Boris
Stojkovski
Uzroci Tadiceve pobede
U praskozorje polaganja svecane predsednicke zakletve, novoizabranog
(konacno) predsednika Srbije, g. Borisa Tadica, vredi razmotriti
nekoliko aspekata koji su bili odsudni i doveli, mozda, do njegove
pobede.
Najpre, kampanja. Sama kampanja Borisa Tadica moze se nazvati, uslovno,
svetlom. To znaci da se Boris Tadic koncentrisao na neke
ipak vedrije teme, poput vracanja osmeha na lice, ulaska u Evropu,
pogleda u buducnost. Sam njegov slogan Samo napred! utice,
izgleda, pozitivno na svest obicnog biraca. Iako u svakoj kampanji,
pa svakako i u ovoj, demagogija ima znacajno mesto (mislimo pre
svega na pricu o novim radnim mestima i slicne teme), u ovom slucaju
se cini da je Tadiceva bila bolje skrivena. Predsednik Demokratske
stranke, i sada cele Srbije, dosta se koncentrisao na mlade. ''Akcije''
poput basketa sa Divcem, nesumnjivo jednom od najpoplarnijih licnosti
u javnom zivotu Srbije u poslednjih 20-ak godina, jeste svakako
privlacna i pokazuje da je buduci predsednik dodirljiv.
To doduše nisu neke oduševljavajuce akcije ili suštinski veliki
potezi drzavnika, medutim, takvo ponašanje politicara biva nagradeno,
ocigledno. Pored svega navedenog, Tadic se, još od završetka izbora
decembra prošle godine, nametnuo kao politicar dogovora.
U zemlji u kojoj dogovor nije vladajuci politicki, pa ni zivotni
obrazac još od srednjeg veka (zaista bukvalno tako); a koja je,
pride, krajnje osiromašena i uništena, svaki, makar i samo verbalni
poziv na dogovor jeste nešto što dobija podršku, iako je on sam
odbijao dogovor pre formiranja Vlade jer nije hteo da podrzi manjinsku,
mada je politika njegove partije kaznjena na izborima. Bilo kako
bilo, u kampanji se bazirao i na dogovor i konsenzus aktera politicke
scene.
Tadicev konkurent na izborima, sa respektabilnih 1.434.068 ili 45,40
odsto glasova, zamenik predsednika Srpske radikalne stranke g. Tomislav
Nikolic je vodio dijametralno suprotnu kampanju. Puno mracnih tema
i ismevanje veselijih stvari iz protivnikove kampanje, i nadasve
retorike koja u mnogome podseca na 90-te, posebno u pogledu spoljne
politike i granica sa Hrvatskom. Ikonografija na vecem broju (gotovo
svim) skupovima više je podsecala na ravnogorske sabore i mitinge
SPO-a protivu rezima Slobodana Miloševica ili mitinge SDS-a u BiH
pre desetak godina, nego na predsednicku kampanju. Naravno, ovde
se treba zapitati otkud još pola miliona glasova Nikolicu?
Nasuprot mnogim mišljenjima, smatram da su pristalice SPO masovno
glasale za kandidata SRS. Njima je taj sistem vrednosti, okupljanje
oko nacionalizma, pokreta D. Mihajlovica, Karadzica i Mladica, mnogo
blizi nego Tadic, koji vazi za umerenog, urbanog politicara zapadnog
formata. Pored toga Srpski narodni pokret Svetozar Miletic je u
svom saopštenju objavljenom na sajtu pokreta 18. juna doslovce pozvao
gradane Srbije ''... da svoj glas daju TOMISLAVU NIKOLICU, jer se
gospodin Nikolic svojim dosadašnjim, dugogodišnjim radom, pokazao
kao principijelni borac protiv svake vrste autonomaštva, secesije
i separatizma, a takode se dosledno i istrajno zalaze za sveopšte
nacionalno i drzavno jedinstvo srpskog naroda, što su istovremeno
i stavovi za koje se zalaze naš Pokret.
Kandidat koji ne zeli da se ogradi od autonomaštva, secesije i separatizma
nikada nece dobiti glas Srpskog narodnog pokreta Svetozar Miletic
''
Pored njih i organizacija Otacastveni okret Obraz izdala je saopštenje
u kojem se Nikolic ne podrzava eksplicitno, samo saopštenje je malo
nejasno, ali se ipak sugeriše za koga ne glasati. Evo kako ono glasi
(saopštenje je dato u integralnoj verziji, bez prepravki i skracivanja):
"24. VI 2004.
Braco i sestre! Saborci, saradnici i prijatelji Otacastvenog pokreta
Obraz!
U nedelju, 27. juna, odrzace se drugi krug izbora za predsednika
Srbije. S obzirom da Otacastveni pokret Obraz na ovim izborima nije
ucestvovao ni na koji nacin, svako od vas neka odluci prema sopstvenoj
savesti zeli li da na njima glasa ili ne.
Ukoliko bismo trazili razlog za neizlazak na izbore, nesumnjivo
bismo ga mogli naci u cinjenici da nijedan od dvojice kandidata
ne zastupa ideju pravoslavne teodulske Monarhije za koju se zalaze
Otacastveni pokret Obraz.
Medutim, ne moze se zanemariti ni druga cinjenica, a to je da ce
jedan od kandidata svakako postati predsednik Srbije (s obzirom
da je ukinut cenzus), što mnogima ostavlja utisak da je ipak potrebno
glasati za onoga od njih dvojice koji je bolji, ili, kako se još
moze cuti, za onoga koji je manje loš.
Sve vas, braco i sestre, koji se odlucite da na izbore izadete,
pozivamo da nipošto ne glasate za onog kandidata koga podrzavaju
Sulejman Ugljanin, Stipe Mesic i Havijer Solana. Nema nijednog srbskog
dušmanina danas koji ne prizeljkuje pobedu Borisa Tadica; nema nikakve
sumnje da glas za Borisa Tadica jeste i glas za sve neprijatelje
Srbstva.
Vreme je da Srbi konacno prestanu da rade u korist svojih neprijatelja.
Na nama je u tom smislu posebna odgovornost, jer upravo Otacastveni
pokret Obraz jeste stecište najsvesnijih, najsavesnijih i najodgovornijih
srbskih nacionalista. Stoga nemojmo imati zajednickog dela sa onima
koji zele da zatru sve što je srbsko i svetosavsko, sa onima kojima
ništa nije ni Sveto ni Cestito, sa onima kojima smeta Obraz jer
obraza nemaju i koji su posredno ili neposredno odgovorni za smrt
našeg blazenopocivšeg Predsednika Nebojše M. Krstica.
Uvereni da necemo još dugo cekati na trenutak kada cemo srbskom
narodu moci da pruzimo mogucnost da se opredeli za školu sa verom,
politiku sa poštenjem, vojsku sa rodoljubljem i drzavu sa Bozijim
blagoslovom, pozivamo vas da se još smelije i odlucnije nego do
sada borimo za Srbstvo sa Obrazom, vazda imajuci na umu reci besmrtnog
Vladike Njegoša: Neka bude borba neprestana, neka bude što biti
ne moze!
Nacionalni savet Otacastvenog pokreta Obraz"
I ovde se ne slazem sa vecinom u javnosti i licno smatram da ove
organizacije imaju uticaja u narodu. Miletic je popularan
u Vojvodini, a Obraz je veoma jako ime, koje na sve osobe
koje se deklarišu kao nacionalisti ima jak uticaj. Podrška nekih
intelektualaca Nikolicu je takode za razmatranje, mada medu njima
ima i bliskih saradnika S. Miloševica, poput Mihajla Markovica ili
Olivera Antica, ali i intelektualaca desnicarske orijentacije, poput
Slavenka Terzica ili akademika Koste Cavoškog, vernog branioca Radovana
Karadzica, a za pristalice SRS - heroja.
Summa summarum, Nikolic je svoje glasove sakupio od, moze se reci,
svega desnog (i umerenog i ekstremnijeg), izuzev DSS-a. Biraci stranke
srpskoga premijera su ipak pripadnici jedne evropske desnice (po
mom mišljenju blize nemackoj CDU/CSU), dakle jedna umereno konzervativna
opcija sa osecajem za realnu politiku. Iako ne iskljucujem ni glasove
pojedinih desnijih struja DSS-a Nikolicu koja sigurno postoji
motivisana nacionalnim osecanjima. Radikali su, kao i obicno, bivali
pobednici u ruralnijim sredinama i medu obrazovno nizom strukturom.
Zanimljiv je i još ubedljiviji trijumf u zatvorima kandidata SRS.
Naravno, ovde ne pominjem, ali glasovi SPS, Pelevica i slicnih su
otišli radikalima. Karicevi ipak, su pre Tadicu.
Ambivalentan, pomalo i licemeran, odnos prema nacionalnim manjinama
odlika je ovih izbora. Tomislav Nikolic je tokom kampanje stalno
isticao da mu nije vazna nacija i veroispovest biraca, i kao i ranije,
pozivao i gradjane nesrpske nacionalnosti da glasaju za njega, da
bi posle izbora, rezignirani rekao da je Tadic pobedio glasovima
manjina. To je licemerno, ali i netacno. U Beogradu je zabelezena
ubedljiva pobeda Borisa Tadica, koji nije manjinski grad, svakako.
Medutim, Albanci su opet bojkotovali izbore, a muslimana u Raškoj
je izašlo manje nego ocekivano. Što se tice Madara u Vojvodini,
uticaj Jozefa Kase je manji nego što se misli, ali manjine jesu
glasale za Tadica i to je prirodna reakcija na radikale, zbog reputacije
koje imaju u javnosti, ali i svog minulog rada. Pristalice autonomije
Vojvodine svakako ne glasaju za unitariste i one koje ih proglašavaju
separatistima i izdajnicima. Nasuprot uvrezenom stavu i medijskoj
slici podela patriote-izdajnici nije izašla iz upotrebe,
posebno medu samim biracima.
Pominjao sam ranije podršku intelektualaca Nikolicu. Borisu Tadicu
svoj glas su javno dale mnoge licnosti iz sveta umetnosti i sporta,
isticuci podršku njemu licno, ne stranci, i evropskoj buducnosti
Srbije. Organizacije poput Egzita, tj. organizatori ovog festivala
i još neke pozvale su ljude da izadu na izbore, i to je i imalo
nekog efekta, manjeg, ali dovoljnog.
Još jedan od mogucih uzroka ovakvih rezultata izbora jeste upravo
isticanje Tadica kao licnosti, a ne isticanje stranke koja nema
toliku podršku u narodu, kao što je nemaju ni radikali.
Srbija je, ocigledno podeljena i to je svakako najveci zakljucak
iz ovih izbora. Stoga, ocigledno bi bilo pogrešno raspisati izbore,
pa se spominjana kohabitacija pojavljuje kao najprihvatljivije rešenje.
Tekst je primljen 3. jula 2004.
(Autor je apsolvent na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta
u Novom Sadu)
|
|