Dragan Milosavljević
Nojev dvojac s kormilarom
Na putu ka horizontima obećane Evrope, jedna čevrtina
Srbije trebalo bi da se ukrca u plovilo do sada nevidjene konstrukcije,
sa posadom koja će jednom rukom veslati u zadatom smeru, a drugom
izbacivati vodu iz skalamerije na čijim šavovima se ovih dana sastavlja
nespojivo.
To su, na jednoj strani prazna reformska retorika stranke koja
je, koristeći očuvani uticaj u medijima, umesto polaganja računa
za promašaje nametnula svog kandidata za predsednika i tako prekinula
sopstvenu sabotažu te institucije, a na drugoj već oprobana strategija
prvog oficira »mož' da bidne al' ne mora da znači». Pa sad pogadjajte
da li dve prisilno spojene polovine srpske »demokratije» plove trajno
u istom pravcu.
Uz sve to treba preživeti i veštinu kormilara. Taj
»morski vuk» nasukao je do sada sve ladje na kojima je držao zadati
kurs, a pritom i dalje ostajao član one najuže privilegovane elite
kojoj je sudjeno da ovu Srbiju kad tad dovede tamo gde joj je dosudjeno.
U nedodjiju.
Nisu pošteno ni podigli sidro i zaplovili prema Briselu,
ostavljajući u balkanskim zabitima sve neverne Tome, dva miliona
pripadnika »prostaka« , iliti domorodaca, sa članovima porodica,
i još par miliona »neplivača«, a u trošni kovčeg ukrcana je gomila
zahteva, adresiranih sa mesta iz kojih se ili bombaduje, ili prekraja
ili reformiše Srbija.
Ali i usrećuje ona koja je uverena da se granice
ne moraju braniti u globalnim »igrama bez granica» a lični interesi
i računi na ostrvima svakako da. Jer to je vrlo »in« i vrlo »of
šor«. Pogotovo ako se »angažuje» u ulozi pripomaganja silovanja
neukih i nesklonih novo propisanim slobodama, kako političkim tako
i seksualnim. Pa i gastronomskim.
Jer u tom velikom logoru sreće, gde rad i samo rad
oslobadja od nepotrebnog razmišljanja, tu su mediji da misle za
vas, u zamamnom haosu neoliberalizma zna se ipak ko je komandant,
ko kapo, a ko bespogovorno podložan ispunjenju prohteva i kaprica
probirljivih.
Zašto i mi ne bismo mogli ušestvovati radosno i javno
u konkursima najboljeg pornića porodične produkcije, zašto hendikepirani
starci iz dobro stojećih švajcarskih sanatorijuma ne bi dolazili
u seksualni safari na naše proplanke, kako to već godinama rade
na Tajlandu u »koksovim selima sreće», isključivo sa decom, zašto
ne bi za bogate bila pod rukom berza organa, upis u klonirano besmrtne,
zašto narkomani ne bi uredno dobijali svoje doze u lekarskim ustanovama
o trošku države, kao u Cirihu, da ne bi zagadjivali predgradja.
A gradonačelnici za redovne isporuke praha sreće davali podršku
nezavisnom Kosovu. A socijalni problemi, nezaposlenost, možda bi
i to došlo na red.
No, utisak o raju na dohvat ruke kvare najnoviji
zahtevi naših dobročinitelja, isporučeni samo nekoliko dana po oporavku
»demokratske Srbije». Oni su toliko bahati, uvredljivo sročeni i
preteški čak i za utulelo dostojanstvo poraženog naroda koji se
oholo digao na ceo svet. Taj svežanj novih ultimatuma mogao bi da
ovu svojevrsnu Nojevu barku i njene privilegovane putnike potopi
pre no što razvije jedra. I šta onda, Srbija ostaje radikalnima
u jarećim kožama. Nije to valjda cilj, neće to valjda biti usamljeno
ostrvo, dobro samo za NATO egzercir i preostale eksperimente nad
žilavim domorocima. In vivo.
Da se to ne bi, ne daj Bože, desilo treba promptno
isporučiti četiri generala, pisane prateće dokaze o nepobitnoj krivici
učesnika ničim opravdane odbrane dela državne teritorije koja se
u svetu od nedavno zove Kosova. Zatim da se u novi Stambol pošalju
po mogućstvu neme glave bivšeg predsednika i bivšeg vojskovodje
bivše Republike Srpske jer nemi su najbolji svedoci, kako govore
i iskustva oko rasplitanja misterije ubistva Djindjića, ali i Kenedija.
Treba zatim dati pordršku Ešdaunovoj politici potpune
demontaže političkog vrha srpske enklave u Bosni i složiti se ovde
u Beogradu sa pripremljenom revizijom Dejtona. Posle toga, formiranjem
standarda oko mirnog priznavanja nezavisnosti Kosova, koje su »etnički
čistili Srbi», sve će biti lakše.
Biće tu i nekog talasanja u Vojvodini gde je većina
dobila bezbol palicu u čmar kao upozorenje koje će biti pravilno
shvaćeno a ne »kao povod nacionalitiških ispada protiv manjine".
Na to upućuju i opminju dobro verzirani listovi koji rado troše
Sorošove novce.
Da ladja ne bi potonula još u luci, a putnici krepali
pre nego doplove do mitskih [engenskih voda, otpisano je u londonskom
klubu dugova i hipoteka. Taman toliko da se akonto putovanja svi
do kraja prepuste lihvarima, zaduže i ukrcaju a da predaju tapiju
na državu koja i ovako nema ni granice ni najnužnijih obeležja.
Zašto ne bi utrapili, a to znaju oni razumni i privilegovano obavešteni,
ono što ne postoji za nešto što se može upisati na konto. Bankovni.
SAMO NAPRED, makar u rasušenom kovčegu, u ružičastu
budućnost, ružičastiju čak i od televizije sa koje kipi silikon
iz rajske doline. O toj obećanoj zemlji sa gornje palube telali
njen lepi, srećni, novoizabrani mesija. Kurs ka njoj, koji ne sme
zaobići haški svetionik, poručuju sa puno žara kapetan i krmanoš.
Prvi oficir, po običaju, nije tu kada se primaju
instrukcije i dele pojasevi za spasavanje. Eliti su potrebni za
svaki slučaj, ako neko zatalasa pa se voda koja raste u potpalublju
digne iznad grla.
A ostrvo, sudjeno da ostane van svih tokova civilizacije,
odakle se treba otisnuti, tako prete, biće rezervno vežbalište NATO
potraga za preostalim hajducima i poligon humanitarnih preseljenja,
kao i eksperimenata in vivo nad žilavim domorocima. Kome ne odgovara,
NARED, u barku. Pored svih izbora, uključujući i predstojeće i one
posle njih, REALNE alternative osim ove dve nema. Nismo li sebe
prkosno obeležavali kao Target U CENTAR mete. I tako sto godina.
Primljeno 2. jula 2004.
|