Vladimir Kerleta
Nevidljivi osigurač protiv separatizma u Vojvodini
(KLjUČNI ČLAN STAROG USTAVA KOGA OBEVEZNO
TREBA PRENETI I U NOVI)
Ustav nije opšta volja samo za neke, nego
za sve. Ako pobornici autonomije traže ustavne garancije autonomije
i pominjanje pokrajine u novom ustavu Srbije, onda bi se u istom
tom ustavu morale dati garancije i protivnicima autonomije – i to
kao nedvosmisleno ustavno pravo da se u slučaju neke buduće
secesije, opštine mogu svojevoljno odvajati od pokrajine.
Bliska prošlost u Hrvatskoj i Bosni nam
govori da je ovako rešenje mudro, i da je moglo preduprediti sukobe
i otupiti secesije (da je kojim slučajem bilo inplementirano
u brionskim ustavima SFRJ, Hrvatske i BiH). Zbog nedostatka ovakvog
ustavnog člana, građani Republike Srpske su prve tri godine
postojanja tog entiteta za zapadni svet bili obični pobunjenici
– i pretrpeli su nemerljive patnje do međunarodne legalizacije
svoje republike, i do priznavanja svojih sadašnjih prava.
Pošto autonomaši tvrde kako im buduća
secesija nije u planu, nema razloga da im smeta ovaj član.
Naprotiv, time će smanjiti zabrinutost Vojvođana koji
ne misle kao oni – jer kao što pominjanje pokrajine u ustavu Srbije
autonomaše po vlastitim rečima “lišava briga”, isto tako pominjanje
prava na istupanje iz pokrajine “lišava briga“ sve one koji nisu
autonomaši.
Ustav mora biti pisan za sve građane,
a ne samo za neke. Taj najviši državni zakon sam po sebi nije rešenje
problema, nego je skup opšteprihvaćenih pravila kako se problemi
rešavaju. Zato ustav ne sme ništa da prejudicira i ne sme biti diskriminatorski
prema političkim opcijama - što znači i da nema pravo
da neke od njih hrabri, a druge prećutkuje. Dobar ustav pre
svega mora hrabriti i ustanovljavati ravnopravnost i jednakost građana
i njihovu osnovnu slobodu da se uvek iznova politički opredeljuju.
U suprotnom, ustav će trajati koliko i vlada koja ga je donela.
Dakle, ovakvo ustavno rešenje bi zauzdavalo
sve one neodgovorne autonomaše, ali istovremeno bi snažilo i legitimisalo
autonomiju - jer bi se opravdano (ili neopravdano) zabrinuti građani
lišavali straha od nje. Ako je jedna od osnovnih funkcija ustava
da stvara društveno poverenje – ovakav ustavni član bi bio
akt konsenzualnog poverenja među suprotstavljenim faktorima
u pokrajini.
Pomenuti nevidljivi osigurač protiv
separatizma je ugrađen i u još uvek važećem Miloševićevom
ustavu iz 1990-te, svesno ili ne – i to u članu 108. stav 3.
koji kratko i jednostavno glasi : “Teritorija autonomne pokrajine
utvrđuje se zakonom.”
Pošto po istom ustavu samo republika može
da donosi zakone, to znači da isključivo ona može menjati
granice pokrajine. Npr. svakoj vojvođanskoj opštini koja bi
se referendumski izjasnila za izlazak iz postojećih pokrajinskih
granica, republička skupština bi potpuno ustavno mogla da ozvaniči
novi status, ili pak obratno, da pokrajinu proširi sa nekim novim
opštinama iz ostatka države (po primeru negdašnje Dunavske banovine)
pa da tako potpuno ustavno utiče na sastav pokrajinskog parlamenta
u nekim nepredviđenim kostelacijama. No nikakvih rizičnih
stanja neće ni biti, jer i u slučajevima da separatisti
opet budu vladali pokrajinom – efikasno će ih kočiti ustavno
pravo opština da pokrajinu svojevoljno napuštaju. To je i sada glavni
razlog što vladajući autonomaši toliku pažnju fokusiraju na
promenu ustava u pravcu pune zakonodavne i sudske vlasti – iako
nigde u Evropi to nema nikakve veze sa autonomijom. Isto je i jedan
od dobrih motiva zašto se naši autonomaši još uvek otvoreno ne deklarišu
kao separatisti – mada to grčevito rade na svaki drugi mogući
način osim deklarativnog.
I član 7. Statuta APV ponavlja ovo
pravo republike sa rečima “Teritoriju Autonomne Pokrajine Vojvodine
čine teritorije opština utvrđene zakonom.” To doslovce
znači da se Vojvodina može protezati i do Kragujevca kao što
se protezala Dunavska banovina, ali može postojati i u veličini
parka, obične hotelske sobe, ili terarijuma - a sve u zavisnosti
od volje republičke skupštine, dakle i građana Vojvodine
koji čine 30% republičkih birača. Iako pričamo
samo o legalnosti a ne i o legitimnosti – i o ovom drugom se može
govoriti ukoliko na konkretnim republičkim izborima apsolutna
većina Vojvođana glasa za ovako nešto (a na svim izborima,
od 1918-te do danas, Vojvođanski glasači su glasali identično
kao u ostatku zemlje). Ipak, politički najkorektnije je da
republička skupština samo ozvaničava lokalne referendume.
Svaka eventualna prostorna restrikcija ili ekspanzija pokrajine
treba da bude odraz volje građana.
Naposletku, i sama autonomija Vojvodine
nije nikakav univerzalni pravni princip, nego vrlo konkretna politička
opcija. Zato, uvek kad Ustav promoviše neko političko opredeljenje
mora promovisati i pravo na suprotno, pošto bi se bez toga ustav
pretvorio u obično sredstvo za ograničavanje slobode građana
- to jest kanonizovanu vladavinu uverenja jednih nad uverenjima
drugih (i izbori bi bili nepotrebni). Takav Ustav bi u današnje
vreme ukinuo sam sebe i pre nego što bi i počeo da važi, pošto
ne živimo u jednoumlju iz 1974-te.
No s obzirom da je do redovnih pokrajinskih
izbora manje od pola godine, bilo bi isplativije sačekati na
neposrednu proveru narodne volje, što je svakako bolje nego da se
ta volja simulira ili tumači od zainteresovanih i pristrasnih
strana – pošto se ustavi kroje za građane a ne građani
za ustave. Ako se već brine o Vojvodini, logično je valjda
i da se pitaju Vojvođani. Na poslednjim izborima su građani
pokrajine autonomašima dali 12% glasova, ali ovi opet u ime cele
pokrajine učestvuju u postupku pisanja novog republičkog
ustava! To bi bilo kao da su 1990-te Srbi iz Hrvatske tvrdili da predstavljaju celu Hrvatsku?!
Tim više, član 108. stav 3. starog
ustava dobija na važnosti. To je samo jedna čarobna rečenica
koja nas lišava svih mora iz devedesetih: “Teritorija autonomne
pokrajine utvrđuje se (republičkim) zakonom.” Iako ne
deluje ništa posebno, ta formula je nevidljivi osigurač protiv
separatizma u Vojvodini. Zato se obavezno mora uneti u svaki novi
Ustav Republike Srbije i svaki novi Statut APV. To malo mastila
može da nas poštedi velike muke.
Za isto će biti i svaki iskreni autonomaš,
jer ukoliko nema skrivenih separatističkih namera, znaće
da je ovakva garancija data pokrajinskim skepticima najbolji motor
autonomije.
|