Djordje Vukadinović
Kocka je bačena
Od
početka je bilo jasno da ova Koštuničina vlada ni u snu
neće moći da računa na onu lagodnost, medijski tretman
i sistematski popust koji su imale njene prethodnice. Ipak, verovatno
se čak ni u najluđim halucinacijama Čede Jovanovića
nije moglo pretpostaviti da će već nakon mesec dana vladine
akcije na političkoj berzi toliko opasti da se o njoj sve više
počinje misliti u prošlom vremenu, pri čemu glavnu «programsku»
dilemu njenih ministara predstavlja to da li vredi da se uopšte
raspakuju. Od prvog dana dočekana na nož i otpisana još pre
nego što je i formirana, Koštuničina još-malo-pa-koncentraciona
vlada se u dominantnom delu javnosti doživljava kao prolazna anomalija,
suvišna izraslina na «prirodno» raspolućenom srpskom političkom
tkivu, koja kao takva samo što nije odbačena udruženim radom
političko-ekonomske i medijske elite «prve» i «druge» Srbije.
Nije, međutim, moralo tako da bude i još uvek, zapravo, ne
mora tako biti.
Najvažnije stvari uvek se dešavaju neprimetno. Kada je novokonstituisani
srpski parlament još jednom promenio Zakon o izboru Predsednika
Republike, ukinuo odredbu o cenzusu od pedeset odsto izlaznosti
u prvom krugu i obavezao v.d. predsednika da u roku od mesec dana
raspiše predsedničke izbore, niko nije ni slutio da bi u toj
logičnoj, rutinskoj, ali i bezrazložno ishitrenoj odluci mogla
biti sadržana klica propasti nove, upravo rađajuće vlasti.
Nije sporno da je jednom trebalo okončati ovo v. d. stanje
u kojem se, zahvaljujući D(O)S-ovoj kratkoročnoj političkoj
računici, Srbija nalazi još od 2002. godine. Ali bilo je apsolutno
nepotrebno da ta promena (baš kao i odluka o smeni Kori Udovički
i izbor novog guvernera Narodne banke) bude toliki priritet koji
nije mogao da sačeka još koji mesec, ili makar ustoličenje
nove vlade. Još od Miloševićevog vakta, pucanje u sopstvene
noge je omiljeni sport srpskih vlasti, dok narod i država uvek nekako
ispadnu kolateralne žrtve.
Iako je vladajuća koalicija u priču o predsedničkim
izborima uletela nekako olako i po inerciji, ona se ubrzo, a naročito
nakon Tadićeve kandidature, pretvorila u pravu noćnu moru
za vladu i Vojislava Koštunicu lično. Predsednički izbori
se ne mogu ignorisati, a još manje bojkotovati. Zapad verovatno
pritiska da se po svaku cenu spreči pobeda Nikolića. A
ni Koštunici se baš ne «kohabitira» sa nabujalim radikalima. Niti
mu se samom upušta u neizvesnu trku u kojoj, ako pobedi, dobija
ono što već ima, a ako izgubi – gubi sve. Ne raspolaganju nije
imao pogodnu «vanstranačku» ličnost. Takođe, nije
bio ni malo raspoložen da Tadića promoviše u lidera antiradikalskog
fronta. Niti da na svojim plećima Labusa, Draškovića ili
Ilića nosi do predsedničke fotelje - a ni ovima se, izgleda,
nije naročito izlazilo na crtu Nikoliću.
Maršićaninova kandidatura je tako tipičan proizvod ukrštaja
ove političke iznudice, s jedne, i birokratske logike, s druge
strane. Ona je ili plod sumnjive političke procene Koštunice
i njegovog okruženja, ili pak deo nekog genijalnog i nedokučivog
plana čiji smisao (Dil sa Nikolićem? Ili Tadićem?
Maršijeva politička likvidacija? Nadigravanje sa međunarodnom
zajednicom?), izmiče pameti običnog smrtnika. Ali šta
god da je bilo u pitanju, pobeda Koštuničinog «drugog čoveka»
sada je za Koštuničinu manjinsku vladu postala pitanje života
i smrti. Na strani Maršićanina biće matematika (naime,
na poslednjim izborima, stranke koje stoje iza njegove kandidature
osvojile su preko 1,4 miliona glasova), dok će protiv njega,
manje-više, biti sve ostalo. Najveći problem za Maršićaninovu
kandidaturu nije to što je taj pro-vladin birački korpus danas
realno manji nego u decembru prošle godine, već što, iz različitih
razloga, on ne može sa sigurnošću računati na kompletnu
podršku ovog nehomogenog i još nedovoljno sraslog biračkog
tela, iz koga će glasovi curiti na obadve strane. Zato će
njegov rezultat odlučujuće zavisiti od kampanje, kao i
od iskrene podrške koalicionih partnera - i sposobnosti sopstvene
stranke.
S druge strane, posle dve teške kampanje koje je vodio u decembru
na parlamentarnim i u martu na unutarstranačkim izborima, Boris
Tadić u ovu izbornu trku ide sa lagodnim osećajem čoveka
koji ne može praktično ništa da izgubi, već samo da dobije.
Čak i u po njega najgorem zamislivom slučaju - da ispadne
u prvom krugu, odnosno, izgubi od Maršićanina - on će
kampanju okončati sa bar nekoliko stotina hiljada glasova više
u odnosu na broj onih koji su u decembru zaokružili njegovo ime,
učvršćenim položajem u stranci i povoljnom prilikom da
svoju eventualnu podršku demokratskom sabratu u drugom krugu trampi
za ulazak u vladu pod povoljnim uslovima. Ali ukoliko samo za jedan
glas pobedi Maršićanina (što, rekosmo, uopšte nije nemoguće),
biće to njegov lični i stranački trijumf koji bi
mu doneo prestižni atrubut «lidera demokratskog bloka» i mogućnost
da bira da li će da diktira Koštunici uslove rekonstrukcije
vlade, ili će, pak, skupa sa radikalima, da forsira nove parlamentarne
izbore i na njima unovči stečeni politički kapital.
U tom slučaju, koga će biti briga to što je upravo DS,
brzometnom Tadićevom kandidaturom, pokopao mogućnost jedinstvenog
nastupa «demokratskog bloka» i potragu za kompromisnim kandidatom
koji bi se mogao efikasno suprotstaviti Nikoliću? U politici,
još i više nego u fudbalu, igra se zaboravlja, a pamti jedino rezultat.
Sa pomalo komičnim, ali politički veoma isplativim imidžom
«žrtve» i dvostrukog «moralnog pobednika» radikali su u ovim predsedničkim
izborima videli svoju veliku šansu i konačno jedan dostižan
politički cilj. Haške optužnice, DOS-ovo reformsko praznoslovlje,
Đinđićev politički inženjering, mefistofelovsko
poigravanje institucijama i ljudima, stalna opstrukcija predsedničkih
i veštačko odlaganje parlamentarnih izbora, učinili su
od SRS favorita ovih i svakih narednih izbora u Srbiji. I tako će
biti sve dok jednom konačno zaista ne dođu na vlast (ili
dok Srbija ne postane normalno i prosperitetno društvo, ali to je
već stvar političke futurologije, da ne kažemo - fantastike).
Jedina eventualna prepreka radikalima na tom putu mogu biti oni
sami. Odnosno, njihova bahatost, arogancija, verbalno i svako drugo
siledžijstvo koji, poput praziluka, povremeno izviruju ispod njihovog
novog «europskog» imidža i jezuitski utanjenog glasa genseka Vučića.
Zato će na ovim predsedničkim izborima Nikolić više
morati da se bori protiv tog negativnog imidža, nego protiv svojih
izbornih takmaca, i ukoliko to na vreme shvati (a gestovi poput
poslednje posete muftiji Jusufspahiću pokazuju da shvata i
da je na dobrom putu) teško da će mu se nešto isprečiti
na pobedničkom pohodu ka zdanju na Andrićevom vencu. Sve
u svemu, Nikolićeva najveća šansa – za trijumf, ili ubedljivo
vođstvo – krije se u prvom krugu. Ako, pak, bude drugog kruga,
i ako se do njega ipak nekako dokotrlja Koštuničin pulen –sve
će biti otvoreno.
Autor je glavni urednik Nove srpske političke misli
*kraca verzija ovog teksta izlazi u sledecem broju novopokrenutog
casopisa Evropa
|
|