Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari - Vojvodina

   


Vladimir Kerleta

Nevidljivi osigurač protiv separatizma u Vojvodini

(KLjUČNI ČLAN STAROG USTAVA KOGA OBEVEZNO TREBA PRENETI I U NOVI)

Ustav nije opšta volja samo za neke, nego za sve. Ako pobornici autonomije traže ustavne garancije autonomije i pominjanje pokrajine u novom ustavu Srbije, onda bi se u istom tom ustavu morale dati garancije i protivnicima autonomije – i to kao nedvosmisleno ustavno pravo da se u slučaju neke buduće secesije, opštine mogu svojevoljno odvajati od pokrajine.

Bliska prošlost u Hrvatskoj i Bosni nam govori da je ovako rešenje mudro, i da je moglo preduprediti sukobe i otupiti secesije (da je kojim slučajem bilo inplementirano u brionskim ustavima SFRJ, Hrvatske i BiH). Zbog nedostatka ovakvog ustavnog člana, građani Republike Srpske su prve tri godine postojanja tog entiteta za zapadni svet bili obični pobunjenici – i pretrpeli su nemerljive patnje do međunarodne legalizacije svoje republike, i do priznavanja svojih sadašnjih prava.

Pošto autonomaši tvrde kako im buduća secesija nije u planu, nema razloga da im smeta ovaj član. Naprotiv, time će smanjiti zabrinutost Vojvođana koji ne misle kao oni – jer kao što pominjanje pokrajine u ustavu Srbije autonomaše po vlastitim rečima “lišava briga”, isto tako pominjanje prava na istupanje iz pokrajine “lišava briga“ sve one koji nisu autonomaši.

Ustav mora biti pisan za sve građane, a ne samo za neke. Taj najviši državni zakon sam po sebi nije rešenje problema, nego je skup opšteprihvaćenih pravila kako se problemi rešavaju. Zato ustav ne sme ništa da prejudicira i ne sme biti diskriminatorski prema političkim opcijama - što znači i da nema pravo da neke od njih hrabri, a druge prećutkuje. Dobar ustav pre svega mora hrabriti i ustanovljavati ravnopravnost i jednakost građana i njihovu osnovnu slobodu da se uvek iznova politički opredeljuju. U suprotnom, ustav će trajati koliko i vlada koja ga je donela.

Dakle, ovakvo ustavno rešenje bi zauzdavalo sve one neodgovorne autonomaše, ali istovremeno bi snažilo i legitimisalo autonomiju - jer bi se opravdano (ili neopravdano) zabrinuti građani lišavali straha od nje. Ako je jedna od osnovnih funkcija ustava da stvara društveno poverenje – ovakav ustavni član bi bio akt konsenzualnog poverenja među suprotstavljenim faktorima u pokrajini.

Pomenuti nevidljivi osigurač protiv separatizma je ugrađen i u još uvek važećem Miloševićevom ustavu iz 1990-te, svesno ili ne – i to u članu 108. stav 3. koji kratko i jednostavno glasi : “Teritorija autonomne pokrajine utvrđuje se zakonom.”

Pošto po istom ustavu samo republika može da donosi zakone, to znači da isključivo ona može menjati granice pokrajine. Npr. svakoj vojvođanskoj opštini koja bi se referendumski izjasnila za izlazak iz postojećih pokrajinskih granica, republička skupština bi potpuno ustavno mogla da ozvaniči novi status, ili pak obratno, da pokrajinu proširi sa nekim novim opštinama iz ostatka države (po primeru negdašnje Dunavske banovine) pa da tako potpuno ustavno utiče na sastav pokrajinskog parlamenta u nekim nepredviđenim kostelacijama. No nikakvih rizičnih stanja neće ni biti, jer i u slučajevima da separatisti opet budu vladali pokrajinom – efikasno će ih kočiti ustavno pravo opština da pokrajinu svojevoljno napuštaju. To je i sada glavni razlog što vladajući autonomaši toliku pažnju fokusiraju na promenu ustava u pravcu pune zakonodavne i sudske vlasti – iako nigde u Evropi to nema nikakve veze sa autonomijom. Isto je i jedan od dobrih motiva zašto se naši autonomaši još uvek otvoreno ne deklarišu kao separatisti – mada to grčevito rade na svaki drugi mogući način osim deklarativnog.

 I član 7. Statuta APV ponavlja ovo pravo republike sa rečima “Teritoriju Autonomne Pokrajine Vojvodine čine teritorije opština utvrđene zakonom.” To doslovce znači da se Vojvodina može protezati i do Kragujevca kao što se protezala Dunavska banovina, ali može postojati i u veličini parka, obične hotelske sobe, ili terarijuma - a sve u zavisnosti od volje republičke skupštine, dakle i građana Vojvodine koji čine 30% republičkih birača. Iako pričamo samo o legalnosti a ne i o legitimnosti – i o ovom drugom se može govoriti ukoliko na konkretnim republičkim izborima apsolutna većina Vojvođana glasa za ovako nešto (a na svim izborima, od 1918-te do danas, Vojvođanski glasači su glasali identično kao u ostatku zemlje). Ipak, politički najkorektnije je da republička skupština samo ozvaničava lokalne referendume. Svaka eventualna prostorna restrikcija ili ekspanzija pokrajine treba da bude odraz volje građana.

Naposletku, i sama autonomija Vojvodine nije nikakav univerzalni pravni princip, nego vrlo konkretna politička opcija. Zato, uvek kad Ustav promoviše neko političko opredeljenje mora promovisati i pravo na suprotno, pošto bi se bez toga ustav pretvorio u obično sredstvo za ograničavanje slobode građana - to jest kanonizovanu vladavinu uverenja jednih nad uverenjima drugih (i izbori bi bili nepotrebni). Takav Ustav bi u današnje vreme ukinuo sam sebe i pre nego što bi i počeo da važi, pošto ne živimo u jednoumlju iz 1974-te.

No s obzirom da je do redovnih pokrajinskih izbora manje od pola godine, bilo bi isplativije sačekati na neposrednu proveru narodne volje, što je svakako bolje nego da se ta volja simulira ili tumači od zainteresovanih i pristrasnih strana – pošto se ustavi kroje za građane a ne građani za ustave. Ako se već brine o Vojvodini, logično je valjda i da se pitaju Vojvođani. Na poslednjim izborima su građani pokrajine autonomašima dali 12% glasova, ali ovi opet u ime cele pokrajine učestvuju u postupku pisanja novog republičkog ustava! To bi bilo kao da su 1990-te Srbi iz Hrvatske tvrdili da predstavljaju celu Hrvatsku?!

Tim više, član 108. stav 3. starog ustava dobija na važnosti. To je samo jedna čarobna rečenica koja nas lišava svih mora iz devedesetih: “Teritorija autonomne pokrajine utvrđuje se (republičkim) zakonom.” Iako ne deluje ništa posebno, ta formula je nevidljivi osigurač protiv separatizma u Vojvodini. Zato se obavezno mora uneti u svaki novi Ustav Republike Srbije i svaki novi Statut APV. To malo mastila može da nas poštedi velike muke.

Za isto će biti i svaki iskreni autonomaš, jer ukoliko nema skrivenih separatističkih namera, znaće da je ovakva garancija data pokrajinskim skepticima najbolji motor autonomije.

 
     
     
 
Copyright by NSPM