Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Predsednički izbori

   

Branko Radun

TV DUEL – ISTORIJSKA PARALELA

Pratili smo prvi TV duel u našoj politickoj istoriji koji može uticati na izbor predsednika Srbije. Prethodni TV duel Labus – Koštunica nije mogao ni teorijski da bude odlučujući, jer je prednost Koštunice tada bila nedostižna, i jer se skoro nikako nije mogao preći cenzus. Sada imamo dva skoro izjednačena kandidata koji su imali priliku da na TV sučeljavanju pridobiju odlučujući procenat ili dva biračkog tela i tako pobede na izborima.

Ovaj TV dvoboj podseća na prvi odlučujući TV duel u američkoj političkoj istoriji između Kenedija i Niksona. Kenedi i Tadić su kao "demokrate" bili šarmantniji i opušteniji, a Nikson i Nikolić kao "patriote" su bili ozbiljni i namrgođeni. Radijski slušaoci tog prvog istorijskog medijskog sučeljavanja su davali prednost Niksonu jer je njegov nastup bio sadržajniji, dok su TV gledaoci dali prednost Kenediju čiji je nastup bio televizičniji i ležerniji.

Postoji još niz paralela između tog istorijske američke predizborne bitke i aktuelne srpske. Naime Nikson i Nikolić su bili ljudi koji su čitav život naporno radili i probijali se da bi došli do ovakve prilike. Obojicu ne vole mediji i finansijski centri moći. Obojica predstavljaju više obične ljude i konzervativnije snage no što imaju uporište u eliti. Sa druge strane su Kenedi i Tadić koje mediji obožavaju, koji su predstavljeni kao nešto moderno i "svetsko". Njima je u životu ova prilika pala lako kao zrela jabuka. Iza njih stoji moćna medijska i finansijska mašinerija. Oni to maksimalno koriste i promovišu svoj privlačan izgled i šarm kao glavni predizborni adut. Tako sebe predstavljaju kao otelotvorenje modernog i uspešnog, kao nekoga ko nudi "svetlu budućnost" upakovanu u lepo dizajniran nastup lakiran glazurom glamura.

A sada malo istorijskog podsećanja. Ko još veruje u veštački građen i održavan mit o Kenediju treba da krene u školu od početka. Kenedija su stvorili njegov prebogati otac Džo i finansijsko-politička oligarhija oko njega. Njegov otac je hteo da jedan od njegovih sinova postane predsednik SAD što je i uspeo. Shodno tome je radio decenijama za to. Od Ruzvelta je "kupio" mesto ambasadora u Londonu. Svoje sinove je promovisao na različite načine. Našao je pisca koji je napisao knjigu koju je Džon potpisao ("Zašto je Britanija zaspala"). Zatim ga je poslao u rat gde je uz pomoć svojih veza, posle jednog sumnjivog incidenta, uspeo da za sina isposluje ratni orden. Koji je naravno posle maksimalno eksploatisao u izbornim kampanjama. Na izborima za Senat su glasovi bukvalno kupovani novcem bogatog Džoa, koji se uzgred rečeno obogatio švercom alkohola u vreme prohibicije i sličnim poslovima na ivici zakona. Pored toga glasove mu je donosila i mafija čikaškog kuma Sema Đankana, što je dokazala i istraga FBI (kupovina glasova izbornih zvaničnika i uticajnih šerifa). Otac Džo je zauzvrat obećao pomoć kriminalcima u federalnim istragama. Tako je i sada javna tajna da ljudi koji su se obogatili u vrtlogu "tranzicije" podržavaju Tadića jer se žele zaštititi od istraga. Oni koji su bili upetljani u mutne poslove sa strujom, šećerom i sl. sigurno neće dati podršku Nikoliću (kao što je nisu hteli dati ni Koštunici) [1] .

Otac Džo i njegovi bogati prijatelji su bukvalno kupovali medije i novinare. Tako je u vreme izbora za Senat bogati otac pozajmio velike novce bostonskim novinama koje su naravno svojski zalegle da mladi i šarmantni demokrata pobedi, što je on kao predsednik i priznao. Osim toga klan Kenedijevih je bio i izuzetno vešt u radu sa medijima. Kao i Tadićev štab. Bio im je uvek dostupan, i ugađao novinarima na razne načine. Dok je Nikson (poput Nikolića) bio rigidan i uzdržan prema medijima koji ga ionako nisu voleli.

A i ona legendarna "pobeda" u TV duelu Kenedija nad Niksonom je bila klasična medijska "klopka". Naime štab Kenedija ja proučivši slabosti protivnika koristio sve prljave trikove da ovoga degradira. Na TV duel je Nikson došao umoran i mučen bolom u kolenu. Stoga je izborni štab Kenedija tražio da oba kandidata stoje. To je naravno vremenom izazivalo sve veći bol u Niksonovoj nozi i pravilo grčevitu grimasu na licu. Osim toga Kenedijev štab je tražio i uspeo da se grejanje u studiju pojača jer su znali da se Nikson lako znoji. Tako su gledaoci videli namrgođenog, nervoznog Niksona koji često briše graške znoja sa čela i opuštenog i nasmejanog Kenedija. A Kenedijevi ljudi su uspeli da izdejstvuju i da često idu krupni planovi lica predsedničkih kandidata kako bi se video znoj na licu Niksona i to da ovaj nije sveže izbrijan (jer je imao jaku bradu). Zato su zahvaljujući manipulacijom "govora tela" gledaoci dali prednost opuštenijem Kenediju, no nervoznom Niksonu. Tako je i Tadić izgledao sigurniji i opušteniji, prema namrgođenom Nikoliću koji je nesigurno čitao napisan tekst. Doduše Nikolić je imao pametniju strategiju jer se fokusirao na neodlučne glasove (Karića i DSS-a) mašući jabukama i ustavom, dok je Tadić ponavljao opšta mesta i bio okrenut uglavnom prema onima koji i ovako glasaju za njega. 

Ali sve to nije bilo dovoljno za pobedu Džona Kenedija. Skupa kampanja, kupovina medija i glasova su doveli do pozicije da su dva protivnika imali približan broj glasova (kao na izborima Buš – Gor). Kenedi je pobedio glasovima manjinskih etničkih i verskih zajednica, pre svega katolika, kao što i Tadić namerava da prestigne Nikolića glasovima Mađara, Muslimana i drugih. Ali Kenediju nije ni to bilo dovoljno pa je na scenu nastupila izborna krađa. U Teksasu su izbori falsifikovani jer je tamo kandidat za potpredsednika Džonson bio vlast, a u Ilinoisu preko čikaške mafije koja je imala svoje metode "lobiranja".

Da rušenje mita o Kenediju više nije nikakva tajna "alternativne istorije" možete pročitati i kod Pola Džonsona u "Istoriji američkog naroda" (Beograd, 2003.) koji Kenedijevu kampanju naziva "jednom od najvećih političkih prevara u američkoj političkoj istoriji" (Džonson; 769) jer se njegov uspon  zasniva isključivo na "novcu i korupciji" (Džonson; 769). Sve je u njegovoj biografiji bila laž i njegovo izmišljeno ratno herojstvo i knjige koje nije on pisao, i glasovi koji su kupovani za 50 dolara od porodica sa dosta članova... Njegov otac je velikim novcem kupio njegovog protivkandidata za Senat da odustane od kandidature, priložio drugom političaru značajnu donaciju da podrži njega. Veštački je medijski stvoren od Džona moderan liberal koji iza sebe ima intelektualnu i političku reputaciju. Iznajmljen je pisac da napiše biografiju mladog i popularnog senatora. Mnogi intelektualci su pisali tekstove koje je Kenedi potpisivao i slao časopisima da bi izgradio imidž intelektualca i onoga koga podržava mlađa i urbana elita.

Tako se i sada Tadić velikom skupom kampanjom i dobijanom podrškom medija i mnogih popularnih osoba predstavio kao moderan i inteligentan političar. Da li Tadić uopšte ima neka svoja iskrena politička ubeđenja mimo onih koje mu savetuju njegovi medijski savetnici nije uopšte bitno. Čak je i njegov uzor i prethodnik Đinđić, iako cinični filozof u politici, za razliku od njega, imao svoje "vjeruju", ma šta o njemu mislili. Sa Kenedijem i Tadićem na američku i srpsku političku scenu su na velika vrata stupili moć medija i velikog novca. Tu više nije reč o nekoj partiji (u oba slučaja se zove Demokratska) već o jednoj oligarhijskog grupi na vrhu o jednom klanu koji uz svoje finansijske donatore vodi samovoljno politiku. Tu više nema ni d od demokratije, pa čak ni od "partitokratije". To je trijumf moći novca (domaćeg i stranog) nad politikom i društvom. U tom smislu bi pobeda Tome Nikolića bilo manje zlo, jer bi bila mnogo više izraz narodne volje, a manje izraz volje korumpirane i otuđene elite. Pošto iza Nikolića ne stoji veliki novac i mediji on bi bio manje opasan po mladu srpsku demokratiju no Tadićeva reklamokratija iza koje stoje jasni finansijski i oligarhijski interesi i monopoli. A samim tim, ma šta sve loše mislili o Nikoliću, njegovom pobedom se stabilizuje društvo, jer se u politički život uključuje milion "vansistemskih" glasova, naspram trijumfa novca i medijske halabuke preko Tadića kojim bi se srpsko društvo samo dodatno antagonizovalo i bacilo u moguće unutarnje sukobe. Bolje sada dobiti Nikolića za predsednika, no za godinu dve sukobe na ulici "tranzicijskih gubitnika" i policije koja brani pozicije "dobitnika".

Mi ne sporimo da mnogi iskreno veruju da bi pobeda Tadića bila dobra za Srbiju, i da bi to bio posredan doprinos napretku demokratije. Ali to je mit koji mediji veštački stvaraju za račun moćnih i bogatih klanova, kao u slučaju Kenedija. A zadatak svakoga ko razmišlja svojom glavom je da se oslobađa idola i mitskih matrica koje zaslepljuju uvid u realan život. 



[1] Potpuno se slažemo sa ocenom Slobodana Antonića ("Predsednički izbori 2004: jedna (eks)centrična analiza") da je iznuđena podrška Tadiću velika Koštunicina greška. To je velika pobeda D(O)S-a i veliki poraz DSS-a i Srbije. Shvatamo njegovu delikatnu situaciju u kojoj je rizikovao rascep u stranci i opstanak vlade. Ali se negde mora prelomiti i ostati dosledan. Koliko shvatamo dramatičnu situaciju u vrhu DSS-a g. Koštunicu su uspeli prelomiti obećanom podrškom njegovom životnom delu – ustavu i moguće preko ostataka ideoloških predrasuda prema Radikalima kao ostatcima "starog režima" protiv koga se on borio više od deceniju. Time je njegova pozicija centra između sukobljenih krajnosti, "demokrata" i "patriota" u velikoj meri oslabljena. I postavlja se pitanje da li će Koštunica smoći snage i mudrosti da je obnovi, ali i da li će mu ljudi "oprostiti" i poverovati.

Osim toga njemu je bilo na unutarnjem planu mnogo bolje da pobedi Nikolić iza koga stoji "samo" snaga milion glasova, no Tadić iza koga stoje moćni i uticajni krugovi sa kojima je mnogo teže izaći na kraj što pokazuju i činjenica da su oni neprekidno medijski šikanirali i torpedovali njegovu Vladu. A vrhunac apsurda je da Premijer Koštunica smatra da je vrlina ove vlade što je "odustala od uticaja" (Novosti 20.jun) na medije u smislu ikakvog pritiska. Veština moderne politike pre svega podrazumeva dobre komunikacije i uticaj na medije. Ako se DSS nećka sa medijima, to sigurno ne čine DS i G17. Vlada je barem morala izvršiti pritisak da mediji imaju korektan odnos prema novoj vlasti i da joj daju barem sto dana uslovne podrške. Gospodin Koštunica vidi da drugi vrše pritisak na medije, ali on rigidno moralistički izbegava da se spusti "na taj nivo". A upravo je suprotno tome ova, prva zaista demokratska vlada, morala da pokrene medijsku kampanju kojom bi se Srbija konačno oslobodila balasta titoističkog, miloševićevog i dosovog režima. Potrebno je veliko razobličavanje prošlih zabluda i grešaka, da bi se zaista moglo slobodno krenuti napred.     

 
     
     
 
Copyright by NSPM