Marinko
M. Vučinić
O manifestu revolucionarnog
pragmatizma Č. Jovanovića
Otvoreno
pismo Čedomira Jovanovića koje je sročeno kao klasičan
politički manifest još jedan je dokaz da pisac ovog pretencioznog
političkog pamfleta sebe uveliko doživljava kao jedinog pravog
i preostalog reformističkog ideologa i modernizatora. Nekadašnji
čuvar vatre građanskog protesta sada se preobratio u čuvara
političkog nasleđa reformističke vlade Zorana Đinđića.
Ovo otvoreno pismo je još jedno svedočanstvo o tome da revolucionarni
demokrati neće odustatati od svoje spasonosne koncepcije političkog
pragmatizma brzih rešenja i političkih prečica kojim su
se rukovodili posle 5. oktobra.
Ta politika je odgovorna za gubljenje građanske
energije u Srbiji posle oktobarskih događaja 2000 godine. Ta
dragocena energija nije izgubljena samo zbog razočarenja koje
je nastalo kao posledica politike koja nije rešavala najznačajnija
socijalna i ekonomska pitanja. Jedna od glavnih ideja građanskog
pokreta koji je bio vodeća snaga u rušenju Miloševićevog
režima je bila težnja za ostvarivanjem pre svega ideje pravde, reafirmisanja
moralnih principa u politici i poboljšanja materijalnih uslova za
život. Zašto nisu u Srbiji ostvarene ove ideje kao suštinska osnova
za raskid sa miloševićevim autoritarnim načinom vladavine,
otvoreno je pitanje na koje ćemo tek dobiti odgovor. Na ova
pitanja Čedomir Jovanović nema nameru da odgovara jer
se on uvek bavio izuzeto važnim operativnim i praktičnim pitanjima.
Pri tome on tvrdi da je kohabitacija moguća
jedino kada postoje identični ciljevi. Pa zar nije svojevremeno
upravo Demokratska Opozicija Srbije kao politička formula za
rušenje Miloševićevog režima bila izraz specifične političke
kohabitacije. I ta koalicija je i funkcionisala kao krhka politička
kohabitaciona koalicija i nije ona od Vojislava Koštunice napravila
Presdednika SRJ već se radilo o zajedničkom političkom
interesu da se na izborima za predsednika SRJ Slobodanu Miloševiću
suprotstavi kandidat koji je najmanje bio istrošen u političkim
borbama. Ako su vodeći ljudi DOS-a slutili da će V. Koštunica
biti nastavljač politike Slobodana Miloševića zašto je
onda baš on izabran za kandidata na izborima. Tada je to bilo politički
profitabilno pa nije ni slučajno što vlada koju je formirao
DOS nije dugo održala svoju političku kohabitaciju i raspala
se već posle prvih političkih sukoba koji su bili pre
svega motivisani partijskim interesima.
Odgovornost za raspad DOS-a ne može se samo videti
na jednoj strani, jer se radilo o bespoštednoj stranačkoj borbi
u kojoj su najviše gubili upravo građani koje su stranke već
posle nekoliko dana poslale u političku apstinenciju. Politički
pragmatizam i nastaje kao ostvarivanje uskih partijskih interesa
u kojima nema mesta za šire društvene političke interese i
inicijative.
Nije slučajno što Čedomir Jovanović
u svom otvorenom pismu pre svega problematizuje pitanje post-izborne
kohabitacije jer se na taj način dovodi u pitanje osnovna politička
ideja Borisa Tadića koji je na predsedničkim izborima
nastupao kao odlučni zastupnik pre svega ideje i koncepcije
političke stabilnosti koja nije suština kohabitacije jer je
ona politički izraz težnje da se u politički život Srbije
unese toliko neophodna praksa političkog dogovora, umerenosti,
tolerancije i razumevanja. Čedomir Jovanović kao svaki
zadrti ideološki bojovnik simplifikuje ideju i značaj ostvarivanja
kohabitacije, a pri tome zaboravlja da kaže u kojoj meri je on kao
potpredsednik vlade i predsednik poslaničke grupe odgovoran
za bespoštedne i razdiruće političke sukobe i stranačke
borbe koje su u velikoj meri i dovele do razaranja građanske
energije i težnje da politika u Srbiji ne bude samo i isključivo
rovovski rat i proganjanje političkih protivnika. Oduzimanje
poslaničkih mandata, zaobilaženje političkih institucija,
odlaganje da se formira Ustavni Sud, krađa glasova u Parlamentu
i korupcionaške afere u vladi Srbije (koje nisu dokazane kako kaže
Č. Jovanović) sve su to političke činjenice
koje se ne mogu prenebregnuti kada se govori o delovanju vlasti
DOS-a.
Postoje političari, a i politički i ekonomski
analitičari, među kojima je svakako i Čedomir Jovanović,
koji ove činjenice stavljaju na stranu tvrdeći da su reforme
i modernizacija koje je sprovodila DOS- ova vlada ono što je najvažnije
i da ove pomalo neprijatne činjenice nemaju neki suštinski
značaj. Kada su reforme u pitanju, možemo valjda progutati
da poslanici koji su iz vladine večine glasaju i iz letovališta.
Zato se Čedomir Jovanović i obrušio na ideju kohabitacije
iako je očigledno da je upravo zalaganje za stabilizaciju političkog
stanja u Srbiji omogućilo Demokratskoj Stranci da postane stožerna
stranka oko koje se danas većinski okupljaju demokratske snage.
Kohabitacija nije sama sebi cilj , naprotiv ona je samo sredstvo
za ostvarivanje toliko neophodne političke stabilizacije ,
smirivanja i prekomponovanja našeg političkog prostora. To
je pravi izraz političke kohabitacije a ne stalni obračun
sa onima sa kojima je i mukotrpno stvarana Demokratska Opozicija
Srbije.
Koje činjenice navodi Čedomir Jovanović
kao argumentaciju o pogubnosti kohabitacije koju zastupa Predsednik
DS Boris Tadić? On rezolutno tvrdi da su se međunacionalni
odnosi u Srbiji toliko pogoršali da je Evropa ponovo počela
da se tim problemom bavi. Ova tvrdnja nema argumentovano uporište
u našem realnom društvenom životu, jer pokušava da se retorikom
iz devedesetih godina o srpskom nacionalizmu kao najvećem političkom
problemu i osnovnom remetilačkom faktoru na Balkanu, dokaže
kako je nacionalizam i dalje glavno obeležje političkog života
u Srbiji. Bilo bi zanimljivo protumačiti činjenicu da
su posle lokalnih izbora splasnule velike priče o međunacioanalnim
sukobima u Vojvodini. Veoma je značajno da je J. Kasa doživeo
poraz na lokalnim izborima upravo u redovima birača mađarske
narodnosti.
Sigurno je da posle tragičnih iskustava u protekloj
deceniji kada je nacionalno pitanje brutalno zloupotrebljeno za
očuvanje na vlasti upravo političke partije koja je i
dovela u pitanje naše osnovne nacionalne interese, moramo oštro
i rezolutno reagovati na svako narušavanje međunacionalnih
odnosa u Srbiji. To je iskustvo koje nam uvek mora biti u vidokrugu
ako želimo da pripadamo krugu civilizovanih naroda.
Deo argumentacije Čedomira Jovanovića se
odnosi i na pozivanje da se u Srbiji ne poštuju međunarodne
obaveze i beži od suočavanja sa prošlošću i saradnje sa
Hagom. Ko je i površno pratio političko delovanje Borisa Tadića
mogao je da vidi da se on u svakoj prilici zalagao za saradnju sa
Hagom i tražio ispunjavanje naših međunarodnih obaveza, a neprestano
je pozivao na suočavanje sa tamnim stranama naše bliske prošlosti.
Setimo se samo političkih duela sa predsedničkim kandidatom
radikala Tomislavom Nikolićem u kojima se on odlučno zalagao
za demistifikaciju našeg političkog života i raščišćavanje
sa najprizemnijom zloupotrebom i mitilogizacijom naše istorije.
Da li je jednostran i simplifikatorski stav Čedomira Jovanovića,
da "smo mi kao društvo počinioci najmonstruoznijeg zločina
u drugoj polovini 20 veka, a sad preobrojavamo koliko čijih
ima u Hagu" stvarni doprinos našem toliko neophodnom kompleksnom
i svestranom suočavanju sa našom prošlošću?
Privatizacija je svakako najvažniji i najsloženiji
posao koji se mora obaviti u vreme tranzicije. Radi se o izmeni
ekonomskog ustrojstva jednog zastarelog društva. Govoriti o ovom
pitanju svih pitanja sa nekoliko oveštalih politikantskih fraza
o zaustavljanju privatizacije i tvrditi da se vodi kampanja protiv
svih koji hoće da rade i ulažu bez obzira odakle su, nema nikakvog
realnog osnova . Verovatno bi po ideološlkom receptu Čedomira
Jovanovića idealni ulagači u našu privredu i privatizaciju
bili inače iskusni i dokazani privrednici Nemanja Kolesar i
Zoran Janjušević. Jedan od ideoloških aksioma Č. Jovanovića
je da nije važno poreklo novca onih ljudi koji ne učestvuju
u privatizaciji već je iznad svega bitno da privatizacija bude
obavljena što brže i efikasnije. Pri tome niko nije napravio pravu
analizu kakvi su stvarni ekonomski i društveni efekti dosadašnje
privatizacije. Zašto se u našoj široj javnosti privatizacija doživljava
kao ogoljena i brutalana pljačka i konačno zašto je pokrenuto
mnoštvo procesa za reviziju privatizacije u pojedinim velikim preduzećima.
To su pitanja koja ne interesuju našeg zahuktalog
reformatora Č.Jovanovića, jer njega kao proverenog pragmatistu
interesuje samo konačni rezultat, a kako i kojim sredstvima
se do njega došlo manje je važno. Optuživati M. Dinkića i M.
Labusa da kao alternativu nude nacional-socijalizam u formi patriotske
ekonomije je zaista ispod svake granice dobrog ukusa i nema nikakvog
uporišta u realnoj političkoj praksi. Radi se o ljudima koji
su u početnoj fazi kohabitacije unutar DOS-a vodili ekonomsku
politiku i sporovodili ekonomske reforme. Kako je onda moguće
da su oni sada po Č. Jovanoviću, koji je inaće poznat
kao iskusan makroekonomista, postali zagovornici nacional - socijalizma.
Čedomir Jovanović dalje tvrdi kako se u
Srbiji novim Ustavom manipuliše u dnevno-političke svrhe. Međutim,
postavlja se pitanje zašto toliko efikasna i pragmatična vladajuća
DOS-ova većina nije uspela da sačini ni predlog novog
Ustava a kamoli da ga usvoji. O tome Č. Jovanović naravno
ne govori ali se zato poziva na Evropsku Uniju koja usvaja ustav
za 21 vek. Na stranu što je proces donošenja evropskog Ustava potpuno
drugačija politička priča u odnosu na naše ustavno
pitanje. I sam proces pisanja i prihvatanja evropskog Ustava nije
lišen mnogih nedoumica, kontroverzi i političkih iskušenja.
Suštinsko pitanje je sadržano u činjenici da je ustavno pitanje
u vreme vladavine DOS-a bilo deo bespoštedne političke borbe
a nedostatak političke volje da se ostvari saglasnost oko osnovnih
ustavnih principa bio je posledica nedovoljne spremnosti da se ostvari
društveni kompromis u našem toliko politički izdeljenom društvu.
U pismu se dalje navodi kako se smenjuju dobri i
pošteni policajci a na njihova mesta dovode partijski poslušnici.
Nasuprot ovoj praksi aktuelne vlade u vreme vladavine DOS-a na položaje
u ministarstvu unutrašnjih poslova nisu postavljani partijski kadrovi.
Očigledno je da Čedomir Jovanović žali za onim vremenima
kada je on kao veliki stručnjak za bezbedonosna pitanja i komesar
za vanredne situacije postrojavao oficire policije, cepao ostavku
ministra unutrašnjih poslova i održavao vezu sa ljudima koji su
pripadali mafijaškim klanovima. Ali kada se sprovode reforme i modernizacija
onda se ne postavlja to nezgodno i dosadno pitanje o odnosu ciljeva
i sredstava, tada je važno da se deluje efikasno i brzo bez obzira
na institucionalne uslove i pravila pravne države.
Vrhunac svojevrsne ideološke zaslepljenosti može
se videti u tvrdnji Čedomira Jovanovića o razgradnji institucija
u ime jačanja crkve, vojske i grupe akademika koji ponovo afirmišu
ideje iz Memoranduma. To su kreatori antihaškog lobija koji iz senke
upravljaju Srbijom gradeći na Ljotiću i Staljinu nacional-socijalističku
državnu politiku. Ovo je zaista nemoguća i neodrživa konstrukcija.
Tu su na jednom mestu pomešani i vladari iz senke, zavera Ljotića
i Staljina, antihaški lobi, famozni Memorandum i državni nacional-socijalizam.Ova
neverovatna ideološka konstrukcija ima za cilj da pokaže da je u
Srbiji na delu otvorena restauracija staljinizma, klerikalizma,
nacional-socijalizma i državnog upravljanja privredom. Ali na sreću
ipak je stanje u Srbiji drugačije, što su jasno pokazali predsednički
i lokalni izbori. Uz sve teškoće, nedoslednosti i velika posrtanja
konsoliduje se demokratsko biračko telo koje je odnelo prevagu
na ovim izborima. To je očigledna činjenica koja se teško
može dovoditi u pitanje. Još je zanimljivije da o razgradnji institucija
govori istaknuti predstavnik bivše vladajuće većine koja
je krađom glasova u Parlamentu dovela u pitanje osnovnu instituciju
parlamentarizma i demokratije u ovoj zemlji.
U ovom otvorenom pismu Č. Jovanović poručuje
Predsedniku Republike da može više od protokola i političkog
marketinga, na šta je po njegovom mišljenju sveo svoju politiku.
Zar pozivom Srbima na Kosovu, i pored veoma nepovoljnih okolnosti,
Boris Tadić nije upravo pokazao da je odgovoran i ozbiljan
političar, a ne zatočenik protokola i političkog
marketinga. Ovaj poziv je svavako bio izraz velike odlučnosti
i političke hrabrosti, jer on ide protiv još uvek prisutnog
mišljenja da se može izgovoriti istorijsko NE koje ništa ne košta
onog ko ga tako gordo izgovora i koga u suštini i ne interesuju
stvarne posledice takvog neodgovornog stvaranja istorije.
I sam imam mnogo primedbi na rad Borisa Tadića
kao predsednika Demokratske Stranke, jer nije pokazao dovoljno odlučnosti
i spremnosti za razvlaščivanje partijske oligarhije, nedovoljno
se angažovao na okupljanju i aktiviranju najkreativnijih i najkvalitetnijih
ljudi u Srbiji, i dalje se oslanja na proverene stranačke kadrove;
zameram mu i nedostatak volje za jačanje i razvoj demokratije
u samoj stranci, izostanak reafirmacije temeljnih moralnih principa
u politici i izostanak rada na profilisanju politike DS u aktuelnim
političkim dešavanjima. Ali ostaje činjenica da je stabilizacija
političkih prilika u Srbiji imala veoma veliki značaj
za ukrupnjavanje naše političke scene i stvaranje toliko neophodnog
institucionalnog okvira.
Čedomir Jovanović kao samozvani i patentirani
čuvar političkog nasleđa Zorana Đinđića
nije ni ovog puta propustio da kaže da Boris Tadić nije dostojan
i pravi nastavljač furiozne reformske politike i da nije spreman
da zaustavi beg Srbije od problema koji traže momentalna rešenja.
Na osnovu kog to političkog testamenta se upravo Č. Jovanović
javlja kao naslednik i ovlaščeni tumač politike Zorana
Đinđića.
Obaranje vlade Vojislava Koštunice jedan je od najradikalnijih
i najvažnijih zahteva Č. Jovanovića i to je pravi test
za Borisa Tadića, jer njegova neodlučnost i dileme konsoliduju
politiku i političare koji su nas uništili i učiniće
to opet ukoliko im pružimo šansu. Pitanje opstanka aktuelne vlade
probni je kamen politike stabilizacije koju zastupa Predsednik DS-a
koja je i omogućila da DS posle predsedničkih i lokalnih
izbora postane vodeća stranka na političkoj sceni Srbije.
Ta politika nije samo puka tehnička kohabitacija
već je njena suština u racionalizovanju politike, konsolidovanju
i pozicioniranju demokratskih snaga, unošenju u politički život
prakse dogovora, saradnje i prevazilaženja dosadašnjih razornih
i istrebljujućih političkih i stranačkih ratova.
Kohabitacija nije idiličan politički proces niti je ona
poziv na stalno političko jedinstvo i jednoglasnost.
Borbeni entuzijazam Čedomira Jovanovića
izraz je ogoljenog revolucionarnog pragmatizma koji ne vodi računa
o celini političkih odnosa u Srbiji i potrebi da se politika
vodi kao ozbiljna, promišljena i pre svega odgovorna delatnost.
Poslednji lokalni izbori su pokazali da je neophodna politička
konsolidacija kao politički i društveni preduslov za predstojeće
presudne vanredne parlamentarne izbore. Zato je borbeni poziv Č.
Jovanovića na rušenje vlade koja je za njega apsolutna emanacija
zla za razliku od vlade DOS-a koja je po njemu bila istinsko oličenje
dobra, samo izraz političke prakse koja se rukovodi trenutnim
poklitičkim interesima i ne vodi računa o složenosti društvene
situacije u Srbiji. Manihejska podela sveta je uvek pogodno tlo
za ideološke bojovnike i njihove težnje da društveni život svedu
na njima jedino prihvatljivu meru. Ako Demokratska Stranka jednostavno
poruši sve mostove, sa kojim će strankama onda ući u koaliciju
posle vanrednih parlamentarnih izbora?
Na kraju svog političkog manifesta Č.
Jovanović nije odoleo da izrazi svoju pravu političku
poziciju . Ona je sadržana u zahtevu Borisu Tadiću da nastavi
da radi ono što je on do sada radio. Ništa više od onog što je radila
Srbija kojom smo upravljali kroz našu stranku i vladu. To je suštinski
izraz političkog shvatanja Čedomira Jovanovića jer
za njega se Srbijom može vladati kroz vladajuću stranku. To
je inače i bila najslabija tačka vlade DOS-a koja nije
mogla da se uzdigne iznad partijskih sukoba i dominacije partijskih
interesa. Prateći istupanja političara koji su vodili
vladu DOS-a čovek bi naivno pomislio da su oni bili u stvari
njena najveća opozicija. Ko se sada poziva na to da nije bilo
šestog Oktobra? I ko je trebao da ga izvede? Ponašaju se danas kao
da su bili nemoćni posmatrači događaja koji su prolazili
mimo njih. Sada se oni pozivaju na reformsku politiku i govore o
propuštenoj istorijskoj prilici da se Srbija odlučnije modernizuje.
Veoma je dobro što je Č. Jovanović objavio
ovaj svoj politički manaifest revolucionarnog pragmatizma.
To je pravi izazov za Demokratsku Stranku. Njegovo pismo je poziv
upućen pre svega DS da se pokrene rasprava o aktuelnom programskom
i političkom identitetu stranke i politici koju će ona
voditi posle završenih lokalnih izbora. Predstavnici DS reagovali
su kao i mnogo puta do sada, nemušto i prećutkivanjem ovog
pisma. Drugačija reakcija se nije ni mogla očekivati od
partijskih funkcionera koji su do juče bez pogovora sprovodili
upravo politiku koju je kreirao Čedomir Jovanović. Očekivati
od njih da će reagovati na ovaj otvoreni politički izazov
je uzaludno, jer su oni bili i ostali poslušni i odani partijski
službenici spremni da služe svakog šefa stranke. Demokratska Stranka
se danas nalazi pred velikim političkim i istorijskim izazovima
i zato je svaka rasprava o politici koju ona treba da vodi u sledećem
periodu od izuzetne političke i društvene važnosti.
8. Septembar 2004 godine
|