Dragan Milosavljević
Balkanski fliper
(OTVORENO PISMO PREMIJERU)
Nove
kuglice su u igri. Partija u prikupljanju poena u velikoj balkanskoj
političkoj igri se nastavlja. Igrači su, manje više, isti,
vešti i istrajni u šamaranju glava narodnih izabranika ubačenih
u arenu. Na njenom kraju, iskošenoj nizbrdici, koja sugeriše jedini
mogući pravac kretanja ubačenih, »gladijatora« zjapi crna
rupa.
Prema pravilima, ranije već uspostavljenim,
nema te kugle katapultirane prema redosledu koji je planiran, a
da ona ponor može izbeći. Pitanje je samo koliko na njoj igrač
napravi više političkih, tranzicionih, geostrateških poena.
Pre nego što njegova kuglica nestane sa scene.
Koliko će se »šamarani« održati u igri, iskljčivo
zavisi od veštine i pohlepe onih koji od nemila do nedraga kotrljaju
svoje žetone, produžavajući im bivstvovanje na kosoj ravni
udarcima na gore, do sledeceg katapulta. Žrtvama nije dozvoljena
nikakva inicijativa i moglo bi se reći da srpski političari,
ubačeni u balkanski fliper, imaju manje izglede od hrišćana
bačenih pred lavove.
Ti napaljeni predstavnici medjunarodne zajednice,
moralno impotentni, a gospodari naše sudbine, orgazmično doživljavaju
klimaks nečega što je valjda sam djavo upisao kao suštinu svoje
poruke o carstvu nekažnjivog zla, kao kruni njegovog dela i razloga
postojanja u širenju zla. Konačno Orvel trijumfuje, ali u drugom
ideološkom pakovanju. Jer njihova istina o pravim povodima ovdašnje
apokalipse (danas, kada je prekasno, zna se da je totalna laž),
sloboda koju su doneli na bombama je potpuno ropstvo proganjane
zveri. Viđeno je to ovih dana na Kosovu. Dodajmo, ovakva reforma
kakvu smo imali prema njihovim upustvima je gola pljačka, civilizacijska
sida, droga i karavani prostitutki se podmeću pod imenom integracije
sa savremenim trendovima.
Balkan, Srbija, njeno Kosovo, njeni hramovi, freske,
belezi istorije - to su igračke u rukama ljudi koji su kao
deca otkidali muvama glave, da bi ih gledali kako se koprcaju, zatim
su u kratkim pantalonicama u svojim hramovima učili školu dvostrukih
strandarda i veštinu kako se ona primenjuje. Suza u oku i grč
u grlu ne moraju da znače njihovu žalost istinsku. Oni smatraju
da obećanja važe za budale, oni znaju praksu svoje civilizacije,
da se grehovi novčanim otkupom praštaju, a da se iza zaklinjanja
na najviše principe redovno kriju upravo oni motivi i posledice
koji su razasuti u vidu zgarišta, grobova i još nepovadjene uranijumaske
municije. Od Kosova do Iraka i Avganistana.
Na stepenicama palate Kvirinale, tadašnji ministar
inostranih poslova Italije, Vićenco Skoti, samo nekoliko dana
pred uvodjenje sankcija (bio je to maj l992. godine) rekao mi je
kao akreditovanom novinaru, a ja prosledio Tanjugu koji nikada nije
objavio tu informaciju. »Ako se Srbija ne povinuje volji medjunarodne
zajednice postaće poligon za eksperimentisanje kako se mali
prljavi lokalni ratovi mogu držati pod kontrolom kao deo eksperimenta
da se izazivanjem regionalnih kriza, po sistemu pali gasi, upravlja
svetom«. Neko nije hteo da čuje. Neko je išao u susret ratu
iz zajedničkog računa.
U to vreme mnogo hvaljeni papa Vojtila već je
tražio da se »amputira srpska agresorska ruka u Hrvatskoj i Bosni
». Jedva su dočekale pripremljeni scenario jugoslovenske apokalipse
podivljale horde naviknute na vlast i pljačku, da zemlju podele
na feude a presvučeni u nekakve patriote i nacionaliste ili
dobro plaćene mondijaliste na svojim osmatračnicama. Odakle
su videli samo srpske zločine. I danas, kada je, nažalost,
sve jasno, te spodobe guslaju istu priču da su Srbi dobrovoljno
u napadu fašizoidnog ludila zapalili streju pod kojom su bili okupljeni.
U zlato su se okitili i postali heroji štićenici
iz Dolančeve farme uzgajanih kriminalaca. Heroji asfalta postaju
članovi gardi, gorljivi boljševici - najprilježniji psi tragači
i tužibabe tokom pogroma junaka »crnog talasa«. Ti autori naručenih
tekstova presuda preko noći, valjda im neko naredio, postaju
dvojnici Draže Mihajlovica.Toliko su se zaneli da primetili nisu
kako uveliko i sami tutnje balkanskim fliperom kao ušesnici igre
i privremeni heroji koji su svakim potezom bliže već pripremljenom
ishodu.
Nikle su fantastične karijere medju igračima
balkanskog flipera - Olbrajtova, Holbruk, Klark, Kušner, Štajner.
Saksofonista je svoj orgazam u ovalnom kabinetu krunisao slanjem
hiljada aviona na novo bojište za » ljudska prava ».
Zaigralo je kolo krojača novog ustrojstva sveta
u kome podanici imaju samo da rade, nužde i ne razmišljaju jer sve
je zgotovljeno i smišljeno. Da budu brojleri koji se goje na pokretnoj
traci jedući izmet onih nesretnika iznad njih. Sve to uz malo
dodatnih vitamina.
Tamo gde je bombama uterivana katarza proglašenih
za jedine krivce, potekle su reke droge, konvoji žena na prodaju,
hiljade tona oružja u tranzitu. Nikla su ogromna, danas više neosporavana
bogatsva, dvorci saradnika ovih usrećitelja, koji su u toj
igri bili dovoljno pametni da u zahvalnost za sankcije, šverc i
inflaciju, čarobno trojstvo njihovog bogatstva, velike igrače
opslužuju novim kuglicama. Ali da ostanu samo kibiceri bez otvorenih
političkih ambicija.
I niko nije primetio da se već više od decenije
zapravo ama baš ništa ne menja u tom kockanju na buretu baruta,
a i zašto bi. Kaže Noam Čomski da je prvo pitanje koje Amerika
postavlja uvek pre nego što konstruiše sukob, a onda traži aktere
koji će ga izvesti, da bi sebi u raspletu pripisala ulogu spasitelja,
»ima li tu čega za nas«.
I u Srbiji naravno da ima. Inače ne bi Nato
bio u Bondstilu, a SAD istrgovala sebi placdrom sa onim ko nema
gruntovne knjige na njega ali zdušno plaća lobiste. Ne pitajući
za cenu.
Ima šta da se u zamenu za Jerusalim punudi virtuelnom
protivniku u virtuelnom ratu sa Bin Ladenovim fanaticima koje je
jedina preostala supersila sama proizvela u svojoj labaratoriji.
Bez tog rata kako bi svet gotovo dobrovoljno srljao u globalni koncentracioni
logor gde će individue biti stavljene pod kompjuterski nadzor.
Prosto je tragično i smešno do suza koliko se
ovdašnji analitičari, komentatori, ministri trude ovih dana,
dok ruševine manastira dogorevaju a po njima uriniraju, nužde i
ispisuju kletve nosioci budućih »standarda« za Kosovo, da iscede
iz po koje izjave igrača flipera nekakve predznake ozbiljnosti,
kajanja, promene mišlenja. Kao da imaju uputstvo da galiotima prikucanim
za klupe, bez obzira na prava saznanja koja imaju, ponude nekakve
splačine lažnog optimizma. Imajući pritom toliko drskosti
da ozbiljno shvataju žaljenje jednog Solane nad srpskim žrtvama.
Ne, ne treba arlaukati ni kršiti ruke u besu. Treba
razmišljati posle svega. Razmiljšati da li su isti »revolucionari«
palili srpski parlmanet i za to doživljavali ovacije i aplauze vodećih
svetskih televizija, a ovih dana opet po narudžbi uneli vatru i
desktrukciju u džamije.
Taj vandalizam navijača (ko li ih to samo navija),
koji navodno nije mogla da spreči policija, je kao naručen
relativizovao, u prvom informativnom talasu koji je presudan, sve
planirane efekte albanskog genocida. I nad spskim življem i njegovom
kulturom.
Ko to opet ćuti i zašto? Da li je Titova UDBA
zajedno sa hiljadama kostura seljaka, učitelja, trgovaca, sveštenika,
brojnih intelektualaca, cveta nekadašnje građanske klase, koje
još drži arhivirane u svom ormanu genocida nad srpskim narodom,
nad njegovom elitom, zaista naša sudba? Da li je ona ta koja snabdeva
kuglicama raspomamljene evropske i američke birokrate? Da li
ona već decenijama stvara domaće oligarhe i uzima im reket?
Smeje se našim izlascima na izbore. Da li mi biramo političare
ili marionete čiji su testisi u njihovim dosijejima?
Video sam njihove štićenike, sa ćuskijama
i kamenicama kako sa boka »osvajaju« Parlament, uništavajući
ga, prepoznao sam ih 9. marta kada su razbijali izloge, kad po narudžbi
tuku gejove da bi ovi u svetu mesec dana dobijali publicitet o kome
samo mogu sanjati, a Beogradjani zaradili prezir uticajnih kosmopolita.
Video sam kako Ciganima vezuju žute trake, jer »Srbi su i fašisti«,
tako kaže onaj debeli iz Kumrovca i ona debela što je obožavala
Mao Ce Tunga. Jedva sam podnosio prizor kako sa noževima u zubima
statiraju za CNN. Sa kokardama i šubarama. Kako šenluče na
Ravnoj Gori dok im »Čiča« poručuje da »čuvaju
džebanu«, valjda da ruše Slobu, pa zatim pada Studio B koji to junačenje
pod maliganima prenese. Pa padne u ruke vlasti, jer i to je deo
scenarija.Valjda je tako naredilo sa onog mesta. Šta sve prolazi
u Srbiji i kod Srba.
Koliko to pacova duboko skrivenih u svojim kanalima
koji vode tamo gde treba i gde se plaća, perverzno ponižava
ovih nepunih deset miliona kojima je duša u nosu? Ko to ima pravo
da posle još jednih » izbora« na kojima se opet viđaju kao
velike muve zunzare politički travestiti, a najbolje pozicije
merkaju preprodavaci beogradskih trotoara, i švercovane nafte, mešetari.
Ko se to ne odriče jeftine demagogije i umetnosti
veštog obeležavanja karata i šibicarenja sa naftom i strujom? Ko
to proriče o šansama da delimo Kosovo a da dobijemo ništa i
to proglasimo pobedom? Ko je pucao u Bulatovića, a pričače
se da je to pucanj u jugoslovenski fudbal u kome su najveštiji igrači
odavno van terena?
Gospodine Koštunica izađite pred narod i recite
mu istinu, oporu, tešku, ali istinu, jer Srbija može sve da podnese.
To je dokazano ovih deceniju i po. Ako smo protektorat, recite.
Ako ste prihvatili usud Nedića i ušli u arenu našeg opstanka
radi, recite. Danas za to ne bacaju sa sprata. Danas svi znaju da
je od rata bolji pakt a od groba prihvatljivija začepljena
gubica. Od toga je svileni ministar napravio teze za rad koji još
nije štampao. «Heroji« se odriču prošlosti ali ne i plena,
»pacifisti« bi da intrenacionalizuju, rasprodaju i odu. Oni su gradjani
sveta. Ima li koga da poradi za narod, za opstanak njegov?
Mi znamo za sudbinu Jermena, mi znamo, premijeru,
koga bi ponovo da unaprede u kapetana tonućeg broda, mi znamo
da niste vi izgubili Kosovo, znamo i ko nam ga sa pravom jačeg
i silnijeg otima. Znamo ko ga je ponudio i oročio vek države
svojim trajanjem a raspad joj odredio kao sudbinu. Posle mene potop.
Recite da nemamo ministra inostranih poslova i odbrane,
ono što je Svilanović čitao u OUN kao loš na brzinu napisani
pismeni zadatak, kao izvinjavajući se Kofi Ananu, to nije diplomatija.
On je u ime države nosio naš krst na golgotu OUN bez naše želje,
jer političkom ambicijom svoje minorne podaničke stranke
izabrao je da bude kobajagi razapet u ime svih nas i da u tom času
saopšti svetu da mi nismo taj narod koga treba zatrti.
Trebalo je gromko i hrabro, a nije, da pokaže prstom
na one koji planetarne zločine planiraju i podstiču. Da
natera stid u obraze onih koji sebi dozvoljavaju da se kao kamenom
bace preventivnim ratovima, osiono, mučki, kukakvički
i to sa stratosferskih visina. Nije to bio trenutak kada se nešto
moglo izgubiti hrabrošću i steći poniznošću.
Recite nam, gospodine Koštunica, sa odgovornošću
onog koji je preuzeo rizik da bude izabran za našeg tribuna u vremenima
najvećeg iskušenja, da li ste svesni da ste u fliperu i vi
sami.
U mašini za igru iste one diplomatije koja je već
progutala igrače manje mudre i oprezne od vas ali u igri nerpomenjenih
pravila u kojoj ni vi nemate šanse ako se ta pravila ne promene.Ta
pravila podrazumevaju i da nam krojači nove mape Balkana svoje
doušnike, ljude podmornice, preporučuju kao poželjne ambasadore
u svojim metropolama, da nam ministar odbrane najuspešnije deluje
u skečevima Pinka, da se licitira naimenovanje za ministra
inostranih poslova, kao da je reč o nadmetanju sa guslanjem
i pevanjem, a ne da je u pitanju najteži diplomatski zadatak za
najkvalitetnijeg, najškolovanijeg i najiskusnijeg diplomatu koga
trenutno imamo.
Gospodine premijeru vas neće od crne rupe spasti
strani igrači, ako se umore, ni veština vašeg laviranja, već
samo ojačana volja i ponos onih koji su vas izabrali da ih
oslobodite straha, poniženja i onih krivica koje su im bez argumenata
kolektivno imputirane. Njima ne trebaju lažna obećanja već
ljuta trava na ljutu ranu izlečenja pogaženog nacionalnog ponosa.
Treba im podsticaj da bi kroz trnje, podigavši glavu pogledali u
zvezde.
Mada ste doveli nove ljude, oni očito ne strepe
od vašeg autoriteta već od onih koji poseduju papire o njihovim
bankarskim transakcijama, »nestašlucima« - jednog od njih već
rastržu na B 92. Koliko će još skandala Udbina hidra ponuditi
javnosti kada joj zatreba. Da se tako svede na sprdačinu svaki
pokšaj da se Srbija uozbilji.
Kao i ranije, afere se pojavljuju kao vlasništvo
istih » dobro obaveštenih izvora«. Njima vešto barataju oni koji
pre podne rade kao dobro plaćeni saradnici moćnih informativnih
i obaveštajnih imperija, koje osvajaju svet selektivnom neistinom,
a po podne su ukotvljeni u novoj mreži urednika analitičara,
pametnjakovića svih profila. Samo su zamenili urednička
mesta na televizijama. Stideo sam se kao novinar da čitam hombahovske
narudžbe sa napadima na našu crkvu, našu istoriju, harange protiv
partije demokratsko nacionalne proviniencije i ismejavanje njenog
vodje dugo koliko i dosova vlast, da bi upravo taj čovek i
ta partija bili kakav takav stožer spasavanja ostataka Srbije. Da
li se takvim tekstovima obeležava stogodišnjica srpskog svedoka
stoleća?
Medju spodobama »sedme sile« koje će nam sutra
odigrati u novom kostimu staru režiju spletki ima i onih koji su
svojevremeno ohrabrivali i nagradjivali u svojim rubrikama šiptarske
secesioniste. Otvoreno. Neki su se privremeno sklonili ali dobar
deo danas bez stida i srama za velike pare igra u novim klubovima
i ne mare za moralnu pustoš koju su kao medijski plaćenici
napravili poslednjih deset godina. Satanizujući preko jednog
čoveka, sa kojim su, uzgred, nekada bili u istoj kom partiji,
ceo jedan narod. Tvrdeći iz dana u dan da je srpski narod fašizoidan,
ksnenofobičan, mimo sveta. Dok država tone, oni su već
u novom čamcu za spasavanje, veseli i bodri. Predstava se nastavlja.
Sinekure, nagrade za mir, nagrade za životna dela. Jedan od tih
laureata pretio je neistomišljenicima eksterminacijom. Neko će
valjda i to opisati.Ta udbaška deca i privesci tajnih sluižbi skladno
pripremaju belruskonijevski scenario Srbiji. Uzimanje pod kontrolu
kompletne štampe, televizije koju će finansirati i kontrolisati
pandan italijanskog bivšeg zabavljača. Dobićemo benigno
nacionalističku Srbiju, nešto slično Italiji koja je već
godinama američki nosač aviona i topovsko meso na poligonima
Al Kaide, a prazni svoje frustracije na blentavim kvizovima. Imamo
ih već i mi tuce. Mediji koje dobijamo pod kontrolom pranog
i nepranog novca će stvarati politiku i usmeravati odluke gazda
finansijera čije se ime nikada neće naći na glasačkim
listićima. Upravo od ove tehnologije današnjih boraca za »slobodno
novinarstvo«, uglavnom bivših partijskih sekretara i redakcijskih
gaulajtera, obični ljudi nikako da se saberu i prepoznaju istinsko
zlo. Pre svega onih koji imperijalnu sebičnost maskiraju odorama
anđela, a zatim i zlo naše gluposti i neoprostive naivnisti.
Sramote što smo dozvalili da nas potomci uništitelja srpske inteligencije
i gradjanske klase i dalje vodaju po bespućima gradjanskog
rata, nikada stvarno završenog. Jer rat Srbina na Srbina ne sme
biti žavršen. Do poslednjeg Srbina. To je njihovo zaveštanje.
Neka ovaj parlament uz pomoć čestitih ljudi
iz šire javnosti, ako treba i na novim izborima i bez diskriminacije
bilo koje partije konačno skine mondijalističke manekene
sa piste. Jedan od njihovih korifeja tvrdi da danas »imamo kontrarevoluciju
bez revolucije«, neka vrate u prvi razred demokratije Brozove pionire,
kumrovačke đake, popravljače marksizma, podgojene
šezdesetosmaše, propalice okačene na Soroševim šalterima. Svi
oni ovo stanje prikrivenih suštinskih krivaca za našu tragediju
žele da pretvore u Hag kompletne srpske političke budućnosti.
To je jedini način da se ne napiše ona prava istorija, otvore
dosijei i progovore činjenice.Treba im reći, mi znamo,
mi vas prepoznajemo, mi vas ne mrzimo već duboko preziremo,
porobljeni smo ali slobodni, makar duhom i istinom o svemu što se
krilo više od pola decenije. Koje god novo ruho obučete, bićete
prepoznati. Sve će kasnije biti lakše. Na putu ka mogućem
ali dalekom izbavljenju.
|