STO EVRA NA "REALNO"
Ako je suditi po novcu uloženom
u kampanju pobednik se zna – Tadić. Ako je suditi po profesionalnosti
nastupa i po medijskoj zastupljenosti pobednik se zna – Tadić.
Kada bi se dobijao proporcionalan broj glasova po količini
uloženog novca Tadić bi dobio najmanje 91% a Nikolić
najviše 9%. Nije ni bitno koliko čija kampanja tačno
košta, već samo ta neverovatna nesrazmera. Boris Tadić
je i u odnosu na vladinog kandidata imao skupu i veliku kampanju.
Čudno je, i samo u Srbiji normalno, da kandidat opozicije
i to tek treće stranke u parlamentu ima političku kampanju
koja košta više no sve ostale zajedno. U to se može uveriti svako
ko gleda televiziju i ko prolazi pored nasmejanih bilborda na
ulicama i raskršćima širom zemlje Srbije.
Dakle Tadić izgleda kao favorit jer ima moćnu propagandu, jer su
mediji uz njega, jer je elita i nevladin sektor uz njega, jer
je na kraju, ali ne i poslednje Zapad uz njega. Tadić je
favorit jer je proglašen za najlepšeg i najdemokratskijeg kandidata,
miljenika žena i Amerike (a oni zajedno vladaju svetom). Boris
Tadić je Zoran Đinđić bez repova nepatriotskog
ponašanja i druženja sa kojekakvim mračnim tipovima. On nosi
samo pozitivne osobine svoga prethodnika, a negativnih i nema.
Skoro niko o njemu da izgovori reč oštre kritike, osim radikala
kojima niko iz "demokratskog tabora" ne valja. I kako
je uopšte Toma Nikolić mogao i da se kandiduje protiv čoveka
koji je tako lep i pametan, iza kojeg stoje tolike partije i nevladine
organizacije "misionarske inteligencije", domaći
i strani moćnici. Toliko moći i novca, pameti i šarma,
političara-glumaca i glumaca-političara na jednom mestu
nikada u Srbiji nije viđeno. Prosto smo se topili od miline
gledajući ko sve radi u kampanji Tadićevoj, ko ga sve
podržava i pri tom skoro zaboravili na sitnice poput pitanja koji
je uopšte njegov program i da li ga ima. Pored toliko slavnih
i moćnih, lepih i bogatih koji ga već proglasiše za
predsenika mi se usuđujemo i da se pitamo šta bi on konkretno
uradio za ovaj narod. Od takvih jeretičkih misli se i hrane
"retrogradne snage".
Kako je Toma i mogao pomisliti da može pobediti kada njega podržavaju samo
ubogi radikali, a Tadića DS, G17, SPO-NS, pa i Karić
ako mu da mesto Koštunice i uslovno jedan od organa DSS? Sa jedne
strane tolika sila, i medijske dominacija, podrška sa svih strana
a sa druge Toma i radikali. Kako je Toma tako grub, ružan i neotesan
pomislio da može da se nosi sa manekenom superiorne inteligencije
koji ima efektan scenski nastup? Na takvu ideju mogu doći
samo srpski radikali jer veruju da je narod uz njih, a da je demokratija
izbor onoga koga želi narod. A narod se pita da li će da
glasa za "svoga" Tomu ili "demokratskog" Borisa.
Izbor nije nimalo lak ni naivan. Ni autor teksta nije u sebi raskrstio
dilemu između onoga koga narod želi i onoga koji je "demokratski"
pa i da nisu konkretni Toma i Boris u pitanju. Čisto onako
teorijski i principijelno.
Kako je Toma mogao usuditi da se bori za mesto predsednika Srbije ako njega
podržava siromašna, nezaposlena i seljačka Srbija, dok Tadića
podržava srpska elita, najbolji, najbogatiji, najobrazovaniji
i najšarmantniji ljudi u zemlji Srbiji. Nemoguće je da nepismeni,
prljavi i nevaspitani radikali pobede obrazovane, skockane i uglađene
demokrate. Nemoguće je da oni koji besposleni lutaju fabričkim
krugovima poraze prosvećenu elitu iz kruga dvojke. Nemoguće
je da primitivni i surovi Azijati poraze napredne i humane Evropejce.
Ako bi se to desilo onda bi zakon razuma i progresa u istoriji
bio poražen. A to je nemoguće, to svi znaju koji su išli
u školu.
Zašto se onda autor teksta kladi na Tomu u sto evra koji simbolizuje prošlost
i mrak, umesto na Tadića koji predstavlja budućnost
odmah ili sad? Zato što je Srbija zemlja u kojoj vrlo često
ne važe kvantitativna pravila zapadnjačkog marketinga koji
u slobodnom prevodu znači "kol'ko para tol'ko i muzike".
Daklem, i onomad je 2002-ge Labus imao kampanju koja je koštala
više no kampanje svih protivkandidata zajedno, a uz to je i vlada
stajala uz njega. Pa je jedva prošao pored Šešelja u drugi krug
u kome nikako nije mogao pobediti Koštunicu. Radikali su tokom
devedesetih dva puta (i sada treći put) demonstrirali kako
se sa malo para i seljački jednostavnom kampanjom bez podrške
velikih medija može osvojiti milion i kusur glasova. Dakle nije
sve u parama i televizijama, ma koliko "eksperti" to
ponavljali.
Najčešće ne pobeđuje kvantitet već kvalitet. A kvalitet
znači koliko je ono što političar govori istinito i
realno, koliko je to zaista gorući problem, i na kraju ali
ne i poslednje koliko je on uverljiv u svom naporu da se prikaže
kao onaj koji može da pomogne da se stvari poprave ili barem ne
pokvare. Kvalitet je koliko-toliko iskren govor jednostavnim i
narodnim jezikom o najvažnijim problemima i strahovima koji muče
građane. A tu su radikali često na jedan instiktivan
način pogađali suštinu i bili mnogo bliži realnosti
i narodu od drugih. A koliko su oni stvarno sposobni da naprave
"radikalne" promene nije predmet ovog teksta. Mi samo
želimo reći da ih narod doživljava kao doslednije, iskrenije,
poštenije i odlučnije od ostalih. I da nema pritiska zapada
oni bi već po sili broja glasova bili na vlasti.
Što se tiče ucenjivačke podrške Karića i neodlučne Koštunice
Tadiću koje bi mogle da mu donesu pobedu, tu ima mnogo nejasnoća.
Mnogima je jasno na primeru Maršićanina da političari
ne raspolažu glasovima svojih birača i da ih ne mogu lako
i jednostavno isporučiti nekom drugom. Politika u Srbiji
je u velikoj meri personalizovana, što za razliku od nekih ne
smatramo po sebi negativnom činjenicom. Mislimo da zakasnela
podrška Karića "ako mi daš mesto premijera" nije
ozbiljna i da njegovo ionako konfuzno biračko telo neće
na to ozbiljnije reagovati. Nešto je slično i sa iznuđenom
i nemuštom podrškom DSS-a. Gledajući na socijalnu i geografsku
strukturu Karićevih glasača mi smo uvereni da će
oni u velikoj meri glasati za Nikolića. A da bi osigurali
taj transfer radikali vešto nastavljaju kampanju u Karićevom
demagoškom stilu "otvaranja fabrika i mostova", "lanaca
i katanaca", "paprike i salate". Radikali su brzo
shvatili pouku BK kampanje koju smo izrekli u "Karićeva
formula uspeha" (www.nspm.org).
Tako da bez obzira na Bogoljubovo kasno i šićardžijsko priklanjanje
Tadiću, radikali prave ozbiljan napor da zadobiju, ili tačnije
da povrate BK glasače.
I poslednje ali ne i zadnje što nas uverava u pobedu Nikolića je, prividno
paradoksalno, upravo superiorna Tadićeva kampanja i medijska
dominacija. Toliko prisustvo u medijima može lako da škodi jer
su ljudi prezasićeni kampanjom jednoga kandidata. Preterano
prisustvo u medijima se pokazalo i kontraproduktivno i pokojnom
Đinđiću. Toliko moćna i sjajna kampanja, koja
previše liči na američke je nekako nepristojna u napaćenoj
i u bedu zavijenoj Srbiji. I to su bolje osetili radikali od Tadićevih
"američkih" savetnika za marketing i ostale tajne
veštine. Neko im je uzeo velike pare za velike gluposti, da su
se nama obratili za savet ako ne bi čuli nešto pametno barem
bi jeftinije prošli.
I ono što je najvažnije u svemu tome je da preterana kampanja izaziva kod
Srba spontani otpor i jednu iracionalno-metafizičku pojavu
– inat. Upravo je jedna gledateljka u Oljinom "Utisku nedelje"
izjavila da i nije mislila da glasa, ali da toliko pristrasno
promovisanje jednog kandidata (Tadića) nju pokreće da
sigurno izađe na izbore i da glasa za onog drugog (Nikolića).
Tako B92 radi u korist radikala, kao što je to krajem prošle godine
radila Karla del Ponte. Srpska istorija je često bila u znaku
inata – od onog 1389. preko 1804., 1914., 1941. (pa i 1948.) pa
do onoga 1999. kada je Srbija "igrala i pevala pod bombama".
Može se reći i da je Koštunica u jednoj značajnoj meri
dugovao pobedu srpskom inatu Miloševiću i njegovoj medijskoj
dominaciji. Tako je i uspon radikala krajem 2003. bio u inat DOS-u.
Kod Srba postoji uvek jedan broj ljudi koji se sistematski inate,
uvek su kako kaže veliki poznavalac srpskog mentaliteta Branko
Ćopić "anti-protivni". To ide čak dotle
da neke radikalne inadžije kažu "e sad neću ni kako
ja hoću". Elem prevelika prisutnost jednog kandidata
naspram drugog, prevelika razlika u novcu koji je uložena u predizborne
kampanje izaziva mnoge na izborni inat. Tadića jedino može
spasiti izbornog poraza ne od Nikolića već od srpskog
inata to ako je uspeo ljude da ubedi kako je on opozicija (i kako
nema veze sa "onim" D(O)S-om) protiv koje inat nema
smisla. I zato se kladimo na srpski inat u drugom krugu sa
sto evra. Pri tom ovo nije navijačka prognoza, već
prijateljski tip za kladioničare.
. . .
Da bi potvrdili ovo ispričaćemo vam jednu priču o jednoj dalekoj
zemlji. Tom zemljom je godinama vladao mudri i dobri vladar, a
on beše ujak naše Guvernerke Kori Udovički. On je bio na
čelu jedne jako siromašne zemlje u kojoj je glavna privredna
grana gajenje koke (ne one što nosi jaja). Elem, odluči vladar
najvećeg carstva na zemlji da iskoreni zlo u svetu, a pre
svega drogu preko uništenja plantaža koke u svom "donjem
dvorištu" kako od milja zovu te prostore. On naredi našem
vladaru da spali zasade koke i da premesti stanovništvo iz regije
u kojoj se gaji ova blagodatna biljka. Tako ti on iz najboljih
namera i radi obećane finansijske pomoći ispuni zahtev
ovog moćnog severenog vladara. Uništi useve, opustoši farme,
preseli seljake i stvori veliku bedu u zemlji. A to je sve nazvao
reformom. Onda pohita u severnu prestonicu moćne zemlje da
izmoli obećanu pomoć za seljake bezemljaše. A tamo mu
rekoše da imaju druga posla i da se sada bore protiv drugog velikog
zla u svetu – terorizma i zloga Bin Ladena. On se tužan vrati
kući i reče bednom narodu da od obećane pomoći
nema ništa. To je izazvalo velik bunt protiv ovog do tada mudrog
vladara. Šta će, on raspisa izbore. Protiv kandidat mu je
bio čovek iz naroda koga podržavaju narko-karteli. Ali opozicioni
kandidat ima samo desetak posto podrške javnosti. Ali se onda
uključi u predizbornu kampanju i ambasador severne imperije
koji pripreti narodu da ne sme da glasa za opoziciju i da mora
glasati za mudroga predsednika jer samo tako može imati budućnost.
Na to se u ovom narodu, koji sa Srbima nikakve veze nema, probudi
veliki inat. I oni zato glasaše za ovoga koji nudi "povratak
na staro". No na samim izborima, koji su po ovdašnjem običaju
uvek bili namešteni pobedi sa malo glasova razlike do tada mudri
vladar. No narod ne pristade na te rezultate. Diže se kuka i motika
i prognaše vladara koji ih je upropastio iz najbolje namere. On
pobeže prošle godine kod svog severenog zaštitnika gde i danas
živi u miru i blagostanju. Pouka ove priče je da inat svetskim
moćnicima nije samo srpski specijalitet.