Slobodan Antonić
SRPSKI
SEN-ŽIST I PETOOKTOBARSKI
MONTANJARI
Programsko
pismo Borisu Tadiću, obeležavanje godišnjice revolucije od
5. oktobra i zahtev za obrazovanje
frakcije Čedomira Jovanovića u Demokratskoj stranci,
ponovo su u središte pažnje javnosti doveli jednu struju naše
političke elite koju možemo nazvati montanjarskom.
Montanjari su bili najrevolucionarniji jakobinci, i njihova vladavina (1793-4) svakako da je predstavljala vrhunac
Francuske revolucije. Ono što francuske i srpske montanjare čini
sličnim jeste uverenje da se glavni društveni problemi mogu
rešiti samo korenitim preobražajem celokupnog društva – dakle,
«dovršenjem revolucije».
Revolucija je, po shvatanju naših montanjara, u Srbiji nužna jer je
«naše društvo u problemu upravo zbog toga što ima
deformisan karakter» (Čedomir Jovanović u intervjuu
za B92; «Kažiprst», 18. mart 2003; www.b92.net). Ta deformacija je nastala usled dugotrajne
vladavine starih režima (Titovog i Miloševićevog), pa "u Srbiji društvo nije imalo snage čak
ni da shvati šta je sve to što se mora uraditi", (Čedomir
Jovanović u intervjuu za Danas, 31. januar - 1. februar 2004, str. III). Jednostavno, "većina
je nesposobna da to prati" (isto), tj. većina građana
Srbije nije u stanju da na pravi način razume svoj položaj
i šta je ono što valja uraditi. Revolucija, kao brza i duboka
promena, ovde je neophodna jer "u Srbiji ne možete postepeno
da prevaspitavate društvo da bi ono nešto shvatilo" (Čedomir
Jovanović u Politici, 21. febraur 2004, str. A8).
Zbog svega toga, jedna
aktivna manjina mora da preuzme vođstvo nad društvom, i izvrši
"promene koje bole" (Čedomir Jovanović u Politici 23. februar 2004, A7). A takve duboke i brze promene, «promene
koje bole», moguće su jedino - "kroz konflikt".
"Srbiju možete da promenite jedino kroz konflikt, kroz stalno
sukobljavanje sa onima koji su prepreka u tom poslu". (Čedomir
Jovanović, Danas, isto). Razume se da u tom obračunu
«za naše neprijatelje - neće biti milosti. To
nije nikakvo zastrašivanje, toga građani ne treba da se plaše,
ali verujte da nema i neće biti milosti ni za koga» (Čedomir
Jovanović, B92, isto). Konkretno lice neprijatelja, naravno,
menja se, jer su na delu različite «zavere» i «lobiji koji
iz senke upravljaju Srbijom». Recimo, u ovom trenutku u Srbiji
je na delu «zavera ćutanja, prikrivanja i laganja o onome
što se desilo 12-og marta prošle godine», a «sve institucije se
razgrađuju u ime jačanja crkve, vojske i grupe akademika
kroz ponovnu afirmaciju njihove ideologije iskazane u Memorandumu.
Oni su kreatori antihaškog lobija koji iz senke upravlja Srbijom»
(otvoreno pismo Čedomira Jovanovića Borisu Tadiću,
Politika, 5. oktobar
2004).
No, svi ti, ali i drugi neprijatelji, biće
konačno savladani kada nastupi istinski «6. oktobar». U prvi
mah mislilo se da je «6. oktobar» nastupio 12. marta 2003, sa
uvođenjem vanrednog stanja u Srbiju. Po Srbiji je tada počela
da radi «gvozdena metla» - izraz koji je, inače, ovde stigao
preko rečnika boljševika, a koji je upravo tih dana ponovo
dobio puno pravo građanstva (Čedomir Jovanović,
B92, isto; takođe i Vojin Dimitrijević, «Kažiprst»,
17. mart 2003; www.b92.net).
«Ovo je šesti oktobar, ovo je nešto što je Srbija očekivala»,
kliktao je tokom vanrednog stanja jedan drugi montanjar (Vladan
Batić, u intervjuu za Blic, 7. april 2003). »Petog oktobra smo
zadivili ceo svet, ovog šestog oktobra koji još uvek traje zadivili
smo ne samo svet već i svoje građane... Pozivam svoje
kolege iz drugih resora - vojske, diplomatije, prosvete, zdravstva,
sporta, javnih službi da svi pokrenu inicijativu za utvrđivanje
odgovornosti ljudi koji su raznim zloupotrebama činili zločine
prema svom narodu. Nisu
zločinci samo oni koji su povukli oroz (podvukao A.S).
Borba se neće završiti dok svi ne sednu na optuženičku
klupu. Nema amnestije ni za koga». – Pitanje
novinara: Ima li Srbija dovoljno zatvora za sve koji su uhapšeni
u proteklih 20 dana? – Odgovor: «Vojska nam je pritekla u pomoć.
Trenutno koristimo vojne zatvore u Beogradu i u Nišu, ali moraćemo
verovatno još neke. Razgovarali smo sa predstavnicima OEBS, Saveta
Evrope, SAD i spremni su da pomognu ili za adaptaciju postojećih
ili izgradnju novih zatvora. Snalazimo se u postojećim okolnostima,
ali treba nam jedan savremeni zatvor za 2.000 ljudi».
Na montanjarsku žalost, pred potpunim ostvarenjem
ovako uzvišenog cilja isprečila se «grupa ambasadora predvođena
Montgomerijem» koja je faktički vodila «svu unutrašnju i
spoljnu politiku Srbije, preko nesrećnog Živkovića»
(Vladimir Beba Popović, tzv. necenzurisana verzija intrevjua
za Playboy, martovski
broj 2004; skinuto u martu 2004. sa sajta www.cedomirjovanovic.com).
Taman kada je istraga došla do tzv. političkih inspiratora
i nalogodavaca ubistva premijera, stvoren je «front odbrane Vojislava
Koštunice» u koji su ušli «takozvane nacionalne snage», «mnogi
akademici, crkveni zvaničnici, javne ličnosti» i, što
je najvažnije, pomenuta «grupa ambasadora» (Beba Popović,
isto). Sa ostalima bi bilo lako, ali ovi poslednji došli su u
vladu i autoritativno zahtevali da se Koštunica ostavi na miru,
a da se vanredno stanje ukine. Tako je, eto, izostao pravi «6.
oktobar», a glavni krivac za nedovršenu revoluciju - čovek
koji «nije dozvoljavao da se institucije menjaju prečim putem,
a bez toga nije moglo da dođe do stvarnih promena» (Milan
St. Protić, intervju, Kurir,
6. oktobar 2004, str. 5) – ostao je nekažnjen.
Ipak, naši montanjari ni danas ne gube nadu
da će dobiti još jednu priliku za revolucionisanje srpskog
društva. «Sada je jasno da 6. oktobar nikada nije svanuo i da
posao mora da se uradi do kraja» (Vladan Batić u izjavi Kuriru,
5. oktobar 2004, str. 5). A to «završavanje posla», kao prvo,
značiće konačno otkrivanje i onda kažnjavanje istinskih
krivaca za ubistvo Đinđića (jer je njihov krug
daleko širi od onog kome se danas sudi). «Naš je zadatak da učinimo
sve da zaverenička družina koja je ubila našeg modernistu,
demokratu i reformatora, bude otkrivena i kažnjena» (Vesna Pešić u pismu Čedomiru Jovanoviću,
5. oktobar 2004; sajt Čedomira Jovanovića; podvukao
A. S). I drugo, potrebno je prosvetliti ovaj narod, saseći
ono loše i staro, i otpočeti novo i dobro: «Suštinske stvari
nisu urađene i opšte prosvećivanje naroda nije započelo...
Moramo da sasečemo u korenu sve nasleđeno iz Miloševićevog
režima i da započnemo sve ponovo» (Milan St. Protić,
isto).
Već iz ovoga što je rečeno jasni su
glavni činioci koji ograničavaju mogućnost većeg
političkog uspeha srpskih montanjara u budućnosti. Prvi
takav činilac jeste demokratija. Kao što se vidi iz njihovih
neprestanih žalbi na «defektnost» i «zaostalost» ovdašnjeg društva,
oni ni u narodu, niti u inteligenciji, ne mogu da imaju većinu.
Otuda prava šansa za naše montanjare može biti samo neka izvanredna
okolnost, neki društveni i institucionalni haos, neko novo i veliko
vanredno stanje, u kome će se moći nametnuti kao vođi.
Drugi za njih ogrančavajući činilac jesu strane
sile. Bez obzira na sav zapadni pragmatizam i realpolitiku, i
bez obzira na javno ispoljavanje lojalnosti ovdašnjih montanjara
interesima «atlantskog sveta», zapadne sile ipak teško mogu da
tolerišu masovnije kršenje ljudskih prava i ozbiljniju supenziju
demokratskog poretka. A kako ćete bez toga imati «istinsku
revoluciju»?
Upravo ovim faktorima Srbija može da zahvali da
se njena petooktobarska revolucija nije veoma brzo izvrgla u pravi
montanjarski teror. I Francuska revolucija započela je bez
krvi. Pad Bastilje nije bio ništa krvaviji od pada Skupštine i
RTS. Ali, revolucionarni ekstremisti u Francuskoj uspeli su sprečiti
da slobodni izbori izraze stvarnu volju naroda. Oni su proglasili
da je stvarna narodna volja – izvođenje revolucije do kraja.
Sami jakobinci su u Zakonodavnoj skupštini (1791) bili ubedljiva
manjina. Imali su samo 136 od ukupno 745 mesta. Neprestano su
se žalili da glavnu prepreku za «dovršenje revolucije» predstavlja
skupštinska većina sastavljena od konstitucionalista i nezavisnih
poslanika. Zato su, 10. avgusta 1792, izveli puč, i sveli
skupštinu na 284 poslanika. Došavši tako do većine, raspisali
su izbore za «istinski revolucionarni parlament» - Konvent. Glasačka
mesta bili su jakobinski klubovi, a glasalo se javno. Stoga nije
ni čudo da se samo 10% građana pojavilo na izborima,
a da su jakobinci osvojili apsolutnu većinu u Konventu (1792).
Sada su «istinski revolucionari» mogli da nastave sa revolucijom. Ali, pokazalo
se da i među jakobincima ima gorljivijih i manje gorljivih
revolucionara. Prvi su se zvali montanjari, drugi žirondinci.
Montanjari su bili u manjini – od 749 članova Konventa mogli
su da računaju na stalnu podršku svega njih 210. Zato su
montanjari 2. juna 1793. upriličili još jedan puč. Pohapsili
su (i kasnije giljotinirali) žirondističke poslanike, a Konvent
je nastavio da radi sa 230 poslanika. Tako je stvorena ubedljiva
montanjarska većina.
Izgledalo je da sada više ništa ne stoji na putu revolucije. Na grobljima
ili po zatvorima bili su ne samo monarhisti, već i konstitucionalisti
i žirondinci. Međutim, u «deformisanom» i «defektnom» francuskom
društvu promene su se, po montanjarskoj oceni, i dalje sporo odvijale.
Da bi se slomio otpor deformisanog društva bilo je potrebno uništiti
ne samo neprijatelje, već i sve «neutralne», odnosno sve
«sumnjive». «Treba kazniti ne samo izdajice, već i neopredeljene»,
grmeo je sa konventske govornice Sen-Žist. «Jer, otkako je francuski
narod jasno pokazao šta je njegova volja, svako ko nije sa njim
izvan je suverenosti, a svako ko je izvan suverenosti neprijatelj
je i mora se likvidirati!». Stoga, 17. septembra 1793, Konvent
donosi čuveni «Dekret o sumnjivim osobama». Po tom dekretu,
svako na koga se može posumnjati da nije za Revoluciju automatski
je kriv i mora biti kažnjen. Na osnovu tog dekreta odmah je uhapšeno
60 hiljada «sumnjivaca», a ukupni broj smrtnih kazni popeo se
na 17 hiljada.
Ali, revolucija i dalje hramlje. Zato su sledeći krivci – umereni revolucionari.
Krajem 1793. Robespjer drži velike govore u kojima optužuje «umerenjaštvo»
da je postalo glavni oslonac kontrarevolcije. Ubrzo mu se pridružuje i Sen-Žist, koji ostale
montanjare upozorava da njihova «samoubilačka umerenost dopušta
da egzistiraju svi neprijatelji vlade», kao i Vinsent koji za
najbolje sredstvo protiv «neizlečivog umerenjaštva» proglašava
– giljotinu. Tako Konvent, 10. juna 1794, donosi Dekret o reformi
revolucionarnog suda. Po njemu, svaka indicija, svaka sumnja,
pa čak i najmanji nagoveštaj da neko može biti «neprijatelj
naroda» predstavlja dovoljan i potpuni dokaz za krivicu. Nije
potrebno saslušavati svedoke, optuženi nema pravo na advokata,
a sudski postupak je «onoliko jednostavan koliko je dovoljno da
se spozna istina». Jedina moguća kazna koja se izriče
jeste – smrt. Ovaj dekret dovodi do tzv. velikog terora. U narednih
nekoliko nedelja biće pogubljeno 20 hiljada «sumnjivaca»,
«neutralnih», «umerenih» i ostalih zločinaca koji «nisu povlačili
oroz» ali su, svejedno, neprijatelji progresa i modernizacije.
Francuska je izgledala očišćena od temelja do vrha. Ali, na montanjarsko
iznenađenje, ni to ne ubrzava revoluciju. Baš je «deformisano»
i «defektno» bilo francusko društvo. Onda Robespjer otkriva zašto
– izdajnici su među samim montanjarima. On 26. jula 1794.
drži vatreni govor u kome zahteva radikalno otkrivanje i likvidaciju
svih «neprijatelja naroda» koji su u montanjarskom Konventu, kao
i u montanjarskoj Vladi. Robespjer više nije u stanju da neprijatelje
tačno imenuje, to više svakako ne mogu biti ni monarhisti,
ni konstitucionalisti, ni žirondinci, ni neopredeljeni, ni sumnjivi,
ni umereni.... – ta svi su oni već odavno poslati na giljotinu.
Ali, Robespjer zna da neprijatelji revolucije i dalje moraju da
postoje čim revolucija opet zapinje, kao što je siguran i
da će ih lako naći čim se njegova «gvozdena metla»
okrene ka samim montanjarima. I tek tada se postavlja granica
svoj toj ludosti. Poslanici Konventa, u strahu i samoodbrani,
izglasavaju hapšenje Robespijera i Sen-Žista. I već 28. jula
njihove glave odseca giljotina. Francuska revolucija, najzad,
počinje da se smiruje (svi navodi iz govora Robespjera i
Sen-Žista su iz: Smiljko Sokol, Politička i ustavna povijest jakobinskog razdoblja francuske revolucije,
Zagreb 1989) .
Da se u Francuskoj na vlast dolazilo izborima,
ništa se od ovoga ne bi desilo. Naime, politička sociologija
odavno je utvrdila da je većina biračkog tela na simetrali
političkog prostora. Kako se ide ka krajevima, u oba smera,
tako opada i broj birača. Otuda levi ili desni ekstremisti
nikada na vlast ne dolaze glasačkim listićima ili biračkim
kuglicama, već isključivo bajonetima i puščanim
zrnima. Ali, u Francuskoj toga doba, glavno merilo legitimacije
vlasti nisu bili izbori, već privrženost ideji revolucije.
Što ste bili vatreniji revolucionar, to ste imali veća prava
na vlast. Tako je uspostavljena spirala uništenja i smrti. A takva
spirala ne završava se drugačije do krahom celoga društva.
Mnogo toga od onog što čini sindrom navedene
«revolucionarne spirale» pojavilo se i u Srbiji nakon petooktobarske
revolucije - naročito tokom razdolja u kome je vlast tvrdila
da raspisivanje izbora znači «zaustavljanje reformi» i «gubljenje
tempa u modernizaciji». Tada smo mogli da prisustvujemo sistematskom
nastojanju da se vlast legitimiše isključivo preko «revolucionarne
ispravnosti» tj. «vernosti idealima 5. oktobra». Iz toga je, onda,
proizilazilo mnogo toga što je podsećalo na događaje
iz Francuske od pre dvesta godina - izbacivanje «izdajica revolucije»
iz parlamenta, neprestana difamacija «legitimista» i «branitelja
Miloševićevog ustava», uklanjanje «neutralnih» iz upravnog
aparata i kontrolisanih medija, pa čak i javna hajka na «umerenjake»
(vidi tekst Teofila Pančića, «O ekstremnoj umerenosti»,
Vreme, 24. oktobar 2002, str. 29). Srećom,
neprijatelji «reformi» i «modernizacije» ovde još nisu bivali
hapšeni i giljotinirani, ali posle uvođenja vanrednog stanja
nismo baš bili naročito daleko ni od toga.
Otuda, imamo li u vidu francusko iskustvo, oni
koji se pribojavaju mogućeg povratka ovdašnjih montanjara
na vlast, treba samo da se brinu postoji li u Srbiji političko
tržište ili ne. Dokle god postoji demokratska utakmica, umereni
Boris Tadić osvajaće više glasova nego radikalni Čedomir
Jovanović. Dokle god se vlast stiče isključivo
na izborima, umerene stranke biće uspešnije nego ekstremne.
Dokle god položaj u stranci zavisi isključivo od uspeha na
izborima, umerenije frakcije u samoj stranci biće jače
od radikalnih. Dokle god, dakle, bude tako, ne postoji opasnost
da radikalni elementi preuzmu Demokratsku stanku. I da preko nje
krenu da još jednom popravljaju i usrećuju Srbiju.