Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Prenosimo NIN>Komentari>Politički manifest Č. Jovanovića

   
Slobodan Antonić

 

SRPSKI SEN-ŽIST I PETOOKTOBARSKI MONTANJARI

 

Programsko pismo Borisu Tadiću, obeležavanje godišnjice revolucije od 5. oktobra i zahtev za obrazovanje  frakcije Čedomira Jovanovića u Demokratskoj stranci, ponovo su u središte pažnje javnosti doveli jednu struju naše političke elite koju možemo nazvati montanjarskom. Montanjari su bili najrevolucionarniji jakobinci, i njihova vladavina (1793-4) svakako da je predstavljala vrhunac Francuske revolucije. Ono što francuske i srpske montanjare čini sličnim jeste uverenje da se glavni društveni problemi mogu rešiti samo korenitim preobražajem celokupnog društva – dakle, «dovršenjem revolucije».

 Revolucija je, po shvatanju naših montanjara, u Srbiji nužna jer je «naše društvo u problemu upravo zbog toga što ima deformisan karakter» (Čedomir Jovanović u intervjuu za B92; «Kažiprst», 18. mart 2003; www.b92.net). Ta deformacija je nastala usled dugotrajne vladavine starih režima (Titovog i Miloševićevog), pa "u Srbiji društvo nije imalo snage čak ni da shvati šta je sve to što se mora uraditi", (Čedomir Jovanović u intervjuu za Danas, 31. januar - 1. februar 2004, str. III). Jednostavno, "većina je nesposobna da to prati" (isto), tj. većina građana Srbije nije u stanju da na pravi način razume svoj položaj i šta je ono što valja uraditi. Revolucija, kao brza i duboka promena, ovde je neophodna jer "u Srbiji ne možete postepeno da prevaspitavate društvo da bi ono nešto shvatilo" (Čedomir Jovanović u Politici, 21. febraur 2004, str. A8).

Zbog svega toga, jedna aktivna manjina mora da preuzme vođstvo nad društvom, i izvrši "promene koje bole" (Čedomir Jovanović u Politici 23. februar 2004, A7). A takve duboke i brze promene, «promene koje bole», moguće su jedino - "kroz konflikt". "Srbiju možete da promenite jedino kroz konflikt, kroz stalno sukobljavanje sa onima koji su prepreka u tom poslu". (Čedomir Jovanović, Danas, isto). Razume se da u tom obračunu «za naše neprijatelje - neće biti milosti. To nije nikakvo zastrašivanje, toga građani ne treba da se plaše, ali verujte da nema i neće biti milosti ni za koga» (Čedomir Jovanović, B92, isto). Konkretno lice neprijatelja, naravno, menja se, jer su na delu različite «zavere» i «lobiji koji iz senke upravljaju Srbijom». Recimo, u ovom trenutku u Srbiji je na delu «zavera ćutanja, prikrivanja i laganja o onome što se desilo 12-og marta prošle godine», a «sve institucije se razgrađuju u ime jačanja crkve, vojske i grupe akademika kroz ponovnu afirmaciju njihove ideologije iskazane u Memorandumu. Oni su kreatori antihaškog lobija koji iz senke upravlja Srbijom» (otvoreno pismo Čedomira Jovanovića Borisu Tadiću, Politika, 5. oktobar 2004).

No, svi ti, ali i drugi neprijatelji, biće konačno savladani kada nastupi istinski «6. oktobar». U prvi mah mislilo se da je «6. oktobar» nastupio 12. marta 2003, sa uvođenjem vanrednog stanja u Srbiju. Po Srbiji je tada počela da radi «gvozdena metla» - izraz koji je, inače, ovde stigao preko rečnika boljševika, a koji je upravo tih dana ponovo dobio puno pravo građanstva (Čedomir Jovanović, B92, isto; takođe i Vojin Dimitrijević, «Kažiprst», 17. mart 2003; www.b92.net). «Ovo je šesti oktobar, ovo je nešto što je Srbija očekivala», kliktao je tokom vanrednog stanja jedan drugi montanjar (Vladan Batić, u intervjuu za Blic, 7. april 2003). »Petog oktobra smo zadivili ceo svet, ovog šestog oktobra koji još uvek traje zadivili smo ne samo svet već i svoje građane... Pozivam svoje kolege iz drugih resora - vojske, diplomatije, prosvete, zdravstva, sporta, javnih službi da svi pokrenu inicijativu za utvrđivanje odgovornosti ljudi koji su raznim zloupotrebama činili zločine prema svom narodu. Nisu zločinci samo oni koji su povukli oroz (podvukao A.S). Borba se neće završiti dok svi ne sednu na optuženičku klupu. Nema amnestije ni za koga». – Pitanje novinara: Ima li Srbija dovoljno zatvora za sve koji su uhapšeni u proteklih 20 dana? – Odgovor: «Vojska nam je pritekla u pomoć. Trenutno koristimo vojne zatvore u Beogradu i u Nišu, ali moraćemo verovatno još neke. Razgovarali smo sa predstavnicima OEBS, Saveta Evrope, SAD i spremni su da pomognu ili za adaptaciju postojećih ili izgradnju novih zatvora. Snalazimo se u postojećim okolnostima, ali treba nam jedan savremeni zatvor za 2.000 ljudi».

Na montanjarsku žalost, pred potpunim ostvarenjem ovako uzvišenog cilja isprečila se «grupa ambasadora predvođena Montgomerijem» koja je faktički vodila «svu unutrašnju i spoljnu politiku Srbije, preko nesrećnog Živkovića» (Vladimir Beba Popović, tzv. necenzurisana verzija intrevjua za Playboy, martovski broj 2004; skinuto u martu 2004. sa sajta www.cedomirjovanovic.com). Taman kada je istraga došla do tzv. političkih inspiratora i nalogodavaca ubistva premijera, stvoren je «front odbrane Vojislava Koštunice» u koji su ušli «takozvane nacionalne snage», «mnogi akademici, crkveni zvaničnici, javne ličnosti» i, što je najvažnije, pomenuta «grupa ambasadora» (Beba Popović, isto). Sa ostalima bi bilo lako, ali ovi poslednji došli su u vladu i autoritativno zahtevali da se Koštunica ostavi na miru, a da se vanredno stanje ukine. Tako je, eto, izostao pravi «6. oktobar», a glavni krivac za nedovršenu revoluciju - čovek koji «nije dozvoljavao da se institucije menjaju prečim putem, a bez toga nije moglo da dođe do stvarnih promena» (Milan St. Protić, intervju, Kurir, 6. oktobar 2004, str. 5) – ostao je nekažnjen.

Ipak, naši montanjari ni danas ne gube nadu da će dobiti još jednu priliku za revolucionisanje srpskog društva. «Sada je jasno da 6. oktobar nikada nije svanuo i da posao mora da se uradi do kraja» (Vladan Batić u izjavi Kuriru, 5. oktobar 2004, str. 5). A to «završavanje posla», kao prvo, značiće konačno otkrivanje i onda kažnjavanje istinskih krivaca za ubistvo Đinđića (jer je njihov krug daleko širi od onog kome se danas sudi). «Naš je zadatak da učinimo sve da zaverenička družina koja je ubila našeg modernistu, demokratu i reformatora, bude otkrivena i kažnjena» (Vesna Pešić u pismu Čedomiru Jovanoviću, 5. oktobar 2004; sajt Čedomira Jovanovića; podvukao A. S). I drugo, potrebno je prosvetliti ovaj narod, saseći ono loše i staro, i otpočeti novo i dobro: «Suštinske stvari nisu urađene i opšte prosvećivanje naroda nije započelo... Moramo da sasečemo u korenu sve nasleđeno iz Miloševićevog režima i da započnemo sve ponovo» (Milan St. Protić, isto).

 Već iz ovoga što je rečeno jasni su glavni činioci koji ograničavaju mogućnost većeg političkog uspeha srpskih montanjara u budućnosti. Prvi takav činilac jeste demokratija. Kao što se vidi iz njihovih neprestanih žalbi na «defektnost» i «zaostalost» ovdašnjeg društva, oni ni u narodu, niti u inteligenciji, ne mogu da imaju većinu. Otuda prava šansa za naše montanjare može biti samo neka izvanredna okolnost, neki društveni i institucionalni haos, neko novo i veliko vanredno stanje, u kome će se moći nametnuti kao vođi. Drugi za njih ogrančavajući činilac jesu strane sile. Bez obzira na sav zapadni pragmatizam i realpolitiku, i bez obzira na javno ispoljavanje lojalnosti ovdašnjih montanjara interesima «atlantskog sveta», zapadne sile ipak teško mogu da tolerišu masovnije kršenje ljudskih prava i ozbiljniju supenziju demokratskog poretka. A kako ćete bez toga imati «istinsku revoluciju»?

 Upravo ovim faktorima Srbija može da zahvali da se njena petooktobarska revolucija nije veoma brzo izvrgla u pravi montanjarski teror. I Francuska revolucija započela je bez krvi. Pad Bastilje nije bio ništa krvaviji od pada Skupštine i RTS. Ali, revolucionarni ekstremisti u Francuskoj uspeli su sprečiti da slobodni izbori izraze stvarnu volju naroda. Oni su proglasili da je stvarna narodna volja – izvođenje revolucije do kraja. Sami jakobinci su u Zakonodavnoj skupštini (1791) bili ubedljiva manjina. Imali su samo 136 od ukupno 745 mesta. Neprestano su se žalili da glavnu prepreku za «dovršenje revolucije» predstavlja skupštinska većina sastavljena od konstitucionalista i nezavisnih poslanika. Zato su, 10. avgusta 1792, izveli puč, i sveli skupštinu na 284 poslanika. Došavši tako do većine, raspisali su izbore za «istinski revolucionarni parlament» - Konvent. Glasačka mesta bili su jakobinski klubovi, a glasalo se javno. Stoga nije ni čudo da se samo 10% građana pojavilo na izborima, a da su jakobinci osvojili apsolutnu većinu u Konventu (1792).

Sada su «istinski revolucionari» mogli da nastave sa revolucijom. Ali, pokazalo se da i među jakobincima ima gorljivijih i manje gorljivih revolucionara. Prvi su se zvali montanjari, drugi žirondinci. Montanjari su bili u manjini – od 749 članova Konventa mogli su da računaju na stalnu podršku svega njih 210. Zato su montanjari 2. juna 1793. upriličili još jedan puč. Pohapsili su (i kasnije giljotinirali) žirondističke poslanike, a Konvent je nastavio da radi sa 230 poslanika. Tako je stvorena ubedljiva montanjarska većina.

Izgledalo je da sada više ništa ne stoji na putu revolucije. Na grobljima ili po zatvorima bili su ne samo monarhisti, već i konstitucionalisti i žirondinci. Međutim, u «deformisanom» i «defektnom» francuskom društvu promene su se, po montanjarskoj oceni, i dalje sporo odvijale. Da bi se slomio otpor deformisanog društva bilo je potrebno uništiti ne samo neprijatelje, već i sve «neutralne», odnosno sve «sumnjive». «Treba kazniti ne samo izdajice, već i neopredeljene», grmeo je sa konventske govornice Sen-Žist. «Jer, otkako je francuski narod jasno pokazao šta je njegova volja, svako ko nije sa njim izvan je suverenosti, a svako ko je izvan suverenosti neprijatelj je i mora se likvidirati!». Stoga, 17. septembra 1793, Konvent donosi čuveni «Dekret o sumnjivim osobama». Po tom dekretu, svako na koga se može posumnjati da nije za Revoluciju automatski je kriv i mora biti kažnjen. Na osnovu tog dekreta odmah je uhapšeno 60 hiljada «sumnjivaca», a ukupni broj smrtnih kazni popeo se na 17 hiljada.

Ali, revolucija i dalje hramlje. Zato su sledeći krivci – umereni revolucionari. Krajem 1793. Robespjer drži velike govore u kojima optužuje «umerenjaštvo» da je postalo glavni oslonac kontrarevolcije. Ubrzo mu se pridružuje i Sen-Žist, koji ostale montanjare upozorava da njihova «samoubilačka umerenost dopušta da egzistiraju svi neprijatelji vlade», kao i Vinsent koji za najbolje sredstvo protiv «neizlečivog umerenjaštva» proglašava – giljotinu. Tako Konvent, 10. juna 1794, donosi Dekret o reformi revolucionarnog suda. Po njemu, svaka indicija, svaka sumnja, pa čak i najmanji nagoveštaj da neko može biti «neprijatelj naroda» predstavlja dovoljan i potpuni dokaz za krivicu. Nije potrebno saslušavati svedoke, optuženi nema pravo na advokata, a sudski postupak je «onoliko jednostavan koliko je dovoljno da se spozna istina». Jedina moguća kazna koja se izriče jeste – smrt. Ovaj dekret dovodi do tzv. velikog terora. U narednih nekoliko nedelja biće pogubljeno 20 hiljada «sumnjivaca», «neutralnih», «umerenih» i ostalih zločinaca koji «nisu povlačili oroz» ali su, svejedno, neprijatelji progresa i modernizacije.

Francuska je izgledala očišćena od temelja do vrha. Ali, na montanjarsko iznenađenje, ni to ne ubrzava revoluciju. Baš je «deformisano» i «defektno» bilo francusko društvo. Onda Robespjer otkriva zašto – izdajnici su među samim montanjarima. On 26. jula 1794. drži vatreni govor u kome zahteva radikalno otkrivanje i likvidaciju svih «neprijatelja naroda» koji su u montanjarskom Konventu, kao i u montanjarskoj Vladi. Robespjer više nije u stanju da neprijatelje tačno imenuje, to više svakako ne mogu biti ni monarhisti, ni konstitucionalisti, ni žirondinci, ni neopredeljeni, ni sumnjivi, ni umereni.... – ta svi su oni već odavno poslati na giljotinu. Ali, Robespjer zna da neprijatelji revolucije i dalje moraju da postoje čim revolucija opet zapinje, kao što je siguran i da će ih lako naći čim se njegova «gvozdena metla» okrene ka samim montanjarima. I tek tada se postavlja granica svoj toj ludosti. Poslanici Konventa, u strahu i samoodbrani, izglasavaju hapšenje Robespijera i Sen-Žista. I već 28. jula njihove glave odseca giljotina. Francuska revolucija, najzad, počinje da se smiruje (svi navodi iz govora Robespjera i Sen-Žista su iz: Smiljko Sokol, Politička i ustavna povijest jakobinskog razdoblja francuske revolucije, Zagreb 1989) .

 Da se u Francuskoj na vlast dolazilo izborima, ništa se od ovoga ne bi desilo. Naime, politička sociologija odavno je utvrdila da je većina biračkog tela na simetrali političkog prostora. Kako se ide ka krajevima, u oba smera, tako opada i broj birača. Otuda levi ili desni ekstremisti nikada na vlast ne dolaze glasačkim listićima ili biračkim kuglicama, već isključivo bajonetima i puščanim zrnima. Ali, u Francuskoj toga doba, glavno merilo legitimacije vlasti nisu bili izbori, već privrženost ideji revolucije. Što ste bili vatreniji revolucionar, to ste imali veća prava na vlast. Tako je uspostavljena spirala uništenja i smrti. A takva spirala ne završava se drugačije do krahom celoga društva.

 Mnogo toga od onog što čini sindrom navedene «revolucionarne spirale» pojavilo se i u Srbiji nakon petooktobarske revolucije - naročito tokom razdolja u kome je vlast tvrdila da raspisivanje izbora znači «zaustavljanje reformi» i «gubljenje tempa u modernizaciji». Tada smo mogli da prisustvujemo sistematskom nastojanju da se vlast legitimiše isključivo preko «revolucionarne ispravnosti» tj. «vernosti idealima 5. oktobra». Iz toga je, onda, proizilazilo mnogo toga što je podsećalo na događaje iz Francuske od pre dvesta godina - izbacivanje «izdajica revolucije» iz parlamenta, neprestana difamacija «legitimista» i «branitelja Miloševićevog ustava», uklanjanje «neutralnih» iz upravnog aparata i kontrolisanih medija, pa čak i javna hajka na «umerenjake» (vidi tekst Teofila Pančića, «O ekstremnoj umerenosti», Vreme, 24. oktobar 2002, str. 29). Srećom, neprijatelji «reformi» i «modernizacije» ovde još nisu bivali hapšeni i giljotinirani, ali posle uvođenja vanrednog stanja nismo baš bili naročito daleko ni od toga. 

 Otuda, imamo li u vidu francusko iskustvo, oni koji se pribojavaju mogućeg povratka ovdašnjih montanjara na vlast, treba samo da se brinu postoji li u Srbiji političko tržište ili ne. Dokle god postoji demokratska utakmica, umereni Boris Tadić osvajaće više glasova nego radikalni Čedomir Jovanović. Dokle god se vlast stiče isključivo na izborima, umerene stranke biće uspešnije nego ekstremne. Dokle god položaj u stranci zavisi isključivo od uspeha na izborima, umerenije frakcije u samoj stranci biće jače od radikalnih. Dokle god, dakle, bude tako, ne postoji opasnost da radikalni elementi preuzmu Demokratsku stanku. I da preko nje krenu da još jednom popravljaju i usrećuju Srbiju.

 
     
     
 
Copyright by NSPM