Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politika u Srbiji posle formiranja vlade i dogadjaja na Kosovu

   


Dragan Milosavljević

Balkanski fliper

(OTVORENO PISMO PREMIJERU)

Nove kuglice su u igri. Partija u prikupljanju poena u velikoj balkanskoj političkoj igri se nastavlja. Igrači su, manje više, isti, vešti i istrajni u šamaranju glava narodnih izabranika ubačenih u arenu. Na njenom kraju, iskošenoj nizbrdici, koja sugeriše jedini mogući pravac kretanja ubačenih, »gladijatora« zjapi crna rupa.

Prema pravilima, ranije već uspostavljenim, nema te kugle katapultirane prema redosledu koji je planiran, a da ona ponor može izbeći. Pitanje je samo koliko na njoj igrač napravi više političkih, tranzicionih, geostrateških poena. Pre nego što njegova kuglica nestane sa scene.

Koliko će se »šamarani« održati u igri, iskljčivo zavisi od veštine i pohlepe onih koji od nemila do nedraga kotrljaju svoje žetone, produžavajući im bivstvovanje na kosoj ravni udarcima na gore, do sledeceg katapulta. Žrtvama nije dozvoljena nikakva inicijativa i moglo bi se reći da srpski političari, ubačeni u balkanski fliper, imaju manje izglede od hrišćana bačenih pred lavove.

Ti napaljeni predstavnici medjunarodne zajednice, moralno impotentni, a gospodari naše sudbine, orgazmično doživljavaju klimaks nečega što je valjda sam djavo upisao kao suštinu svoje poruke o carstvu nekažnjivog zla, kao kruni njegovog dela i razloga postojanja u širenju zla. Konačno Orvel trijumfuje, ali u drugom ideološkom pakovanju. Jer njihova istina o pravim povodima ovdašnje apokalipse (danas, kada je prekasno, zna se da je totalna laž), sloboda koju su doneli na bombama je potpuno ropstvo proganjane zveri. Viđeno je to ovih dana na Kosovu. Dodajmo, ovakva reforma kakvu smo imali prema njihovim upustvima je gola pljačka, civilizacijska sida, droga i karavani prostitutki se podmeću pod imenom integracije sa savremenim trendovima.

Balkan, Srbija, njeno Kosovo, njeni hramovi, freske, belezi istorije - to su igračke u rukama ljudi koji su kao deca otkidali muvama glave, da bi ih gledali kako se koprcaju, zatim su u kratkim pantalonicama u svojim hramovima učili školu dvostrukih strandarda i veštinu kako se ona primenjuje. Suza u oku i grč u grlu ne moraju da znače njihovu žalost istinsku. Oni smatraju da obećanja važe za budale, oni znaju praksu svoje civilizacije, da se grehovi novčanim otkupom praštaju, a da se iza zaklinjanja na najviše principe redovno kriju upravo oni motivi i posledice koji su razasuti u vidu zgarišta, grobova i još nepovadjene uranijumaske municije. Od Kosova do Iraka i Avganistana.

Na stepenicama palate Kvirinale, tadašnji ministar inostranih poslova Italije, Vićenco Skoti, samo nekoliko dana pred uvodjenje sankcija (bio je to maj l992. godine) rekao mi je kao akreditovanom novinaru, a ja prosledio Tanjugu koji nikada nije objavio tu informaciju. »Ako se Srbija ne povinuje volji medjunarodne zajednice postaće poligon za eksperimentisanje kako se mali prljavi lokalni ratovi mogu držati pod kontrolom kao deo eksperimenta da se izazivanjem regionalnih kriza, po sistemu pali gasi, upravlja svetom«. Neko nije hteo da čuje. Neko je išao u susret ratu  iz zajedničkog računa.

U to vreme mnogo hvaljeni papa Vojtila već je tražio da se »amputira srpska agresorska ruka u Hrvatskoj i Bosni ». Jedva su dočekale pripremljeni scenario jugoslovenske apokalipse podivljale horde naviknute na vlast i pljačku, da zemlju podele na feude a presvučeni u nekakve patriote i nacionaliste ili dobro plaćene mondijaliste na svojim osmatračnicama. Odakle su videli samo srpske zločine. I danas, kada je, nažalost, sve jasno, te spodobe guslaju istu priču da su Srbi dobrovoljno u napadu fašizoidnog ludila zapalili streju pod kojom su bili okupljeni.

U zlato su se okitili i postali heroji štićenici iz Dolančeve farme uzgajanih kriminalaca. Heroji asfalta postaju članovi gardi, gorljivi boljševici - najprilježniji psi tragači i tužibabe tokom pogroma junaka »crnog talasa«. Ti autori naručenih tekstova presuda preko noći, valjda im neko naredio, postaju dvojnici Draže Mihajlovica.Toliko su se zaneli da primetili nisu kako uveliko i sami tutnje balkanskim fliperom kao ušesnici igre i privremeni heroji koji su svakim potezom bliže već pripremljenom ishodu.

Nikle su fantastične karijere medju igračima balkanskog flipera - Olbrajtova, Holbruk, Klark, Kušner, Štajner. Saksofonista je svoj orgazam u ovalnom kabinetu krunisao slanjem hiljada aviona na novo bojište za » ljudska prava ».

Zaigralo je kolo krojača novog ustrojstva sveta u kome podanici imaju samo da rade, nužde i ne razmišljaju jer sve je zgotovljeno i smišljeno. Da budu brojleri koji se goje na pokretnoj traci jedući izmet onih nesretnika iznad njih. Sve to uz malo dodatnih vitamina.

Tamo gde je bombama uterivana katarza proglašenih za jedine krivce, potekle su reke droge, konvoji žena na prodaju, hiljade tona oružja u tranzitu. Nikla su ogromna, danas više neosporavana bogatsva, dvorci saradnika ovih usrećitelja, koji su u toj igri bili dovoljno pametni da u zahvalnost za sankcije, šverc i inflaciju, čarobno trojstvo njihovog bogatstva, velike igrače opslužuju novim kuglicama. Ali da ostanu samo kibiceri bez otvorenih političkih ambicija.

I niko nije primetio da se već više od decenije zapravo ama baš ništa ne menja u tom kockanju na buretu baruta, a i zašto bi. Kaže Noam Čomski da je prvo pitanje koje Amerika postavlja uvek pre nego što konstruiše sukob, a onda traži aktere koji će ga izvesti, da bi sebi u raspletu pripisala ulogu spasitelja, »ima li tu čega za nas«.

I u Srbiji naravno da ima. Inače ne bi Nato bio u Bondstilu, a SAD istrgovala sebi placdrom sa onim ko nema gruntovne knjige na njega ali zdušno plaća lobiste. Ne pitajući za cenu.

Ima šta da se u zamenu za Jerusalim punudi virtuelnom protivniku u virtuelnom ratu sa Bin Ladenovim fanaticima koje je jedina preostala supersila sama proizvela u svojoj labaratoriji. Bez tog rata kako bi svet gotovo dobrovoljno srljao u globalni koncentracioni logor gde će individue biti stavljene pod kompjuterski nadzor.

Prosto je tragično i smešno do suza koliko se ovdašnji analitičari, komentatori, ministri trude ovih dana, dok ruševine manastira dogorevaju a po njima uriniraju, nužde i ispisuju kletve nosioci budućih »standarda« za Kosovo, da iscede iz po koje izjave igrača flipera nekakve predznake ozbiljnosti, kajanja, promene mišlenja. Kao da imaju uputstvo da galiotima prikucanim za klupe, bez obzira na prava saznanja koja imaju, ponude nekakve splačine lažnog optimizma. Imajući pritom toliko drskosti da ozbiljno shvataju žaljenje jednog Solane nad srpskim žrtvama.

Ne, ne treba arlaukati ni kršiti ruke u besu. Treba razmišljati posle svega. Razmiljšati da li su isti »revolucionari« palili srpski parlmanet i za to doživljavali ovacije i aplauze vodećih svetskih televizija, a ovih dana opet po narudžbi uneli vatru i desktrukciju u džamije.

Taj vandalizam navijača (ko li ih to samo navija), koji navodno nije mogla da spreči policija, je kao naručen  relativizovao, u prvom informativnom talasu koji je presudan, sve planirane efekte albanskog genocida. I nad spskim življem i njegovom kulturom.

Ko to opet ćuti i zašto? Da li je Titova UDBA  zajedno sa hiljadama kostura seljaka, učitelja, trgovaca, sveštenika, brojnih intelektualaca, cveta nekadašnje građanske klase, koje još drži arhivirane u svom ormanu genocida nad srpskim narodom, nad njegovom elitom, zaista naša sudba? Da li je ona ta koja snabdeva kuglicama raspomamljene evropske i američke birokrate? Da li ona već decenijama stvara domaće oligarhe i uzima im reket? Smeje se našim izlascima na izbore. Da li mi biramo političare ili marionete čiji su testisi u njihovim dosijejima?

Video sam njihove štićenike, sa ćuskijama i kamenicama kako sa boka »osvajaju« Parlament, uništavajući ga, prepoznao sam ih 9. marta kada su razbijali izloge, kad po narudžbi tuku gejove da bi ovi u svetu mesec dana dobijali publicitet o kome samo mogu sanjati, a Beogradjani zaradili prezir uticajnih kosmopolita. Video sam kako Ciganima vezuju žute trake, jer »Srbi su i fašisti«, tako kaže onaj debeli iz Kumrovca i ona debela što je obožavala Mao Ce Tunga. Jedva sam podnosio prizor kako sa noževima u zubima statiraju za CNN. Sa kokardama i šubarama. Kako šenluče na Ravnoj Gori dok im »Čiča« poručuje da »čuvaju džebanu«, valjda da ruše Slobu, pa zatim pada Studio B koji to junačenje pod maliganima prenese. Pa padne u ruke vlasti, jer i to je deo scenarija.Valjda je tako naredilo sa onog mesta. Šta sve prolazi u Srbiji i kod Srba.

Koliko to pacova duboko skrivenih u svojim kanalima  koji vode tamo gde treba i gde se plaća, perverzno ponižava ovih nepunih deset miliona kojima je duša u nosu? Ko to ima pravo da posle još jednih » izbora« na kojima se opet viđaju kao velike muve zunzare politički travestiti, a najbolje pozicije merkaju preprodavaci beogradskih trotoara, i švercovane nafte, mešetari.

Ko se to ne odriče jeftine demagogije i umetnosti  veštog obeležavanja karata i šibicarenja sa naftom i strujom? Ko to proriče o šansama da delimo Kosovo a da dobijemo ništa i to proglasimo pobedom? Ko je pucao u Bulatovića, a pričače se da je to pucanj u jugoslovenski fudbal u kome su najveštiji igrači odavno van terena?

Gospodine Koštunica izađite pred narod i recite mu istinu, oporu, tešku, ali istinu, jer Srbija može sve da podnese. To je dokazano ovih deceniju i po. Ako smo protektorat, recite. Ako ste prihvatili usud Nedića i ušli u arenu našeg opstanka radi, recite. Danas za to ne bacaju sa sprata. Danas svi znaju da je od rata bolji pakt a od groba prihvatljivija začepljena gubica. Od toga je svileni ministar napravio teze za rad koji još nije štampao. «Heroji« se odriču prošlosti ali ne i plena, »pacifisti« bi da intrenacionalizuju, rasprodaju i odu. Oni su gradjani sveta. Ima li koga da poradi za narod, za opstanak njegov?

Mi znamo za sudbinu Jermena, mi znamo, premijeru, koga bi ponovo da unaprede u kapetana tonućeg broda, mi znamo da niste vi izgubili Kosovo, znamo i ko nam ga sa pravom jačeg i silnijeg otima. Znamo ko ga je ponudio i oročio vek države svojim trajanjem a raspad joj odredio kao sudbinu. Posle mene potop.

Recite da nemamo ministra inostranih poslova i odbrane, ono što je Svilanović čitao u OUN kao loš na brzinu napisani pismeni zadatak, kao izvinjavajući se Kofi Ananu, to nije diplomatija. On je u ime države nosio naš krst na golgotu OUN bez naše želje, jer političkom ambicijom svoje minorne podaničke stranke izabrao je da bude kobajagi razapet u ime svih nas i da u tom času saopšti svetu da mi nismo taj narod koga treba zatrti.

Trebalo je gromko i hrabro, a nije, da pokaže prstom na one koji planetarne zločine planiraju i podstiču. Da natera stid u obraze onih koji sebi dozvoljavaju da se kao kamenom bace preventivnim ratovima, osiono, mučki, kukakvički i to sa stratosferskih visina. Nije to bio trenutak kada se nešto moglo izgubiti hrabrošću i steći poniznošću.

Recite nam, gospodine Koštunica, sa odgovornošću onog koji je preuzeo rizik da bude izabran za našeg tribuna u vremenima najvećeg iskušenja, da li ste svesni da ste u fliperu i vi sami.

U mašini za igru iste one diplomatije koja je već progutala igrače manje mudre i oprezne od vas ali u igri nerpomenjenih pravila u kojoj ni vi nemate šanse ako se ta pravila ne promene.Ta pravila podrazumevaju i da nam krojači nove mape Balkana svoje doušnike, ljude podmornice, preporučuju kao poželjne ambasadore u svojim metropolama, da nam ministar odbrane najuspešnije deluje u skečevima Pinka, da se licitira naimenovanje za ministra inostranih poslova, kao da je reč o nadmetanju sa guslanjem i pevanjem, a ne da je u pitanju najteži diplomatski zadatak za najkvalitetnijeg, najškolovanijeg i najiskusnijeg diplomatu koga trenutno imamo.

Gospodine premijeru vas neće od crne rupe spasti strani igrači, ako se umore, ni veština vašeg laviranja, već samo ojačana volja i ponos onih koji su vas izabrali da ih oslobodite straha, poniženja i onih krivica koje su im bez argumenata kolektivno imputirane. Njima ne trebaju lažna obećanja već ljuta trava na ljutu ranu izlečenja pogaženog nacionalnog ponosa. Treba im podsticaj da bi kroz trnje, podigavši glavu pogledali u zvezde.

Mada ste doveli nove ljude, oni očito ne strepe od vašeg autoriteta već od onih koji poseduju papire o njihovim bankarskim transakcijama, »nestašlucima« - jednog od njih već rastržu na B 92. Koliko će još skandala Udbina hidra ponuditi javnosti kada joj zatreba. Da se tako svede na sprdačinu svaki pokšaj da se Srbija uozbilji.

Kao i ranije, afere se pojavljuju kao vlasništvo istih » dobro obaveštenih izvora«. Njima vešto barataju oni koji pre podne rade kao dobro plaćeni saradnici moćnih informativnih i obaveštajnih imperija, koje osvajaju svet selektivnom neistinom, a po podne su ukotvljeni u novoj mreži urednika analitičara, pametnjakovića svih profila. Samo su zamenili urednička mesta na televizijama. Stideo sam se kao novinar da čitam hombahovske narudžbe sa napadima na našu crkvu, našu istoriju, harange protiv partije demokratsko nacionalne proviniencije i ismejavanje njenog vodje dugo koliko i dosova vlast, da bi upravo taj čovek i ta partija bili kakav takav stožer spasavanja ostataka Srbije. Da li se takvim tekstovima obeležava stogodišnjica srpskog svedoka stoleća?

Medju spodobama »sedme sile« koje će nam sutra odigrati u novom kostimu staru režiju spletki ima i onih koji su svojevremeno ohrabrivali i nagradjivali u svojim rubrikama šiptarske secesioniste. Otvoreno. Neki su se privremeno sklonili ali dobar deo danas bez stida i srama za velike pare igra u novim klubovima  i ne mare za moralnu pustoš koju su kao medijski plaćenici napravili poslednjih deset godina. Satanizujući preko jednog čoveka, sa kojim su, uzgred, nekada bili u istoj kom partiji, ceo jedan narod. Tvrdeći iz dana u dan da je srpski narod fašizoidan, ksnenofobičan, mimo sveta. Dok država tone, oni su već u novom čamcu za spasavanje, veseli i bodri. Predstava se nastavlja. Sinekure, nagrade za mir, nagrade za životna dela. Jedan od tih laureata pretio je neistomišljenicima eksterminacijom. Neko će valjda i to opisati.Ta udbaška deca i privesci tajnih sluižbi skladno pripremaju belruskonijevski scenario Srbiji. Uzimanje pod kontrolu kompletne štampe, televizije koju će finansirati i kontrolisati pandan italijanskog bivšeg zabavljača. Dobićemo benigno nacionalističku Srbiju, nešto slično Italiji koja je već godinama američki nosač aviona i topovsko meso na poligonima Al Kaide, a prazni svoje frustracije na blentavim kvizovima. Imamo ih već i mi tuce. Mediji koje dobijamo pod kontrolom pranog i nepranog novca će stvarati politiku i usmeravati odluke gazda finansijera čije se ime nikada neće naći na glasačkim listićima. Upravo od ove tehnologije današnjih boraca za »slobodno novinarstvo«, uglavnom bivših partijskih sekretara i redakcijskih gaulajtera, obični ljudi nikako da se saberu i prepoznaju istinsko zlo. Pre svega onih koji imperijalnu sebičnost maskiraju odorama anđela, a zatim i zlo naše gluposti i neoprostive naivnisti. Sramote što smo dozvalili da nas potomci uništitelja srpske inteligencije i gradjanske klase i dalje vodaju po bespućima gradjanskog rata, nikada stvarno završenog. Jer rat Srbina na Srbina ne sme biti žavršen. Do poslednjeg Srbina. To je njihovo zaveštanje.

Neka ovaj parlament uz pomoć čestitih ljudi iz šire javnosti, ako treba i na novim izborima i bez diskriminacije bilo koje partije konačno skine mondijalističke manekene sa piste. Jedan od njihovih korifeja tvrdi da danas »imamo kontrarevoluciju bez revolucije«, neka vrate u prvi razred demokratije Brozove pionire, kumrovačke đake, popravljače marksizma, podgojene šezdesetosmaše, propalice okačene na Soroševim šalterima. Svi oni ovo stanje prikrivenih suštinskih krivaca za našu tragediju žele da pretvore u Hag kompletne srpske političke budućnosti. To je jedini način da se ne napiše ona prava istorija, otvore dosijei i progovore činjenice.Treba im reći, mi znamo, mi vas prepoznajemo, mi vas ne mrzimo već duboko preziremo, porobljeni smo ali slobodni, makar duhom i istinom o svemu što se krilo više od pola decenije. Koje god novo ruho obučete, bićete prepoznati. Sve će kasnije biti lakše. Na putu ka mogućem ali dalekom izbavljenju.

 
     
     
 
Copyright by NSPM