Branko Radun
KARIĆEVA TAJNA USPEHA
Otkud takav munjevit politički uspeh Bogoljuba Karića? Mnogi će
odmah reći da on: ima televiziju i bogatstvo, ali i ime koje
i vrapci na grani znaju. No to nije tako jednostavno jer npr.
Željko Mitrović sigurno ne bi imao takav uspeh. U pravu su
i oni koji kažu da je zaštićen jer ga niko ne napada jer
je bogat i ima uticajnu televiziju. Ali sve to ne objašnjava suštinu
Karića kao nove pojave na srpskom političkom nebu.
Može se reći da on kao relativno nov političar sebi privlači
velike mase onih koji su siti postojeće političke ponude.
Ovi političari koji se danas nude biračima su tu više
od desetak godina i po mišljenju većine nisu ni minimalno
zadovoljili narodna očekivanja. Ljudima je bilo dosta socijalista,
pa DOS-a, ali su se razočarali i u DSS. Još samo radikali
imaju oreol onih od kojih velik procenat stanovnika nešto očekuje,
iako se uz njih vezuju i određeni strahovi. Onaj ko bi govorio
slično radikalima patriotski i sa naglaskom na aktivnoj borbi
protiv kriminala i nezaposlenosti, a da pri tom nema žig onoga
ko se zamerio svetskim moćnicima ima u Srbiji veliku šansu.
To je otprilike i deo istine političkog uspeha vojislava
Koštunice, ali i Bogoljuba Karića.
Svi ili skoro svi postojeći političari su istrošeni, pa ljudi žele
nešto novo i drugačije. A novi ljudi teško da mogu biti anonimusi,
već oni koji su po nečemu poznati. Često se čuje
da ljudi van politike koji su se ostvarili imaju šansu, npr. kao
košarkaš Vlade Divac. Osim toga danas više ne prolaze političari
koji samo pričaju o reformama već oni koji svojom biografijom
pokazuju da su u stanju da konkretno urade nešto u tom pravcu.
Ljudi sve više poštuju one koji imaju neke rezultate iza sebe,
poput onih koji su stekli veliko bogatstvo ili veliku slavu, a
sve gore mišljenje imaju o političarima starog kova. A i
globalni je trend da su sve više popularniji biznismeni, sportisti
i glumci od klasičnih političara. Uzmimo samo za primer
uspeh Berluskonija u Italiji ili Švarcenegera u Kaliforniji.
Odlični izborni rezultati
Bogoljuba Karića mogu da znače mnogo toga. Prvo da su
ljudi ubeđeni da on ako sposoban poslovni čovek koji
može da ponudi nešto realno zemlji. Ako je uspeo da se obogati
i stvori privrednu imperiju, rezonuje prosečan građanin,
verovatno je sposoban i da Srbiju izvuče iz krize. On može
bolje nego političari, ubeđeni su mnogi, da privuče
strane investicije a naročite naše dijaspore. Ako bi on pobedio
na izborima, angažovao bi se na polju privlačenja stranih
investicija i zapošljavanju milion nezaposlenih. On kaže da postoji
pet hiljada naših milionera, i da bi ako bi oni svoje novce uložili
u Srbiju to dovelo do privrednog preporoda.
Uspeh Karića pokazuje da
je on, pored svoga bogatstva i televizije kao važnih aduta, bolje
od drugih osetio šta je glavni problem srpskog društva 2004. godine.
To više nisu prazne patriotske priče ili mahanje Evropom
pred nosom srpske sirotinje ili priče o zakonima i ustavu
[1]
, već ekonomsko-socijalno propadanje iz
koga je jedini izlaz pokretanje svih nacionalnih snaga i institucija
u pravcu privrednog oporavka i preporoda. Karić je prirodno
kao privrednik potencirao ekonomske teme i time primorao i druge
predsedničke kandidate da se i oni okrenu toj problematici.
Iako je navodno ekonomija van opisa posla predsednika Srbije on
itekeko posredno može da utiče (pozitivno ili negativno)
na privredni život. Ono što je još bitno u njegovom predizbornom
nastupu je da je on ekonomizam spojio sa patriotizmom – da privredni
preporod predstavlja pobedu Srbije, što je tačno. On je jednostavnim
rečima govorio o ekonomiji, o tome kako je moguće preporoditi
zemlju, pokrenuti privredu i zaposliti ljude. I ne samo to da
narodski govori, iako to nekima zvuči previše seljački,
već izgleda i ubedljiv. Zato jer reči dolaze iz usta
čoveka koji je stvorio privrednu imperiju i koji je brižljivo
više od deceniju negovao imidž velikog srpskog domaćina.
Zašto bi ljudi, a tako razmišljaju mnogi, verovali kojekavim profesorima
i "ekspertima" poput Labusa i Dinkića, koji nikada
ništa u privredi nisu ni radili ni stvorili (a obaška nisu dali
ni teorijski i stručan doprinos), naspram Karića koji
ima mnogo praktičnog iskustva. Ako su neki i verovali intelektualcima-pričalicama
poput Đinđića koji su samo pričali o reformama,
to danas više nije slučaj. Zasićenost reformskim frazama
je pripremila teren za uspeh jedne proste i uverljive privredne
priče koju govori Karić (Velja Ilić, pa i Nikolić).
Politika kao veština mogućeg
predstavlja pre svega sposobnost komunikacije sa narodom, a to
znači uverljivo govoriti narodnim jezikom
[2]
i o najvažnijim
problemima društva. Ili barem da izgleda kao takva. Komunisti
su obećavali rešavanje pitanja bede i nepravde i zato su
dobijali podršku masa. Milošević je se uverljivo nametnuo
kao onaj koji će rešiti kosovsko pitanje i ukupno nacionalno
pitanje u zemlji koja se raspada po svim šavovima. Đinđić
se sa još manjim uspehom predstavljao kao onaj koji reformiše
i evropeizira Srbiju. Njegov imidž aktivnog i uspešnog čoveka
je imao samo jednu manu – nije bilo nikakvih rezultata tog nametljivog
aktivizma, barem ne onih koji su vidljivi golim okom. Ali opet
uspeo je da ostane upamćen barem kod jednog dela urbane javnosti
kao čovek od akcije, i kao onaj koji je barem nešto pokušavao.
Tako i Karić ima imidž ćoveka koji je uspeo da stvori
bogatstvo i koji bi svojim znanjem i vezama mogao mnogo pomoći
i privrednom oporavku Srbije. Što se tiće veštine komunikacije
Karić ima efektan i energičan nastup, lako uspostavlja
kontakte, a i uspeva mnoge da šarmira. Neko mu uzima kao manu
južnjački akcenat, dok on u narodu i naročito na jugu
Srbije može biti itekako prednost.
Danas ljudi opravdano doživljavaju
tragičnu socijalnu i ekonomsku situaciju kao rak-ranu društva.
Oni koji to ne vide, žive u nekoj svojoj virtuelnoj Srbiji. Tako
oni koji insistiraju na mitskoj "Evropi" ili metafizičkoj
ustavnosti i institucionalnosti (što je prioritet za samo 3% građana),
promašuju temu današnjih srpskih izbora. Pored takvih lako je
radikalima koji govore o obračunu sa kriminalom i zapošljavanju
miliona radnika ili o hlebu od tri dinara ili o kreditu za traktor
da osvoje milion glasova. Čak se i neko vreme jedan deo javnog
mnjenja nadao da promovisani imidž Đinđića kao
čoveka koji rešava konkretne privredne i društvene probleme
ima barem minimalnog uporišta u realnosti. Danas još samo zaluđenici
"reformizma" veruju da je Đinđić nešto
značajno učinio ili da je bio u stanju da preporodi
privredu i društvo. Zbog takve tragične privredne situacije
i razočaranja u intelektualne kvazireformiste uspešni ljudi
poput Karića (ali i npr. Majkl Đorđević) koji
ponude program i viziju razvoja imaju velike političke šanse
u budućnosti.
Izbori 2004. su opet postavili
pitanje ko je u stanju ili ko izgleda da je u stanju da pomogne
Srbiji da stane na noge? Toma Nikolić na čelu odlučnih
radikala je sa pravom favorit, jer se do sada nametnuo svojom
jednostavnom i relativno ubedljivom pričom o tome kako bi
on preporodio srpsko društvo. On je, rekli smo pokazao ubedljivu
oštrinu i narodski jezik u nastupu tako da mnogi veruju da bi
zbog toga radikali bili u stanju da se obračunaju sa kriminalom
i da pomognu privredni oporavak tako da se pobedi nezaposlenost
i siromaštvo. A Karić je upravo sa kampanjom u kojoj ključnu
ulogu imaju "lanci i katanci" očitao (doduše vrlo
grubo i ne bez šarma) lekciju o političkom marketingu u "postreformskoj"
Srbiji skoro svim drugim kandidatima. On je vrlo pametno ignorisao
dosadno-jalovu priču o tome kako u domen predsednika ne spadaju
ekonomski poslovi. Ako i ne spadaju u opis njegovog radnog mesta
to ne znači da se on tim pitanjima na ovaj ili onaj način
ne treba ili ne može baviti.
Ono što razlikuje kampanju Nikolića
od Karićeve kampanje je naglašeni ekonomizam. Tomina kampanja
je više državničkog i socijalnog karaktera, dok Karić
pogađa u centar – u pitanja nezaposlenosti i siromaštva.
On je, pored Tadića
[3]
, dobar primer kako se u Srbiji vodi uspešna
kampanja američkog tipa. Karić je za razliku od svih
drugih kandidata krenuo po Srbiji, obilazio gradove ne razdvajajući
se od svoje supruge, što je američki stil, ali pametno primenjen
u srpskim uslovima. Time je povezao tri izuzetno važne stvari:
ekonomiju – Srbiju – porodicu. On je mudro povezao privredni
preporod sa nacionalnim i porodičnim. Tako Snaga Srbije
deluje ubedljivije od drugih slogana predsedničkih kandidata
jer se potvrđuje i njegovim patriotizmom, poslovnim uspehom
i negovanjem kulta porodice. Time je Karić, iako autsajder
koji neće ući u drugi krug samo zato što je bio bez
političke podrške, pokazao šta je to pozitivna politička
kampanja i koje su teme o kojima se mora govoriti u Srbiji 2004.
bez obzira koji su izbori u pitanju. Da je krenuo u kampanju koji
mesec ranije, verovatno bi ušao u drugi krug i bio mnogo opasan
protivnik u velikoj meri sada precenjenom favoritu Nikoliću.
Ovako možemo samo da čekamo koji kako će uspešan rezultat
na izborima imati uticaj na političku budućnost BK
[4]
.
Uspeh Karića je pre svega
u uverljivom potenciranju teme o narodnom kapitalizmu, nacionalnoj
ekonomiji i protekcionističkom pokretanju privrednog razvoja,
što je u velikoj meri zamena dosadašnje MMF-ovske (DOS-a i G-17)
nerazumne liberalizacije tržišta koja znači propast domaće
preslabe privrede. Ovi izbori konačno dovode do pitanja urgentne
i strateške potrebe da se država angažuje na spasavanju privrede,
a ne da liberalistički ignoriše pozive u pomoć privrede
u ropcu. Tako su Velja Ilić i Karić demonstrirali narodnu
želju (ali i mišljenje stručne javnosti koju su ignorisali
u DOS-u i G17) da se država aktivno i protekcionistički angažuje
sa ciljem oporavka privrede i razvojne strategije (što samo neznalice
mogu nazvati povratkom "na staro"). Veliki uspeh Šešelja
1996. na izborima duguje jakoj socijalnoj retorici i priči
o javnim radovima. Priča o srpskom Nju dilu mnogima uliva
tračak nade da je moguće nešto uraditi u ovoj socijalno
– ekonomsko beznadnoj situaciji.
Na različite načine
imamo kod više kandidata govor o privrednom protekcionizmu ili
"narodnom kapitalizmu"
[5]
ma šta to konkretno značilo. Kod Šešelja
(a sada Nikolića), Karića i Velje Ilića je on maglovit
i intuitivan, bez teoretske osnove i detaljnih razvojnih programa
i strateških pravaca. Ali se ipak razmišljalo u pravom pravcu.
Čak i ekonomski lobisti poput Dragaša privlače veliku
pažnju zahvaljujući oštroj kritici liberalnog programa (DOS-a
i G17) nemešanja u privredni život i otvorene želje da se država
angažuje na projektima razvoja i zapošljavanja. Govoreći
upravo o tome Karić je, i pored sve nespretnosti i grubosti
u pojavi, napravio iznenađenje kola, jer je kao autsajder
i bez političke podrške vlade ili opozicije (barem jedne
ozbiljnije partije ili institucije) uspeo da osvoji znatan broj
glasova. To nam govori da je on u svom nastupu, u onome što je
govorio i kako je govorio pogodio ono što su ostali kandidati
ili zanemarili ili potpuno ignorisali. To znači da ma ko
god pobedio na predsedničkim izborima i ma koja koalicija
vladala Srbijom u narednom periodu mora da prihvati pouke ove
kampanje. A to su potreba za aktiviranjem države u službi privrednog
oporavka i preporoda, a u tu svrhu privredni protekcionizam, stimulacija
proizvodnje i izvoza, kao i aktivno privlačenje stranih investicija.
U svemu tome je podbacila i Miloševićeva, a još više Đinđićeva
vlada. Ako gospodin Koštunica želi da ostane na vlasti i da ostvari
svoje planove ustavne i državne reforme, mora paralelno sa tim
i da krene putem smanjenja javne potrošnje i strateški stimulisane
privredne ekspanzije kojom bi se otvorilo stotine hiljada radnih
mesta i tako rešila kritično socio-ekonomsko stanje srpskog
društva.
[1]
Mi ovde ne želimo da potcenimo značaj
ustava i zakona, kao i institucija države već samo da to
sve običnom čoveku koji ili
nema posao ili strahuje da ga ne izgubi u "tranziciji"
ne znače mnogo. Naravno da je svaki privredni preporod
utemeljen na jakoj i stabilnoj državi,
to jest na zdravim institucijama, ali je to običnim ljudima
ili apstraktno ili suviše daleko. Ali što se tiče same
rasprave o odnosu privrednog rasta
i institucija, nema dokaza da postoji korelacija između
demokratije i ekonomskog uspeha. Postoji niz društava koja su
demokratskija od drugih ali i privredno
neuspešnija od njih, kao i obrnuto. Kina je primer kako se krenulo
u privrednu ekspanziju bez demokratizacije, liberalizacije i
privatizacije, a opet u zemljama istočne Evrope imamo primere
kako su demokratizovana društva privredno i civilizacijski propala
u vrtlogu bede i korupcije. Ono što je zajedničko svim uspešnim
društvima, kako demokratskim tako autoritetnim je da imaju sposobnu
vladu koja ima autoritet i deluje nezavisno od
spoljnih uslovljavanja (npr. od MMF-a). Kao primarni faktor
privrednog preporoda uvek pokazuje jaka i patriotska vlast koja
ima nacionalnu strategiju ili nešto što podseća na to.
[2]
Uverljiv nastup pretpostavlja čoveka koji govori narodnim jezikom
i koji govori ubedljivo. A druge može
ubediti samo onaj koji i sam veruje u ono što govori.
U tom smislu su Karić i nikolić
dva ubedljiva kandidata, dok je ta ubedljivost kod Tadića
stvorena veštom kampanjom. Maršićanin jednostavno
nije imao ni nastup, ni prepoznatljivost,
ni uverljivost. Što se toga tiče Maršičanina ovo je
konačni slom izborne matematike po kojoj jedan bezličan
kandidat mora da dobije zbir glasova onih političkih snaga
koje ga kandiduju ili podržavaju (DSS,
G17, SPO-NS). Naše javno mnjenje (a
i javna mnjenja drugih zemalja) je izrazito personalističko.
Ljudi pre svega i iznad svega glasaju za konkretne ljude, a ne apstraktne
programe. Osim ovoga prekratka kampanja za prilično
"novog" vladinog predsedničkog kandidata, loša
kampanja, slab uticaj vlade na medije
i očigledna opstrukcija koalicionih partnera (pre svega
G17) su doprineli žalosnom rezultatu Maršićanina. Vlada,
a naročito DSS toliko loše stoje u medijima, da se često
pitamo da li su vlast ili opozicija.
Vladajuća većina je raspisala izbore u situaciji kad
veći deo medija sabotira vladu i sve njene poteze unapred
diskvalifikuje, pa je i to uticalo na
smanjenje broja onih koji glasaju za njenog kandidata.
[3]
Uspeh Tadićev uspeh na
izborima ima i drugih sličnosti sa uspehom Bogoljuba Karića.
On jeste bio političar DOS-a, ali
van one ekipe koja je vezana za korupcionaške skandale. On
je isto tako prilično novo lice u politici, i stoga ne
pohabano. Čuvali su ga od svih negativnih konteksta i veza sa DOS-ovim režimom. On
je uspeo da se prikaže kao naslednik politike Đinđića
(što je manipulacija o kojoj smo govorili u tekstu "Boris
Tadić – politička barbika" www.nspm.org.yu
), a sa druge strane bez repova koji su se vukli za Đinđićem
i njegovom ekipom u vladi. Kao i Karić
i Tadić ulazi u kampanju bez ozbiljnih osporavanja i ličnih
negativnih poena. Niko do sada nije oštro napao i ugrozio
tu povoljnu Tadićevu poziciju (ni iz radikalskog ni iz vladinog tabora) niti njegov rad kao
ministra odbrane za šta je bilo dosta povoda. Vladajuća
koalicija nije imala medijsku snagu da se odupre propagandi
ove dvojice kandidata koji očito znaju kako se "kupuju"
mediji. Obojica dobijaju podršku i kao reformiste - "evropejci",
ali i kao "neuprljani" opozicionari koji istovremeno
imaju velike i skupe kampanje. Kad se sve to skupi zajedno sa Tadićevom prijatnom spoljašnjošću on zaista predstavlja
ozbiljnog protiv kandidata Tomi Nikoliću. Osim toga nije
loš ni u TV duelima koji su dobro "pripremljeni", pa
i tu može pokupiti značajne poene.
[4]
Posle izbornih rezultata Karić
lako može formirati jednu partiju koja bi ušla parlament. On
to već čini, a sa kakvim uspehom videćemo. Ali
i ako uspe da napravi nešto sto izgleda kao partija njemu fali
ta politička infrastruktura. Kariću je potrebna ozbiljna
partija, a nekim partijama je potreban vođa. Smatramo da
bi on mogao da, govoreći poslovnim jezikom, se integriše
npr. sa socijalistima i tako stvori respektabilnu političku
snagu. Na primer da je na izborima izašao sa podrškom socijalista
i nekih manjih partija (pričalo se i o dilu Karić
– Ilić), ali i poznatijih javnih ličnosti gospodin
Karić se mogao naći i u drugom krugu, gde bi zaista
bio neugodan protivnik Tomi Nikoliću jer je jedini koji
mu je ozbiljno zašao u biračko telo. Osim toga ovde ne
bi upalila klasična radikalska antirežimska priča,
jer Karić nije deo vladajuće garniture, niti je to
bio. Ispada da je vlada kao jedinog protiv kandidata Nikoliću
i Tadiću (pored Koštunice) mogla izbaciti kao nestranačkog
kandidata Bogoljuba Karića. Naravno za ovo je bilo potrebno
mnogo više političke kreativnosti i fleksibilnosti no što
to vladajuća koalicija ima. Uspon Karića može preko
mogućih novih parlamentarnih izbora prekomponovati političku
scenu gde će biti moguće svakojake kombinacije.
[5]
Karić kombinuje stavove o protekcionizmu
koje promoviše Toma Nikolić, i pomoći države privredi
koja je slična priči Velje Ilića o javnim radovima
sa prozapadnim stavovima o uključivanju u NATO za koji
se zalažu pre svih Tadić, ali i G17 i SPO. Tako je Karić
vešto kombinovao popularne stavove vlasti i opozicije, "demokratskog"
i "patriotskog" bloka i dobio glasove jednih i drugih.
Ovim je izrazio želju prosečnog stanovnika srbije da se
i zaštiti privreda i pokrene proizvodnja sa potrebom da se još
bliže vezujemo sa Zapadom. Narod bi hteo kako se kaže "i
jare i pare". Smešna ideološka izjava Labusa o tome da
su partije "miloševićevog režima" dobile oko
52% birača (u šta ubraja i glasove za Karića) pokazuju
kako srpski intelektualci ne mogu da se otresu davno prevaziđenih
podela i jalovih stereotipa.