Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Predsednički izbori

   


DR SLOBODAN ANTONIĆ

KOŠTUNICA JE SPREČIO DOS-OVSKE TALIBANE DA SPROVEDU ŠESTI OKTOBAR

“SRS jeste stranka sa snažnim autoritarnim naslagama i crtama. Ali, takva je i DS. Radikali jesu donosili sramni Zakon o informisanju i sramni Zakon o univerzitetu. Ali, DS je krao mandate i falsifikovao glasanje. Radikali jesu bili simbol nacionalističkog populizma. Ali, i DS je, sa svojim Janjuševićem i Kolesarom, bio simbol krađe i korupcije. Zašto su, onda, DS po definiciji demokrate, a SRS nedemokrate? Pustite taj politički segregacionizam, hajde da stvari gledamo realno…”

Mirjana KALINIĆ

Samo dva dana, nakon što su raspisani predsednički izbori već se prijavilo šest kandidata za fotelju na Andrićevom vencu…sada ih ima već deset…procenjuje se da će ih biti ukupno dvanaest. Ponovo su u izbornoj trci već viđeni kandidati. Pa čak i nosioci krivičnih prijava, potencijalni haški optuženici, cirkusanti…hvali samo još Šećerovski… Da li vas sve to podseća na predsedničke izbore u vreme vladavine Slobodana Miloševića?

Lažnih careva i samozvanaca uvek je bilo. Međutim, potpuno je jasno da su samo tri kandidata ozbiljna. To su Tomislav Nikolić, Boris Tadić i, zasada neimenovani,  kandidat vladine većine. Iza prvog stoji biračko telo od oko 1.100.000 glasača, iza drugoga 800.000 birača, iza trećega nekih 1.400.000 glasača. Koliko tačno će svaki kandidat osvojiti zavisiće, naravno, od kampanje. Ali, ako je išta jasno to je da su svi ostali izuzev ove trojice autsajderi, trkački zečevi ili leva smetala. Što ne znači da i po neko od njih - recimo Ivica Dačić - ne može da računa na koju stotinu hiljada glasova.

Nikolić i Tadić;

Nedavno ste izjavili da je politička scena u Srbiji do te mere stabilizovana da se može predvideti ponašanje birača? Da li predviđate pobedu Tome Nikolića?

Toma Nikolić svakako ima najviše šansi za ulazak u drugi krug. Ali kada je u pitanju konačna Nikolićeva pobeda, to će zavisiti od toga kog protivnika bude imao u finalu. Njemu u drugom krugu, zapravo, najviše odgovara Boris Tadić. Tadić je reprezent jedne "bezuslovno-sarađivačke" i "nenacionalne" politike koja u Srbiji ipak ima srazmerno ograničen krug pristalica. To znači da će, u drugom krugu, Tadić moći da računa samo još i na glasove G17 Plus. A njih, na poslednjim izborima, nije bilo više od 400.000. Nikolić će, međutim, u drugom krugu, na svojih 1,1 milion moći dodati kako 300.000 glasova SPS-a, tako i dobar deo od milion glasova DSS-a, SPO-a, i NS-a. Nikolić je, dakle, u odmeravanju sa Tadićem, ipak favorit.

 Otuda su zapravo Tadić i Nikolić strateški saveznici. I jednom i drugom odgovara da u prvom krugu "rastrgnu" vladinog kandidata i podele njegovo biračko telo. I jednom i drugom odgovara da baš njih dvojica kao par uđu u drugi krug. Nikoliću to odgovara, jer, kao što smo videli, Tadić od njega gotovo sigurno gubi. A Tadiću to odgovara, jer je njemu, od pobede nad favorizovanim Nikolićem, daleko važnije da pobedi vladinog kandidata i tako se predstavi kao istinski lider "demokratskog bloka".

Međutim, ova njihova računica ipak će umnogome zavisiti od toga ko bude kandidat centra, tj. sadašnje vladine koalicije. Ta koalicija je dosta raznorodna, tako da nije lako naći dobrog kandidata koji bi zadovoljio i, recimo, birače G17 Plus i birače SPO. Ipak, ako se nađe koliko-toliko zadovoljavajuća ličnost, i ako kampanja uspe da zadrži biračko telo stranaka vladine koalicije, kandidat centra gotovo izvesno ulazi u drugi krug. A u njemu, ko god da mu je protivnik, kandidat centra je u prednosti. Ako protivnik dolazi sa desna (SRS), onda će birači levice (DS) pre glasati za kandidata centra nego za kandidata desnice. A ako protivnik dolazi sa leva (DS), onda će desnica (SRS) pre da glasa za centar nego za levicu. Tako je, paradoksalno, za vladinog kandidata teže da uđe u drugi krug nego da u njemu pobedi.

Šta će se desiti ukoliko Nikolić pobedi, Labus je već najavio izlazak G-17 iz vlade?

Nikolićeva pobeda za vladu bi imala jednako nepovoljne posledice kao i Tadićeva. U oba slučaja, vlada za vratom dobija moćnog suparnika. Mesto predsednika, ukoliko dopadne vladinom oponentu, institucionalno može biti veoma neugodno. Predsednik po članu 88. Ustava može svaki čas da proziva vladu, zahtevajući da mu podnosi izveštaje. On može potkopavati i skupštinsku većinu, vraćajući zakone na ponovno glasanje. A simbolički značaj pobede protivvladinog kandidata na predsedničkim izborima još je veći. Vlada iovako ne uživa neku posebnu naklonost javnog mnjenja, a nakon izgubljenih predsedničkih izbora ona bi se verovatno našla pred raspadom. Labus, je uz to, bez ikakve potrebe, vezao svoj ostanak u vladi sa neuspehom Nikolića, tako da je vlada sada u dosta neugodnom položaju. Da nije bilo te nepromišljene izjave, vlada je na Nikolićevu pobedu mogla reagovati uzimanjem Tadića u vladu. Takvu vladu Nikolić bi već teže mogao destabilizovati. Ali, sada je to nemoguće, tako da vladi preostaje samo jedno - da uradi sve kako bi njen kandidat pobedio na predsedničkim izborima.

Popuštanje radikalima!?

Svoje učešće u ustavnoj komisiji radikali uslovljavaju da vlada prvo izloži svoju politiku prema Kosovu…Da li će Koštunica popuštajući radikalima platiti previsoku cenu? Da li se može desiti da dobijemo Ustav, a da izgubimo sve ostalo? Neki analitičari kažu, da radikali i socijalisti već iz senke vladaju?

Najpre, Ustav i predsednička kampanja ne idu zajedno. Kako će stranke koje se uveče, tokom predizbornog TV predstavljanja, najgore napadaju, ujutro moći da sednu i u ustavnoj komisiji postignu konsensus? Od novog Ustava za Vidovdan, dakle, nema ništa. I treba reći, dobro je da ga ne bude. Ustav je isuviše ozbiljna stvar da bi se sastavio za tri meseca, a da valja i potraje. Otuda, mene ne brine "jačanje radikala" već slabljenje zanimanja javnosti za Ustav. Naši mondijalisti već su u jasvnosti dovoljno ismejali važnost Ustava. "Ustav se ne maže na hleb", bila je njihova glavna lozinka, kojom su u februaru i martu odjekivali gotovo svi mediji. Naravno da Ustav mondijalistima nije važan. Oni su ionako svi izašli iz komunističkog šinjela, tako da im je daleko bliži revolucionarni voluntarizam nego konstitucionalizam. A i šta se njih tiče Srbija i srpski Ustav kada ionako svi mi treba da budemo "građani Evrope"? Ali, za ozbiljne ljude koji umeju da razmišljaju dalje od propagandno-ideoloških himera, Ustav je suštiski preduslov za utemeljenje demokratske zajednice. To je istorijski društveni ugovor koji se - ako je valjan - sklapa jednom u sto- dvesta godina. To je povelja unutrašnje i spoljnje slobode, to je sporazum iz kog proizilaze svi drugi sporazumi koje ćemo da pravimo mi, ili naša deca. I to zbilja mora biti trenutno glavni zadatak ovog društva.

Ali, kako taj Ustav napraviti? Kontrolni paket za Ustav - jednu trećinu mandata u skupštini – drže radikali. Ako hoćete novi Ustav morate se sa njima sporazumeti. Ne vidim šta im Koštunica popušta što oni već nemaju ili što im po snazi ne pripada.

SRS jeste stranka sa snažnim autoritarnim naslagama i crtama. Ali, takva je i DS. Radikali jesu donosili sramni Zakon o informisanju i sramni Zakon o univerzitetu. Ali, DS je krao mandate i falsifikovao glasanje. Radikali jesu bili simbol nacionalističkog populizma. Ali, i DS je, sa svojim Janjuševićem i Kolesarom, bio simbol krađe i korupcije. Zašto su, onda, DS po definiciji demokrate, a SRS nedemokrate? Pustite taj politički segregacionizam, hajde da stvari gledamo realno. Ako hoćemo da imamo stabilan demokratski sistem, onda moćna stranka kao što je SRS ne može zadugo biti antisistemska stranka. Ili će sistem da proguta i svari SRS, ili će SRS da proguta i svari sistem. Trećega nema. Dakle, SRS će uskoro ili morati da u punom smislu postane demokratska stranka ili će na kraju biti zabranjena i marginalizovana. Svima je u interesu da se desi ovo prvo. A to je moguće samo ako i SRS učestvuje u kreiranju sistema i prema njemu iskaže bezrezervnu lojalnost. Stvaranje Ustava dobra je prilika za to.

Taj ključni korak ka normalizaciji Koštunica je već napravio, sada su na redu radikali. Oni se, međutim ponašaju kao da hoće da potvrde da su sve najgore optužbe mondijalista na njihov račun - istinite. To je isto kao i sa Veljkom Bulajićem i četnicima. Bezbroj puta ponovljena karikaturalna optužba iz neznanja i gluposti onih koji su njome stigmatizovani preobraća se u stvarnost. Radikale optužuju da su nacionalistička sekta koja hoće da okupira društvo i - oni se zbilja tako ponašaju! Umesto da koriste svaku priliku da pokažu kako su konstruktivni deo političke elite, oni se izoluju ili blokiraju institucije. Umesto da se otvore ka društvu, medijima, društvenoj eliti, oni se, nakon Šešeljevog odlaska, još više zatvaraju, zbilja se ponašajući kao sekta. Vi bar poznajete većinu naše društvene inteligencije, sa gotovo svima njima ste uradili intervju. Da li znate ijednoga "visokog intelektualca" koji je blizak radikalima, da li znate ikoga ko ima uticaj u zemunskom Magistratu, koga Nikolić ili Vučić ozbiljno slušaju? Ne, jer radikali preziru inteligenciju, jer misle da su najpametniji i da će sve sami moći. Ne shvataju da, ako žele društveni uspeh, njima više ne trebaju novi glasovi, već deo društvene elite. Kada to dobiju, dobiće i nove glasove, kada to dobiju i svet ih više neće gledati ispod oka. Ako, pak, nastave sa samoizolacijom i sektaštvom, ni milion novih glasova im neće pomoći – ostaće strano telo, monstrum prtoiv kog će se svi jednog dana ujediniti kako bi ga uništili.

Radikali ne mogu reći da svoju šansu za društvenu integraciju nisu dobili. Koštunica im je tu šansu dao. Ali, ako ovu ne iskoriste, pitanje je da li će nove više ikada biti. Oni lakomisleno misle – preživeli smo 2000. godinu, sada nas ništa više ne može ugroziti. Ali zaboravljaju – preživeli su 2000. godinu samo zahvaljujući Koštunici. Prema opštem mišljenju, samo on je sprečio DOS-ovske talibane da sprovedu "6. oktobar". To se, uostalom, danas i od njih može čuti. Poslušajte samo šta pričaju Čeda Jovanović ili Biljana Kovačević. Da je bilo po njihovom, ne bi danas više bilo ni socijalista, ni radikala. Ali, ako radikali nastave da se ponašaju kao slon u staklarskoj radnji, evo nove prilike za šestooktobarske ekstremiste. A poveruje li im Zapad da su oni jedina brana od "srpskog fašizma" i dobiju li odrešene ruke, neka se radikali više ničemu ne nadaju. Neće više biti umerenog Koštunice da smiruje ekstremiste, jer naši "šestooktobarci" ovoga puta neće poštedeti nikog – uključujući i Koštunicu samog.

Ali, iskreno da vam kažem, kako sada stvari stoje ne verujem da će se radikali dozvati pameti. Ekstemizmi su zatvoreni za svaku argumentaciju i imaju svoju unutrašnju logiku koja ih, gotovo neumitno gura ka slomu.

Promocija zaborava!

Zašto nova vlada promoviše zaborav?  Zašto tako uporno “pere” obraz socijalistima? Da li se tu radi o “nacionalnom pomirenju”, naplati podrške ili je ipak reč o čuvenom šestooktobarskom dogovoru između Koštunice i Miloševića o kojem ovdašnja javnost još uvek ništa ne zna?

Ne pominjite molim vas taj šestooktobarski dogovor, posumnjaću u vašu inteligenciju. Oni isti ljudi koji su ismevali svaku kriptopolitičku analizu kao "zaverologiju", danas su glavni nosioci te iste teorije zavere. Po njima, nema antisrspkog dogovora Tačija i Olbrajtove, ali itekako ima antiameričke zavere koju su Milošević, Koštunica i Šešelj sklopili posle 5. oktobra 2000-te godine. Milošević i Koštunica bi bili politički geniji da su 2000. mogli da isplaniraju manjinsku vladu 2004. godine. Ili Šešelj i Koštunica, koji su navodno, pre Šešeljevog odlaska u Hag, utanačili Zakon o pomoći haškim pritvorenicima. Ma to je sve besmislica.

Koštunica jednostavno pravi rez prema DS-u i ostalim "revolucionarnim reformistima" jer izgleda veruje da je taj rez jednako važan kao i onaj prema Miloševićevom režimu. Oni iz DOS-a i njegove intelektualne okoline koji su još 2001. godine napravili ne rov, već Mažino liniju prema DSS-u, oni koji su Koštunicu stavili na stub srama izrugujući mu se zbog njegovog "umerenog nacionalizma", "legalizma" i "neobaveštenosti", oni koji su DSS proterali iz svake vlasti - savezne, republičke ili lokalne, odjednom se žale kako Koštunica sada, 2004. godine, više neće sa njima, neće da ih trpi, neće da ih šlepuje, neće da im za njihovu galamu i izrugivanje daje sinekure i položaje. E baš je bezobrazan taj Koštunica.

On, međutim, postupa samo politički racionalno. Socijalisti su, kada se pravila vlada, bili najmanje zahtevni i on ih je uzeo za partnere. SPS sada možda diže cenu – što je potpuno pogrešno, ako mene pitate, jer je prerano za to - i Koštunica već gleda da li je DS spustio svoju cenu. Ponuda Labusa i Koštunice Tadiću da uđe u rekonstruisnu vladu u zamenu za zajedničkog kandidata, dobra je ilustracija tog novog odmeravanja ponude i potražnje. DS, međutim, još uvek ne shvata svoj stvarni položaj, o sebi misli kao o starijem partneru u "demokratskom bloku", i drži cenu. Tako, posao nije napravljen. Dakle, Koštunica ništa ne "restauriše", iza njegovih poteza nema nikakve zavere, nikakvog dubokog lukavstva, nikakve tajne filosofije, to je jednaka pragmatika kao ona Đinđićeva, plivanje, trgovina, nazovite to kako hoćete. Mi smo, samo, navikli na Koštunicu kao nekoga ko je iznad toga, pa nam je zato sve to čudno, ali očigledno da se i on ume sasvim dobro snaći u političkoj operativi i svakodnevnici.

Buka oko zakona

Nedavno usvojeni Zakon o finansijskoj pomoći porodicama haških optuženika, izazvao je ogorčenje u javnosti…Već, uveliko se prikupljaju potpisi građana za peticiju kojom će se tražiti stavljanje tog zakona van snage. Da li je premijer potcenio ovdašnju javnost? Da li se preračunao, misleći da je dovoljno to što građani ne vole haški sud i Karlu del Ponte? Da li je po redosledu prioriteta to bio najprioritetniji zakon? Da li je recimo, trebalo doneti prvo zakon o denacionalizaciji, paket ekonomskih zakona ili zakon o rehabilitaciji političkih osuđenika kao preteče demokratskih promena?

Buka koja je dignuta oko tog zakona najbolji je pokazatelj snage tzv. haškog lobija u Srbiji. Daleko od toga da branim zakon. On je nevešto formulisan, baš kao što je nevešto izabrano i vreme da se donese. I meni samom krv udari u glavu kada pomislim da ću i ja morati da dam neke pare za Miloševića. Dva puta su me njegovi ljudi izbacivali sa posla, a moju ženu su tako efikasno otpustili da do danas nije našla zaposlenje, moja sestra je zbog njega pobegla u Kanadu, celoj mojoj proodici je za njegove vlade bar deset godina života i rada bilo uništeno…. Ali, kada vidim srazmere licemerja i prenemaganja onih koji su odglumili fras zbog tog zakona, dodje mi da Miloševiću napišem - vrati se Stari, sve ti je oprošteno!

Kada u emisiji kod Goce Suše vidim perjanice našeg "ljudskopravizma" kako do neba zapomažu zbog "ovog nedemokratskog zakona", ne mogu a da se ne zapitam što tako nisu zapomagali kada su oduzimani mandati, što tako nisu zapomagali kada se glasalo iz Soluna ili Bodruma, kada su obelodanjeni Sejšeli, kada je uvodjeno vanredno stanje, kada je Biro za komunikacije gasio novine… Ne, onda su te gospodje i ta gospoda gubili glas, ili, još gore, imali mnogo razumevanja za vlast i njene propuste. Štaviše, neki od njih su na sebe uzimali zadatak ideologa, branilaca i objašnjivača tih najvećih gadosti – baš kao što je Vojin Dimitrijević marta 2003. hvalio vanredno stanje, ili baš kao što Biljana Kovačević Vučo danas hvali Čedu i Bebu. Ali, nisu oni krivi, za mene je prvenstveno kriva Goca Suša koja u svoju emisiju nije dovela goste već odabrani streljački vod. I koja će verovatno taj isti streljački vod nastaviti da šeta i po RTS-u. A najveći paradoks će biti da će upravo Koštunica, Drašković i Velja Ilić, čija vlada Sušu dovodi u RTS, biti i ostati glavna meta Suše i njenog streljačkog voda kao "nedemokrate" i "prononsirani srpski nacionalisti". Baš kao što će "nedemokrate" i "nacionalisti" biti i svi oni u gledalištu koji se tog streljačkog voda i te demokratije budu iskreno stideli.

Antrfile

dr Slobodan Antonić predaje sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Njegova knjiga Zarobljena zemlja: Srbija za vlade Slobodana Miloševića (2002) smatra se najpotpunijom i - mnogi kažu - najboljom istorijom Miloševićeve Srbije. Antonićeva poslednja knjiga Nacija u strujama prošlosti: ogledi o održivosti demokratije u Srbiji (2003), ponovo je oživela kontroverze oko "misionarske inteligencije" - tremina koji je Antonić uveo u našu javnost.

 
     
     
 
Copyright by NSPM