Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Posle prvog kruga lokalnih izbora

   

Milan Sitarski

ŠTA SADA TREBA DA RADI DEMOKRATSKA STRANKA?

 Srbija poslednjih godina

Upravo održani lokalni izbori u Srbiji predstavljaju nastavak ubrzanog procesa formiranja i stabilizovanja političke scene, praktično započetog decembarskim parlamentarnim izborima 2003. Oni se mogu smatrati prvim, tj. formativnim izborima. Izbori 2000. to nisu bili usled svog referendumskog karaktera, pa uz istorijski čin smene autoritarnog režima nisu Srbiji doneli političku scenu na kojoj bi odnos snaga parlamentarnih stranaka bio realni odraz odnosa snaga u biračkom telu. Izrazita heterogenost tadašnje pobedničke koalicije DOS presudno je uticala da njena interna, predizborna raspodela poslaničkih mandata odlučujuće odredi raspored političke moći u periodu 2001. – 2004., bez obzira na realnu izbornu podršku stranaka. Kroz nekoliko neuspešnih krugova predsedničkih izbora (septembar-oktobar 2002., decembar 2002., novembar 2003.), mogli su se donekle uočiti grubi obrisi grupisanja birača oko glavnih političkih aktera i opcija, ali aktivna apstinencija bar jednog od relevantnih aktera u gotovo svakom od ovih čestih ciklusa veoma otežava detaljniju analizu.

Tek je decembar 2003. doneo skupštinski saziv koji makar po broju parlamentarnih stranaka podseća na zemlje sa stabilnijom političkom scenom od srbijanske. Raslojavanje nekadašnjeg „izvornog DOSa“ na tri velike struje okupljene oko DSS, DS i G17 Plus koje su zauzele polovinu skupštinskih klupa (uz oko 10% glasova „rasutih“ na manje članice te koalicije) i vidan porast uticaja stranaka koje nisu bile u njegovom sastavu – SRS kao novog stožera okupljanja pristalica bivšeg režima, kao i SPS i SPO, prilično žilavih ostataka najmoćnijih struja vlasti i opozicije Miloševićevog perioda – glavne su karakteristike rezultata poslednjih skupštinskih izbora.

Vladina većina koja je potom sastavljena pokazala se, uprkos mnogo manjem broju stranaka koje su je činile, takođe suviše heterogenom za ukus birača. Mada su sve njene članice (DSS, G17 Plus, SPO – NS, pa i SPS kao skupštinska podrška manjinskoj vladi) prešle dosta visok cenzus od 5% na nacionalnom nivou, njihove izrazite programske razlike i strastveni sukobi lidera tokom predizborne kampanje, pa i po formiranju vlade, do te mere su razočarali njihove birače da je vladin kandidat na junskim predsedničkim izborima Dragan Maršićanin bio tek četvrtoplasiran, sa nešto više od 13% glasova. Opozicioni kandidati Tomislav Nikolić (SRS) i Boris Tadić (DS) su, naročito u drugom krugu, podelili Srbiju po sličnom obrascu kao Milošević i Koštunica 2000., dok je debakl Maršićaninovog pokušaja da profitira iz centralne pozicije između njih u velikoj meri pospešen nenadanom konkurencijom koju mu je na tom terenu predstavljao novi učesnik u zvaničnom političkom životu – Bogoljub Karić. Pobeda Borisa Tadića kao ponovna potvrda generalnog pravca u kome se Srbija, uprkos kolebanjima, ipak kreće poslednjih godina, poslednji je krupan politički događaj koji je dominantno odredio rezultate ovih lokalnih izbora kao bitne faze u oblikovanju trajnije političke scene.

Demokratska stranka poslednjih godina

Pokušaću da odgovorim na dileme koje ti rezultati nameću pred sve bitne aktere u formi saveta upućenih jednom od najbitnijih – Demokratskoj stranci. Ova stranka je tokom devedesetih zauzimala neprikosnoveno drugo mesto u taboru opozicije autoritarnom režimu – iza SPO. Odbijanjem Draškovićeve stranke da stupi u pobednički DOS, DS se pojavila kao stranka sa ubedljivo najrazvijenijom infrastrukturom i najvećom dotadašnjom snagom u ovoj koaliciji. Usled toga je i dobila isti broj mandata na koalicionoj listi kao DSS, uprkos činjenici da je pred decembarske izbore za Narodnu Skupštinu 2000. potonja stranka uživala neuporedivo veću popularnost kod birača, u najvećoj meri „pozajmljenu“ od svog lidera i pobednika nad Miloševićem na saveznim predsedničkim izborima – Vojislava Koštunice. Pri raspadu „izvornog DOS-a“ oko nekoliko strateških pitanja istovremeno, DS se pokazala, u velikoj meri zahvaljujući političkom talentu i energiji tadašnjeg predsednika Zorana Đinđića, kao poželjniji saveznik od DSS-a za veliku većinu članica koalicije, od kojih mnoge nisu uživale značajniju podršku birača. One su se okupile oko DS u tzv. „krnji DOS“ čineći skupštinsku većinu koja je podržavala Đinđićevu i (posle njegovog ubistva) Živkovićevu vladu uprkos nedostatku većinske podrške biračkog tela.

Takvu poziciju DS je „platila“ decembra 2003. kada je njena podrška u biračkom telu svedena na „tvrdo jezgro“ stranačkih pristalica, tj. 12,7% glasova, čime je zauzela tek treće mesto iza SRS i DSS. To je značilo da se stranka morala odreći dotadašnje uloge izrazito dominantne snage u vladi Srbije, ali u kontekstu ukupnog izbornog rezultata njen skor ne bi mogao da se protumači kao nedvosmislen poraz. Pre svega zato što se i to jezgro njenih pristalica pokazalo kao dovoljno veliko da onemogući ostvarenje javno (pre izbora) iznošene Koštuničine namere – da novu vladu formiraju stranke koje nisu pripadale ni Miloševićevoj ni vlasti „krnjeg DOS-a“. Suočen sa takvom situacijom, lider DSS je plasirao alternativno rešenje kojim je radikalizovao poistovećivanje DS i SPS. Zahtevao je i od jedne i od druge stranke podršku manjinskoj vladi koju bi sastavile DSS, G17 Plus i SPO – NS, isključujući potpuno, uprkos skepsi koalicionih partnera, učešće DS u većinskoj vladi proporcionalno izbornom rezultatu. Traženu podršku je od socijalista i dobio, a protivljenje G17 Plus i SPO-NS se utišalo, čime su se stekli uslovi za formiranje aktuelne vlade. Predsednički izbori u junu su, međutim, pokazali da su birači to dodatno „kažnjavanje“ DS-a i njeno stavljanje u istu ravan sa Miloševićevom strankom doživeli kao preterano i neopravdano. Takav utisak je, uz pomenutu heterogenost vlade i vulgarne napade pojedinih funkcionera DSS-a na pokojnog Đinđića, presudno doprineo katastrofalno lošem rezultatu Maršićanina, dok je Boris Tadić sve te okolnosti efektno kapitalizovao kroz osvajanje najprestižnije funkcije u Srbiji.

Zanimljivo je da je novi predsednik DS izveo ovaj praktično munjeviti (4 meseca po gubitku vlasti) povratak stranke u vrh ovdašnje politike i preporod njene popularnosti uz radikalne kadrovske smene, ali bez isključenja i rascepa koje su joj mnogi analitičari pripisivali kao neizlečivu bolest. Njegova delatnost na funkciji saveznog ministra odbrane je svakako imala uticaja na otvaranje manevarskog prostora za ove uspehe, ali nije bez značaja i previd vladajućih stranaka da se poštovanje zakona, moralnost i ekspertsko znanje u politici podrazumevaju i da se isključivo na njima, pogotovo dok su u domenu retorike, ne može graditi politički program. U svakom slučaju, u takvom stanju je Demokratska stranka došla do upravo održanih lokalnih izbora.

Šta posle lokalnih izbora?

S obzirom na izrazitu heterogenost Srbije u socijalnom, demografskom, pa i političkom pogledu, nije lako dati zbirnu ocenu rezultata lokalnih izbora u celoj Republici. Zato ćemo opštine i gradove u Srbiji podeliti u nekoliko grupa imajući u vidu rezultate Demokratske stranke i mogućnosti za postizborne postupke koje joj njeni i rezultati ostalih stranaka otvaraju. Osnovni cilj je da se ovoj stranci preporuče obrasci formiranja lokalnih vlasti koji bi bili najdosledniji u smislu njenog dosadašnjeg političkog delovanja, ali istovremeno i najkorisniji i po nju i po skladan razvoj političkog života Srbije iz ugla njegovih mogućih tokova u narednom periodu.

U prvu grupu svakako spadaju opštine u kojima su većinu osvojili saveznici DS koji su u njenoj skupštinskoj većini i vladi bili do samog pada sa vlasti, ili ona može sa tim saveznicima da formira stabilnu većinu. Tu spadaju praktično samo opštine u kojima većina stanovnika pripada nacionalnim manjinama (od okružnih centara samo Subotica) tako da je u daleko većem delu Srbije ova stranka upućena na saradnju sa svojim sadašnjim protivnicima na državnom nivou.

U drugoj grupi su opštine u kojima je moguće formirati skupštinsku većinu od DS i njenih bivših saveznika iz nekadašnjih koalicija - prvobitnog DOSa i koalicije „Zajedno“. Ovu prilično brojnu grupu ćemo podeliti na dve manje, po kriterijumu - mogu li te stranke i bez DS formirati većinu sličnu onoj iz Skupštine Srbije, tj. bez saradnje sa radikalima, ili ne mogu. U veće lokalne parlamente u kojima je DS praktično nezaobilazna (negde i usled odlučnog odbijanja G17 Plus da sarađuje sa Karićevim Pokretom snaga Srbije), spadaju svakako skupštine gradova Beograda i Niša, kao i skupštine opština Sombor, Zrenjanin, Pančevo i Zaječar. Najveći problem bi među njima mogao da se pojavi u Zrenjaninu, gde je za formiranje većine neophodna saradnja DSS i LSV, što Koštuničina stranka a priori odbija.

U drugu podgrupu ćemo svrstati opštine u kojima stranke sadašnje vlade mogu zaobići DS formiranjem većine sa SPS ili PSS, mada se posle najnovijih izjava vođstva G17 pod time podrazumeva zaobilaženje i ove (na državnom nivou vladajuće) stranke. Tu spadaju skupštine Šapca (samo u slučaju da na takvo rešenje pristane SPO koji je imao zajedničku listu sa DS), Smedereva, Požarevca, Bora, Valjeva, Kragujevca, Užica (u slučaju privlačenja SDP u takvu većinu), Čačka, Kruševca i Prokuplja (takođe uz SDP). U svakoj od tih opština će se testirati sklonost vladinih stranaka da uspostave saradnju sa DS, pošto ih izborni rezultati nisu primorali da biraju između nje i radikala. Demokrate bi tu, možda i usklađeno sa G17, svakako trebalo da makar pre sklapanja takvih koalicija ostalih vladinih stranaka sa SPS i PSS ponude saradnju DSS-u, SPO-u i NS-u, mada nisu u mogućnosti da ih spreče u takvim namerama ukoliko su one čvrste.

U treću grupu spadaju opštine u kojima većinu ne mogu da formiraju ni udružene bivše članice DOSa i koalicije „Zajedno“, pa bi za izolovanje stranaka Miloševićevog režima bila neophodna saradnja sa PSS. Takve su skupštine Novog Sada, Kikinde, Sremske Mitrovice i Vranja, ali se verovatno ni u jednoj od njih neće dogoditi takav scenario s obzirom na pomenuto odbijanje saradnje DSS sa LSV i G17 sa PSS. U ovim će opštinama verovatno SRS i SPS uz pomoć DSS i PSS formirati vlast, dok će u skupštini Jagodine stožer ovakvog okupljanja biti Jedinstvena Srbija nastala iz Pelevićeve SSJ. DS bi, uprkos slabih izgleda da spreči ovakav razvoj situacije, morala da apeluje na svoje saveznike da prevaziđu nesuglasice i animozitete makar u takvim sredinama, da bi biračima bilo što jasnije objašnjeno na kome leži odgovornost za učešće nekadašnjih nosilaca autoritarnog režima u lokalnoj vlasti.

Slika Srbije posle lokalnih izbora je, dakle, veoma šarolika, ali praćenje odnosa snaga u pojedinim sredinama može biti dosta korisno. Uostalom, politički život Srbije u narednim godinama u velikoj meri zavisi baš od toga koja će se od pomenutih grupa opština pokazati kao najverniji model i preteča novog saziva republičke skupštine, koji će verovatno biti izabran tokom 2005. Demokratska stranka u svakom slučaju treba da prioritet pri sklapanju lokalnih koalicija daje svojim bivšim, ne preterano korektnim saveznicima, izbegavajući da ih izostavlja iz skupštinskih većina uz pomoć nekih drugih stranaka, programski i kadrovski bližih Miloševićevom režimu. Samo tako će mogućne suprotne postupke tih saveznika moći da pred biračima nedvosmisleno predstavi kao vrhunsku političku nedoslednost kakvu su već videli pri formiranju Koštuničine vlade. I kaznili, naravno, dva puta tokom prvih šest meseci njenog mandata.

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM