Djordje Vukadinović
Prvih sto dana Koštuničine vlade
Lavovi iz mišjih rupa
U
bližoj i daljoj prošlosti, srpske vlade su se susretale sa najrazličitijim
problemima na unutrašnjem i medjunarodnom planu, ali nenaklonjenost
medija teško da je ikada bila jedan od njih. Od vremena «Novina
serbskih», pa do naših dana, svaka srpska vlada je mogla je u dobru
i zlu računati na dobru volju i uslužnost «svojih» medija,
često i preko granica smisla i dobrog ukusa. Teško je, recimo,
za Miloševićevog ili Djindjićevog vakta – o ranijem periodu
da i ne govorimo - zamisliti situaciju u kojoj državotvorna Politika,
iz nedelje u nedelju, na udarnom mestu objavljuje antivladine komentare,
a RTS široko otvara svoje dveri za saopštenja advokatskih kancelarija
i nevladinih organizacija u kojima se vlada poziva na odgovornost
i ostavku.
Optimisti bi u tome možda mogli videti znak demokratskog i civilizacijskog
sazrevanja srpskog društva i dragoceni dokaz političke i moralne
emancipacije ovdašnjeg novinarstva, ali je stvarnost, bojim se,
mnogo prozaičnija. Ovu vladu, naime, malo ko shvata ozbiljno.
Niko je se ne plaši i retko ko veruje u njenu dugovečnost.
Otud aktuelna metamorfoza nekadašnjih novinskih miševa i moljaca
iz stručnih službi i sekretarijata centralnih i gradskih komiteta
u lavove slobodne misli i nezavisnog novinarstva. Otud činjenica
da je većim delom svog mandata ova vlada delovala kao u ilegali,
otud utisak da sa radi samo o tranzitnoj pojavi u srpskoj politici
i otud pomalo memorijalna i zadušna atmosfera u kojoj se obeležava
njena stodnevica.
Pokvarene računice
Praksa da nova vlada u prvih sto dana može računati na, ako
ne blagonaklonost, onda barem uzdržanost medija i političkih
protivnika, nije slučajno ustanovljena kao jedno od načela
dobrih političkih običaja u demokratskim društvima. To
je vreme koje je neophodno da nova administracija dobije svoje kadrovsko
uobličenje, pokaže šta su joj prioriteti i demonstrira svoj
upravljački kapacitet. Medjutim, srpska javnost, navikla da
svakoj vlasti pruža apriornu i gotovo neograničenu podršku,
ovoga puta je bila nemilosrdna. Još i pre nego što je zvanično
formirana i potvrdjena u parlamentu, nova vlada se našla pod žestokim
udarom sedme sile i tokom njenog mandata taj pritisak se samo povećavao.
Čini se da je već samo formiranje Koštuničine vlade
predstavljalo neočekivani incident i ozbiljan remetilački
faktor u kalkulacijama domaćih i stranih kreatora srpskog javnog
mnjenja. Izgleda da su svi zainteresovani «čimbenici» računali
ili da vlade uopšte neće ni biti, ili da će ona, najverovatnije,
biti formirana od svih stranaka tzv. «demokratskog bloka». Iz ovog
ili onog razloga, takav ishod postizborne krize odgovarao je čitavom
srpskom političkom i medijskom establišmentu, uključujući
i radikale. D(O)S-ovska garnitura, u tom slučaju, praktično
ne bi morala ni silaziti sa vlasti, a i radikalima bi, kad već
nije mogao proći njihov predlog o «prirodnoj koaliciji dve
najjače stranke», sasvim odgovarala još jedna «dosmanlijska»
vlada (o novim izborima da i ne govorimo). Zadovoljan bi bio i Zapad,
jer je Srbija, uprkos nepovoljnim rezultatima decembarskih izbora,
dobila reformsku vladu «punog demokratskog kapaciteta», a radikalska
opasnost makar za kratko otklonjena. Radovale bi se i nevladine
organizacije. I G 17. I Vuk Drašković. I tajkuni. I radikali,
svesni da ih pri sledećem delenju čeka siguran dobitak.
Rečju, svi osim Koštunice, kojem je u ovom scenariju bila namenjena
kombinovana rola engleske kraljice i dežurnog krivca, što je uostalom
uloga u kojoj se već oprobao i koja mu po, nekim mišljenjima,
jedino i pristoji.
Ovoga puta, medjutim, zec je u poslednji čas utekao sa pripremljenog
ražnja. Njegov instinkt za političko samoodržanje (koji, uzgred
rečeno, često pokazuje znake zakržljalosti), kao i preveliki
apetiti DS-a, naveli su Koštunicu da posegne za neobičnom kombinacijom
koja se matematički naprosto nametala, ali koju politički
kao da niko nije uzimao dovoljno ozbiljno. Pritešnjen sa tri podjednako
nepovoljne alternative da, sve kršeći predizborno obećanje
i iritirajući Zapad, postane mladji partner radikalima, ili
da pristane na ucene DS-a, ili bude proglašen za glavnog krivca
što je Srbija ostala bez vlade, Koštunica je napravio sjajan - mada
riskantan - politički manevar sastavivši manjinsku vladu, uz
spoljnu podršku SPS-a.
Ivica veliki, grozni
Naizgled, sve je bilo besprekorno. Izbori su izbegnuti. Srbija
je dobila vladu. Vlada je demokratska. Koštunica i DSS u njoj imaju
dominantnu ulogu. DS i Boris Tadić su dobili priliku da pročiste
i srede svoje redove. Radikali su ostali izvan vlasti, i to ne kao
jedina alternativa. Medjutim, kombinacija kojom je Koštunica razrešio
jednačinu koju su mu nametnuli rezultati decembarskih parlamentarnih
izbora bila je ne samo neočekivana, već i u velikoj meri
zbunjujuća i «neprirodna» za većinu aktera koji su u nju
bili uključeni. I upravo na kartu te zbunjenosti i nelagode
zaigrali su svi oni kojima je formiranje Koštuničine vlade
pokvarilo neku poslovnu ili političku računicu.
Od trenutka kada je postalo jasno da DS-u i njegovim političkim
i medijskim satelitima zaista preti odlazak u opoziciju, javnost
je prosto bila preplavljena izjavama zabrinutih političara
i analitičara koji su procenjivali da se “Milošević ponovo
vraća na vlast”, da smo “opet tamo gde smo bili pre Petog oktobra”
i da je Koštunica “konačno pokazao svoje pravo lice”. Dalji
komentari su se bavili spekulacijama o tome šta je SPS dobio zauzvrat,
kako će naplatiti svoju podršku i koliko će nas eona sve
to udaljiti od žudjenog utočišta u rajskom okrilju “transatlanskih
integracija”.
U zaglušujućoj medijskoj halabuci koja je pratila formiranje
Koštuničine vlade kao da niko nije obraćao pažnju na elementarnu
činjenicu da je današnji SPS samo senka one partije koja je
do pre neku godinu tako suvereno i bahato upravljala Srbijom. Desetkovanih
redova, politički obezglavljeni i ideološki dezorijentisani
socijalisti, pritisnuti besparicom i unutrašnjim raskolima, u ovom
trenutku niti mogu, niti žele biti prepreka i pretnja “mladoj srpskoj
demokratiji”. Osim toga, na poslednjim izborima još dodatno oslabljeni,
i sa liderom koji im, s jedne strane, sve više predstavlja politički
balast, a kojeg se, opet, još uvek ne mogu ni potpuno odreći,
socijalisti se novih izbora plaše kao žive vatre i upravo je otklanjanje
neposredne opasnosti od suočavanja sa biračkim kutijama
bilo presudni uzrok tolike njihove kooperativnosti i spremnosti
da (“zarad višeg državnog interesa”) podrže Koštuničinu vladu.
Ma koliko bila komična i licemerna, ova kampanja strašenja
javnosti navodnom pogibelji koja preti čovečanstvu od
povratka “crvenih” ostavila je traga na rejtinzima, a još više na
samosvesti onih koji su bili uključeni u operaciju formiranja
vlade. Neko iz gluposti, neko iz interesa, neko iz ideoloških razloga,
a neko zbog ličnih i porodičnih trauma, ali dobar deo
javnosti je u izvesnoj meri progutao sliku u kojoj su Dačićevi,
Vučelićevi i Andjelkovićevi socijalisti predstavljeni
kao huni koji opsedaju bedeme srpske demokratije, a Koštunica prikazan
kao neko ko im, iz naivnosti ili zlobe, u tome pomaže i na mala
vrata ih pripušta u predvorje vlasti. A da zlo bude veće, previdjajući
ili potcenjujući maligni potencijal takvih interpretacija,
nova vlada ne samo da nije ništa činila da ih suzbije svojom
kontrapropagandom, nego im je, štaviše, pojedinim trapavim potezima
(zakon o pomoći porodicama haških pritvorenika) i nekim problematičnim
imenovanjima na visoke funkcije ličnosti bliskih starom režimu,
dodatno išla na ruku.
Istočni greh
Tako se, generalno govoreći, Koštuničina vlada već
u momentu svog formiranja našla u medijsko-političkoj defanzivi
i u njoj ostala praktično sve do danas. Sve što je vlada u
medjuvremenu činila, a bilo je i dosta dobrog, počev od
niza solidnih zakonskih rešenja do uspešnog diplomatskog nastupa
povodom martovske eskalacije kosovske krize, ostalo je u senci ovog
uveliko iskonstruisanog “istočnog greha”. Najzad, kao da su
i u samoj vladi, ili bar u nekim njenim delovima (G17, SPO, a i
u DSS-u je bilo izvesnog komešanja) interiorizovali ovaj osećaj
krivice i nečiste savesti zbog toga što se nalaze tu gde su.
Zato su valjda (ili je u pitanju čisto nesnalaženje, inercija
i zaokupljenost podelom političkog plena?) u javnosti i nastupali
tako zbunjeno, konfuzno i mlako.
Maltene svako novo imenovanje i razrešenje u nekom ministarstvu
(što je, naravno, uobičajena svetska praksa prilikom stupanja
nove administracije) “nezavisna javnost” dočekivala je na nož
kao krunski dokaz osvetničke prirode ove vlasti, a skromni
koraci u pravcu sudskog razrešenja nekih skorašnjih afera (Bodrum,
šećer, Janjušević, sporne privatizacije) predstavljani
su kao “akt revanšizma” i mržnje prema reformskoj politici i ličnostima
koje su simbol petooktobarskih promena i evropske Srbije. Tako se
čak i nesumnjivo pozitivna činjenica kao što je Legijino
hapšenje, koje se svakako mora računati u pozitivan saldo ove
vlade, pokušava stigmatizovati kao simptom sumnjivih simpatija koje,
eto, postoje izmedju Koštuničine vlade i sveta organizovanog
kriminala. A možda najkrupniji demokratski pomak nove vlasti u odnosu
na eru Miloševića i Djindjića – prepuštanje opoziciji,
radikalima, kao i DS-u, kontrole i predsedništva nad najvažnijim
skupštinskim odborima – ili ostaje neprimećeno, ili se takodje
interpretira u već opisanom ključu kao “šurovanje” sa
snagama starog režima. (Najdalje je otišao jedan istaknuti politički
analitičar izjavljujući, povodom zakona o pomoći
haškim pritvorenicima, da je ova aktuelna vlada “samo tehnička”,
dok, zapravo, stvarnu vlast u Srbiji čine DSS, SPS i radikali.)
“Istina” (ne) pobedjuje
Srbi vole Kalimera i rado se identifikuju sa tim maleroznim crnim
piletom, ali postoje granice do kojih se takva uloga može tolerisati
– pogotovo ako ste na vlasti. Dobro je što nisu postrojavali urednike
i pretili telefonima, ali nisu smeli ni kao pred streljački
vod izlaziti pred neprijateljski nastrojene medije, sa strategijom
boksera koji ulazi u ring sa nadom da će, ne bude li pružao
otpor, protivnik jednom prestati da ga bije. Nisu morali izmišljati
rezultate i neukusno ih reklamirati po bilbordima i skupim kampanjama,
ali su morali naći načina da javnosti pokažu i objasne
ono što su za ovo kratko vreme zaista uradili. “Istina” ne pobedjuje
uvek – bar ne na ovom svetu – i pogotovo ne sama od sebe.
Ako već nisu hteli ili nisu umeli da se u stilu svojih prethodnika
služe već oprobanim instrumentima političke prinude i
medijske manipulacije (što im, na kraju krajeva, služi na čast),
za Koštunicu i vladu nema nikakvog opravdanja za to što su javni
prostor praktično bez borbe prepustili na milost i nemilost
svojim protivnicima i što su po pravilu bivali zatečeni, “iznenadjeni
i uvredjeni” onim što se oko njih dešavalo. Nema nikakvog opravdanja
(ni Kosovo, ni Čeda ni Beba za to već ne mogu biti krivi)
za to što od svog formiranja pa do pre neki dan vlada nije ni pokušala
da izatka neku legitimacijsku priču kojom bi opravdala svoje
postojanje i predstavila ga kao ipak nešto više od puke politikantske
nagodbe radi dolaska i ostanka na vlasti. Milošević je imao
svoju patriotsku priču i vladao je sve dok se ona nije sasvim
pohabala. Čak je i pragmatični Djindjić imao svoju
pragmatičnu i reformsku ideologiju. Ideologiju, naravno, imaju
i DSS, i SPO i G 17 Plus. Ali ova vlada je nema i to bi se lako
moglo ispostaviti kao njen fatalni nedostatak.
Marši i vlada
Gotovo da je teško reći šta je gore i u kom slučaju vlada
zaslužuje veću kritiku – ako nisu bili u stanju da organizuju
bolju javnu prezentaciju sopstvenih rezultata, ili ako to nisu ni
pokušali. A indicije postoje i za jedno i za drugo. Tek su predstojeći
predsednički izbori i realna perspektiva pada vlade i raspada
koalicije u slučaju poraza Dragana Maršićanina, čini
se, vladu konačno prenuli iz dogmatskog dremeža i nagnali da
se, povodom svojih prvih sto dana, malo ozbiljnije pozabavi sopstvenim imidžom i nedostajućom
joj ideologijom (poštene reforme, odgovorna politika, borba protiv
“levog” i “desnog” ektremizma i sl). Pitanje je samo nije li to
već pomalo kasno. Po principu, “ono što nas ne ubije, to nas
ojača” može se reći da će ovi predsednički izbori
za vladu predstavljati čas istine, odnosno, ona će se
nakon njih ili sasvim urušiti ili konačno delovati kao prava
vlada. U oba slučaja, Srbija i ona demokratsko nacionalna politika
koju bi ova vlada trebalo da oličava mogle bi biti na dobitku.
Bilo kako bilo, sudbina vlade u ovom trenutku leži u Maršićaninovim
rukama, a njegov izborni uspeh, opet, suštinski zavisi od vlade (ne toliko od vladinih rezultata, koliko od generalnog utiska
koji će narednih dana srpska javnost steći o njoj). I
teško je proceniti ko je u tom zagrljaju kome veći teret –
ili oslonac. U svakom slučaju, čini se da su ovih prvih
sto dana za Koštuničinu vladu bili popločani takvim iskušenjima
da će svi drugi ili biti mnogo lakši, ili ih uopšte neće
ni biti.
Tekst bi trebao da bude objavljen i u nedeljniku Evropa od 27.
maja
|
|