Branko Radun
POVIKA NA SKUPŠTINSKOG VUKA, A LISICE…
Ovih dana prisustvujemo još jednoj medijskoj harangi – protiv predloga
da se poslanicima povećaju plate, skrati staž potreban za penziju
i sl. Žestoki kritičari ovog predloga zaista imaju dobre argumente:
da su plate od 60.000 i više hiljada prevelike u jednoj siromašnoj
državi, da je naša skupština godinama bila simbol poslušničkog
odnosa prema izvršnoj vlasti, kao i da se o korumpiranosti nekih
sadašnjih i bivših članova našeg parlamenta raspredaju legende.
A o tome kako su pojedini poslanici glasali "daljinski"
iz Bodruma i Soluna, kako je vladajuća većina izbacivala
iz skupštine druge stranke, ili o "vanrednom stanju" i
da ne govorimo.
Ali
ovi argumenti samo prividno stoje, ili, preciznije da se izrazimo,
oni podilaze negativnim osećanjima "narodnih masa",
ali nisu realno utemeljeni. Ima mnogo osoba na položajima u javnim
preduzećima (direktori i članovi upravnih odbora) koji,
iako ne moraju da se bore na tržištu, primaju izuzetno velike
plate i imaju mnogo veće privilegije od narodnih poslanika.
Predložena visina plate i broj godina potrebnih za penziju verovatno
nisu srećno odmereni, ali to nije mogao biti razlog za opšte
moralističko zgražavanje, a kamoli za toliko pljuvanje po
članovima sadašnje skupštine (a time i po skupštini kao instituciji)
tipa: "poslanici, sram vas bilo, stoko jedna bezrepa"!?
E ovo je već previše i u normalnoj demokratskoj zemlji bilo
bi ocenjeno barem kao uvreda parlamenta i na neki način bilo
bi sankcionisano.
Drugi argument protiv
povišenja plata - da je ovaj i ovakav parlament bio poslušnik
vladajuće oligarhije oko Miloševića i Đinđića
ne stoji. Naime ako imamo slabo plaćenog i u svoja prava
nesigurnog poslanika mogu nam se desiti i gore stvari od "kupovanja"
glasova i ostalih prljavih "igara bez granica". Jedan
od uslova za kompetentan i nekorumpiran parlament jeste da njegovi
članovi budu ekonomski nezavisni. Male plate poslanika znače
da na tim mestima mogu biti samo bogati ljudi
[1]
ili ljudi skloni korupciji. Jer, zašto je zahtevana
visoka plata za sudije (naročito Vrhovnog i «specijalnog»
suda) uslov odbrane sudstva od iskušenja korupcije, a u slučaju
poslanika to nije? Kome odgovaraju niske plate poslanika
[2]
– sem onome ko želi da ih kupuje ili ucenjuje?
Protiv korupcije u politici, kao i u sudstvu, mora se boriti i
solidnim platama, ali, razume se, i oštrom kontrolnom i kaznenom
politikom. Tako su, po našem mišljenju, poslanici ovom predlogu
novih i viših plata i privilegija morali pridodati i nove i oštrije
kazne za moralne i zakonske prekršaje.
Ono o čemu
želimo da govorimo više nego o visini plata poslanika jeste priroda
pljuvačke kampanje koja se vodi protiv članova skupštinskog
doma. Ona podilazi onim najnižim strastima – prividu lažne pravednosti,
želji za povratkom uravnilovke, kao i čistoj ljudskoj zlobi
i zavisti. Iako je Srbija daleko od moralističkog društva
(poput anglosaksonskog), u kome vladaju mehanizmi "moralne
panike", sa ovim i sličnim kampanjama orkestrirane "iznenadjenosti
i uvredjenosti" postajemo njegova parodija. Na taj način
se opasno politički institucionalizuje malograđanski
duh koji postaje merilo vrednosti i instrument manipulacije masama.
Naime, u čemu
je suštinsko licemerje ove medijske halabuke? Jeste da se do sada
skupština ili "nije mešala u svoj posao", kao u vreme
Miloševića, ili je, kao za vreme Đinđića,
radila «efikasno», kršeći pri tom zakone i ustav, ali o tome
se za vreme njihove vlasti nije baš mnogo govorilo u javnosti.
Ispada da pošto je sada prvi put moguće slobodno i bez bojazni
od posledica kritički pisati o Vladi i Skupštini, onda je
slobodno i pljuvati po njima koliko nam volja. Tako mi kao društvo
uvek osciliramo između autoritarnosti i anarhije, ali u oba
slučaja sa farisejskim odnosom prema stvarnosti.
No, da iza ovakvih
medijskih napada ima nešto više od anarhije medija i jeftinog
senzacionalizma uverava nas i najpovršnija analiza. Iako neskloni
teoriji zavere, ne možemo da se otmemo utisku da se našem ojađenom
i sluđenom narodu neprekidno serviraju lažni problemi. Naduvane
teme i sistematske dezinformacije postaju "teme dana"
sa ciljem da se pažnja skrene sa važnijih i za moćnike opasnijih
tema. Tako, dok se ljudi zabavljaju preuveličanim ili potpuno
isfabrikovanim estradno-političkim skandalima, mimo pažnje
javnosti se odvijaju mnogo važniji procesi poput rasprodaje ono
malo "sirotinje" tj. privrede Srbije
[3]
ili odlaska Kosova i Crne Gore iz naše istorijske
orbite. Da se Vlasi ne dosete.
Druga stvar je što
centri moći preko tabloidizacije politike vrše posrednu i
perfidnu borbu protiv ideoloških i političkih protivnika.
Ne možemo a da ne primetimo vrlo dobru organizaciju i sinhronizaciju
u tom medijskom cirkusu i seriji skandala. Ako se vidi da različiti
mediji imaju identične stavove, pa čak i da koriste
iste fraze i stilske figure, sa pravom možemo posumnjati da je
reč o organizovanoj kampanji, kojoj se, potom, mnogi pridružuju po onoj bosanskoj: "ajd' Alija
da je više vojske". Ovo nikako ne znači da isti "centri"
proizvode sve te skandale, već da postoje brojne grupe koje
koordiniraju svoj rad, a često iskoriste slabost protivničke
strane u vidu "zicera" koji im se ponudi, kao u nedavnoj
aferi sa izbacivanjem Darvina iz nastavnog programa. Isto tako,
ni mnogi učesnici ovih kampanja često nisu svesni ko
ih i sa kojim ciljem pokreće, pridružuju im se jer i oni
hoće deo medijskog kolača. Sa pozicije onih koji vode
kampanje, tabloidni
[4]
mediji i njihovi novinari su opasna oruđa
i "korisni idioti", dok su sa njihove pozicije oni profiteri
moda i popularnih tema. Iz ugla analitičara medijskih "igara
bez granica", oni su "medijski lešinari" koji zamućuju
ionako neprozirnu baruštinu u kojoj se batrga njihova žrtva –
javno mnjenje.
Naime od samog formiranja
ove Vlade i njene skupštinske većine, ona i DSS su pod neprekidnim
medijskim udarima. Vec je primećeno da ova Vlada nije imala
ni dana poštede, a kamoli onih uobičajenih sto dana. Protiv
nje je još i pre nego što je formirana krenuo političko-finansijsko-medijski
establišment bivšeg DOS-a čija moć nije ni načeta.
Dakle, iza medijske pešadije i tabloida koji imaju svoju "tržišnu
logiku" stoje moćni i organizovani ideološko-politički
lobiji koji žele da i dalje presudno utiču na politički
i društveni život u Srbiji. Da bi to postigli, služe se svim metodama
od skandaloznih preuveličavanja do otvorenih podmetanja i
laži. Često je reč o školskom primerima medijske dezinformacije
u "podzemnim" političkim operacijama kojima se
ne samo podriva autoritet konkretnih osoba, već i autoritet
Vlade i Skupštine kao državnih institucija. Zato su te kampanje
u svojoj suštini antidržavne i antidemokratske.
Cilj
"snaga bivšeg režima" (DOS-a) i njihovog NVO sektora
za sada nije rušenje Koštunicine vlade, već njeno slabljenje,
kompromitacija i uklanjanje pojedinih nepoželjnih članova
vlade (Velje Ilića, na primer).
"Da
se Vlasi ne dosete" ove kampanje ne pokreću direktno
političke stranke već ih štabovi za specijalne operacije
diskretno serviraju "objektivnim medijima". Tako uske
klanovske veze sa vlasnicima i urednicima medija, ali i veština
"proizvodnje" senzacija postaju jedan od ključnih
mehanizama dominacije nad javnošću. Ulogu "izvođača
radova" preuzimaju moralisti koji se već zanatski vešto
zgražavaju nad npr. predlogom viših plata poslanika kao nekad
profesionalne narikače, a iskorišćeni su i ogorčeni
penzioneri koji su tako, kao i mnogi drugi, dobili novog žrtvenog
jarca – "nezajažljive poslanike". No, bilo kako bilo,
nikada do sada nismo videli toliko žestokih i jedinstvenih osuda
jednog predloga. Šta se sve u ovoj državi dešavalo tokom proteklih
godina, od izgubljenih ratova, inflatorne pljačke, pada Krajine,
sramnih mirovnih potpisa i isporučivanja za Hag (o "šibicarskoj
privatizaciji" i da ne govorimo), pa ništa nije izazvalo
ni blizu takvu osudu i buđenje "intelektualne savesti",
koja se ovde, izgleda, pali po komandi.
Ova
vlada – pre svega DSS – izuzetno loše stoji u medijima s obzirom
da drugi centri moći imaju ključne medijske resurse
i neprekidnu propagandnu inicijativu. DSS-ski vrh vlade je previše
popustljiv kada su u pitanju ovi napadi, tako da ju je
moguće ocrnjivati bez straha od posledica. Kada je to još
režimska ''Politika'' za vek svog postojanja u udrarnim komentarima
pljuvala po srpskom premijeru? Nikad. Ovakvo mazohističko
trpljenje medijskog šikaniranja u režiji onih koji kontrolišu
medije Koštunica i DSS s ponosom predstavljaju kao dokaz sopstvene
"demokratičnosti", što je samo još jedan primer
kako racionalizacija i ideološka jednostranost bez dovoljno kontakta
sa realnošću mogu da zaslepe inače inteligentne ljude.
Možda Koštunici nije poznato, ali
sa medijima stvar stoji ovako - ili ih vi kontrolišete,
ili to čini neko drugi – mediji nikad nisu "slobodni",
naročito ne oni koji sebe sami tako promovišu. Radi se, zapravo,
o dramatičnom nepoznavanju prirode odnosa vlasti i javnosti,
koja podrazumeva da se svaka politička odluka najpre pripremi
"obradom" javnog mnjenja. Anglosaksonci, za razliku
od nekih "demokratskih" idealista poput Koštunice, shvataju
demokratiju kao vlast elite u kojoj mase veruju da se vlada u
njihovo ime i da se ispunjavaju njihovi zahtevi. Sve se to
radi preko medijskih kampanja, javnih i tajnih, direktnih
i posrednih ("tabloidnih"). Vrhunac takve veštine vladanja
u liberalnom društvu jeste kada tako preparirana javnost vrši
pritisak na svoju vladu da učini ono što je ona i planirala
da uradi. Školski primer toga imali smo 1999. kada su mediji i
javnost prosto «naterali» neodlučne zapadne vlade da bombarduju
Srbiju.
Televizije, glavne novine
i časopise u Srbiji kontroliše dvadeset – trideset ljudi
koji se svi poznaju, mnogi međusobno druže ili imaju poslovno-političko-kumovske
veze. Svi se oni vrte sa televizije na televiziju, iz časopisa
u časopis i pri tom pričaju iste, iscrpljujuće
monotone "reformske" priče. Dok se vlade menjaju,
oni u najvećem broju ostaju na svome, ili čak napreduju.
Ako i dođe do međusobnih sukoba (zbog sujete ili interesa)
oni imaju "porodični karakter", jer se njihova
mišljenja skoro i ne razlikuju. Skoro svi pripadaju kulturnom
"krugu dvojke", a to znači da su "moderni",
"liberalni" i "evropski" po celom telu i duši.
Ova medijska oligarhija dosovske orijentacije Koštunicu i ovakvu
skupštinsku većinu smatra za nužno zlo. Tolerišu ih privremeno
kao branu radikalskoj najezdi, ali mu sistematski srozavaju rejting
serijom medijskih podmetanja i političkih "blokada".
U
našim medijima je ispalo važnije pitanje evolucije u školama i
plata poslanika koje predstavljaju par promila u budžetu, od npr.
Draškovićevog zahteva da povučemo tužbu protiv NATO-zemalja.
Majstori medijskog linča su pripadnike DSS (uz njihovu mazohističku
asistenciju) izbrukali u mnogim stvarima: "mladalački
greh" Jočića, kampanja Maršićanina i njena
opstrukcija od strane Labusa, obećanje Dejana Mihajlova da
će otkriti "imena pravih ubica Đinđića",
odlazak ministara na Olimpijadu, Veljine ludorije, afera "Darvin",
kao i sada ova poslednja, u vezi poslaničkih plata. Scenario
se ponovio više puta: najčešće DSS kroz institucije
pokuša povući nekakav (često polovičan) potez,
na primer, donošenje Zakona o pomoći haškim optuženicima,
ali to uradi bez pripreme javnog mnjenja i bude dočekan političko-medijskim
plotunom. Nepripremljena i trapava akcija biva dočekana na
medijski nož, razbukta se afera i
ustalasa javno mnjenje, da bi, konačno, pod baražnom
vatrom, i opet sa zakašnjenjem, trapavo pokušali da spasu što
se spasti može tako što će se, javno ispljuvani i poniženi,
povući na «početne položaje». Tako šteta na kraju bude
dvostruka, a imidž pravih kolebljivaca i smetenjaka na političkoj
sceni dodatno učvršćen.