Milan Sitarski
ŠTA SADA TREBA DA RADI DEMOKRATSKA STRANKA?
Srbija poslednjih
godina
Upravo održani lokalni
izbori u Srbiji predstavljaju nastavak ubrzanog procesa formiranja
i stabilizovanja političke scene, praktično započetog
decembarskim parlamentarnim izborima 2003. Oni se mogu smatrati
prvim, tj. formativnim izborima. Izbori 2000. to nisu bili usled
svog referendumskog karaktera, pa uz istorijski čin smene autoritarnog
režima nisu Srbiji doneli političku scenu na kojoj bi odnos
snaga parlamentarnih stranaka bio realni odraz odnosa snaga u biračkom
telu. Izrazita heterogenost tadašnje pobedničke koalicije DOS
presudno je uticala da njena interna, predizborna raspodela poslaničkih
mandata odlučujuće odredi raspored političke moći
u periodu 2001. – 2004., bez obzira na realnu izbornu podršku stranaka.
Kroz nekoliko neuspešnih krugova predsedničkih izbora (septembar-oktobar
2002., decembar 2002., novembar 2003.), mogli su se donekle uočiti
grubi obrisi grupisanja birača oko glavnih političkih
aktera i opcija, ali aktivna apstinencija bar jednog od relevantnih
aktera u gotovo svakom od ovih čestih ciklusa veoma otežava
detaljniju analizu.
Tek je decembar 2003.
doneo skupštinski saziv koji makar po broju parlamentarnih stranaka
podseća na zemlje sa stabilnijom političkom scenom od
srbijanske. Raslojavanje nekadašnjeg „izvornog DOSa“ na tri velike
struje okupljene oko DSS, DS i G17 Plus koje su zauzele polovinu
skupštinskih klupa (uz oko 10% glasova „rasutih“ na manje članice
te koalicije) i vidan porast uticaja stranaka koje nisu bile u njegovom
sastavu – SRS kao novog stožera okupljanja pristalica bivšeg režima,
kao i SPS i SPO, prilično žilavih ostataka najmoćnijih
struja vlasti i opozicije Miloševićevog perioda – glavne su
karakteristike rezultata poslednjih skupštinskih izbora.
Vladina većina koja
je potom sastavljena pokazala se, uprkos mnogo manjem broju stranaka
koje su je činile, takođe suviše heterogenom za ukus birača.
Mada su sve njene članice (DSS, G17 Plus, SPO – NS, pa i SPS
kao skupštinska podrška manjinskoj vladi) prešle dosta visok cenzus
od 5% na nacionalnom nivou, njihove izrazite programske razlike
i strastveni sukobi lidera tokom predizborne kampanje, pa i po formiranju
vlade, do te mere su razočarali njihove birače da je vladin
kandidat na junskim predsedničkim izborima Dragan Maršićanin
bio tek četvrtoplasiran, sa nešto više od 13% glasova. Opozicioni
kandidati Tomislav Nikolić (SRS) i Boris Tadić (DS) su,
naročito u drugom krugu, podelili Srbiju po sličnom obrascu
kao Milošević i Koštunica 2000., dok je debakl Maršićaninovog
pokušaja da profitira iz centralne pozicije između njih u velikoj
meri pospešen nenadanom konkurencijom koju mu je na tom terenu predstavljao
novi učesnik u zvaničnom političkom životu – Bogoljub
Karić. Pobeda Borisa Tadića kao ponovna potvrda generalnog
pravca u kome se Srbija, uprkos kolebanjima, ipak kreće poslednjih
godina, poslednji je krupan politički događaj koji je
dominantno odredio rezultate ovih lokalnih izbora kao bitne faze
u oblikovanju trajnije političke scene.
Demokratska stranka
poslednjih godina
Pokušaću da odgovorim
na dileme koje ti rezultati nameću pred sve bitne aktere u
formi saveta upućenih jednom od najbitnijih – Demokratskoj
stranci. Ova stranka je tokom devedesetih zauzimala neprikosnoveno
drugo mesto u taboru opozicije autoritarnom režimu – iza SPO. Odbijanjem
Draškovićeve stranke da stupi u pobednički DOS, DS se
pojavila kao stranka sa ubedljivo najrazvijenijom infrastrukturom
i najvećom dotadašnjom snagom u ovoj koaliciji. Usled toga
je i dobila isti broj mandata na koalicionoj listi kao DSS, uprkos
činjenici da je pred decembarske izbore za Narodnu Skupštinu
2000. potonja stranka uživala neuporedivo veću popularnost
kod birača, u najvećoj meri „pozajmljenu“ od svog lidera
i pobednika nad Miloševićem na saveznim predsedničkim
izborima – Vojislava Koštunice. Pri raspadu „izvornog DOS-a“ oko
nekoliko strateških pitanja istovremeno, DS se pokazala, u velikoj
meri zahvaljujući političkom talentu i energiji tadašnjeg
predsednika Zorana Đinđića, kao poželjniji saveznik
od DSS-a za veliku većinu članica koalicije, od kojih
mnoge nisu uživale značajniju podršku birača. One su se
okupile oko DS u tzv. „krnji DOS“ čineći skupštinsku većinu
koja je podržavala Đinđićevu i (posle njegovog ubistva)
Živkovićevu vladu uprkos nedostatku većinske podrške biračkog
tela.
Takvu poziciju DS je
„platila“ decembra 2003. kada je njena podrška u biračkom telu
svedena na „tvrdo jezgro“ stranačkih pristalica, tj. 12,7%
glasova, čime je zauzela tek treće mesto iza SRS i DSS.
To je značilo da se stranka morala odreći dotadašnje uloge
izrazito dominantne snage u vladi Srbije, ali u kontekstu ukupnog
izbornog rezultata njen skor ne bi mogao da se protumači kao
nedvosmislen poraz. Pre svega zato što se i to jezgro njenih pristalica
pokazalo kao dovoljno veliko da onemogući ostvarenje javno
(pre izbora) iznošene Koštuničine namere – da novu vladu formiraju
stranke koje nisu pripadale ni Miloševićevoj ni vlasti „krnjeg
DOS-a“. Suočen sa takvom situacijom, lider DSS je plasirao
alternativno rešenje kojim je radikalizovao poistovećivanje
DS i SPS. Zahtevao je i od jedne i od druge stranke podršku manjinskoj
vladi koju bi sastavile DSS, G17 Plus i SPO – NS, isključujući
potpuno, uprkos skepsi koalicionih partnera, učešće DS
u većinskoj vladi proporcionalno izbornom rezultatu. Traženu
podršku je od socijalista i dobio, a protivljenje G17 Plus i SPO-NS
se utišalo, čime su se stekli uslovi za formiranje aktuelne
vlade. Predsednički izbori u junu su, međutim, pokazali
da su birači to dodatno „kažnjavanje“ DS-a i njeno stavljanje
u istu ravan sa Miloševićevom strankom doživeli kao preterano
i neopravdano. Takav utisak je, uz pomenutu heterogenost vlade i
vulgarne napade pojedinih funkcionera DSS-a na pokojnog Đinđića,
presudno doprineo katastrofalno lošem rezultatu Maršićanina,
dok je Boris Tadić sve te okolnosti efektno kapitalizovao kroz
osvajanje najprestižnije funkcije u Srbiji.
Zanimljivo je da je novi
predsednik DS izveo ovaj praktično munjeviti (4 meseca po gubitku
vlasti) povratak stranke u vrh ovdašnje politike i preporod njene
popularnosti uz radikalne kadrovske smene, ali bez isključenja
i rascepa koje su joj mnogi analitičari pripisivali kao neizlečivu
bolest. Njegova delatnost na funkciji saveznog ministra odbrane
je svakako imala uticaja na otvaranje manevarskog prostora za ove
uspehe, ali nije bez značaja i previd vladajućih stranaka
da se poštovanje zakona, moralnost i ekspertsko znanje u politici
podrazumevaju i da se isključivo na njima, pogotovo dok su
u domenu retorike, ne može graditi politički program. U svakom
slučaju, u takvom stanju je Demokratska stranka došla do upravo
održanih lokalnih izbora.
Šta posle lokalnih
izbora?
S obzirom na izrazitu
heterogenost Srbije u socijalnom, demografskom, pa i političkom
pogledu, nije lako dati zbirnu ocenu rezultata lokalnih izbora u
celoj Republici. Zato ćemo opštine i gradove u Srbiji podeliti
u nekoliko grupa imajući u vidu rezultate Demokratske stranke
i mogućnosti za postizborne postupke koje joj njeni i rezultati
ostalih stranaka otvaraju. Osnovni cilj je da se ovoj stranci preporuče
obrasci formiranja lokalnih vlasti koji bi bili najdosledniji u
smislu njenog dosadašnjeg političkog delovanja, ali istovremeno
i najkorisniji i po nju i po skladan razvoj političkog života
Srbije iz ugla njegovih mogućih tokova u narednom periodu.
U prvu grupu svakako
spadaju opštine u kojima su većinu osvojili saveznici DS koji
su u njenoj skupštinskoj većini i vladi bili do samog pada
sa vlasti, ili ona može sa tim saveznicima da formira stabilnu većinu.
Tu spadaju praktično samo opštine u kojima većina stanovnika
pripada nacionalnim manjinama (od okružnih centara samo Subotica)
tako da je u daleko većem delu Srbije ova stranka upućena
na saradnju sa svojim sadašnjim protivnicima na državnom nivou.
U drugoj grupi su opštine
u kojima je moguće formirati skupštinsku većinu od DS
i njenih bivših saveznika iz nekadašnjih koalicija - prvobitnog
DOSa i koalicije „Zajedno“. Ovu prilično brojnu grupu ćemo
podeliti na dve manje, po kriterijumu - mogu li te stranke i bez
DS formirati većinu sličnu onoj iz Skupštine Srbije, tj.
bez saradnje sa radikalima, ili ne mogu. U veće lokalne parlamente
u kojima je DS praktično nezaobilazna (negde i usled odlučnog
odbijanja G17 Plus da sarađuje sa Karićevim Pokretom snaga
Srbije), spadaju svakako skupštine gradova Beograda i Niša, kao
i skupštine opština Sombor, Zrenjanin, Pančevo i Zaječar.
Najveći problem bi među njima mogao da se pojavi u Zrenjaninu,
gde je za formiranje većine neophodna saradnja DSS i LSV, što
Koštuničina stranka a priori odbija.
U drugu podgrupu ćemo
svrstati opštine u kojima stranke sadašnje vlade mogu zaobići
DS formiranjem većine sa SPS ili PSS, mada se posle najnovijih
izjava vođstva G17 pod time podrazumeva zaobilaženje i ove
(na državnom nivou vladajuće) stranke. Tu spadaju skupštine
Šapca (samo u slučaju da na takvo rešenje pristane SPO koji
je imao zajedničku listu sa DS), Smedereva, Požarevca, Bora,
Valjeva, Kragujevca, Užica (u slučaju privlačenja SDP
u takvu većinu), Čačka, Kruševca i Prokuplja (takođe
uz SDP). U svakoj od tih opština će se testirati sklonost vladinih
stranaka da uspostave saradnju sa DS, pošto ih izborni rezultati
nisu primorali da biraju između nje i radikala. Demokrate bi
tu, možda i usklađeno sa G17, svakako trebalo da makar pre
sklapanja takvih koalicija ostalih vladinih stranaka sa SPS i PSS
ponude saradnju DSS-u, SPO-u i NS-u, mada nisu u mogućnosti
da ih spreče u takvim namerama ukoliko su one čvrste.
U treću grupu spadaju
opštine u kojima većinu ne mogu da formiraju ni udružene bivše
članice DOSa i koalicije „Zajedno“, pa bi za izolovanje stranaka
Miloševićevog režima bila neophodna saradnja sa PSS. Takve
su skupštine Novog Sada, Kikinde, Sremske Mitrovice i Vranja, ali
se verovatno ni u jednoj od njih neće dogoditi takav scenario
s obzirom na pomenuto odbijanje saradnje DSS sa LSV i G17 sa PSS.
U ovim će opštinama verovatno SRS i SPS uz pomoć DSS i
PSS formirati vlast, dok će u skupštini Jagodine stožer ovakvog
okupljanja biti Jedinstvena Srbija nastala iz Pelevićeve SSJ.
DS bi, uprkos slabih izgleda da spreči ovakav razvoj situacije,
morala da apeluje na svoje saveznike da prevaziđu nesuglasice
i animozitete makar u takvim sredinama, da bi biračima bilo
što jasnije objašnjeno na kome leži odgovornost za učešće
nekadašnjih nosilaca autoritarnog režima u lokalnoj vlasti.
Slika Srbije posle lokalnih
izbora je, dakle, veoma šarolika, ali praćenje odnosa snaga
u pojedinim sredinama može biti dosta korisno. Uostalom, politički
život Srbije u narednim godinama u velikoj meri zavisi baš od toga
koja će se od pomenutih grupa opština pokazati kao najverniji
model i preteča novog saziva republičke skupštine, koji
će verovatno biti izabran tokom 2005. Demokratska stranka u
svakom slučaju treba da prioritet pri sklapanju lokalnih koalicija
daje svojim bivšim, ne preterano korektnim saveznicima, izbegavajući
da ih izostavlja iz skupštinskih većina uz pomoć nekih
drugih stranaka, programski i kadrovski bližih Miloševićevom
režimu. Samo tako će mogućne suprotne postupke tih saveznika
moći da pred biračima nedvosmisleno predstavi kao vrhunsku
političku nedoslednost kakvu su već videli pri formiranju
Koštuničine vlade. I kaznili, naravno, dva puta tokom prvih
šest meseci njenog mandata.
|