Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Predsednički izbori

   

Aleksandra Kostić

Kandidati (III): KARIĆI I KARAĐORĐEVIĆI – JEZIČKA OPOZICIJA

Među dvanaest kandidata koji nemaju naročite izglede da se nađu u drugom krugu, izdvajaju se dva koja ciljaju direktno na biračko telo vladajuće koalicije. Osim toga, povezuje ih i problematičan odnos prema srpskom jeziku.

Prvi je Bogoljub Karić. Njegovi glasači, čini se, doći će iz redova onih koji, s jedne strane, neće odbiti kolaboriranje sa Miloševićem, a sa druge strane oni koje patriotska nota toliko privlači da mogu ozbiljno da shvate Karićev patriotski sentiment i njegovo zalaganje za "srpsku stvar na Kosovu". A gde bi se drugo ti glasači mogli naći do u redovima simpatizera DSS, NS i SPS. No, kako se kampanja zahuhtava, i Karić profiliše, niče i nova podvrsta glasača: seoski japiji, smešteni na sredokraću između kič-glamura brzo osvojenih miliona, i onog već poslovičnog, izvirujućeg praziluka. A tu već ima i simpatizera G17 i DS-a. 

Karićeva kampanja nam daje odgovor na ono večno pitanje koje je mnogima na ovim prostorima uzrokovalo toliko stomačnih tegoba: zašto je od hiljada potencijalnih biznismena, nespremnih da se upuste u ozbiljan kriminal, ali zato ipak spremnih na mnogo toga, snalažljivih i željih bogatstva i uspeha, visprenih, prilagodljivih i nimalo gadljivih, zašto je, dakle, uspeo i opstao jedino Bogoljub Karić? - Zato što je (u svemu tome) bolji od svih ostalih. Kao što je bolji i od ogromne većine trenutnih predsedničkih kandidata, i teško da će po broju osvojenih glasova završiti na mestu nižem od sjajnog četvrtog. Njegova prava dobit od takvog izbornog uspeha krije se u tome što će posle izbora biti politički etablirana figura, i što će time na najbolji način osigurati svoje poslovne pozicije, imetak i interese; a zatim, desetine (ili stotine?) hiljada osvojenih glasova bez sumnje će se u njegovim veštim rukama pretvoriti u zavidni politički kapital i dobru osnovu za dalje političko-poslovne avanture.

Karić sigurnim koracima grabi ka tom uspehu: za sada ne zloupotrebljava preterano okolnost što je vlasnik jednog od uticajnijih televizijskih kanala, strogo se pridržava saveta odličnih savetnika, energično i živahno se kreće i nastupa, s lakoćom uspostavlja kontakte, a reklo bi se i da uspešno šarmira. Isti onaj Karić, čije argumente u ondašnjim beskonačnim raspravama sa Mlađanom Dinkićem, teško da je iko mogao da proprati ili razume – ne samo zbog prirodnog gnušanja nad činjenicom postojanja tih rasprava, njihovom temom, a bogami i zbog stručne zamršenosti slučaja, već i zato što se, objektivno, vrlo teško moglo razumeti šta on želi da kaže, sve dok je on sam taj koji pokušava da nešto, oralnim putem, objasni. Njegova neobično sazdana govorna aparatura dopušta mu samo mukle i nedovoljno artikulisane glasove, dok njegove isprekidane rečenice, začinjene solidnim brojem grešaka u padežima, često zakrivaju smisao izrečenog. Uza sve to, naglasak koji se zaista retko čuje. (Setite ga se samo kako je pre neku godinu, još sa brčićima pod nosom, u svečarskoj prilici krštenja jednogrbe pustinjske lađe u beogradskom Zoološkom vrtu, u etar pustio nezaboravnu reč: "kamila", sa naglaskom na "mi". Kao da je ta životinja neka jako "mila" životinja, sa neobičnim prefiksom "ka".) Takav govor, naravno, asocira na nedostatak školovanja, sredinu zatvorenu u svoj skučeni dijalekatski svet, nedostatak brige za reč (i misao?) i uopšte nedostatak potrebe, bilo one lične, bilo nametnute kontekstom, da se poruke drugim ljudima jezički upristoje, i tako dalje, ali, kao što takva govorna kultura nije prepreka na putu poslovnog uspeha, izgleda da to nije ni na putu političkog. Sve je samo stvar pravilne prezentacije i interpretacije: naglasak kao snažan simbol neraskidive spone sa rodnom grudom, nesklonost komplikovanim rečeničnim konstrukcijama kao izraz pragmatičnog duha, neformalnost obraćanja kao rezultat neposrednosti i topline njegovog bića, a nevičnost javnom agitovanju (koja se, doduše, ubrzano gubi), tek još jedan dokaz da ga treba pustiti da dela i stvara, a ne tražiti od njega da praznim govorancijama, kao neki, zamajava narod.

No, nije besmislena ni tvrdnja da ono što se može činiti kao jezička barijera zapravo ne postoji, i da je komunikacija između Karića i njegovih birača – utemljena na srodnosti i prepoznavanju – zapravo savršena.

Drugi, jezički problematični kandidat je knjeginja/princeza (nepotrebno precrtati) Jelisaveta Karađorđević, koja će nesumnjivo, ali ne i značajno, načeti rojalističko jezgro NS-SPO. Ako u njenom štabu razmišljaju o onim neodlučnim biračima, "u politiku razočaranim" i željnim sveže krvi, ne bi trebalo da na tu kartu dobiju više nego što je na toj karti na parlamentarnim izborima dobio Otpor. Ta prijatna dama svetskih manira i negovanog izgleda, ima specifičnu genealogiju jezičkog problema: njene teškoće s artikulacijom glasova našeg jezika, s padežima, mnogim rečima koje ne razume najbolje ili ih naprosto ne zna, a naročito s pasivom, rezultat su nesrećne okolnosti da je odrasla i školovala se u stranim jezičkim sredinama i razvila govorni aparat krajnje neprilagođen srpskom jeziku. Njegovom prilagođavanju nisu mnogo pomogli povratak u voljenu Srbiju i godine života u njoj. Beznadežan slučaj, gotovo kao prestolonaslednik. No, nevertheless, ona je pre nekoliko godina napisala knjigu za decu. Na prvoj od, kako se moglo čuti, šeststotina promocija širom Srbije, Jelisaveta Karađorđević je, krećući se od jedne televizijske kamere do druge, s nežnom toplinom u ophođenju, objašnjavala kako joj je palo na pamet da se upusti u pisanje knjige, uporno ponavljajući: «Šetala sam se šumom i onda odjednom... neki me je imidž udario u glavu...».

A sada su naše glave na udaru vrlo neobičnog imidža. Kako je sama objasnila, "rekli su joj" (ko? mora se čovek zapitati) da treba da se kandiduje i bili su uporni, pa je ona popustila. Taj neobičan imidž izgleda otprilike ovako: izdanak kraljevske loze – za predsednika! I žene su sposobne da budu političari i vođe – a to predstavlja žena koja je nesumnjivo pokazala izvesnu organizacionu spretnost u prikupljanju humanitarne pomoći i sličnim poslovima kojima se bave žene političara, ili pak prinčeva, a ne i žene-političari! Tradicija – a kandidatkinja čija je životna istorija, da tako kažemo, uklonjena od pogleda običnog glasača (recimo, na sajtu b92 stoji: "u nedostatku biografije prenosimo tekst iz Blica", krajnje neinformativan tekst, mora se dodati; ni ambiciozniji pretraživači interneta neće bolje proći, nema mnogo o knjeginji na prvih nekoliko stranica Google-a). Tradicionalne, pa time i patrijarhalne vrednosti, ličnost za ugled u tom pogledu – žena za čiju jednu ćerku znamo po tome što se proslavila kao manekenka i lepa glumica čiji je najveći domet uloga u seriji Dinastija, a najveći medijski prodor odbijanje da obelodani ime oca svog deteta. Ponegde se provuče da knjeginja Jelisaveta ima troje dece, ali će ipak samo ćerka-glumica, ako joj raspored obaveza dopusti, za koji dan posetiti Srbiju da bi javno podržala svoju mamu u pokušaju da u konkurenciji prekaljenih političara sedne na mesto predsednika zemlje čijoj kraljevskoj loži pripada. Kako bi to sjajno bilo da umesto ove nemušte političke marionete imamo modernu knjeginju koja ume da na uverljiv način spoji tradicionalno i moderno, da otvoreno nastupi kao žena sa vlastitom biografijom i jasnim vlastitim stavom i političkim mišljenjem, neko čija bi energija, u spoju sa evidentnim šarmom i inteligencijom, pružila nadu da sve može i drugačije da izgleda. Ili da barem ume nešto da nam čestito saopšti na srpskom.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM