Slobodan Antonić
NOVA
VLADA SRBIJE: POGLED IZ UPOREDNOISTORIJSKOG UGLA
U
prvom delu ovog članka izlažu se osnovne pravilnosti nastanka
koalicionih vlada. Na osnovu njih se, u drugom delu, razmatra
manjinska priroda nove, Koštuničine vlade, a u trećem
delu odgovara na pitanje zašto i Demokratska stranka nije bila
uključena u vladu. Konačno, u četvrtom delu iznosi
se predviđanje o trajnosti Koštuničine vlade.
I
Uporednoistrijska
proučavanja nastanka koalicionih vlada došla su do izvesnih
pravila njihovog obrazovanja. Ta pravila, naravno, nisu apsolutna
i oslikavaju samo dugoročne tendencije. Ovde se navode nekih
osam pravila, od kojih se prvih pet zasnivaju na učinku
moći, a ostalih tri na političkoj bliskosti. Ona nisu
istog stepena opštosti, jer se neka mogu uzeti kao naročiti
slučajevi nekog drugog pravila. Pojedina pravila intuitivno su postavljena
u sklopu teorije igara, dok su neka prošla strogu iskustvenu proveru.
1.
Pravilo korišćenja
prilike ("winning coalition", Anatol Rappoport,
1973). Pre će se obrazovati vladajuća koalicija nego
što neće. Privlačnost moći (tj. prilike da se ostvare
stranački ili lični ciljevi) jeste tolika da će
stranke radije zanemariti međusobne razlike i obrazovati
koaliciju, nego što će ići na nove izbore.
2.
Pravilo stožera ("pivotal
actor"). Stožer koalicije je neka velika stranka, obično
iz središta političkog prostora. Ona počinje sa obrazovanjem
većine, igrajući ulogu lokomotive, iza koje se ređaju
drugi, manji vagoni. Kada je kompozicija na domaku obrazovanja,
čak i dotadašnji suparnici stožera dobijaju želju da joj
se priključe ("band waggon effect").
3.
Pravilo manje koalicije
("minimal winning coalition", John Von Neuman and Oskar
Morgenstern, 1967). Pre će se obrazovati manja (a dovoljna),
nego veća koalicija. Ovo dolazi otuda što je količina
moći koja se deli postojana. Stoga akteri većma vole
manje učesnika u podeli, negoli više.
4.
Pravilo najmanje skupštinske
većine ("mimimum size coalition", William Gamson,
1962 i William Riker, 1962). Iz razloga na kome se zasniva i prethodno
pravilo, pre će se obrazovati vlada koja počiva na najmanjoj
potrebnoj skupštinskoj većini, nego vlada sa udobnom većinom.
Neka su u skupštini od 100 mesta ušle tri stranke (A, B i C),
pri čemu je stranka A osvojila 25 mandata, stranka B 35,
a stranka C 40 mandata. Vladajuća koalicija biće AB
(55), pre nego AC (65), ili BC (75).
5.
Pravilo najmanjeg broja
aktera ("bargaing proposition", Michael Leiserson,
1968). Dve stranke se lakše dogovore nego tri, a tri lakše nego
četiri. Stoga, verovatnija je vlada sa manje, negoli sa više
koalicionih članova. Neka su u skupštinu sa 100 mesta ušle
stranke koje imaju: A 30 mandata, B 25, C 20, D 15 i E 10 mandata.
Koalicija AB je verovatnija od koalicije BCE ili BCD. Iz istog
razloga, koalicije sa manje članova su dugotrajnije od koalicija
sa više.
6.
Pravilo veće potisne
snage ("large coalition", "policy distance";
Abram de Swaan, 1973). Ako nova vlada mora da uradi neki važan
posao, a pogotovo ako u društvu o njemu postoji neslaganje, koalicija
će biti obrazovana tako da u nju ipak uđu svi koji podržavaju
isti način izvršenja tog posla. Recimo, u nekom društvu na
političkom dnevnom redu nalazi se agrarna reforma. U skupštinu
od 100 mesta ušle su stranke: A sa 30 mandata, B sa 25, C sa 10
i D sa 35 mandata. Stranke A, B i C podržavaju agrarnu reformu,
stranka D joj se protivi. Premda je za skupštinsku većinu
dovoljna koalicija A i B (55), u nju će biti uključena
i stranka C, pošto će tako agrarna reforma biti lakše sprovedena.
U slučaju da je taj važan posao rat ili donošenje ustava,
u koaliciju mogu biti uključene i sve stranke u parlamentu
(A, B, C i D).
7.
Pravilo najmanje unutarkoalicione
opozicije ("power excess coalition", A. M. A. Van
Deemen, 1991). Članovi koalicije težiće da u njoj imaju
što slabiju opoziciju. To znači da će, recimo, stožerna
stranka, prilikom stvaranja koalicije, gledati da izbegne da u
vladi ostane u manjini. Neka su skupštinu od 100 mesta ušle stranke:
A sa 30 mandata, B sa 20, C sa 15, D sa 10 i E sa 25 mandata. Neka su stranke A, B, C i
D bliske po nekom ključnom političkom pitanju. Ako bi
stranka A (stožerna stranka) napravila veliku koaliciju (ABCD),
ona bi u njoj bila u ubedljivoj manjini (30:45). U manjini bi
ostala i u kabinetu ABC (30:35). Ni u vladi ABD ne bi dominirala
(30:30). Otuda će stranka A svim ovim kabinetima pretpostaviti
vladu ACD (30:25), a još radije će se poslužiti manjinskim
vladama (AD ili AC; 30:15 i 30:10). Naime, da bi ova dva manjinska
kabineta opstala, u skupštini je dovoljna podrška bilo kog od
dva preostala srodna aktera (B, kao i C ili D), što se u političkoj
stvarnosti dâ obezbediti.
8.
Pravilo kraćeg niza
("minimal range coalition", Michael Leiserson, 1966).
Ako stranke po političkoj bliskosti poređamo u niz (ABCDEF),
onda će stranke koje stvaraju vladajuću koaliciju u
nju pre uključiti susedni ili preskočeni član niza,
nego stranku koja produžava niz. Neka su u skupštinu od 100 mesta
ušle stranke koje čine sledeći politički niz: A
(komunisti), B (socijaldemokrati), C (mali zemljoradnici), D (liberali),
E (konzervativci) i F (radikalni nacionalisti). Neka stranka A
ima 15 mandata, B 25, C 15, D 15, E 15 i F 15 mandata. Stranke
A i B (komunisti i socijaldemokrati) već su dogovorile koaliciju
(40) i treba im još jedan član za skupštinsku većinu.
Vlada ABC (kraći niz) verovatnija je od vlade ABD (duži niz),
a pogotovo od vlade ABE ili čak ABF (veoma dugi nizovi).
Stoga, iako sve četiri stranke (C, D, E i F) donose isti
broj mandata (15), A i B će pre u vladu uzeti stranku C (male
zemljoradnike), nego D (liberale), a pogotovo E (konzervativce)
ili F (radikalne nacionaliste). Takođe, ako su koaliciju
dogovorile stranke B i D (socijaldemokrati i liberali; ukupno
40 mandata), one će pre do većine doći tako što
će u koaliciju uključiti "preskočenu"
stranku C (male zemljoradnike), nego susednu levu stranku A (komuniste)
ili susednu desnu stranku E (konzervativce), a pogotovo udaljenu
desnu stranku F (radikalne nacionaliste). Dakle, bez obzira što
stranke A, C, E i F donose isti broj mesta (15), vlada BCD (kraći,
popunjeni niz) verovatnija je bilo od vlade ABD (produženje niza
na levo), bilo od vlade BDE (produženje niza na desno), a pogotovo
od vlade BDF (veliko produženje niza na desno).
II
Primenimo
li ova pravila na srpski slučaj, videćemo da su se glavni
politički delatnici, nakon decembarskih izbora 2003. godine,
sasvim racionalno ponašali.
Najpre,
iako je u više navrata izgledalo da je Srbija na pragu ponavljanja
izbora, sporazum je, na kraju, ipak pronađen (pravilo
1). Uopšte, ponavljanje izbora, u okolnostima kada su političke
podele toliko duboke da sporazumna vlada izgleda nemoguće,
najčešće daje istu skupštinsku sliku. Primer Nemačke
1932. to dobro oslikava. Pošto je Hindenburg oborio Brüningovu
centrističku vladu, jula 1932. održani su izbori. Na njima
se pokazalo da više nikakva centristička vlada nije moguća.
Ekstremna levica (komunisti) i ekstremna desnica (nacisti) dobili
su ukupno više mandata (319) nego sve ostale stranke zajedno (270).
Četiri meseca docnije, novembra 1932, izbori su ponovljeni,
ali slika ostaje ista. Komunisti i nacisti dobijaju 296 mandata,
svi ostali 262. Pitanje stvaranja vlade nije rešeno novim izborima,
i ono što se nije moglo u avgustu, nije se moglo ni u decembru.
Ovo dolazi otuda što
je obrazovanje vladinih koalicija pre svega stvar političara,
nikako građana. Izjave ovdašnjih političara o tome kako
građani na izborima saopštavaju koje stranke žele u sporazumnoj
vladi, ne mogu se uzeti za ozbiljno. Naime, u ustrojstvima sa
više stranaka, građani nemaju ni teorijske mogućnosti
da utiču na buduće vladine koalicije. U čistom,
dvostranačkom ustrojstvu, vaš glas za jednu stranku i može
povećati njene izglede za vlast i ujedno umanjiti izglede
suparničke stranke. Međutim, u ustrojstvima sa više
stranaka nije tako. Tu vaš glas za neku stranku nekada, zapravo,
može značiti njeno udaljavanje od vlasti. Pogledajmo primer
iz našeg pravila 7 i
videćemo da bi stranci B bilo bolje da je bila slabija. Tada
bi je stožerna stranka A pre uzela u vladu. Osim toga, birač
ne može da predvidi, čak i ako savršeno zna gornja pravila
o stvaranju koalicija, verovatnoću pojedinih koalicija, da
bi onda na njih svojim glasom uticao. Tu ne pomažu ni istraživanja
javnog mnenja, ma koliko tačna bila. Jer, ako bi se birači
počeli upravljati prema nekom tačnom nalazu, samo istraživanje
prestalo bi da bude tačno. Birači bi, naime, prilagodili
svoje izborno opredeljenje izgledima za koalicije, što znači
da bi došlo do izvesne promene njihovog nameravanog glasanja.
Tako bi novo istraživanje pružilo drugačiju sliku od prethodnog.
Objavljivanje ovog novog istraživanja, međutim, nužno bi
birače nagnalo da opet prilagode svoju izbornu odluku promenjenoj
slici, i tako ad infinitum.
Stoga, stvaranje Koštuničine
sporazumne vlade, ma koliko raznorodno na prvi pogled ona izgledala,
bilo je racionalno kako sa stanovišta aktera, tako i sa stanovišta
sistema. Ni jedan delatnik, osim radikala, nije želeo da ponovo
ide na izbore, jer su svi znali da na njima teško mogu da dobiju
više skupštinskih mesta od onoga što imaju. Sa druge strane, istraživanja
su pokazivala da suočavanje birača sa učinkom prethodnih
izbora ne bi imalo uticaj na promenu njihovog izbornog opredeljenja,
a onda ni na učinak novih.
Isto se može reći
i o manjinskoj prirodi Koštuničine vlade. Manjinske vlade
se u našoj, višestranačju pomalo neiskusnoj javnosti doživljavaju
kao retke, nepostojane i kratkotrajne. Ovu zabludu raširili su
kako opozicioni političari, tako i pojedini slabo obavešteni analitičari.
Međutim, manjinske vlade su daleko češće, postojanije
i dugotrajnije nego što se to kod nas misli. Načelno, one
se učestalo javljaju u dva soja političkih poredaka.
Prvi soj su poreci
u kojima postoje tako duboke podele među strankama, da bi
uzimanje pojedinih od njih u vladu dovelo do ugrožavanja čitavog
poretka. Vajmarska Nemačka (1919-1932) dobar je primer za
to, kao i francuska Četvrta republika (1945-1958), ili posleratna
Italija (1946-1972). U Vajmarskoj republici uključenje u
vladu krajnje levice (nezavisnih socijalista, kasnije komunista),
moglo je da dovede do unutrašnje intervencije vojske. Uključenje,
pak, krajnje desnice u vladu (nacionalista - Deutschnationale
Volkspartei, kasnije nacista - NSDP), nosilo je opasnost od spoljnje
intervencije sila saveznika, ili čak građanskog rata.
Strah od levice i revolucije u pojedinim uticajnim krugovima bio
je toliki da su čak i socijaldemokrati bili sumnjivi (naročito
pošto je, aprila 1925, za predsednika
izabran Hindenburg). Kako su ove nepoželjne političke
opcije nosile značajan deo skupštinskih mandata, često
je bilo lakše napraviti manjinsku vladu, uz podršku neke od "izopštenih"
stranaka, nego većinsku vladu, sa njihovim učešćem.
Stoga su od 22 vajmarske vlade, 11 bile manjinske.
Ista "izopštenost"
stranaka krajnje levice (komunisti, donekle i socijalisti) i krajnje
desnice (krajnji nacionalisti i fašisti) postojala je i u hladnoratovskoj
Italiji, kao i u francuskoj Četvrtoj republici. Od 27 italijanskih
vlada, u razdoblju 1946-1972, čisto manjinskih bilo je 11
kabineta, a još četiri kabineta bila su u jednom domu parlamenta
u većini, a u drugom domu u manjini. Nekada su i godine prolazile bez većinske
vlade (recimo, razdoblje 1957-1963). U francuskoj Četvrtoj
republici, pak, od 21 vlade manjinskih je bilo pet, dakle srazmerno
manje nego u Vajmarskoj Nemačkoj ili Italiji. Međutim,
tamo su manjinske vlade - koje su upravljale uz skupštinsku podršku
čas socijalista, a čas degolista - umele da budu dugotrajnije
od većinskih. Recimo, manjinska vlada Molleta (1956-1957),
sastavljena baš od socijalista i degolista, bila je najdugotrajniji
kabinet Četvrte republike.
Drugi soj
višestranačkih poredaka sa čestim manjinskim vladama
potpuno je suprotan prethodnom. To su zemlje, poput Švedske, Danske
ili Norveške, u kojima postoji visok stepen saglasnosti o temeljnim
društvenim pravilima postupanja, kao i o društvenim ciljevima.
Tamo su manjinske vlade često samo drugi lik postojanja velike
koalicije (iz našeg pravila
6), učinak svojevrsne saglasnosti da neka stranka obavi
opšte prihvaćeni posao. U Švedskoj, od 1917. do 2004. godine
(ne računajući doba II svetskog rata), bilo je svega
devet većinskih kabineta. Manjinske vlade često su bile
ne samo zapanjujuće dugotrajne, već i "neverovatno
manjinske". Vlada liberala Ekmana (1926-1932), počivala
je na 33 glasa u skupštini od 230 mesta, i 68 glasova u senatu
od 280 mesta. Ali, Ekman je svoju vladu vešto održavao kako uz
pomoć levice (socijaldemokrata, po pitanju jakog budžeta),
tako i desnice (konzervativaca, po pitanju politike zaposlenosti).
Slično je bilo (a i sada je) u Norveškoj, a u Danskoj su
u poslednjih četrdeset godina sve vlade bile manjinske. Neke
od tih 22 manjinske vlade bile su i "više nego manjinske"
- poput kabineta liberala Pola Hartlinga, iz 1974, koji je formalno
uživao podršku samo 22 od 197 skupštinskih poslanika.
Srpski
slučaj je, naravno, bliži Italiji nego Švedskoj. U našem
političkom životu postoje duboki rascepi, a na dvema skupšinskim
strankama, radikalima i socijalistima, stoji žig koji glasi: "nepodobni
za demokratsku vladu". Pošto te dve stranke zajedno drže
42% sedišta u parlamentu, time je značajno smanjena verovatnoća
da nova vlada može biti većinska. Koštunica je, u prvi mah,
ovo ograničenje pokušao da prevaziđe ponudom stvaranja
koncentracione vlade. Ima li se u vidu pravilo 6, ovaj predlog i nije bio sasvim
nerazborit. Pred Srbijom je, naime, stajao važan zadatak donošenja
novog ustava kao stvarnog demokratskog društvenog ugovora, posao
koji inače najbolje obavljaju "velike koalicije". Kroz rad u koncentracionoj vladi došlo bi
do izgradnje uzajamnog poverenja među našom političkom
elitom, i do postepenog urastanja izopštenih stranka u demokratsko
ustrojstvo. Međutim, glavni politički delatnici - od
SRS do DS - ovaj su predlog sa prezrenjem odbili. Tako je manjinska
vlada postala gotovo neizbežna.
Zapravo,
i u tzv. demokratskom bloku (DSS, DS, G17 Plus i SPO-NS) postojala
je duboka podela (opšrinije u delu III). Ta je podela probudila
i ojačala delovanje pravila 7, koje je u tesnoj vezi sa pravilom 3, pravilom 4 i pravilom 5.
Koštunica je morao da izbegne da svog glavnog takmaca, Demokratsku
stranku, uzme u vladu i tako u njoj ostane u ubedljivoj manjini.
Da je taj strah imao stvarnog osnova, svedoči i predlog podele
ministarstava, sačinjen u Demokratskoj stranci, koji je predviđao
da DS i G17 Plus zajedno imaju više ministarskih glasova od DSS,
SPO i NS. Da nije bilo duboke podele u tzv. demokratskom bloku
Koštunica bi, verovatno, u ime "velike demokratske koalicije"
na ovo naposletku i pristao. Međutim, dubina "unutardemokratskog"
rascepa okrenula ga je ka drugim rešenjima. A kako je njegova
stranka bila stožerna ne samo zbog broja poslanika, već i
zbog dobrog političkog položaja (objašnjenje je u delu III),
uspeo je da sastavi manjinsku vladu u kojoj je raspored ministarstava
bio 9:8 u njegovu korist.
Skupštinsku
zaleđinu manjinskoj vladi obezbedili su socijalisti. To je,
sa stanovišta njihovog interesa, svakako bio mudar potez. Njime
su socijalisti kupili moguću pristupnicu u klub "demokratskih"
stranaka. Nastavi li, naime, Koštuničina vlada, uz podršku
SPS-a u skupštini, sa reformama i proevropskom politikom, socijalisti
će od najrazboritijeg dela domaće i strane javnosti
moći da traže "oprost greha". Sa tim oprostom oni
će, već nakon sledećih izbora, moći da računaju
na puno učešće u vlasti. Otuda je vrlo verovatno da
socijalisti od Koštunice zbilja nisu ništa ni tražili za uzvrat.
Jer, budu li samo strpljivi i odigraju li do kraja mudro, oni
će na kraju dobiti mnogo više nego što je par mesta u upravnim
odborima - dobiće priliku za povratak u vlast.
Što se
Koštunice tiče, spremnost socijalista da po najnižoj ceni
podrže njegovu manjinsku vladu značilo je da njegova stranka
može da zadrži dominantnu ulogu u koaliciji. Time je pravilo
7 ("najmanje unutarkoalicione opozicije") u potpunosti
zadovoljeno. Činjenica da je sada više ministarstava ostalo
za podelu (pravila od 3.
do 5), odobrovoljila je koalicione partnere
koji su se, inače, plašili slabosti manjinskog položaja u
skupštini. Na kraju su i predstavnici Zapada stavljeni pred izbor
- manjinska vlada, sa slabim socijalistima kao statistima, ili
novi izbori, sa jakim radikalima kao glavnim glumcima. Nevoljno
su odabrali ovo prvo, i Koštuničina manjinska vlada bila
je rođena.
III
Pošto se u našoj javnosti političko zemljište Srbije
vidi kao suštinski podeljeno na stranke "demokratskog bloka"
(DSS, DS, G17 Plus i SPO-NS) i stranke "starog režima"
(SRS i SPS), često se postavlja pitanje zašto je Koštunica
odabrao savez sa strankom iz drugog tabora, a ne sa strankom iz
svog. I doista, ako se iz ugla "dva bloka" gleda na
stvar, onda ovaj izbor zbilja može da izgleda više kao lični
ili stranački hir, nego kao politički racionalan odabir.
Međutim, hajde da naše skupštinske stranke poređamo
po političkoj odn. ideološkoj bliskosti, onako kako se to
u pravilu 7 nalaže.
Potrebno je samo da pronađemo odgovarajuće merilo ređanja.
U zapadnim političkim ustrojstvima obično se za ključno
merilo ređanja uzima odnos prema zahvatanju i preraspodeli
dohotka i imovine. Na levu stranu lestvice stavaljaju se stranke
koje se zalažu da društvo (čitaj: vlada)
može veći deo dohotka (pa i imovine) da zahvati i
preraspodeli u skladu sa opštim težnjama i potrebama. Na desnu
stranu lestvice stavljaju se stranke koje su za što manje zahvatanje
dohotka i protiv svake imovinske preraspodele.
Ovakava lestvica, međutim, nije primerena srpskom
slučaju. To se, između ostalog, vidi i po tome što se
brojni ubeđeni levičari iz naše inteligencije neprestano
žale da su kod nas sve skupštinske stranke "zapravo desničarske",
kao i po tome da se ono malo deklarisanih (pre svega ekonomskih)
desničara uporno žali da su sve naše stranke "zapravo
levičarske". I činjenica da se podeli levica-desnica
u našoj javnosti pretpostavlja podela demokrate-starorežimci
najbolje govori da je merilo razlikovanja koje je uobičajeno
na Zapadu, u Srbiji još uvek neupotrebljivo.
I baš od te, već postojeće podele bi i valjalo
poći u razvrstavanju naših stranaka. Kao što je i ranije
predlagano (Antonić, 1993; Molnar 1998), neka upravo odnos
prema "starom režimu" (tačnije - prema starim režimima),
bude merilo razlikovanja. Baš taj kriterijum u slučaju Francuske
1789-1914. koristi i Diverže (1968), s tim
što je kod njega stari režim onaj feudalni. Kod nas su, međutim,
stari režimi bili socijalistički - Titov i Miloševićev.
Oba režima posedovala su suštinske sličnosti, zbog čega
se i mogu posmatrati u dinamičkom kontinuitetu. Na unutrašnjem
planu, počivala su na javnoj svojini, visokoj opštoj (budžetskoj)
potrošnji, idealima pune zaposlenosti i minimalnih klasnih razlika,
i državnom staranju o građanima i njihovim porodicama. Na
spoljnom planu, stari režimi počivali su na načelu neutralnosti
i ekvidistance u odnosu na glavne svetske sile, tj. na državnom
nacionalizmu i ekskluzivizmu ("nesrvrstanost" i "treći
put", za vreme Tita, i "otpor novom svetskom poretku",
za vreme Miloševića).
Sada ćemo, poput Diveržea, na sam kraj leve strane
lestvice staviti aktuelne srpske stranke koje su za brzo i korenito
uništenje starog poretka, a na krajnje desnu stranu one koje su
za što potpunije očuvanje starog poreka. Između ovih
krajeva poređaćemo ostale stranke, prema brzini, dubini
i načinima promena za koje se zalažu. Diverže je primetio
da kada se stari režim menja revolucijom, onda se obično
obrazuje četvorodelna konfiguracija političkog prostora:
krajnje levo - umereno levo - umereno desno i krajnje desno krilo.
Ako iz ovog ugla pogledamo našu političku pozornicu nakog
5. oktobra, videćemo da se takođe mogu razlikovati četiri
položaja.
1.
krajnje levi položaj: promene treba da
budu što brže i što dublje, bez mnogo obaziranja na "Miloševićev
ustav" i proceduralne začkoljice; glavne promene treba
da budu: brza i potpuna privatizacija na unutrašnjem planu, i
priključenje NATO i EU na spoljnjem; nažalost, ove nužne
promene za većinu stanovništva odveć su nerazumljive,
bolne i neprihvatljive; stoga njihov nosilac mora da bude odlučna
i nesentimentalna proevropska elita (usredsređena u vladi),
nevezana odveć čvrstim obavezama prema aktuelnoj volji
naroda.
2.
umereno levi položaj: podržavaju se svi gorenavedeni ciljevi promena, ali se odbija
logika revolucionarnog prava i prosvetiteljske avangarde; uviđa
se značaj izgradnje valjanih i nezavisnih ustanova, ali se
korisnost i pravednost pojedinih rešenja ipak pretpostavljaju
pravnoj sigurnosti; podržava se ideja modernizacijske uloge elite,
ali ne i ideja autoritarne modernizacije;
3.
umereno desni položaj: slažu se sa privatizacijom
i pristupanju EU, ali misle da je za NATO možda prerano; zalažu
se za opreznije i sporije promene, pri čemu načelu pravne
sigurnosti uvek daju prednost u odnosu na korisnost i pravednost;
takođe su za strogo poštovanje sadašnje narodne volje;
4.
krajnje desni položaj: Srbija je zahvaćena
talasom globalizacije, koji znači izloženost na milost i
nemilost svetskom kapitalu, kao i glavnom političkom i kulturnom
hegemonu; glavna meta globalizma je nacionalna država, pa to mora
biti i ključno poprište borbe; treba prihvatiti prvenstveno
one promene koje će nam omogućiti da, kao nacija, ekonomski
i kulturno preživimo i dočekamo slom globalizma; privatizacija
da, ali revidirana i ograničena; NATO nikako, spoljna politika
treba da bude uravnoteženija, a i u Evropsku uniju brže se stiže
umerenijom brzinom (možda se u međuvemenu i predomislimo?);
i sve mora biti strogo po Ustavu i zakonu.
Razvrstajmo
sada naše skupštinske stranke. Na krajnje levi položaj možemo
staviti, najpre GSS i SDU, dve manje partije izabarane na listi
DS-a. Sama Demokratska stranka kao da se jednim delom nalazi na
položaju 1, a drugim delom na položaju 2. Onaj njen deo koji simbolišu
Čedomir Jovanović i Zoran Živković, svakako da
pripada krajnjem levom položaju. Drugi njen deo, koji simboliše
Boris Tadić, tokom kampanje za skupštinske izbore 2003. odavao
je utisak da suštinski naginje umereno levom položaju. Međutim,
tokom izborih borbi u DS-u, početkom 2004. godine, Tadić
je krenuo prema političkoj sredini stranke, tako da se gotovo
izgubila razlika između njega i Živkovića. Otuda ćemo
DS, zasada, ipak svrstati na krajnje levi položaj (1). Umereno
levi položaj (2) zauzima G17 Plus, umereno desni (3) DSS i SPO-NS,
a krajnje desni (4) SPS i SRS.
Oznake koje smo ovakvom podelom dobili mogu da
nas zbune. Doista je neuobičajeno DS zvati krajnjom levicom,
a SPS krajnjom desnicom. Ali, to dolazi od obrnute prirode starog
režima, koji je - u odnosu na uobičajene oznake, preuzete
uz Francuske - bio zapravo levi, a ne desni. Međutim, same
oznake su manje bitne od njihovog odnosa. Diverže nas uči
da su poslerevolucionarni poreci (kao što su Francuska ili Srbija),
u izvesnom smislu drugačije strukture od uobičajenih,
bezrevolucionarnih poredaka (poput Britanije, ili Švedske). Prvo,
dugotrajan otpor promeni, a zatim nagla promena, jačaju krajnja
krila kako levice, tako i desnice. Ona postaju jaka, neki put
jača čak i od svojih umerenih delova. I drugo, glavna
linija rascepa se premešta. U uobičajenim porecima ona je
negde u središtu političkog prostora - između položaja
2 i položaja 3. Sa jedne strane je levica, sa druge je desnica,
i one će retko kada pristati na zajedničku vladu. U
poslerevolucionarnim sistemima, međutim, glavna linija rascepa
se udvaja i raspoređuje tako da jedna linija deli levicu
(položaj 1 i 2), a druga desnicu (položaj 3 i 4). To znači
da će stranke umerene levice (2) pre da prave vladu sa umerenom
desnicom (3), nego sa krajnjom levicom (1), a isto važi i za stranke
desnice. Diverže je za Francusku utvrdio da je u dotadašnjoj parlamentarnoj istoriji (1789-1966) ujedinjena
levica (1 i 2) vladala manje od 10 godina ili 6% vremena, ujedinjena
desnica (3 i 4) manje od 20 godina ili 12% vremena, dok su sve
ostalo vreme parlamentarnu većinu obrazovale koalicije levih
i desnih umerenjaka (2 i 3).
Sada
ponašanje naših političkih delatnika treba da nam je mnogo
jasnije. U Srbiji, nakon 5. oktobra, stvorena su dva duboka rascepa.
Uz rascep "demokrate-starorežimci" tu je i onaj "reformisti-legalisti",
odnosno "radikalni-umereni refomisti". Rat DS-a sa DSS-om
(2001-2003), odnosno sa G17 Plus (2003), bio je upravo na liniji
tog rascepa. Nakon izbora 2003. pokazalo se, kao prvo, da su krajnja
krila levice i desnica (1 i 4) jača od njihovih umerenih
krila (2 i 3), i kao drugo, da su oba rascepa jednako snažna.
Pošto vlada nije mogla da ima većinu samo od stranaka sa
položaja 2 i 3, kao partner manjinskoj vladi - u skladu sa pravilom 3 i pravilom 7 - odabrana je najslabija stranka sa položaja 1 i 4. To
je bila Socijalistička partija Srbije, koja se, pri tom,
još i nalazila na položaju (4) koji je bio bliži položaju stožerne
stranke (DSS - 3), od položaja prve sledeće alternative (DS
- 1). Tako je nastala Koštuničina manjinska vlada.
IV
Kakva je budućnost ove vlade? Kao što je rečeno
u delu II, njena manjinska priroda ne mora, sama po sebi, da znači
i njenu kratkotrajnost. Ako i bude kratkog veka, ona to neće
biti zato što je manjinska, već zbog činilaca koji joj
skraćuju trajanje i kada bi ona bila većinska.
Prvi takav činilac je novi ustav. Čim se on donese,
prirodno će biti da se nove ustanove popune na novim izborima.
Vlada to može izbeći posebnim odredbama pratećeg ustavnog
zakona. Ali, DSS se prvi suprotstavio sličnoj Đinđićevoj
ideji, i nije verovatno će u toj stvari biti nedosledan.
Drugi činilac koji skraćuje vladi mandat jesu
spoljni izazovi. Vlada još nije ni obrazovana, a već je od
opozicije krštena kao "slaba" i "meka". Kada
se ta vlada, tokom 2004. godine, susretne sa starim i novim zahtevima
za izručenje Hagu, ili 2005. godine sa ulaskom Kosova u verovatni
proces dobijanja nezavisnosti, opozicija će verovatno da
je rastrgne.
Treći razlog zbog kog ova vlada možda neće potrajati
predugo jeste jak pritisak da se u vladu uključi i Demokratska
stranka. Vlada još nije ni izabrana, a već se razvijaju očekivanja
o njenoj brzoj rekonstrukciji, uključenjem "očišćenog"
DS-a. Tako rekonstruisana vlada doista više ne bi bila ova vlada.
Iz razloga objašnjenih u delu II i III, DSS neće na to lako
pristajati, što može da dovede do svađe sa koalicionim partnerima
i raspada vlade.
I četvrto, vlada će se naći u teškoj unakrsnoj
vatri sa krajnje levog (DS) i krajnje desnog (SRS) položaja. Naša
krajnja levica je izuzetno snažna, zahvaljujući simpatijama
Zapada i širokoj podršci među reformskom inteligencijom (koja,
inače, daje ton javnosti). Sa druge strane, krajnja desnica
takođe je u usponu, hranjena nacionalnom frustriranošću,
korumpiranošću reformatora i greškama Zapada. Obe opcije
u vladi "umerenjaka" videće glavnog neprijatelja,
i prirodno će se naći na istom poslu njenog rušenja.
I obe će verovati da će, nakon obaranja Koštuničine
vlade, upravo oni biti ti koji će obrazovati sledeći
kabinet.
Međutim, ako ova centristička vlada i bude kratkog
daha, to ne znači da će to biti kraj umerenjaka i njihovih
vlada. Oni imaju važno mesto u sistemu, uravnotežujći katkad
potpuno disfunkcionalne silnice. A ako ih ne smrvi stega levih i desnih
radikala, umerenjaci mogu ostati jezgra i svih budućih vlada.
To može biti uteha članovima sadašnjeg kabineta u slučaju
njegovog brzog kraja, ali i podsećanje onima koji žele u
vlast da ne ruše baš sve mostove prema strankama i ljudima koje
neće moći da izbegnu kada sutra i sami dobiju priliku
da sastave vladu. U tom smislu, ma koliko da se, recimo, još sećamo
malenog, "predrevolucionarnog" DSS-a, oni svakako nisu
stranka-meteor koji će brzo da zgasne, ili se vrati na rub
političkog života. Središnji politički položaj omogućava
DSS-u da lako učestvuje u koalicijama i desno i levo. Ako
Koštuničina vlada ne doživi brodolom, i uspe li DSS da zadrži
sadašnju političku snagu, to može biti i stožerna stranka
svih budućih koalicionih vlada. A teorija o stvaranju vladinih
koalicija nas čak podučava da takva, dobro postavljena
stožerna stranka "može ostati na vlasti praktično neograničeno
vreme" (Swaan, 1973:295).
(tekst
je objavljen i u februarskom broju PRIZME)