Aleksandra Kostić
Kandidati (III): KARIĆI I KARAĐORĐEVIĆI
– JEZIČKA OPOZICIJA
Među
dvanaest kandidata koji nemaju naročite izglede da se nađu
u drugom krugu, izdvajaju se dva koja ciljaju direktno na biračko
telo vladajuće koalicije. Osim toga, povezuje ih i problematičan
odnos prema srpskom jeziku.
Prvi je Bogoljub Karić. Njegovi glasači, čini se,
doći će iz redova onih koji, s jedne strane, neće
odbiti kolaboriranje sa Miloševićem, a sa druge strane oni
koje patriotska nota toliko privlači da mogu ozbiljno da shvate
Karićev patriotski sentiment i njegovo zalaganje za "srpsku
stvar na Kosovu". A gde bi se drugo ti glasači mogli naći
do u redovima simpatizera DSS, NS i SPS. No, kako se kampanja zahuhtava,
i Karić profiliše, niče i nova podvrsta glasača:
seoski japiji, smešteni na sredokraću između kič-glamura
brzo osvojenih miliona, i onog već poslovičnog, izvirujućeg
praziluka. A tu već ima i simpatizera G17 i DS-a.
Karićeva kampanja nam daje odgovor na ono večno pitanje
koje je mnogima na ovim prostorima uzrokovalo toliko stomačnih
tegoba: zašto je od hiljada potencijalnih biznismena, nespremnih
da se upuste u ozbiljan kriminal, ali zato ipak spremnih na mnogo
toga, snalažljivih i željih bogatstva i uspeha, visprenih, prilagodljivih
i nimalo gadljivih, zašto je, dakle, uspeo i opstao jedino Bogoljub
Karić? - Zato što je (u svemu tome) bolji od svih ostalih.
Kao što je bolji i od ogromne većine trenutnih predsedničkih
kandidata, i teško da će po broju osvojenih glasova završiti
na mestu nižem od sjajnog četvrtog. Njegova prava dobit od
takvog izbornog uspeha krije se u tome što će posle izbora
biti politički etablirana figura, i što će time na najbolji
način osigurati svoje poslovne pozicije, imetak i interese;
a zatim, desetine (ili stotine?) hiljada osvojenih glasova bez sumnje
će se u njegovim veštim rukama pretvoriti u zavidni politički
kapital i dobru osnovu za dalje političko-poslovne avanture.
Karić sigurnim koracima grabi ka tom uspehu: za sada ne zloupotrebljava
preterano okolnost što je vlasnik jednog od uticajnijih televizijskih
kanala, strogo se pridržava saveta odličnih savetnika, energično
i živahno se kreće i nastupa, s lakoćom uspostavlja kontakte,
a reklo bi se i da uspešno šarmira. Isti onaj Karić, čije
argumente u ondašnjim beskonačnim raspravama sa Mlađanom
Dinkićem, teško da je iko mogao da proprati ili razume – ne
samo zbog prirodnog gnušanja nad činjenicom postojanja tih
rasprava, njihovom temom, a bogami i zbog stručne zamršenosti
slučaja, već i zato što se, objektivno, vrlo teško moglo
razumeti šta on želi da kaže, sve dok je on sam taj koji pokušava
da nešto, oralnim putem, objasni. Njegova neobično sazdana
govorna aparatura dopušta mu samo mukle i nedovoljno artikulisane
glasove, dok njegove isprekidane rečenice, začinjene solidnim
brojem grešaka u padežima, često zakrivaju smisao izrečenog.
Uza sve to, naglasak koji se zaista retko čuje. (Setite ga
se samo kako je pre neku godinu, još sa brčićima pod nosom,
u svečarskoj prilici krštenja jednogrbe pustinjske lađe
u beogradskom Zoološkom vrtu, u etar pustio nezaboravnu reč:
"kamila", sa naglaskom na "mi". Kao da je ta
životinja neka jako "mila" životinja, sa neobičnim
prefiksom "ka".) Takav govor, naravno, asocira na nedostatak
školovanja, sredinu zatvorenu u svoj skučeni dijalekatski svet,
nedostatak brige za reč (i misao?) i uopšte nedostatak potrebe,
bilo one lične, bilo nametnute kontekstom, da se poruke drugim
ljudima jezički upristoje, i tako dalje, ali, kao što takva
govorna kultura nije prepreka na putu poslovnog uspeha, izgleda
da to nije ni na putu političkog. Sve je samo stvar pravilne
prezentacije i interpretacije: naglasak kao snažan simbol neraskidive
spone sa rodnom grudom, nesklonost komplikovanim rečeničnim
konstrukcijama kao izraz pragmatičnog duha, neformalnost obraćanja
kao rezultat neposrednosti i topline njegovog bića, a nevičnost
javnom agitovanju (koja se, doduše, ubrzano gubi), tek još jedan
dokaz da ga treba pustiti da dela i stvara, a ne tražiti od njega
da praznim govorancijama, kao neki, zamajava narod.
No, nije besmislena ni tvrdnja da ono što se može činiti kao
jezička barijera zapravo ne postoji, i da je komunikacija između
Karića i njegovih birača – utemljena na srodnosti i prepoznavanju
– zapravo savršena.
Drugi, jezički problematični kandidat je knjeginja/princeza
(nepotrebno precrtati) Jelisaveta Karađorđević, koja
će nesumnjivo, ali ne i značajno, načeti rojalističko
jezgro NS-SPO. Ako u njenom štabu razmišljaju o onim neodlučnim
biračima, "u politiku razočaranim" i željnim
sveže krvi, ne bi trebalo da na tu kartu dobiju više nego što je
na toj karti na parlamentarnim izborima dobio Otpor. Ta prijatna
dama svetskih manira i negovanog izgleda, ima specifičnu genealogiju
jezičkog problema: njene teškoće s artikulacijom glasova
našeg jezika, s padežima, mnogim rečima koje ne razume najbolje
ili ih naprosto ne zna, a naročito s pasivom, rezultat su nesrećne
okolnosti da je odrasla i školovala se u stranim jezičkim sredinama
i razvila govorni aparat krajnje neprilagođen srpskom jeziku.
Njegovom prilagođavanju nisu mnogo pomogli povratak u voljenu
Srbiju i godine života u njoj. Beznadežan slučaj, gotovo kao
prestolonaslednik. No, nevertheless, ona je pre nekoliko
godina napisala knjigu za decu. Na prvoj od, kako se moglo čuti,
šeststotina promocija širom Srbije, Jelisaveta Karađorđević
je, krećući se od jedne televizijske kamere do druge,
s nežnom toplinom u ophođenju, objašnjavala kako joj je palo
na pamet da se upusti u pisanje knjige, uporno ponavljajući:
«Šetala sam se šumom i onda odjednom... neki me je imidž udario
u glavu...».
A sada su naše glave na udaru vrlo neobičnog imidža. Kako
je sama objasnila, "rekli su joj" (ko? mora se čovek
zapitati) da treba da se kandiduje i bili su uporni, pa je ona popustila.
Taj neobičan imidž izgleda otprilike ovako: izdanak kraljevske
loze – za predsednika! I žene su sposobne da budu političari
i vođe – a to predstavlja žena koja je nesumnjivo pokazala
izvesnu organizacionu spretnost u prikupljanju humanitarne pomoći
i sličnim poslovima kojima se bave žene političara,
ili pak prinčeva, a ne i žene-političari! Tradicija –
a kandidatkinja čija je životna istorija, da tako kažemo, uklonjena
od pogleda običnog glasača (recimo, na sajtu b92 stoji:
"u nedostatku biografije prenosimo tekst iz Blica",
krajnje neinformativan tekst, mora se dodati; ni ambiciozniji pretraživači
interneta neće bolje proći, nema mnogo o knjeginji na
prvih nekoliko stranica Google-a). Tradicionalne, pa time
i patrijarhalne vrednosti, ličnost za ugled u tom pogledu –
žena za čiju jednu ćerku znamo po tome što se proslavila
kao manekenka i lepa glumica čiji je najveći domet uloga
u seriji Dinastija, a najveći medijski prodor odbijanje
da obelodani ime oca svog deteta. Ponegde se provuče da knjeginja
Jelisaveta ima troje dece, ali će ipak samo ćerka-glumica,
ako joj raspored obaveza dopusti, za koji dan posetiti Srbiju da
bi javno podržala svoju mamu u pokušaju da u konkurenciji prekaljenih
političara sedne na mesto predsednika zemlje čijoj kraljevskoj
loži pripada. Kako bi to sjajno bilo da umesto ove nemušte političke
marionete imamo modernu knjeginju koja ume da na uverljiv način
spoji tradicionalno i moderno, da otvoreno nastupi kao žena sa vlastitom
biografijom i jasnim vlastitim stavom i političkim mišljenjem,
neko čija bi energija, u spoju sa evidentnim šarmom i inteligencijom,
pružila nadu da sve može i drugačije da izgleda. Ili da barem
ume nešto da nam čestito saopšti na srpskom.
|
|