i da za to nije imao vremena. Metak u cevi kao činjenica može da indicira, ali ne može da dokaže da je Spasojević hteo da puca. Osim toga, dokaz da Spasojević nije pucao ide u prilog tezi da možda tzv. zvanična verzija i nije valjana, bar isto onoliko koliko joj i ne ide u prilog. Drukčije rečeno, možda Spasojević nije stigao da «opali», ali je sigurno da nije opalio. Na sudu je da utvrdi zašto! Zašto bih verovao Vasiću? Zašto bi bilo ko verovao Vasiću? Njegovo je pravo da veruje da je optužnica napravljena bez propusta i da apsolutno odgovara na pitanje šta se dogodilo. Ali kada objašnjava zašto misli da je to tako, ne bi trebalo da odgovarazato, i verujte mi na reč! I napokon, u kom kontekstu se zaista pojavljuje Sreten Lukić? Kao izvor? Penzioner? Idol...

Nedelju dana kasnije Vasić je objavio najavljivani nastavak priče u kojem je uglavnom prepričao demantije koji su stigli, ali ih je istovremeno i dobrano iskomentarisao. Rečju, polemisao je sa njima, što i ne bi bilo sporno da se «Vreme» udostojilo da posle objavljivanja prvog Vasićevog teksta objavi i demantije koji su na taj tekst stigli. Za profesiju je, blago rečeno, neuobičajeno da demantije objavljuje u takvoj formi, ali dobro je bar su pomenuti, mada je sasvim izvesno da im je Vasić, svojim komentarima, bitno izmenio kontekst.

Dakle, na jednoj strani ostalo je «Vreme» koje insistira na autentičnosti svoje priče, mada njegov novinar traži da tu priču dokažu institucije koje su je u međuvremenu demantovale (sic) i naravno zatečena javnost koja sumnjičavo na sve to gleda. Vasić se potrudio da proširivanjem priče na heroin, pušku, pištolj, i tabloidnu štampu sve dodatno iskomplikuje i valjda zametne trag i nekako ubrizga anesteziju pučanstvu. Izneo je i čitav ekspoze o elementima svoje uverenosti u istinitost priče koju priča, ali ne i dokaze za nju. Krunski dokaz bi valjda trebalo da bude: «tabloidi lažu» - «Vreme», ne laže. U redu, ako je to dokaz, onda im je sve oprošteno.

S vremena na vreme, «Vreme» zaista iznenadi, i to ne čini samo Vasić. Nije zgoreg podsetiti na određene citate iz istog nedeljnika, ali od 20. marta 2003. godine. Autor ovih stavova je jedan drugi novinar «Vremena», Stojan Cerović, koji u tekstu pod naslovom «Posle Đinđića» hrabro i valjda iskreno piše: «Srbija je u režimu vanrednog stanja, protiv kojeg nemam ništa, pod uslovom da bude zbilja iskorišćeno. Ne brinu me ograničenja prava i sloboda, jednostavno zato što je ovde reč o nečemu što prethodi bilo kakvim pravima, reč je o životima.»

Apsolutno! Što bi jednog profesionalnog novinara, kosmopolitu, demokratu uopšte zanimala ljudska prava. Država treba da vodi rat protiv kriminala svom silom, kaže Cerović u istom tekstu, ali i dodaje: «To znači uhapsiti svakog sumnjivog, upotrebiti dovoljnu silu, slomiti svaki otpor (...) Italija je svojevremeno bila policiji sasvim odrešila ruke u borbi s 'crvenim brigadama'. U nemačkim zatvorima desilo se nekoliko krajnje sumnjivih samoubistava zatvorenih terorista. Engleska je policija umela da izbegava hapšenja i zarobljavanja irskih terorista, u korist likvidacija. (...) Neka policija uđe u pravi i potpuni rat i neka pobedi, koliko god to koštalo. Nije, pri tom, čak ni najvažnije da se pronađu ubice premijera, nego da se već jednom stave van zakona kriminalci koji se drže kao da su oni jedini zakon.». Tako je govorio Cerović. Na osnovu ovih citata, moglo bi se zaključiti da je, po Ceroviću, najvažnije da se osumnjičeni likvidiraju. Da su suđenja i dokazivanje krivice gubljenje vremena i nepotrepštine. Međutim, mogli bismo da se zapitamo da li se takvim stavom ne zalazi na teren uspostavljanja pravde koja se pominje u Bibliji. Samo je Božji sud apsolutan i nepodložan proveri i preispitivanju. Na drugoj strani, samo su totalitarizmi tako ustrojeni. I na koncu, svojevremeno su, s pravom, slični stavovi objavljeni u «Politici ekspres» tumačeni kao objavljivanje presude jednom novinaru - Cerovićev tekst u «Vremenu» objavljen je nedelju dana pre Meljaka. Moglo bi, dakle, da se polemiše i o tome da li je i «Vreme» moglo da ohrabri pripadnike institucija sile u državi da odlučnije krenu u «rat protiv kriminala». Ali povrh svega, citati Cerovićevih stavova nisu se u ovom tekstu našli tek slučajno, ne bi li predstavili svojevrstan pandan «slučaju ministarke Čolić» i celoj Vasićevoj priči o ideološkoj doktrini DSS, koja se našla u tekstu o Milenkoviću kao svedoku saradniku. Cerovićevi stavovi nisu disjunktivni u odnosu na celu ovu priču. Oni su tu tek toliko da pokušaju da objasne da se možda neki ljudi, bar iz redakcije «Vremena», i ne bi mnogo potresli ako bi se utvrdilo da je neko likvidiran bez suđenja.

Iz istog opusa, Cerović kaže i još nešto u «Vremenu», ali sada u broju od 16.9.2004, što u izvesnom smislu pokazuje da se nije odrekao svog totalitarističkog pogleda na pojedine pojave u društvu. Naime, on kaže da kad se kriminalci «pozovu na svoje zasluge za narod, da odmah dobiju još dve godine». Naravno da je građanima mnogo bliže da na izvestan način brane interese žrtve, to je potpuno normalno. Međutim, u sudu se na sve to, opet potpuno ispravno i normalno, dijametralno drukčije gleda. U sudu i pred sudom niko nije kriminalac dok sud to ne utvrdi, dok se proces ne završi. Postoje optuženi koji imaju svoja prava, postoje dokazi, tužilaštvo, ali i odbrana. Istovremeno postoji i zakon po kome sudije sude i u tom zakonu piše koliko godina zatvora sleduje za učinjeno krivično delo. Možda građani i tabloidi imaju privilegiju da presuđuju pre suda i da «časte» kriminalce još nekom godinom zatvora na osnovu svojih uverenja ili impresija, ali to nema vaze sa pravom, vladavinom prava i na kraju, sa demokratskom državom.

Dakle, vraćajući se na meritum stvari i imajući u vidu sve kontroverze koje su se pojavile u javnosti, a u vezi su sa atentatom na Zorana Đinđića i njegovim atentatorima, organizatorima i motivima, pa čak i dokazima, sa nemerljivim željenjem možemo da konstatujemo da je jedino tragično nesporno da je Zoran Đinđić ubijen. Sve ostalo, u najboljen slučaju, delimično je tačno, ili je potpuno netačno. Vremenom ćemo, možda, doći do istine. A tu istinu sigurno zamagljuju oni koji su na bilo koji način učestvovali u atentatu. Zamagljuju je i oni koji fanatično brane tzv. zvaničnu verziju, i oni koji brane raznorazne lične i grupne interese.

21. septembra 2004.

 
     
     
 
Copyright by NSPM