Marinko M. Vučinić
DA LI NAŠI POSLANICI
ZNAJU ŠTA JE STID?
Mora
se priznati da novi zakonski predlog koji reguliše pitanje poslaničkih
penzija pokazuje da naši, odgovornim poslom teško opterečeni,
poslanici uveliko napreduju. Posle zahteva da im se u jelovnik uvedu
kolači, sada su otišli korak dalje pa po hitnom postupku donose
zakon kojim će se regulisati njihov poslanički položaj
i omogućiti im da se bez straha bore protiv korupcije. Čak
se čulo objašnjenje da Skupština tako postaje samostalnija
i odnosu na izvršnu vlast jer ona konačno dobija svoj budžet.
Samo niko od poslanika da se priseti da su to pre svega sredstva
poreskih obveznika i građana koji su birali svoje predstavnike
da se pre svega bave javnim poslovima, a ne uređivanjem poslaničkih
privilegija i njihovih beneficiranih penzija. Naš Parlament je inače
poznat kao mesto teških i često nedostojnih političkih
okršaja, oštrih verbalnih duela i neobuzdanih prepucavanja.
Često se može čuti ocena da naši političari
nisu u stanju da ostvare političko jedinstvo oko najvažnijih
društvenih pitanja i problema. Ali ovoga puta su nas oni ipak demantovali.
Spremni su oni itekako da ostvare političko jedinstvo kada
je u pitanju odbrana njihovih najprozaičnijih ličnih i
materijalnih interesa: sve poslaničke grupe, osim poslanika
DS, veoma lako su se složile oko predloga zakona o poslaničkim
penzijama. To je gotovo idilično jedinstvo, kakvog dugo nije
bilo u Skupštini. Interesantno je da ni poslanici DS nisu u načelu
bili protiv ovih zakonskih odredbi, oni su imali proceduralne i
formalno- pravne primedbe. Prosto je milina slušati objašnjenja
poslanika Srpske Radikalne Stranke koji sebe predstavljaju kao velike
borce za socijalnu pravdu i interese običnih ljudi kako objašnjavaju
istorijsku nužnost donošenja zakona kojim se regulišu poslaničke
penzije. Glavna argumentacija je sadržana u tvrdnji da se tako pomaže
poslanicima da ne postanu socijalni slučajevi, a navodi se
i argument o ekonomskoj nezavisnosti poslanika koji će imati
obezbeđenu penziju kada završe svoje mukotrpne poslaničke
mandate.
Zanimljivo je da ni naši istaknuti liberali i gorljivi
zagovornici slobodnog tržišta i konkurencije odjednom prihvataju
stanovište da treba obezbediti sigurnost poslanicima i osloboditi
ih svakog rizika u njihovom političkom delovanju. To zakonsko
rešenje o poslaničkim penzijama zagovaraju oni naši liberali
koji nam stalno govore da građani ne razumeju i uporno ne prihvataju
osnovnu filozofiju tranzicije i nisu spremni da prihvate nikakav
ekonomski i socijalni rizik. Ova sramna zakonska inicijativa jasno
nam govori kako se kod nas shvata politika i u kolikoj meri je izopačen
karakter našeg političkog života. Politika je u našim uslovima
odavno prestala da bude delatnost u kojoj se ostvaruje javno dobro
i konstituiše politička vrlina. Ona je danas ogoljena pragmatična
podela plena u kojoj nema mesta za političke ideale i ostvarivanje
temeljnih demokratskih načela. Ovaj zahtev za poslaničke
beneficirane penzije samo je još jedno u nizu svedočanstava
političke beskrupuloznosti i potpune otuđenosti naše "političke
elite" od realnog života. Oni na ovaj način sebe deklarišu
i potvrđuju kao zatvorenu i sebi dovoljnu političku kastu
koja vodi računa iznad svega o svom održanju na vlasti i svojim
ličnim interesima.
A kako izgleda život birača koji još uvek poseduju
onu elementarnu građansku svest i još uvek izlaze na izbore?
Prema poslednjim podacima 80 odsto penzionera , njih 900.000 u Republici
ima penzije do 12.ooo dinara. U najugroženiju grupu koja se nalazi
na granici gladi spadaju 98.000 penzonera koji primaju do 3.842
dinara mesečno. Čak 317.000 ili 25,5 odsto prima penzije
ne veće od 5.700 dinara što je po evropskim standardima ispod
granice siromaštva. Plate poslanika Skupštine Srbije iznose nešto
manje od 35 hiljada dinara. Ukoliko poslanik ostvari prava na sve
dodatke, po sadašnjoj računici on državu košta 56 hiljada dinara
i to bez dnevnica. Ovo su elementarne činjenice o dubokoj socijalnoj
krizi u kojoj se Srbija nalazi.
Ali to nije dovoljan povod za naše poslanike da svoj
rad u Parlamentu posvete rešavanju pre svega teških socijalnih pitanja
građana. Umesto toga oni po hitnom postupku donose zakon o
poslaničkim privilegijama. To je još samo jedan dokaz više
da je politika u ovoj zemlji odavno postala delatnost u kojoj nema
mnogo mesta za rešavanje realnih i životno važnih ekonomskih i političkih
problema. Radi se jednostavno o bahatosti i svojevrsnoj osionosti
narodnih poslanika koji su se usudili da po hitnom postupku predlože
zakon o poslaničkim penzijama u zemlji u kojoj ljudi svakodnevno
ostaju bez posla i bez mogućnosti da ostvare bilo kakav osnov
za penziju. Ovaj nedostojni poslanički predlog zakona govori
o gubljenju elementarnih moralnih principa i već poznatoj političkoj
praksi potpunog odsustva stvarne veze sa životnim problemima građana
koji su sve više izloženi razornim udarima tranzicije.
U prvim reagovanjima na ovaj sramni predlog zakona
postavilo se pitanje njegove retroaktivnosti i ustavnog osnova za
njegovo donošenje. Međutim, ovde se otvara značajniji
problem, a odnosi se na jednakost građana pred zakonom i ostvarivanja
principa vladavine prava. Ovim predlogom poslanici postaju neka
vrsta zaštičene političke kaste koja ima tu privilegiju
da mimo postojećih zakona ostvaruje pravo na povlašćenu
penziju. Kakva je onda stvarna uloga Parlamenta ako on ne brani
pre svega jednakost građana pred zakonom i donosi rettroaktivne
zakone za ličnu upotrebu njegovih poslanika. Parlament koji
ne ostvaruje pretpostavke za vladavinu zakona i pravne države gubi
svaki legitimitet i smisao. To se upravo dešava sa našim Parlamentom,
jer on ruši ovakvim predlogom osnovu svoga postojanja i delovanja.
Od uvođenja višestranačkog političkog
sistema Narodna Skupština se nije afirmisala kao vrhovna zakonodavna
vlast i najuglednija politička ustanova u zemlji. Po svim istraživanjima
Narodna Skupština spada među institucije sa najnižim rejtingom
u našoj javnosti. To svakako nije slučajno, a ovaj zahtev za
hitnim postupkom za donošenje zakona o poslaničkim penzijama
sigurno će još više obesmisliti ne samo Parlament već
će dalje urušiti značaj politike i demokratije u našem
društvu. Jedna od sigurnih posledica biće i još veća i
šira apstinencija biračkog tela. Ali to sigurno mnogo ne zabrinjava
našu poslaničku bratiju, jer oni mnogo i ne mare što na izbore
izlazi sve manje građana, oni imaju važnija posla , da obezbede
svoje doživotne privilegije, jer jedino tako mogu da nastave svoj
mukotrpni poslanički posao koji je najbolja preporuka za sticanje
beneficirane penzije. Jedina prava reakcija na ovu najnoviju jedinstvenu
poslaničku inicijativu može se izraziti u pitanju da li naši
poslanici znaju da se stide i da li su smetnuli sa uma u kakvom
društvu žive.
27 Oktobar 2004 godine
|