Branko Radun
STVARANJE
BALKANSKOG LOBIJA
Protekli
američki izbori su aktuelizovali pitanje uticaja lobija u
politici bez obzira kakvo je njihovo poreklo (etničko, versko,
ideološko, poslovno, kriminogeno). Anglosaksonska demokratija
sama sebe doživljava kao relativno stabilnu ravnotežu moći
i uticaja moćnih grupa i njihovih interesa, a mesto predsednika
SAD je operativno središte tog kompleksnog balansa. To znači
da ko god hoće da ima i minimalan upliv na američku
politiku mora biti dobro organizovan i imati dovoljno resursa
da izvrši pritisak na političke, ekonomske, medijske i druge
centre moći i uticaja.
Ovu činjenicu su shvatili i balkanski narodi, pa su već početkom
devedesetih oformili svoje grupe za pritisak u već imperijalnom
Vašingtonu. Opšte je mesto srpske patriotske jadikovke da su Hrvati,
bosanski muslimani i Albanci dobro organizovani i da imaju dosta
sredstava, za razliku od nas koji kasnimo za njima zbog tradicionalne
nesloge i nedostatka patriotizma. To je u određenoj meri
istina, iako npr. i Hrvati slično u svojoj štampi tvrde.
Tako je srpski lobi još uvek u "izgradnji" i čini
se da ima mnogo više priče o njemu no što on operativno deluje.
Za to su krivi koliko vlast u Srbiji toliko i elita dijaspore.
Prvi su nastojali da "isprose" koji dolar od imućnijih
Srba više za sebe no za Srbiju, a ovi drugi što iz opravdane sumnje,
što iz škrtičluka nisu dali ni deo onoga što su učinile
druge dijaspore slične snage.
Ali američki izbori koji su upravo prohujali su pokazali nešto sasvim
drugo. Kao da je posle faze nacionalromantičarske ljubavi
iz devedesetih koja nije urodila skoro nikakvim plodom, pa ni
formiranjem operativne i jedinstvene lobističke strukture,
došlo do otrežnjenja i barem trenutnog ujedninjenja srpskih organizacija
i grupa u SAD. To nije bio toliko plod unutrašnjeg sabiranja i
organizovanja, već pre instinktivna odbrambena reakcija.
Naime, za razliku od ideološki zaslepljene političke elite,
nekih medija i soroševskog NVO sektora, srpska dijaspora je shvatila
da je vrag odneo šalu i da bi sa pobedom Kerija trijumfovala proalbanska,
a time i antisrpska politika u Vašingtonu. Koliko su naši političari
i "analitičari" bili ili pristrasni ili neobavešteni
pokazuju brojne izjave pred američke izbore u kojima se govori
kako zapravo za nas i nema razlike ko će biti sledeći
predsednik. Bilo bi smešno da nije žalosno kako su određeni
politički krugovi oko DS-a, medija poput B92 i njima bliskog
NVO sektora navijali za Kerija, pa su čak, kopirajući
američke "demokrate", vodili jednu bednu "anti-Bush"
kampanju. Ovde se pokazalo da je naša dijaspora u SAD, iako amerikanizovana,
shvatila mnogo bolje šta je naš nacionalni interes od značajnog
dela naše političke i intelektualne elite.
Oni ne samo da su razumeli da su ovi američki izbori sudbonosni za samu
Ameriku, već su to i za Srbiju, jer nam se sa Kerijem mogla
desiti samo ubrzana katastrofa u vidu ekspresne nezavisnosti Kosova
i Crne Gore, ali i pokretanje pitanja "statusa" Raške
i Vojvodine. Tako je došlo do odbrambenog sabiranja svih srpskih
snaga, a i njima bliske grčke, bugarske i makedonske zajednice
u SAD i svrstavanja uz Buša. Ovo je verovatno prvi put da se srpska
dijaspora
[1]
(a i njoj srodne etničke zajednice) u
celini svrstala uz jednog predsedničkog kandidata. Time je
njen značaj porastao, a njen uticaj na izbore postao vidljiv.
Videlo se da će izbori biti neizvesni, i kako su Srbi skoncentrisani
u par država u kojima su kandidati izjednačeni (Ilinois,
Ohajo, Pensilvanija...) i koje se zbog toga zovu "batleground
state" (države – bojna polja) značaj naše zajednice
je postao zaista značajan
[2]
. Stoga nije neosnovana tvrdnja nekih američkih
i domaćih analitičara da su Srbi, uz druge srodne etničke
zajednice, presudno doprineli pobedi Džordža Buša na izborima.
Pored toga snaga jedne zajednice se ne meri toliko njenim brojem
već stepenom organizacije, moći i uticaja u nekom društvu,
pa stoga superiorna pobeda g. Voinovića, bivšeg guvernera
Ohaja, države koja je odlučivala američkog predsednika,
znači mnogo više no hiljade srpskih glasova na izborima
[3]
.
Sasvim je drugo pitanje koliko će eventualna reputacija važnog etničkog
lobija ili koalicije etničkih lobija biti iskorišćena
od strane naše dijaspore i naše države da se ostvari pozitivan
pomak u odnosima sa SAD-om a time i u realizaciji naših vitalnih
interesa. Nismo optimisti po ovom pitanju uzimajući u obzir
poslovičnu podeljenost dijaspore i domaće političke
scene, neorganizovanost i nepostojanje realne strategije koju
bi prihvatili i primenjivali svi važniji politički subjekti.
Ali je jedno sigurno – sa pobedom Buša i sa reputacijom Srba kao
"prorepublikanski" orijentisanih, mi imamo istorijsku
šansu da barem započnemo proces redukovanja istorijske nepravde
nanešene našem narodu i našoj zemlji.
Šta je potrebno uraditi da bi se ova mogućnost saradnje sa novo-starim
predsednikom SAD realizovala na našu korist? Pre svega, izvršiti
prestrojavanje u redovima dijaspore i srpske vlade kojim bi se
značaj naše izborne podrške (ma kolika ona realno bila) politički
kapitalizovao. To znači da je u poslu lobiranja neophodno
konačno prevazići romantičarsku fazu u kojoj su
poslove vodili pojedini entuzijasti, ali i mešetari sa mnogo "sumnjivih
lica". Uslov operativnog delovanja naše dijaspore je akciono
jedinstvo koje ostavlja iza sebe ideološko-političke podele
iz Drugog svetskog rata, kao i novije iz devedesetih. Pitanje
formiranja operativnog srpskog lobija, koji je pokazao da ima
značajan potencijal naročito u saradnji sa srodnim etničkim
"grupama za pritisak" mora u zasenak staviti i organizacionu
rascepkanost i partijsku podeljenost dijaspore i domaće političke
scene. Akcija podrške Bušu na izborima je pokazala da se u situacijama
kada se shvati zajednički nacionalni interes mobilišu ljudi
i prevazilaze podele i blokade. Isto tako uz poštovanje prema
"staroj gardi", ovo je dobar primer kako mlađi
i politički neopterećeni ljudi vode značajne političke
akcije.
Sve ovo vodi ka potrebi "reformi" i dijaspore i spoljnopolitičkog
sektora države Srbije. Uslov efikasne spoljnopolitičke ofanzive
je aktivna i institucionalna saradnja diplomatije i predstavnika
naše dijaspore koje do sada nije bilo. Da bi lobi funkcionisao
mora da za njega odgovara institucija od autoriteta, najbolje
državna. A za to je potrebno formirati mrežnu strukturu u kojoj
bi diplomatija, prevazilazeći devetnaestovekovne metode rada,
bila koordinator različitih akcija brojnih organizacija,
grupa i pojedinaca. Vreme glomazne, rigidne, centralizovane i
"akreditivne" diplomatije je davno prošlo, a nastupilo
je doba difuzne, fleksibilne, decentralizovane i postmoderne spoljne
politike. Strateško jedinstvo naše spoljne politike i dijaspore
je nužan temelj na kome bi se gradila ta nova struktura.
Sa jedne strane je potrebna organizaciona i funkcionalna integracija raznorodnih
"subjekata", a sa druge decentralizacija koja bi dopuštala
pojedinim institucijama i grupama relativno širok manevarski prostor.
Svi "igrači" koordinisano moraju delovati na ostvarivanju
istih strateških interesa i planova, ali da je nemoguće ni
da diplomatija rigidno komanduje, niti da svako radi što mu padne
na pamet. Mrežna struktura spoljne politike podrazumeva i međusobno
poverenje i jedinstvo ciljeva, ali i koordinisanje akcija mnoštva
specijalizovanih i mobilnih organizacija i grupa. A one, svaka
u skladu sa svojom funkcijom i organizacionom strukturom, vode
političke akcije na svoj način. Ovo je vreme moderne
spoljne politike – politike "trećeg talasa" u kome
se koriste nove tehnologije i vanpolitičke sfere (ekonomija,
tehnologija, nauka, mediji, zabava) da bi se na posredan način
ostvarili strateški ciljevi. Samo kroz plodan spoj najnovijih
tehnologija i metoda delovanja sa stilom "gerilskih"
operacija malih mobilnih grupa se može ostvariti prodor kroz koridore
svetske moći i uticaja. To znači da je pored povezivanja
i organizovanja postojećih potrebno osnovati ili angažovati
profesionalne lobističke organizacije i PR agencije koje
bi sve zajedno činile "srpsku mrežu" u Vašingtonu,
ali i drugim centrima moći. Svrha ove mreže da se "posrednim"
putevima kroz američke političke, medijske i naučne
institucije (i to bez etničkog pečata) promovišu stavovi
i odluke koje su u interesu i Srbije i Amerike.
Ključni problem je što je naša diplomatija nema volje i sposobnosti da
ostvari ovakve promene na sebi i na organizovanju lobističkih
struktura. Pre svega ne postoji spoljnopolitička strategija,
pa shodno tome ni promišljen strateški pristup američkom
establišmentu. Propuštena je šansa, iz ideoloških i kadrovskih
razloga, da se pokuša ostvariti bliska i strateška saradnja sa
SAD naročito u segmentu "republikanskog" rata protiv
terorizma. Ideološko slepilo koje našu političku elitu, naročito
dosovsku, svrstava uz demokratu Kerija i nepostojanje baznog političkog
koncenzusa o osnovnim ciljevima spoljne politike, dovodi nas do
pasivnosti i konfuzije u spoljnoj politici. Mi zapravo ni nemamo
realnu i aktivnu spoljnu politiku.
Naša diplomatija je neefikasna i sa stanovišta klasične, birokratski
ustrojene spoljnopolitičke organizacije. Od vitalne važnosti
je formirati spoljnopolitički establišment koji bi bio sastavljen
od relevantnih državnih, političkih i naučnih institucija
i grupa iz zemlje i dijaspore koje bi na institucionalan način
stalno i trajno pozitivno uticale na našu spoljnu politiku, a
ne da privatizovana diplomatija bude "feud" pojedinih
partija koji ignoriše sve ostale institucije. Slaba je kadrovski,
jer služi za udomljavanje zaslužnih ili isluženih političara,
izuzetno rigidna, premalo patriotska, ne sarađuje sa dijasporom
i sl. Podmlađivanje i profesionalizacija kadra je nužnost,
ali i promena načina razmišljanja i delovanja da bi mogla
zajedno sa našom američkom, ali i evropskom dijasporom
[4]
da formira efikasnu, fleksibilnu i mobilnu
spoljnopolitičku lobističku strukturu. A da ne govorimo
koliko je promena u svesti potrebno da se shvati kako samo "umrežavanjem" našeg lobija sa srodnim etničkim lobijima može postići "kritična masa" potrebna da bi se izvršio pritisak na institucije, ali i na moćne i uticajne ljude u Americi i Evropi.
To znači da čak i naša eventualna (post)modernizovana diplomatija
zajedno sa ujedinjenom i organizovanom dijasporom, pre svega sa
srpskim lobijem
[5]
u Americi nije dovoljno jaka da izvrši delotvoran
pritisak na američki politički establišment u pravcu
promocije i zaštite naših vitalnih nacionalnih interesa. Ako uzmemo
u obzir činjenicu da će Albanci, iako trenutno tuguju
zbog Kerija, brzo prebaciti lobističke resurse na republikanski
kolosek, mi se jedva možemo nadati tome da im uspešno pariramo
u njihovom nastojanju da dobiju nezavisno Kosovo. Uslov za ozbiljnu
političku akciju je udruživanje lobističkog "rada
i sredstava" naše zajednice, sa npr. grčkom, bugarskom
i makedonskom, kako se već i desilo na ovim predsedničkim
izborima. Samo nastupajući u bloku sa drugima
[6]
, od kojih je grčka dijaspora daleko najjača
i najuticajnija, možemo ostvariti "političku vidljivost"
i ući u krug zaista uticajnih lobija u SAD, ali i evropskim
prestonicama (Brisel, London, Berlin, Pariz i Moskva). Da bi se
to ostvarilo na dugoročnim osnovama potrebno je ostvariti
i spoljnopolitički koncenzus između država-matica, a
pre svega na relaciji Beograd – Atina. Posle toga bi prirodno
usledilo formiranje institucije koja bi se bavila usaglašavanjem
stavova po pojedinim pitanjima i koordinisanjem političko-medijskih
akcija u pojedinim centrima svetske moći.
[1]
Ovo je, posle onog iz vremena bombardovanja
Srbije, drugi "internet ustanak" Srba koji je imao
za cilj da motivišu što veći broj svojih ljudi (i pripadnika
bliskih nam etničkih lobija) da izađu na izbore i
glasaju za Buša, ili pre protiv Kerija. Tu nije ključno
pitanje u kojoj su meri oni zaista pomogli ponovni izbor Buša
Juniora, već to koliko uspeli da ubede politički establišment
u SAD u to da su bili važan element izbornog "jezička
na vagi" u tzv. neodlučnim "swing state".
[2]
Kako je moguće, može se neko pitati,
da mala etnička ili neka druga zajednica odlučuje
američke izbore na kojima izlazi više od stotinu miliona
birača. U izjednačenoj borbi može da presudi mali
broj birača, kao npr. na Floridi je na izborima 2000 presudilo
537 glasova da Buš pobedi Ala Gora. Da je razlika između
Tadića i Nikolića na letošnjim predsedničkim
izborima bila manja moglo bi se reći da su mu pobedu doneli
mađarski i muslimanski glasovi iako njih poredeći
sa ukupnim brojem birača nije mnogo. A da je recimo. Bora
Novaković pobedio Maju Gojković na izborima za mesto
novosadskog gradonačelnika, mogao bi da zahvali podršci
par hiljada Slovaka iz prigradskog naselja Kisača koji
su stoprocentno dali njemu poverenje.
[3]
Srpska zajednica ima veći lobistički
potencijal od albanske, iako Albanci ostvaruju mnogo veći
uticaj na politički establišment jer su jedinstveni i organizovani.
Srpska dijaspora broji po nekim procenama i do milion ljudi,
ali što je još značajnije ima značajan broj moćnih
i uticajnih ljudi. A to su pre svega uticajni političari
Đorđe Voinović i Rod Blagojević, mnoštvo
uglednih biznismena, petorica košarkaša u NBA ligi, 5.000 univerzitetskih
i srednjoškolskih profesora, pet vlasnika Oskara i trojicu nosilaca
Pulicerove nagrade. Da li naša diplomatija raspolaže barem njihovim
imenima i adresama. Ne, naravno.
[4]
U odnosu na severnoameričku dijasporu
zanemaruje se politički, privredni i kulturni potencijal
naše etničke zajednice u Zapadnoj Evropi. U odnosu na onu
"preko bare" mnogo je "svežija", manje asimilovana
i više vezana za otadžbinu, pa bi stoga mogla biti mnogo više
u funkciji naše spoljne politike, ali i privrednog i kulturnog
razvoja. A da ne govorimo o našoj koloniji u Moskvi o kojoj
se skoro ništa i ne zna u našoj zemlji.
[5]
U vezi ovog pitanja je promocija navodnog
Tadićevog lobija u Vašingtonu. On se hvalio kako je lično
blokirao odluku Kongresa o nezavisnosti albanskog Kosova, prvo
preko dvojice, a posle i petnaestorice "svojih" kongresmena.
Ono što je problematično u njegovoj priči je da se
tu ne spominju ni jedan naš pojedinac ili organizacija u SAD.
Znači jedno je srpski lobi u Americi koji radi za Srbiju,
a nešto sasvim drugo strani lobisti koji rade za pojedine političare
– u ovom slučaju za Tadića. Lobi bi morao da promoviše
i zastupa nacionalne interese, a ne da mimo vlade i dijaspore
(pre svega "Srpsko-američkog kongresa"
kao krovne strukture američke dijaspore) radi za predsednika. Osim toga ljudi iz dijaspore
optužuju Tadića da se u Kongresu povezao sa demokratom
Ramom Imanuelom koji je poznat kao ogorčeni protivnik interesa
Srbije i koji je kao važan čovek u Klintonovom timu radio
na političkoj pripremi bombardovanja Srbije. "Tadićev
lobi" je problematičan jer je nejasno ko tu za koga
radi – Tadić za "njega" ili "on" za
Tadića. Osim toga često neki lobiji, poput kubanskog,
rade protiv vlade u zemlji matici, pa se takvog lobija koji
deluje mimo vlade i dijaspore možemo i pribojavati. A Tadićevo
neumereno samohvalisanje poput onog da je "lično blokirao
Kongres" (InterNacional. "Srpski
lobi bez ijednog našeg čoveka u SAD?" 21.9.'04.)
ni ne zavređuju komentar.
[6]
Po određenim pitanjima bi se u rad
ovog lobističkog saveza mogle uključiti i druge zemlje
i grupe za pritisak. Ovaj balkanski lobi bi mogao usko sarađivati
u pitanjima od zajedničkog interesa sa izuzetno uticajnom
jermenskom zajednicom, kao i sa ruskom. Osnovno je da se američkom
političkom sistemu odluke donose kao izraz rezultante pritisaka
grupa i lobija, a vrlo često dogovora i kompromisa između
vrlo različitih i uticajnih grupa. Tako je udar na Republiku
Srpsku od pre desetak godina bio proizvod trgovine i kompromisa:
muslimanskog, jevrejskog i katoličkog lobija u Kongresu,
sa političkim establišmentom klintonovske administracije.
Osim etničkih i verskih lobija u Americi je izuzetno moćan
vojnoindustrijski kompleks i finansijska, bankarska moć
Vol Strita. To znači npr. da ako multinacionalke investiraju
u neku zemlju mogu na zahtev vlade te države preko svojih lobista
pomognu ostvarivanju njenih interesa i ciljeva.