Branko
Radun
KOŠTUNICIN
IZBOR
Politička
scena u Srbiji se nije stabilizovala kako tvrde mnogi analitičari,
već se polarizovala. Zaista postoji trend ukrupnjavanja političkih
subjekata – partija, tako da je od cirkuskog mnoštva DOS-a preostao
samo DS. Na sceni su trenutno u prvom redu dve najjače partije
demokrate i radikali, a slede za njima - kao drugi razred DSS,
i na kraju u "šaragama" SPS ili PSS. Za ove dve zadnje
partije nije isključeno da bi na sledećim izborima ispali
iz "prve lige". Ali smanjivanje broja partija ne znači
i stabilizaciju, u našem slučaju može biti i obrnuto. Naime
ako su dve najjače stranke DS i SRS politički protivnici
koji jedni na druge gledaju skoro kao na neprijatelje, onda nema
reči o smirivanju političkog života. U vezi sa ovim
je i slabljenje jedine snage koja je u Srbiji mogla igrati ulogu
stabilišućeg centra – DSS. Kako je Koštunica neodlučnim,
zakasnelim i iznuđenim potezima, ali i lošim statusom u medijima
potkopavao svoj autoritet, tako su u prvi plan izbile demokrate
i radikali, simboli podeljenosti srpskog društva. Padom rejtinga
Koštunicine Vlade (za šta su možda odgovorniji neoliberalni fundamentalisti
iz G17 koji rasprodaju privredu i Vuk Drašković koji nudi
Hagu ono što ovaj ni ne traži) i povratkom "pročišćenog"
DS-a, srpska politička scena opet je polarizovana, što u
prvoj kriznoj situaciji može izazvati opasne lomove i sukobe.
Naročito u Vojvodini gde se ta politička podeljenost
produbljava i prelama kroz pitanja od nacionalnog interesa (separatizam
i međuetnički odnosi).
Ali
iako Koštunica nije više centralna figura političke scene,
on može odigrati važnu ulogu političkog arbitra i u određenoj
meri stabilizatora politički neuravnotežene i podeljene partijske
scene, posebno do novih parlamentarnih izbora. To znači da
pošto se čini da DS i SRS neće nikako zajedno (Radikali
to nisu rekli), onda ne mogu bez DSS-a. Time DSS iako daleko zaostaje
za ovim prvoplasiranima, postaje izuzetno značajna jer jedina
ima pravi koalicioni potencijal. To znači da ima slobodu
da pravi koaliciju sa kim hoće, i da pri tom bira ko će
vladati gradovima (pokrajinom Vojvodinom, a i Srbijom). A to u
praksi znači da iako ima više puta manji broj glasova od
npr. SRS-a (ili DS-a) može sa njima da formira lokalnu vlast skoro
ravnopravno, a negde čak i da dominira. To znači da
može svoje buduće koalicione partnere da uslovi političkim
ustupcima koji se tiču njihovih političkih principa,
ali i pragmatičnih zahteva u vezi zauzimanja veoma važnih
pozicija u institucijama.
Da
bi Koštunica zadržao, barem neko vreme, tu odlučujuću
poziciju političkog arbitra on mora da se oslobodi, koliko
je moguće, političkih uslovljavanja koja mu tu poziciju
ugrožavaju. Da na primer pristane da na lokalnom i pokrajinskom
nivou pravi koalicije isključivo sa DS-om, na šta su ga mnogi
pritiskali, on bi sam sebe ograničio, a i ugrozio opstanak
svoje stranke u Vojvodini. Na prostorima "uže Srbije"
takav potez bi mu u velikoj meri ograničio mogućnost
da njegova partija postavlja ozbiljne programske i kadrovske uslove.
Jer ako onaj sa kojim pregovarate, zna da nemate drugu opciju,
on će vas maksimalno iskoristiti. Ali u Vojvodini je stvar
mnogo kompleksnija i opasnija.
Pošto
je tamo DS ušao u koaliciju sa Kasinim SVM-om, koji destabilizuje
međuetničke odnose i ima separatističke ciljeve
(Vojvodinu naziva "južna pokrajina"), to bi značilo
da DSS u "miraz" dobija i mađarski separatizam
(a na pokrajinskom nivou i Čankov autonomaški). A pošto je
DSS državotvorna i patriotska stranka, to bi izazvalo duboke sukobe
unutar nje u Vojvodini, osipanje kvalitetnijeg kadra i brojnog
članstva i na kraju krajeva – DSS na sledećim izborima
ne bi prešao cenzus. Već sama najava da će morati u
koaliciju sa autonomaškim strankama je izavala konfuziju i uzrujanost
u mnogim opštinskim odborima, a neki su bili spremni da se otvoreno
pobune. Ove stvari političari iz Beograda, pa i Koštunica,
zauzeti svojim idejama i ustavnim kombinacijama, često previđaju.
Uostalom
zašto je Novi Sad jedini veliki grad u Srbiji u kome su pobedili
Radikali? Zato što su oni od većinskog naroda doživljeni
kao brana autonomaštvu i separatizmu. To što je Novi Sad, a i
veliki deo Vojvodine postao Radikalski treba da bude upozorenje
vrhu DSS-a da pazi sa kim će u koaliciju. Valjda će
konačno "beogradska" politička i intelektualna
elita shvatiti da Srpska Atina nije za atonomašku opciju, što
su im godinama servirali ljudi poput Čanka čija se destruktivna
uloga previđala ili shvatala kao "cirkus".
U
tom smislu je opasno formirati "antiradikalski savez"
na prostorima Vojvodine gde su radikali osvojili najveću
podršku. Opasno po DSS, koji bi se onda stavio na stranu autonomaških
i separatističkih tendencija (barem tako to vidi srpsko biračko
telo), ali štetno i po celo društvo jer se ignoriše najjača
partija. U nekom gradu južno od Beograda nije uopšte strateški
bitno da li će DSS imati vladu sa SRS-om, DS-om ili nekim
trećim, ali u Novom Sadu i na nivou Pokrajine jeste. U tom
smislu mislimo da je dobro što se korigovala prvobitna izjava
DSS-a, koja je data pod pritiskom, da će ići sa DS-om
u koalicije, izjavom da neće ići samo sa Kasom, Čankom
i Ugljaninom. Prvo je izraz jednog pragmatizma i želje da se dobije
podrška za opstanak vlade do donošenja Ustava, a drugo izraz državotvorne
politike zbog koje je Koštunica pre par godina imao apsolutnu
podršku građana Srbije. Prvo je izraz "beogradskih kombinacija",
a drugo pokazuje da se ima sluha i za regionalne specifičnosti.
Umesto da je DSS odavno imala jednu odlučnu centrističku
državotvornu poziciju kojom bi dobila veliku podršku građana
Vojvodine koji su zabrinuti zbog separatističkih tendencija,
konfuznom i kompromiserskom politikom je to biračko telo
prepušteno Radikalima. Sada, neulaskom u koalicije sa onima koji
su autonomaški orijentisani (a manje poznato u Beogradu da tu
spada i npr. novosadski odbor DS-a), DSS može da spasava od svog
rejtinga ono što se spasti može, i da na novim temeljim pokuša
povratak svoje partije među vodeće u Vojvodini.
Ako
bi se na pokrajinskom nivou stvorila koalicija svih protiv Radikala,
u koji bi morala ući i DSS, to bi bilo loše i po demokratske
principe i po nacionalni interes i po interes DSS-a. Naime nigde
se u normalnom političkom životu demokratskog društva ne
može ignorisati najjača partija i sistematski marginalizovati.
Ako Radikali nisu mogli ući u Vladu Srbije zbog pritiska
zapada i domaćeg "reformskog" bloka, onda oni mogu
participirati u vlasti na lokalnom i pokrajinskom nivou. Time
što bi se oni uključili u sistem bi se stabilizovala nenormalna
situacija u političkom životu, a i podržao bi se proces kultivacije,
pa i pacifikacija radikalskog radikalizma. A što se tiče
DSS-a oni bi ulaskom u lokalnu i pokrajinsku koaliciju sa Radikalima,
pokazali u praksi da u Srbiji nema "političkog aparthejda"
i to na način koji ne bi iritirao zapad. Osim toga koalicija
sa SRS-om im je mnogo bliža i programski (antiseparatizam i patriotizam)
i pragmatično jer od radikalskih "siročića"
mogu da traže podelu vlasti na načelu "fifti-fifti",
dok bi kod demokrata bili samo privezak.
Ono
što je još bitno reći je da ako bi i od DS-a dobili istu
ponudu, što je nemoguće, to ne znači da bi oni bili
njima ravnopravni partneri, jer su ovi godinama na vlasti, pa
su pustili koren u mnogim institucijama sistema i imaju mrežu
paradržavnih organizacija i mreža (NVO sektor). A i ako hoće
značajne promene u načinu vladanja, ako hoće čistku
korupcije (koju su najavljivali i kandidat DSS-a i SRS-a) koja
caruje u gradovima naročito gde DS vlada, mora sa novim i
drugim ljudima da preuzma kormilo gradske i pokrajinske uprave.
Hipotetički gledano, DSS bi mogao da sa SRS-om privremeno
sklopi koaliciju da bi napravio značajne promene u insititucijama
i načinu rada, a onda da sa drugih pozicija ponovo pregovara
sa DS-om. No, da ponovimo, najgluplje je bilo pre pregovora sa
DS-om reći da se neće praviti koalicija sa SRS-om. Time
se sebi drastično sužava manevarski prostor i snižava cena.
Nijedan trgovac neće nikada reći mušteriji: "vi
ste mi jedini kupac i vama moram da prodam". Čak iako
DSS neće u koaliciju sa radikalima ta opcija mora ostati
"u igri", barem radi pogađanja sa drugom stranom.
Za
Vojvodinu ne važe pravila kao u Beogradu i južnije. Ovde su stvari
mnogo komplikovanije i specifične. U Novom Sadu je urbana
populacija, i pored vlasti koju godinama drže demokrati i autonomaši
glasala za radikale iako oni nemaju ni približno onakvu vlast,
moć i mreže uticaja kao njihovi politički protivnici.
Maja jeste dobar kandidat sa svojim modernim imidžom koji ruši
predrasude o radikalima, ali je činjenica da su više puta
do sada radikali u čitavoj Srbiji ostvarivali najbolje rezultate
upravo u Novom Sadu i široj okolini (50 km u krug). Ovakva plebiscitarna
podrška SRS-u od strane vojvođanskih Srba znači izraz
protesta protiv nametnute autonomaške vlasti i politike, ali i
straha od separatističkih tendencija aktuelnih lokalnih i
pokrajinskih vlasti. Koštunica o tome mora dobro da promisli.
Bolje mu je da DSS ostane u opoziciji nego da formira vlast sa
autonomaškim i separatističkim partijama. Bolje je da se
pokrajinska vlada i ne konstituiše, nego da bude deo kontinuiteta
nakaradne i antidržavne politike u severnoj pokrajini. Do sada
je zvanični Beograd (i Milošević i Đinđić)
više puta zbog svojih interesa i kombinacija olako žrtvovao nacionalne
i državne interese na severu. Nadamo se da tako nešto neće
ponoviti Koštunica, iako su ucene i pritisci na njega veliki.
Ovo je test za njegovu toliko proklamovanu državotvornost i patriotizam.
Ako ga ne položi i prikloni se "neprincipijelnoj koaliciji"
to će biti kraj DSS-a kao ozbiljne stranke u Vojvodini, a
što je još gore i produbljivanje političke šizofrenije srpskog
društva.