Branko Radun
IZGUBILI SMO KOSOVO ZBOG "KLAUZEVICA"
Mnogima se ovakav naslov može činiti smešan,
ali pored toga što želimo nešto da kažemo njime, on je i jedan
od načina da se privuče pažnja čitaoca. I pored
znatnog posrednog (preko Marksa) i neposrednog uticaja Klauzevica,
mi nismo mislili samo na njega nego na sve one koji slično
mehanički i kvantitativno misle u vezi strategije i time
dovode upravljače u zablude i pridonose porazima. Reč
je o tome da se strategija uopšte svela na direktan i grub pristup
i vojnu snagu kao osnovno sredstvo, a često se ovaj romantični
pogled svodi na "veliku bitku" kojom se dobija rat.
To nekad može biti i tačno, ali nikada nije korisno tako
razmišljati. Čak i Amerikanci koji tradicionalno sve promišljaju
u kategorijama "tvrde moći" (vojna, politička
i ekonomska
[1]
) njoj od nedavno kompromisno dodaju i komponentu
"meke moći" (medijska, ideološka, kulturna...).
[2]
Izraz te klasične grube jednostranosti
je i ono anegdotsko Staljinovo
[3]
pitanje, na primedbu da se papa neće složiti
sa njegovom idejom posleratnog uređenja Evrope: "A
koliko papa ima divizija?"
[4]
"Power politics" (Hans Morgentau)
je izraz kvantitativne ideje moći u zapadnoj kulturi, ali
i uprošćavanja koja vrše učenici ionako kvantitativno
orijentisanih mislioca poput Makijavelija, Adama Smita, Marksa
i već prozvanog Klauzevica.
Ali šta je moć ako nije, ili ako nije prvenstveno
vojna i ekonomska snaga? Ona je pre svega duhovna i idejna kategorija.
Moćan je onaj koji veruje da ima misiju u svetu, onaj koji
okuplja druge da ga slede i stoga ima autoritet. On u skladu sa
tim kao sredstva (ali i ciljeve po sebi) razvija "tvrdu"
komponentu moći. Tako često spominjana američka
vera u njihovo moralno vođstvo u svetu je kompleksna kategorija
moći. Kao izraz arogantnog mesijanizma zapada
[5]
i kao takva duhovna i teško merljiva kategorija.
Ali ako ta vera pokreće Ameriku na vojne intervencije i "širenje
demokratije" onda ona zaista postaje realan faktor moći
kao pokretač zapada ka dominaciji na globalnom nivou.
Iz ovog gore rečenog možemo izvući zaključak
kako nas je zapadni koncept kvantitativne moći ili "koncept
interesa definisan kao moć" (Hans Morgentau) i sa
zapadne i sa naše strane preskupo koštao u tragičnoj istoriji
XX veka. Zapadni stratezi su zato često bili skloni da potcene
siromašan i mali balkanski narod srpski pa su na njega olako više
puta udarili u prošlom veku. Iako su posle govorili da su se prevarili
u procenama, velika je šteta i po njih a još više po nas učinjena.
[6]
Srpska snaga nije bila u "tvrdoj moći"
već u nacionalnoj ideji "vaskrsa Srbije" koja je
pokretala ljude tokom vekova hajdučkog otpora i ustanaka
s početka XIX veka.
Dok smo verovali u svoju slobodarsku misiju mi smo
bili vitalan narod i sposobni da vodimo uspešnu borbu i sa neprijateljem
koji je u "tvrdoj moći" bio stotinama puta nadmoćniji.
Tako je Napoleon odao priznanje Karađorđu kao najvećem
vojskovođi epohe jer se uspešno bori protiv imperije koja
se prostire na tri kontinenta sa seljačkom vojskom i topićima
od trešnjevog drveta. Tada Srbi nisu razmišljali kvantitativno,
već su vodili srčano ustaničku borbu koristeći
prednosti manevra, zasede i iznenađenja. U XX veku smo na
tim narodnim temeljima uspeli da stvorimo državu i kakvu-takvu
ekonomiju. Jugoslavija koja je po površnim merilima bila ostvarenje
srpskih ideala i izraz "tvrde moći", zapravo je
urušila duhovne i vitalne energije izgrađene na vekovnoj
tradiciji i iskustvu. Ispod površ(i)ne srpske "tvrde moći",
odnosno, vojno-ekonomske dominacije na području oslobođenog
Kosova, se gubilo na mnogo vitalnijim frontovima: duhovnom, nacionalnom
i biološkom.
Albanci su već posle Prvog svetskog rata osporili
pravo Srbima i njihovoj državi da vladaju Kosovom kroz svoje pobune.
Mi smo gajili iluziju da je samo važan prostor koji kontrolišemo,
ali i rasipanjem nacionalnih snaga na vođenje jugoslovenske
i šire politike mi smo neprekidno slabili. Osim romantičnog
direktnog vojnog pristupa ili palijativnih mera srpske vlasti
nikada nisu imale neku razumnu i dugoročnu strategiju za
Kosovo. Ono je i u staroj i u novoj Jugoslaviji bilo gurano pod
tepih i ignorisano kao velik problem. Onda je došla tragična
1941-a gde su Albanci uz tada moćne zapadne sile uspeli da
ostvare barem privremeno svoj nacionalni program i ubiju i proteraju
mnoge Srbe. Tada je, kao i zločinima Albanaca nad Srbima
sa početka XX veka, došlo do promene etničke ravnoteže.
Onda je došla titoistička vlast, protiv koje
su Albanci gerilski borili kao i protiv stare Jugoslavije posle
Prvog svetskog rata (ali i 1913. u Kraljevini Srbiji). Nova revolucionarna
vlast je 1944-1945 surovo ugušila "kontrarevolucionarnu pobunu"
i Kosovo se spolja primirilo. Dve decenije je postojao strog i
totalitarni režim "tvrde moći" nad svima, a naročito
nad nepokornim Albancima oličen u titoisti Rankoviću
i njegovoj UDB-i. Ovo je samo stvorilo privid stabilnosti i mira,
jer se opet sve svelo samo na vojno-bezbednosnu dominaciju. Ispod
površine su se za to vreme odigravali procesi koji su menjali
sliku stanja na Kosovu. Albanci su ostvarili etničku dominaciju,
obrazovali su svoju elitu i postepeno "maršom kroz institucije"
dobijali pozicije u pokrajini i na saveznom nivou. Sa padom Rankovića
i raspuštanjem bezbedonosne kontrole (što je pogubno kao i prethodna
hipertrofija "tvrde" kontrole) došlo je do preuzimanja
vlasti od strane Albanaca. Oni su sprovodili tihi teror nad Srbima
i drugima (niko ne spominje iseljavanje Turaka pod pritiskom)
strategijom sukoba "niskog intenziteta". Vlast u Srbiji
je bila anacionalna, nepatriotska i nesposobna da išta uradi po
ovom pitanju. Još gora situacija je bila posle smenjivanja "srpskih
liberala" u Beogradu i Novom Sadu početkom sedamdesetih,
kada je na vlast došla ekipa najgorih poltrona, nesposobnjakovića
i Titovih kolaboracionista. U tu ekipu komunističkih beskičmenjaka
i podlaca spadaju omraženi "autonomaši" u Vojvodini,
a i Draža Marković i Stambolići
[7]
u Beogradu. I opet je na delu bila kombinacija
iluzije da mi držimo pod kontrolom Kosovo sa željom da se proterivanje
Srba ignoriše kao problem. Kada je nasilje buknulo 1981. one su
tako proglašene "kontrarevolucijom" podstaknutom od
staljinističkog režima u Tirani.
Sa propadanjem titoističke strukture savezne
države i slabljenjem ideološke stege u društvu sredinom osamdesetih
je došlo do javnosti sa zakašnjenjem od više decenija ono što
se dešava na Kosovu. Pored toga raspad Jugoslavije je učinio
akutnim pitanje Kosova. Albanska vlast je tražila da i Kosovo
postane republika a tako i formalno ravnopravan igrač u konfederalnoj
zajednici koja klizi ka raspadu. Pred rukovodstvo u Beogradu se
postavljalo pitanje da li će mirno gledati proterivanje preostalih
Srba i otcepljenje Kosova, ili će probati nešto da učini.
Stambolić i njegov klan "komunista humanista"
su odgovorili da se tu ništa ne može, i da mogu apelovati na albanske
komuniste na vlasti na "kritiku i samokritiku". Po njemu
stvar se može rešiti samo beskrajnim raspravama i jalovim pregovorima.
On je bio i u pravu - u međuvremenu bi Srba tamo nestalo
pa bi i nestalo samog problema. Slično je rezonovao i Mićunović,
profesor šesdesetosamškog "crvenog univerziteta", kada
je par godina posle toga papagajski ponavljao da je "Kosovo
demokratsko pitanje" ne objašnjavajući detaljnije kako
bi to zaustavilo progon Srba i otcepljenje Kosova.
Sa druge strane mnogi su mislili da se nešto mora
i treba preduzeti. Jedan od onih koji su verovali u to i obećavao
brzo rešenje je bio Slobodan Milošević. Partijsko-državni
vrh se između defetističkog Stambolića i agilnog
i odlučnog Miloševića opredelio za ovog drugog jer im
je izgledao kao neko ko ih može održati na vlasti i "smiriti
situaciju na Kosovu". On je to doista i pokušavao ali opet
sa "tvrdom moći", sa okosnicom "srećne
koalicije vojske i policije", potpuno zanemarujući
rad na pridobijanju delova albanske elite i jačanju srpske
zajednice. I pod njegovom rigidnom i formalnom kontrolom su se
Srbi iseljavali, a Albanci brojčano rasli a njihova elita
korumpirajući lokalne i beogradske moćnike i finansijski
jačala naročito kroz šverc oružja i droge. Opet nas
je mnogo stajala iluzija vojno-političke dominacije, koja
je bila samo potemkinovska fasada ispod koje smo mi na svim vitalnim
frontovima gubili (duhovno, biološki, idejno, medijski, lobistički,
ekonomski…).
Decenije podzemnih procesa
[8]
su na kraju dovele do toga da se Albanci bore
da i u političkoj sferi realizuju ono što su ostvarili i
na drugim frontovima. Tako je sredinom devedesetih režim insistirao
na produžavanju jednog neuspešnog pokušaja pacifikovanja Albanaca.
Propuštene su prilike da se ostvari kakav-takav dogovor sa Amerikancima
i Rugovom, i ali i da se ojača i učini kompaktnom srpska
zajednica u pokrajini. Ništa se nije radilo, a vreme je radilo
za drugu stranu. I tako je počela prvo teroristička,
a posle i ustanička strategija OVK. Tokom 1998. oni su sa
samopouzdanjem krenuli ne samo gerilski da napadaju, već
i da osvajaju teritorije. Direktno sučeljeni sa našim snagama
(crvene beretke – policija – vojska) nisu imali šanse pa su zbrisani.
Tada su oni prvi put krenuli direktno u otvorenu borbu i bili
poraženi. A naša strana je opet gajila iluziju da se ta stvar
može rešiti isključivo direktnim sukobom sa njihovim terorističkim
i paravojnim snagama. Ne samo što je zapad prvo ispod žita, a
posle i otvoreno podržavao vojne akcije OVK pa time onemogućio
mirovni proces, već i u tome što se zapostavlja i danas osnovna
istina da se do mira može doći samo kroz dogovor predstavnika
dve zajednice. Onda je došla 1999. sa ultimatumom u Rambujeu koji
je američka strana sročila da bude odbačen od Beograda
i da bude iskorišćen kao "pravedan povod za rat".
Sada skoro četiri godine posle bombardovanja
i gubitka Kosova mi nemoćni (što realno, što vezani ideološkim
okovima) gledamo epilog srpske tragedije kroz pogrom i progon
ostataka našeg naroda. Ivana Žigon je mudro primetila da je bilo
potrebno da se desi nešto ovako zaista strašno pa da Srbija postane
svesna tragične realnosti koju godinama potiskuje iz svesti
i da konačno reaguje. Da zaista, u vreme vlasti DOS-a se
kao i kod nekih prethodnih režima ignorisala kosovska drama. Pred
smrt je pokojni premijer Đinđić pokušao da internacionalizuje
kosovsko pitanje jer je shvatio da će ono opet biti moneta
za potkusurivanje Amerike sa muslimanskim svetom, jer je Amerika
kretala u novi "krstaški" rat na Irak, ali sa željom
da se na nekom drugom mestu iskupi muslimanima i pokaže kako ona
nije protiv islama u celini. Ali on se toga setio prekasno i bio
je usamljen – ignorisan i od zapada kome je učinio mnoge
usluge, ali i od političke opozicije koju je marginalizovao.
Posle njegove tragične smrti nova vlada je učinila potpuni
zaokret u odnosu na njegovu diplomatsku inicijativu za Kosovo.
Još dalje od toga je otišla DS kada je za predsednika izabrala
Tadića. Novoj vladi je za razliku od Živkovićeve i većeg
dela mandata Đinđićeve Kosovo od početka definisano
kao prioritet, a poslednji tragični događaji su pored
toga istakli neophodnost brze akcije.
Ali i pored toga što je Kosovo postalo prioritet
i što postoji volja da se nešto uradi i vlada Vojislava Koštunice
i pored nada koju u nju polažemo vidimo boluje od jednostranog
sagledavanja politike (primarnost "tvrde moći"
i direktne sile), doduše u negativnom smislu. Naime dosadašnje
srpske vlasti su pokušavale da stvar reše vojno-političkim
i palijativnim merama, i nisu uspevale jer nisu koristile i druge
metode i strateške pristupe. Ova vlada, kao i Miloševićeva
posle pada Kosova 1999. u ruke NATO-a, ali i Đinđićeva,
pošto nema mogućnost za vojno-policijsku akciju, odustaje
skoro od bilo koje metode borbe,
[9]
osim što misli da rešenje može doneti natovska
"tvrda moć". Naša strategija se danas svodi na
javne "patriotske" mitinge i "oštre proteste"
vlade zapadnim silama. Mi ne sumnjamo da je ideja vlade o rešavanju
pitanja Kosova loša, već samo da nije odlučna i hrabra
i da nije potkrepljena jačom pregovaračkom pozicijom
potrebnom da se ostvari. Dovoljno je samo pročitati Domanovićevu
"Stradiju" u kojoj se razotkriva mirotvorački defetizam
i nesposobnost naše elite da išta značajno učini u situaciji
u kojoj tadašnji Arnauti (kod njega "Anuti") ubijaju
i progone naše civilno stanovništvo.
Naša srpska "strategija" za Kosovo se zbog
zaslepljenosti "Klauzevicem" svodi na dve žalosne krajnosti:
ili otvorena vojno-policijska akcija ili ništa (t.j. "oštri
protesti" i insistiranje na "principima"). Između
ova dva opasna ekstrema se nalazi prava politička strategija
sa mnoštvom metoda i akcija različitog intenziteta. Žalosne
pouke iz XX veka nas moraju naterati da formiramo realnu i uravnoteženu
strategiju koja bi izbegavala opasne krajnosti koliko je to moguće.
To znači da vojska i borba nisu jedino sredstvo kako to kod
nas zamišljaju i oni koji su im olako skloni i oni koji im se
ideološki protive. Osim direktne vojne intervencije, koja je u
klasičnom obliku nemoguća, mi možemo delovati na mnoštvo
načina na različitim "frontovima". Pored klasičnog
sukoba u klauzevicevskom smislu koji traži otvorenu bitku sa neprijateljem,
postoje i "posredna strategija" ("indirect approach"
Lidela Harta), "specijalne operacije", "sukob niskog
intenziteta", ekonomski pritisak, obaveštajne operacije,
medijski rat, "two track" diplomatija i sl.
Na osnovu ovoga rečenog mi verujemo da se može
i sa postojećim ograničenjima voditi koliko toliko strateška
borba za naše pozicije na jugu (jer nije samo u pitanju Kosovo
već i šire). Moguće je, ako ne javno, a ono tajno, i
sa odobrenjem zapada ili bez njega, poslati grupe specijalaca
u civilu da zaštite naše stanovništvo. Uslov za ikakvu promišljenu
akciju je formiranje obaveštajne strukture na jugu, ali i u drugim
zemljama koje mi sada jedva da imamo. Moguće je izvršiti
ograničenu vojnu mobilizaciju kao vid pritiska na sve učesnike
u tom konfliktu. Možemo se služiti iskustvima (pa i saradnjom)
Izraela koji je hapsio u drugim zemljama zločince nad njihovim
narodom. A pre svega je nužno preseći sredstva finansiranja
albanske mafije i ekstremista, a to su putevi šverca narkotika
kroz "rat protiv droge" i formiranjem balkanskih snaga
za borbu protiv terorizma i narkokartela.
Pored hitnog spasavanja
onih što su ostali na jugu, potrebno je uraditi kompleksne programe
podrške opstanku srpskih enklava (politički, ekonomski, bezbednosni,
medijski, kulturni…). I u ovome možemo koristiti iskustvo Izraela
koji je izgrađivao svoja naselja kao samostalne vojno-ekonomske
jedinice u neprijateljskom muslimanskom okruženju. Jačanje
postojećih i izgradnja novih naselja sposobnih za odbranu
i ekonomski opstanak je nužnost. Čitava strategija i akcije
se prilagođavaju potrebama naroda koji je ostao tamo, što
su do sada svi napori Beograda u velikoj meri ignorisali. Stvaranje
paralelnih političkih, ekonomskih, kulturnih, prosvetnih,
bezbednosnih struktura kroz jačanje zajednice je uslov opstanka.
To znači stvaranje "države u državi" ili "društva
unutar društva" sa sopstvenim institucijama i mehanizmima
zaštite.
Često se kod nas pomodno patriotski govori o
potrebi formiranja srpskog lobija kao sredstva za pritisak na
vladu
[10]
SAD i u važnijim centrima moći (London,
Pariz, Moskva) kao neophodnom logistikom za bilo kakvu stratešku
akciju. Ali mi govorimo o nečem širem od toga - o strategiji
malih naroda unutar globalnog sistema moći i dominacije SAD
(pa i EU) na ovim terenima. U tom pogledu je izuzetna važnost
fenomena dijaspore kao puta integracija i preko granica, ali i
načina života sve većeg dela našeg naroda. Jedina moguća
strategija je strategija prilagođavanja "svetskom poretku"
i "globalizaciji": ne dolaziti u direktne sukobe, ali
iskorišćavati šanse, i pri tom voditi podzemne "low
profile" operacije. "Gerilske strategije" novog
doba ili "trećeg talasa" (Alvin Tofler)
su mobilne, često podzemne i neklasične, a to znači
spoj naše narodne tradicije sa savremenom tehnologijom i postmodernim
strategijama. Zajednica u globalnom postindustrijskom svetu se
može koristiti jevrejskim milenijumskim iskustvom "nacije
– dijaspore" koja je opstala samo vernim čuvanjem identiteta
i tradicije.
Na sličan način su i Albanci opstajali
i širili se pod raznim državama i režimima. Oni su u moderno vreme
sačuvali svoj identitet, vernost tradiciji, patrijarhalnosti,
krvne i rodovske veze, solidarizam i sl. Oni jesu primitivni,
ali su izuzetno vitalni i jedinstveniji od nas i spremniji da
se bore za ono što poštuju i što žele. I zato je potrebno da poštujemo
Albance i da preko lobiranja na zapadu, i različitih vrsta
akcija "prisilimo" na pravedno i trajno rešenje "kosovskog
konflikta". Mir može da dođe samo kao proizvod srpsko-albanskog
mira, a do njega može da dođe samo preko neutralizacije negativnog
spoljnjeg uticaja. Srbi u svojoj tradiciji imaju snage i kapacitete
za graditelje mira pre svega sa Albancima a zatim i na čitavom
Balkanu, samo ako odbace krajnosti "tvrde struje" patriota,
s jedne i kukavičkog defetizma "zapadnjaka" sa
druge u našoj političkoj i intelektualnoj eliti.
Navedeni radovi i literatura
·
Koštunica, Vojislav. (2004) Ekspoze mandatara za sastav Vlade Srbije.
www.nspm.org
·
Meyer,
Edward i Nash, William. (2002) Balkans
2010. Report of an Independent Task
Force Sponsored by the Council on Foreign Relations. www.cfr.org
[1]
Površni i kvantitativni pokazatelji moći
kao što je BNP ili broj vojnika pod oružjem ne pokazuju pravi
odnos snaga u svetu, ma koliko mnogi govorili drugačije.
Tako Islamski svet ima 11% svetskog ekonomskog proizvoda uglavnom
zahvaljujući izvorima nafte. Ali ti izvori su ili u vlasništvu
anglosaksonskih naftnih kompanija ili ih ove kontrolišu na posredan
način. Pa onda čija je ta devetina svetskog ekonomskog
proizvoda. Pored toga i ono što ostaje lokalnim elitama – one
mali deo ulažu u razvoj i industrijalizaciju svojih društava,
većina se troši na luksuz (npr. Sultan Bruneja) ili se
drži u zapadnim bankama ili u akcijama zapadnih kompanija, čime
se daje nova novčana injekcija privredi i finansijama zapada.
[2]
Tako, pored klasičnih kvantitativno
merljivih parametara moći, javila se potreba i za novim
neklasičnim i teže merljivijim oblicima moći u savremenom
svetu. Tako Džozef Naj ističe da pored vidljivije "tvrde"
(hard) postoji i u moderno vreme razvijenija "meka"
(soft) moć. Amerika, pored klasičnih centara "tvrde"
moći – Njujorka (finansijska) i Vašingtona (politička
i vojna) ima i globalne centre "meke" moći -
Los Anđeles i Holivud, Las Vegas, Atlantu (CNN i
Coca-Cola), univerzitetske centre i sl.
[3]
SSSR je bio svojevrstan klauzevicevski "Frankeštajn"
i kao takav nikako nije mogao biti dostojan protivnik SAD, već
sparing partner u nameštenom meču zvanom "hladni rat".
Upravo jer je opsesivno gomilao hiljade nuklearnih glava, tenkova
i aviona. Sama takva preglomazna vojska za koju se celo društvo
iscrpljivalo, je izraz infantilne svesti koja čak i nije
mislila da iskoristi tu vojnu skalameriju (poput Hitlera), ali
je sve nacionalne resurse bacila u taj bunar bez dna. Tako "mali
Perica" zamišlja Riziko-imperiju, i to se nikako ne može
meriti sa Američkom vojnoindustrijsko-finansijsko-medijskom
supersilom ni u domenu klasične "tvrde" moći
(vojnopolitička i ekonomska), a naročito u domenu
danas naglašenije "meke" moći (mediji, kultura,
"način života"). Ali Sovjeti (i naši vlastodršci)
nisu ništa drugo radili do na jedan vulgaran način do paroksizma
sledili svoje zapadnjačke učitelje poput Klauzevica
i Marksa.
[4]
Još jedno površno merilo je broj vojnika
koje nacije i civilizacije drže pod oružjem. Tako Kina ima više
vojnika nego ceo zapad, ali njihova obučenost, naoružanje
i sl. ne može da se meri ni sa drugorazrednom zapadnom vojskom,
a kamoli sa Amerikom. Zapad, a naročito Anglosaksonci,
nikada nisu nastojali da drže velike vojske iako su vekovima
držali svoje jedinice širom planete.
[5]
Iako je ideja zapadnog, odnosno američkog
moralnog i civilizacijskog vođstva u svetu moralno problematična,
problematična u smislu kako i gde vode svet, ona je realnost
savremenog sveta. Ako se tome doda i to da mnogi prihvataju
zapadno – američko vođstvo, ne samo zato jer ovi imaju
moć-i-bogatstvo već zato što je skoro sva politička
i intelektualna elita sveta vaspitana (u manjoj ili većoj
meri) na zapadnim vrednostima. Elite naroda nezapadnih kultura
naglašavaju da zapad dominira u ideološkom, kulturnom, pa i
vojno-političkom smislu (tek u tom drugom nastaju podele).
Zapad koji se postavio kao središte sveta ne samo u materijalnom
već i u duhovno-idejnom smislu je to zaista i postao jer
ga je svet manje-više i prihvatio kao takvog. A to je ona primarna,
nevidljiva, religijsko-ideološka moć zapada, a zapravo
temelj i biće svake moći u svetu. Moć je samo
moć onda kada je drugi prihvate kao istinsku moć.
Protivnik je poražen do kraja tek kada prizna da je poražen,
kaže vojničina Klauzevic. A priznaće poraz od drugog
ne samo ako misli da nema šanse, već i kada poveruje da
pobednik donosi nešto bolje, kada poveruje da je onaj koji ga
je pobedio predstavlja napredak u istoriji. Kada je svet priznao
zapadu, danas u liku Amerike, da je on budućnost sveta,
da on poseduje "večne istine" i "formule
spasenja" zapad je istinski trijumfovao. Pobedio je ne
samo kao imperija ("tvrda" moć) već i kao
nova "svetska religija" – kao put života i istine.
[6]
Sa druge strane mi smo, hteli to ili ne,
od strane zapadnih sila viđeni kao "balkanska Rusija"
ili jugozapadna ispostava severnog Velikog Brata. To nas je
u njihovim očima činilo i sada čini, kao realni
ili potencijalni remetilački faktor u njihovom poretku
koji se uspostavlja. Tako je naša mala "moć"
viđena skoro samo kao sredstvo i oruđe jedne udaljenije
i veće ruske moći koja konkuriše zapadnoj dominaciji.
Mi smo od strane zapada označeni osim kao ruski saveznik
i kao integralni deo istočne-pravoslavne kulture, dakle
nezapadno društvo.
[7]
Kod nas je sve moguće, pa i to
da je Ivan Stambolić koji je bio simbol komunističke
antidemokratske i antinarodne vlasti u Srbiji i koji je gušio
slobodu javne reći i proslavio se zabranjivanjem štampanja
dela najvećeg srpskog političkog mislioca Slobodana
Jovanovića postane u nekim "neotitoističkim"
(Nikola Milošević) krugovima "mučenik" srpske
demokratije i sl.
[8]
Jedan albanski vođa u režimu
Envera Hodže je sredinom pedesetih rekao u razgovoru sa jednim
prebeglim "inforbirovcem" da dok se Srbi bave velikom,
pa i globalnom politikom, Albanci za to vreme uporno i bez buke
preuzimaju Kosovo. Jednog dana kada se Srbi osveste biće
već kasno – Kosovo će biti u albanskim rukama.
[9]
Sada su još i potpuno spale maske sa zapadne
demagogije da je Kosovo bilo problem zbog Miloševića, i
pokazali su se kao oni koji mimo toga tolerišu etničko
čišćenje kada ima odgovora. Oni su zapravo znali šta
se tamo dešava i sada demonstriraju vrhunski cinizam kada poput
Kofi Anana govore o "etničkim nemirima" i izjednačavaju
ono što se dešava na Kosovu i u Srbiji u smislu paljenja "verskih
objekata". Tako je pre pola veka Džon Foster Dals savetovao
američkog predsednika Ajzenhauera da "ako ne želimo
da se Latinoamerikanci bune moramo ih malo potapšati po ramenu
da pomisle da su nam dragi". Takvo tapšanje po ramenu
je maksimum što je dobijala prošla i što može dobiti sadašnja
vlada. Ali sa druge strane pokušajmo zamisliti nemoguće:
jedno jutro se budi Buš i poremeti pameću pa zameni Izrael
sa Srbijom, te Beogradu da zeleno svetlo za povratak vojske
na Kosovo. Šta bi se onda desilo – opet demonstracija srpske
"tvrde moći" do vremena kada će se klackalica
svetske moći opet okrenuti ka Albancima. Opet na ovim prostorima
ne bi bilo mira, a strani "faktor" bi lako mešetario
potpirujući sukobe.
[10]
Iako lično skloni PR-strategijama,
lobističkim infiltracijama, medijskim prodorima i sl. mi
smo ipak svesni da je to u osnovi jedna "romantična"
priča o navodnoj svemoći javnog mnjenja, ako se njoj
ne dodaju pravi strateški potezi. A to znači praviti strateške
dogovore sa političkim vrhom SAD koju je moguće mnogo
uspešnije lobirati preko finansijske oligarhije Vol Strita.
Osim toga naš rejting bi porastao ako bi bili nezavisni igrači,
pa tako pokrenuli balkanske bezbedonosne integracije. Isto tako
bi SAD bila spremnija na "dogovor" ako bi barem kao
potencijalnu mogućnost (iliti blef) obnovili našu prorusku
orijentaciju. A da ne govorimo o tome kako je olakim uništenjem
"poluproizvoda" i suspenzijom nuklearnog "kapaciteta"
Vinče odbačena još jedna važna pregovaračka karta.