Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari: Politički manifest Čedomira Jovanovića

   

Marinko M. Vučinić

 O manifestu revolucionarnog pragmatizma Č. Jovanovića

Otvoreno pismo Čedomira Jovanovića koje je sročeno kao klasičan politički manifest još jedan je dokaz da pisac ovog pretencioznog političkog pamfleta sebe uveliko doživljava kao jedinog pravog i preostalog reformističkog ideologa i modernizatora. Nekadašnji čuvar vatre građanskog protesta sada se preobratio u čuvara političkog nasleđa reformističke vlade Zorana Đinđića. Ovo otvoreno pismo je još jedno svedočanstvo o tome da revolucionarni demokrati neće odustatati od svoje spasonosne koncepcije političkog pragmatizma brzih rešenja i političkih prečica kojim su se rukovodili posle 5. oktobra.

Ta politika je odgovorna za gubljenje građanske energije u Srbiji posle oktobarskih događaja 2000 godine. Ta dragocena energija nije izgubljena samo zbog razočarenja koje je nastalo kao posledica politike koja nije rešavala najznačajnija socijalna i ekonomska pitanja. Jedna od glavnih ideja građanskog pokreta koji je bio vodeća snaga u rušenju Miloševićevog režima je bila težnja za ostvarivanjem pre svega ideje pravde, reafirmisanja moralnih principa u politici i poboljšanja materijalnih uslova za život. Zašto nisu u Srbiji ostvarene ove ideje kao suštinska osnova za raskid sa miloševićevim autoritarnim načinom vladavine, otvoreno je pitanje na koje ćemo tek dobiti odgovor. Na ova pitanja Čedomir Jovanović nema nameru da odgovara jer se on uvek bavio izuzeto važnim operativnim i praktičnim pitanjima.

Pri tome on tvrdi da je kohabitacija moguća jedino kada postoje identični ciljevi. Pa zar nije svojevremeno upravo Demokratska Opozicija Srbije kao politička formula za rušenje Miloševićevog režima bila izraz specifične političke kohabitacije. I ta koalicija je i funkcionisala kao krhka politička kohabitaciona koalicija i nije ona od Vojislava Koštunice napravila  Presdednika SRJ već se radilo o zajedničkom političkom interesu da se na izborima za predsednika SRJ Slobodanu Miloševiću  suprotstavi kandidat koji je najmanje bio istrošen u političkim borbama. Ako su vodeći ljudi DOS-a slutili da će V. Koštunica biti nastavljač politike Slobodana Miloševića zašto je onda baš on izabran za kandidata na izborima. Tada je to bilo politički profitabilno pa nije ni slučajno što vlada koju je formirao DOS nije dugo održala svoju političku kohabitaciju i raspala se već posle prvih političkih sukoba koji su bili pre svega motivisani partijskim interesima.

Odgovornost za raspad DOS-a ne može se samo videti na jednoj strani, jer se radilo o bespoštednoj stranačkoj borbi u kojoj su najviše gubili upravo građani koje su stranke već posle nekoliko dana poslale u političku apstinenciju. Politički pragmatizam i nastaje kao ostvarivanje uskih partijskih interesa  u kojima nema mesta za šire društvene političke interese i  inicijative.

Nije slučajno što Čedomir Jovanović u svom otvorenom pismu pre svega problematizuje pitanje post-izborne kohabitacije jer se na taj način dovodi u pitanje osnovna politička ideja Borisa Tadića koji je na predsedničkim izborima nastupao kao odlučni zastupnik pre svega ideje i koncepcije političke stabilnosti koja nije suština kohabitacije jer je ona politički izraz težnje da se u politički život Srbije unese toliko neophodna praksa političkog dogovora, umerenosti, tolerancije i razumevanja. Čedomir Jovanović kao svaki zadrti ideološki bojovnik simplifikuje ideju i značaj ostvarivanja  kohabitacije, a pri tome zaboravlja da kaže u kojoj meri je on kao potpredsednik vlade i predsednik poslaničke grupe odgovoran za bespoštedne i razdiruće političke sukobe i stranačke borbe koje su u velikoj meri i dovele do razaranja građanske  energije i težnje da politika u Srbiji ne bude samo i isključivo rovovski rat i proganjanje političkih protivnika. Oduzimanje poslaničkih mandata, zaobilaženje političkih institucija, odlaganje da se formira Ustavni Sud, krađa glasova u Parlamentu i korupcionaške afere u vladi Srbije (koje nisu dokazane kako kaže Č. Jovanović) sve su to političke činjenice koje se ne mogu prenebregnuti kada se govori o delovanju vlasti DOS-a.

Postoje političari, a i politički i ekonomski analitičari, među kojima je svakako i Čedomir Jovanović, koji ove činjenice stavljaju na stranu tvrdeći da su reforme i modernizacija koje je sprovodila DOS- ova vlada ono što je najvažnije  i da ove pomalo neprijatne činjenice nemaju neki suštinski značaj. Kada su reforme u pitanju, možemo valjda progutati  da poslanici koji su iz vladine večine glasaju i iz letovališta. Zato se Čedomir Jovanović i obrušio na ideju kohabitacije  iako je očigledno da je upravo zalaganje za stabilizaciju političkog stanja u Srbiji omogućilo Demokratskoj Stranci da postane stožerna stranka oko koje se danas većinski okupljaju demokratske snage. Kohabitacija nije sama sebi cilj , naprotiv ona je samo sredstvo za ostvarivanje toliko neophodne političke stabilizacije , smirivanja i prekomponovanja našeg političkog prostora. To je pravi izraz političke kohabitacije a ne stalni obračun  sa onima sa kojima je i mukotrpno stvarana Demokratska Opozicija Srbije.

Koje činjenice navodi Čedomir Jovanović kao argumentaciju o pogubnosti kohabitacije koju zastupa Predsednik DS Boris Tadić? On rezolutno tvrdi da su se međunacionalni odnosi u Srbiji toliko pogoršali da je Evropa ponovo počela da se tim problemom bavi. Ova tvrdnja nema argumentovano uporište u našem realnom društvenom životu, jer pokušava da se retorikom iz devedesetih godina o srpskom nacionalizmu kao najvećem političkom problemu i osnovnom remetilačkom faktoru na Balkanu, dokaže kako je nacionalizam i dalje glavno obeležje političkog života u Srbiji. Bilo bi zanimljivo protumačiti činjenicu da su posle lokalnih izbora splasnule velike priče o međunacioanalnim sukobima u Vojvodini. Veoma je značajno da je J. Kasa doživeo poraz na lokalnim izborima upravo u redovima birača mađarske narodnosti.

Sigurno je da posle tragičnih iskustava u protekloj deceniji kada je nacionalno pitanje brutalno zloupotrebljeno za očuvanje na vlasti upravo političke partije koja je i dovela u pitanje naše osnovne nacionalne interese, moramo oštro i rezolutno reagovati na svako narušavanje međunacionalnih odnosa u Srbiji. To je iskustvo koje nam uvek mora biti u vidokrugu ako želimo da pripadamo krugu civilizovanih naroda.

Deo argumentacije Čedomira Jovanovića se odnosi i na pozivanje da se u Srbiji ne poštuju međunarodne obaveze i beži od suočavanja sa prošlošću i saradnje sa Hagom. Ko je i površno pratio političko delovanje Borisa Tadića mogao je da vidi da se on u svakoj prilici zalagao za saradnju sa Hagom i tražio ispunjavanje naših međunarodnih obaveza, a neprestano je pozivao na suočavanje sa tamnim stranama naše bliske prošlosti. Setimo se samo političkih duela sa predsedničkim kandidatom radikala Tomislavom Nikolićem u kojima se on odlučno zalagao za demistifikaciju našeg političkog života i raščišćavanje sa najprizemnijom zloupotrebom i mitilogizacijom naše istorije. Da li je jednostran i simplifikatorski stav Čedomira Jovanovića, da "smo mi kao društvo počinioci najmonstruoznijeg zločina u drugoj polovini 20 veka, a sad preobrojavamo koliko čijih ima u Hagu" stvarni doprinos našem toliko neophodnom kompleksnom i svestranom suočavanju sa našom prošlošću?

Privatizacija je svakako najvažniji i najsloženiji posao koji se mora obaviti u vreme tranzicije. Radi se o izmeni ekonomskog ustrojstva jednog zastarelog društva. Govoriti o ovom pitanju svih pitanja sa nekoliko oveštalih politikantskih fraza o zaustavljanju privatizacije i tvrditi da se vodi kampanja protiv svih koji hoće da rade i ulažu bez obzira odakle su, nema nikakvog realnog osnova . Verovatno bi po ideološlkom receptu Čedomira Jovanovića idealni ulagači u našu privredu i privatizaciju bili inače iskusni i dokazani privrednici Nemanja Kolesar i Zoran Janjušević. Jedan od ideoloških aksioma Č. Jovanovića je da nije važno poreklo novca onih ljudi koji ne učestvuju u privatizaciji već je iznad svega bitno da privatizacija bude obavljena što brže i efikasnije. Pri tome niko nije napravio pravu analizu kakvi su stvarni ekonomski i društveni efekti dosadašnje privatizacije. Zašto se u našoj široj javnosti privatizacija doživljava kao ogoljena i brutalana pljačka i konačno zašto je pokrenuto mnoštvo procesa za reviziju privatizacije u pojedinim velikim preduzećima.

To su pitanja koja ne interesuju našeg zahuktalog reformatora Č.Jovanovića, jer njega kao proverenog pragmatistu interesuje samo konačni rezultat, a kako i kojim sredstvima se do njega došlo manje je važno. Optuživati M. Dinkića i M. Labusa da kao alternativu nude nacional-socijalizam u formi patriotske ekonomije je zaista ispod svake granice dobrog ukusa i nema nikakvog uporišta u realnoj političkoj praksi. Radi se o ljudima koji su u početnoj fazi kohabitacije unutar DOS-a vodili ekonomsku politiku i sporovodili ekonomske reforme. Kako je onda moguće da su oni sada po Č. Jovanoviću, koji je inaće poznat kao iskusan makroekonomista, postali zagovornici nacional - socijalizma.

Čedomir Jovanović dalje tvrdi kako se u Srbiji novim Ustavom manipuliše u dnevno-političke svrhe. Međutim, postavlja se pitanje zašto toliko efikasna i pragmatična vladajuća DOS-ova većina nije uspela da sačini ni predlog novog Ustava a kamoli da ga usvoji. O tome Č. Jovanović naravno ne govori ali se zato poziva na Evropsku Uniju koja usvaja ustav za 21 vek. Na stranu što je proces donošenja evropskog Ustava potpuno drugačija politička priča u odnosu na naše ustavno pitanje. I sam proces pisanja i prihvatanja evropskog Ustava nije lišen mnogih nedoumica, kontroverzi i političkih iskušenja. Suštinsko pitanje je sadržano u činjenici da je ustavno pitanje u vreme vladavine DOS-a bilo deo bespoštedne političke borbe a nedostatak političke volje da se ostvari saglasnost oko osnovnih ustavnih principa bio je posledica nedovoljne spremnosti da se ostvari društveni kompromis u našem toliko politički izdeljenom društvu.

U pismu se dalje navodi kako se smenjuju dobri i pošteni policajci a na njihova mesta dovode partijski poslušnici. Nasuprot ovoj praksi aktuelne vlade u vreme vladavine DOS-a na položaje u ministarstvu unutrašnjih poslova nisu postavljani partijski kadrovi. Očigledno je da Čedomir Jovanović žali za onim vremenima kada je on kao veliki stručnjak za bezbedonosna pitanja i komesar za vanredne situacije postrojavao oficire policije, cepao ostavku ministra unutrašnjih poslova i održavao vezu sa ljudima koji su pripadali mafijaškim klanovima. Ali kada se sprovode reforme i modernizacija onda se ne postavlja to nezgodno i dosadno pitanje o odnosu ciljeva  i sredstava, tada je važno da se deluje efikasno i brzo bez obzira na institucionalne uslove i pravila pravne države.

Vrhunac svojevrsne ideološke zaslepljenosti može se videti u tvrdnji Čedomira Jovanovića o razgradnji institucija u ime jačanja crkve, vojske i grupe akademika koji ponovo afirmišu ideje iz Memoranduma. To su kreatori antihaškog lobija koji iz senke upravljaju Srbijom gradeći na Ljotiću i Staljinu nacional-socijalističku državnu politiku. Ovo je zaista nemoguća i neodrživa konstrukcija. Tu su na jednom mestu pomešani i vladari iz senke, zavera Ljotića i Staljina, antihaški lobi, famozni Memorandum i državni nacional-socijalizam.Ova neverovatna ideološka konstrukcija ima za cilj da pokaže da je u Srbiji na delu otvorena restauracija staljinizma, klerikalizma, nacional-socijalizma i državnog upravljanja privredom. Ali na sreću ipak je stanje u Srbiji drugačije, što su jasno pokazali predsednički i lokalni izbori. Uz sve teškoće, nedoslednosti i velika posrtanja konsoliduje se demokratsko biračko telo koje je odnelo prevagu na ovim izborima. To je očigledna činjenica koja se teško može dovoditi u pitanje. Još je zanimljivije da o razgradnji institucija govori istaknuti predstavnik bivše vladajuće većine koja je krađom glasova u Parlamentu dovela u pitanje osnovnu instituciju parlamentarizma i demokratije u ovoj zemlji.

U ovom otvorenom pismu Č. Jovanović poručuje Predsedniku Republike da može više od protokola i političkog marketinga, na šta je po njegovom mišljenju sveo svoju politiku. Zar pozivom Srbima na Kosovu, i pored veoma nepovoljnih okolnosti, Boris Tadić nije upravo pokazao da je odgovoran i ozbiljan političar, a ne zatočenik protokola i političkog  marketinga. Ovaj poziv je svavako bio izraz velike odlučnosti i političke hrabrosti, jer on ide protiv još uvek prisutnog mišljenja da se može izgovoriti istorijsko NE koje ništa ne košta onog ko ga tako gordo izgovora i koga u suštini i ne interesuju stvarne posledice takvog neodgovornog stvaranja istorije.

I sam imam mnogo primedbi na rad Borisa Tadića  kao predsednika Demokratske Stranke, jer nije pokazao dovoljno odlučnosti i spremnosti za razvlaščivanje partijske oligarhije, nedovoljno se angažovao na okupljanju i aktiviranju najkreativnijih i najkvalitetnijih ljudi u Srbiji, i dalje se oslanja na proverene stranačke kadrove; zameram mu i nedostatak volje za jačanje i razvoj demokratije u samoj stranci, izostanak reafirmacije temeljnih moralnih principa u politici i izostanak rada na profilisanju politike DS u aktuelnim političkim dešavanjima. Ali ostaje činjenica da je stabilizacija političkih prilika u Srbiji imala veoma veliki značaj  za ukrupnjavanje naše političke scene i stvaranje toliko neophodnog institucionalnog okvira.

Čedomir Jovanović kao samozvani i patentirani čuvar političkog nasleđa Zorana Đinđića nije ni ovog puta propustio da kaže da Boris Tadić nije dostojan i pravi nastavljač furiozne reformske politike i da nije spreman da zaustavi beg Srbije od problema koji traže momentalna rešenja. Na osnovu kog to političkog testamenta se upravo Č. Jovanović javlja kao naslednik i ovlaščeni tumač politike Zorana Đinđića.

Obaranje vlade Vojislava Koštunice jedan je od najradikalnijih i najvažnijih zahteva Č. Jovanovića i to je pravi test za Borisa Tadića, jer njegova neodlučnost i dileme konsoliduju politiku i političare koji su nas uništili i učiniće to opet ukoliko im pružimo šansu. Pitanje opstanka aktuelne vlade  probni je kamen politike stabilizacije koju zastupa Predsednik DS-a koja je i omogućila da DS posle predsedničkih i lokalnih izbora postane vodeća stranka na političkoj sceni Srbije.

Ta politika nije samo puka tehnička kohabitacija već je njena suština u racionalizovanju politike, konsolidovanju i pozicioniranju demokratskih snaga, unošenju u politički život prakse dogovora, saradnje i prevazilaženja dosadašnjih razornih i istrebljujućih političkih i stranačkih ratova. Kohabitacija nije idiličan politički proces niti je ona poziv na stalno političko jedinstvo i jednoglasnost.

Borbeni entuzijazam Čedomira Jovanovića izraz je ogoljenog revolucionarnog pragmatizma koji ne vodi računa o celini političkih odnosa u Srbiji i potrebi da se politika vodi kao ozbiljna, promišljena i pre svega odgovorna delatnost. Poslednji lokalni izbori su pokazali da je neophodna politička konsolidacija kao politički i društveni preduslov za predstojeće presudne vanredne parlamentarne izbore. Zato je borbeni poziv Č. Jovanovića na rušenje vlade koja je za njega apsolutna emanacija zla za razliku od vlade DOS-a koja je po njemu bila istinsko oličenje dobra, samo izraz političke prakse koja se rukovodi trenutnim poklitičkim interesima i ne vodi računa o složenosti društvene situacije u Srbiji. Manihejska podela sveta je uvek pogodno tlo za ideološke bojovnike i njihove težnje da društveni život svedu na njima jedino prihvatljivu meru. Ako Demokratska Stranka jednostavno poruši sve mostove, sa kojim će strankama onda ući u koaliciju posle vanrednih parlamentarnih izbora?

 Na kraju svog političkog manifesta Č. Jovanović nije odoleo da izrazi svoju pravu političku poziciju . Ona je sadržana u zahtevu Borisu Tadiću da nastavi da radi ono što je on do sada radio. Ništa više od onog što je radila Srbija kojom smo upravljali kroz našu stranku i vladu. To je suštinski izraz političkog shvatanja Čedomira Jovanovića jer za njega se Srbijom može vladati kroz vladajuću stranku. To je inače i bila najslabija tačka vlade DOS-a koja nije mogla da se uzdigne iznad partijskih sukoba i dominacije partijskih interesa. Prateći istupanja političara koji su vodili  vladu DOS-a čovek bi naivno pomislio da su oni bili u stvari njena najveća opozicija. Ko se sada poziva na to da nije bilo  šestog Oktobra? I ko je trebao da ga izvede? Ponašaju se danas kao da su bili nemoćni posmatrači događaja koji su prolazili mimo njih. Sada se oni pozivaju na reformsku politiku i govore o propuštenoj istorijskoj prilici da se Srbija odlučnije modernizuje.

Veoma je dobro što je Č. Jovanović objavio  ovaj svoj politički manaifest revolucionarnog pragmatizma. To je pravi izazov za Demokratsku Stranku. Njegovo pismo je poziv upućen pre svega DS da se pokrene rasprava o aktuelnom programskom i političkom identitetu stranke i politici koju će ona  voditi posle završenih lokalnih izbora. Predstavnici DS reagovali su kao i mnogo puta do sada, nemušto i prećutkivanjem ovog pisma. Drugačija reakcija se nije ni mogla očekivati od partijskih funkcionera koji su do juče bez pogovora sprovodili upravo politiku koju je kreirao Čedomir Jovanović. Očekivati od njih da će reagovati na ovaj otvoreni politički izazov je uzaludno, jer su oni bili i ostali poslušni i odani partijski službenici spremni da služe svakog šefa stranke. Demokratska Stranka se danas nalazi pred velikim političkim i istorijskim izazovima i zato je svaka rasprava o politici koju ona treba da vodi u sledećem periodu od izuzetne političke i društvene važnosti.

 8. Septembar 2004 godine 

 
     
     
 
Copyright by NSPM