Miša Đurković
SAZREVANJE SRBIJE Srbija
je zemlja koja se nalazi u veoma teškoj poziciji – bori se za očuvanje
jednog dela svoje teoritorije, za zaštitu svojih ljudi i kulturnog
nasleđa koje ne može da kontroliše, za očuvanje ugrožene
državne zajednice, za sopstveno samokonstituisanje kao ozbiljne,
ustavno-pravno uređene zajednice, za popravak svog jako lošeg
međunarodnog položaja i imidža i konačno za stavljanje
svoje ruinirane ekonomije na elementarno stabilne noge. U tako nezavidnoj
situaciji jednog davljenika, svaki pomak nabolje može izgledati
kao slamka spasa. Ta slamka u našem slučaju je istinsko uozbiljavanje
domaće političke elite kako bi se u najtežim mogućim
uslovima uradilo najviše što se može. Posle dužeg vremena postoje
neke indicije da se u zemlji dešavaju neki dobri procesi.
Prvi veliki pomak desio se na vanrednim parlamentarnim
izborima. Izborna kampanja je vođena sa dosada nezabeleženom
dozom tolerancije, međusobnog uvažavanja, i argumentovanog
sporenja, a prvi put su u programima dominirali ustavno-pravna pitanja
i socio-ekonomski programi. Birači su imali prilično jasno
profilisanu ponudu i u skladu sa time su i glasali.
Drugi veliki korak su sami izbori. Nakon njih je
prestao mandat onom haotičnom, nelegitimnom skupu građana
koji je sedeo u skupštini, a zamenio ga je pravi demokratski parlament
koji zaista odražava trenutno raspoloženje srbijanskog biračkog
tela. Zahvaljujući i visokom cenzusu, po prvi put smo od haotičnog
anarho-pluralizma krenuli ka stabilnom profilisanju i ukrupnjavanju
srpske političke scene. Sa političkog tržišta su očišćeni
svi patološki slučajevi koji su sticajem nesrećnih okolnosti
i bez ikakvog legitimiteta izigravali ministre, te vedrili i oblačili
srpskim obrazovanjem, kulturom, energetikom, pravosuđem, policijom,
inostranim poslovima... Na izborima su najbolje prošli oni koji
su tokom kampanje najviše i radili i najjasnije izlagali svoju strategiju.
Treći korak je konstituisanje i rad Skupštine
tokom prva dva meseca. Onaj stepen tolerancije postignut u kampanji
preneo se i u Parlament. Preovladala je svest o ozbiljnosti situacije
u kojoj Srbija nije imala ni jednu instituciju i relativno lako
se našlo rešenje za izbor Predsednika parlamenta, a kasnije i Vlade.
Od toga još više raduje izuzetno lako, bez majorizacije postignut
dogovor oko svih pitanja organizacije samog Parlamenta, njegovih
tela, kao i Anketnog odbora koji se bavi zloupotrebama u energetici.
Uz to, postoji konsenzus oko prioriteta unutrašnje politike i niza
fundamentalnih zakona koje treba doneti.
Četvrti korak je fomiranje Vlade. Koštunica
i DSS su konačno preuzeli punu odgovornost za jedan posao i
doveli ga do kraja. Ovakvo rešenje je verovatno najprihvatljivije
u ovom trenutku za sve strane, uključujući i stranke opozicije.
Uz to valja primetiti da ma kako načelan ekspoze Premijera
bio, opozicija nije imala većih primedbi na prioritete i ciljeve
nove vlade.
Peti korak je izuzetno važna Skupština Demokratske
stranke. Nakon što je neo-boljševički lobi isteran iz Vlade
i skupštine Srbije, doživeo je snažan poraz na izborima unutar same,
dotada vladajuće stranke. Ono što svi prećutkuju, a što
treba istaći je da se radi o pobedi tehnokratskog i liberalnijeg
dela partije koji je Đinđić potpuno marginalizovao,
nad neoboljševičkom strujom samog pokojnog premijera. Ovakva
Demokratska stranka ima puno pravo da se polako profiliše kao moderna
stranka levog centra.
Konačno, neočekivana i najveća zrelost
pokazana je prilikom poslednjih, tragičnih događaja na
Kosmetu. Usudiću se da iznesem jaku pretpostavku da se nije
radilo samo o udaru na Srbe na Kosmetu nego o pokušaju udara na
samu Srbiju. Nakon orkestriranog i planiranog udara Albanaca na
Srbe na Kosmetu, očekivao se potencijalni haos u samoj Srbiji:
paljenje džamija, (sumnjivo)nereagovanje policije, činjenica
da je manjinska Vlada tek stupila na dužnost i da je malo šta stigla
da preuzme, ojačala radikalna opozicija koja je mogla da se
po nekoj hipotezi stavi na čelo rezigniranih, destruktivno
nastrojenih ljudi, da to vodi obaranju Vlade, haosu, možda i većim
unutrašnjim sukobima.
Začudo ovakav scenario je vrlo brzo predupređen.
Već sledećeg dana, 18. marta, Vlada je uz zdušnu pomoć
opozicije preduzela niz ozbiljnih i odlučnih koraka kojima
je situacija stavljena pod kontrolu: hitno smenjivanje onog nečoveka
sa mesta direktora RTS-a, izvođenje većih policijskih
snaga u zaštitu svih potencijalno ugroženih objekata i rasturanje
nasilnih navijačkih i drugih ekstremnih grupacija, preuzimanje
organizacije protesta od strane državnih organa u saradnji sa Crkvom
i Univerzitetima i time pridavanje ovim manifestacijama dostojanstvenog
i adekvatnog karaktera uz marginalizaciju ekstremista, osuda paljenja
džamija od strane svih parlamentarnih stranaka, hitan odlazak državnih
i skupštinih funkcionera u Mitrovicu i druga ugrožena područja,
preduzimanje jače diplomatske i informativne aktivnosti, sve
do smene načelnika beogradske policije i najave istraživanja
povezanosti paljevina u Beogradu i Nišu.
Po prvi put je čini se postignut visok stepen
konsezusa između svih parlamentarnih stranaka i samih građana
o tome šta treba raditi i kako se na najpamentniji način brani
državni i nacionalni interes. Gotovo svi akteri od samog premijera
(koji je na veliko razočaranje Sonje Biserko, Danijela Servera
i sl. pokazao da nije Milošević), preko pripadnika crkve (izdvojimo
mitropolita Amfilohija), ministra odbrane Tadića, šefa Koordinacionaog
centra Čovića, elektronskih medija, do samih građana
koji su se u neverovatnom broju odazvali akciji humanitarne pomoći,
zaslužuju velike pohvale za rad i zalaganje. No dva aktera se posebno
ističu i ovom prilikom bih nekoliko reči o njima.
Prvi je Ministar Ljajić. Njegov primer pokazuje
kako je itekako moguće graditi mostove među nacionalnim
zajednicama i istinski integrisati manjinske graupacije u društvo
i politiku na obostranu korist. Taj čovek se u svim odgovornim
državnim poslovima koje je vodio tokom protekle tri godine izvanredno
ponašao kao pravi državni funkcioner, uspevajući uvek da nađe
delikatnu meru između brige o interesima svoje grupacije i
opštedržavnim interesima. Kao čovek koji je preuzeo ozbiljne
obaveze i odgovornost u mnogome je promenio rakurs gledanja tokom
ovih godina, i izuzeto značajne su njegove izjave o tome kako
haški tribunal doprinosi radikalizaciji i nestabilnosti naše države,
zatim uvidi da od svih brojnih seminara i akcija o romskom pitanju
najmanje koristi imaju sami Romi i da bi mnogo bolje bilo da je
taj silni novac uložen u nešto konkretno itd. Ogroman je njegov
značaj za smirivanje strasti u ovako teškim trenucima i hvale
vredna prisebnost dok su gorele džamije.
Drugi izuzetno značajan faktor je Srpska radikalna
stranka. Njihovo ponašanje tokom poslednje krize je od suštinskog
značaja za ovu zemlju. Na opšte iznenađenje svih svetskih
aktera, ova stranka je pokazala visok nivo državničke mudrosti,
pameti i odigrala je ogromu ulogu u smirivanju strasti i stvaranju
opštedruštvenog i državnog konsenzusa oko pametne odbrane nacionalnih
interesa. Među prvima su osudili divljanje ekstremista i paljenje
džamija, i čak otišli u posetu porodici beogradskog muftije.
Posebno treba izdvojiti i izjavu Aleksandra Vučića da
je poslednja stvar koja im u tom trenutku pada na pamet to da ruše
vladu i da joj zabijaju nož u leđa jer se time zabija nož u
leđa samoj državi. Vučić je jasno odvojio pojam političkog
protivnika od neprijatelja, kao i pitanje oko kojih se kasnije mogu
sporiti od urgentnih pitanja oko kojih mora da postoji konsenzus
i oko kojih svi moraju da podrže Vladu.
Ovakvo ponašanje SRS-a je iznenadilo samo one koji
žive u starim stereotipima i ne vide ozbiljnu transformaciju kroz
koju ta partija prolazi od odlaska Vojislava Šešelja u Hag. S njegovim
odlaskom, partija se oslobodila onog ekstremizma koji je proisticao
iz Šešeljevih ličnih resentimana i frustracija prema svemu
i svakome za koga je smatrao da mu je naneo ličnu nepravdu.
Uz to, rukovodstvo stranke se iskalilo u svim mogućim situacijama,
politički je sazrelo i krenulo mnogo više da radi po terenu
i sa samim narodom. Njihovi rezultati na izborima su plod krvavog
rada, izvanredne organizacije i sve veće transforamcije i postepenog
pomeranja ka umereno desnim pozicijama. I oni su naučili da
se nacionalni interes može braniti i drugim sredstvima, pameću,
radom i organizacijom, bolje nego pretnjama da se bombarduju zapadni
gradovi. Ovaj proces je od ključne važnosti za Srbiju i ako
ima pameti u tome bi mogle da im pomognu i druge partije kao i čitava
javnost. Od radikala ne treba praviti strašilo i smrtnog neprijatelja
već im pomoći da nastave transformisanje i zauzmu legitimno
mesto na umerenom političkom spektru; i posebno da ostvare
bolje kontakte sa međunarodnom zajednicom.
Autor je istraživač u Institutu za evropske studije
|