Prenosimo: In These Times, 5. novembar
2004.
Slavoj Žižek
Vaterlo liberala,
ili: Konačno lepe vesti iz Vašingtona!
Oni
koji misle progresivno, na drugu Bušovu pobedu reagovali
su očajom, čak i strahom: poslednje četiri godine
nisu bile samo ružan san. Nastavlja se košmarna koalicija velikog
biznisa i fundametalizma dok Buš s novim poletom radi ono što
je zacrtao, postavlja konzervativne sudije u Vrhovni sud, posle
Iraka kreće u invaziju neke sledeće zemlje, a liberalizam
u SAD dovodi još jedan korak bliže konačnom istrebljenju.
Ipak, moramo se odupreti ovakvoj emotivnoj reakciji – ona svedoči
samo o tome koliko su nam liberali uspešno nametnuli svoj pogled
na svet. Ako ostanemo hladne glave i smireno analiziramo, izbori
2004. godine pokazaće nam se u sasvim drugačijem svetlu.
Mnogi Evropljani se pitaju kako je Buš mogao
da pobedi kada je protiv njega bila čitava intelektualna
i pop-kulturna elita. Oni se, međutim, moraju konačno
suočiti sa potcenjenom pokretačkom snagom američkog
hrišćanskog fundamentalizma. Zbog svoje evidentne imbecilnosti,
taj fundamentalizam je mnogo paradoksalniji fenomen nego što izgleda,
on je čak pravi postmoderni fenomen.
Pogledajte, recimo, književni bestseler američkog
hrišćanskog fundamentalizma, Left Behind (Ostavljeni)
Tima Lahaja i Džerija Dženkinsa. Taj niz od 12 romana o nadolazećem
kraju sveta prodao se u više od 60 miliona primeraka. Priča
počinje iznenadnim i neobjašnjivim nestankom nekoliko miliona
ljudi – spašenih duša koje je sam Bog pozvao sebi kako bi ih poštedeo
užasa Armagedona. Potom se pojavljuje sam Antihrist u liku mladog,
elegantnog i harizmatičnog rumunskog političara po imenu
Nikolae Karpatija. On, pošto je izabran za generalnog sekretara
Ujedinjenih nacija, premešta sediše UN u Vavilon i tamo formira
antiameričku svetsku Vladu koja razoružava sve nacionalne
države. Taj smešni zaplet se dalje razvija sve dok u konačnom
okršaju svi ne-hrišćani – Jevreji, Muslimani i drugi – ne
završe u kataklizmičkom plamenu. Zamislite kako bi zavrištali
zapadni mediji kada bi slična priča, napisana s islamskog
stanovišta, bila najprodavanija knjiga u arapskim zemljama! Pred
ovim delom dah nam ne zastaje samo zbog primitivizma i jada, već
zbog neobičnog preklapanja “ozbiljne” verske poruke i potpuno
trash konvencija komercijalne pop kulture.
Zatim, želim da skrenem pažnju na temeljni paradoks
demokratije, kako je prikazan u “staljinističkoj bibliji”,
knjizi Istorija boljševičke partije. Staljin (koji
je pisac te knjige) opisuje glasanje na jednom partijskom kongresu
krajem dvadesetih godina: “Delegati su velikom većinom jednoglasno
prihvatili odluke Centralnog komiteta”. Ako je glasanje bilo jednoglasno,
gde je onda nestala manjina? Ovaj paradoks ne govori o nekom perverznom
“totalitarnom” obrtu, već je on deo strukture same demokratije.
Demokratija se temelji na kratkom spoju između većine
i “svih”. U demokratiji pobednik dobija sve, većina se računa
kao “svi” i raspolaže svom moći, čak i ako je ta većina
dobijena samo na osnovu nekoliko stotina glasova u relacijama
koje se mere milionima.
“Demokratija” nije samo “moć ljudi, moć
kojom ljudi raspolažu i moć u korist ljudi”. Nije dovoljno
reći da u demokratiji volja i interesi (a to dvoje se ne
poklapaju automatski) većine određuju kakve će
odluke država doneti. Danas se demokratija pre svega tiče
formalnog legalizma – bezuslovnog pristajanja na niz formalnih
pravila koja jamče da su svi društveni sukobi potpuno uvučeni
u političku arenu. “Demokratija” znači da će svi
političari, kakve god bile izborne manipulacije, bezuslovno
poštovati konačni rezultat. U tom smislu su predsednički
izbori u SAD 2000. godine bili “demokratski”: uprkos evidentnim
izbornim manipulacijama i sasvim očiglednom besmislu činjenice
da je nekoliko stotina glasova sa Floride odlučilo ko će
da bude predsednik čitave države, demokratski kandidat je
priznao poraz. U nedeljama neizvesnosti posle izbora, Bil Klinton
je dao prigodno gorak komentar: “Američki narod se izjasnio;
samo što još uvek ne znamo kako”. Ovaj komentar treba shvatiti
ozbiljnije nego što ga je shvatio sam Klinton. Mi ni danas ne
znamo kako se američki narod izjasnio – možda i zato što
iza izbornih rezultata i nema nikakve “poruke”.
Oni dovoljno stari pamte kako su “demokratski
socijalisti” na dosadan način pokušavali da se jadnom “realnom
socijalizmu” suprotstave tako što su nudili viziju “pravog” socijalizma.
Na to je dovoljno dati standardan hegelijanski odgovor: ako stvarnost
ne može da dostigne svoj pojam, onda sam pojam ima neke nedostatke.
Zašto isto ne bi važilo i za demokratiju? Nije li sasvim jednostavno
suprotstaviti “realno postojećoj” liberalno-kapitalističkoj
demokratiji jednu zaista radikalnu demokratiju?
Ovim ne želim da kažem da je Bušova pobeda bila
greška i nezgoda, ishod prevare ili manipulacije. Hegel je pisao
da je Napoleon morao da doživi dva poraza: tek posle Vaterloa
je Napoleonu bilo jasno da poraz nije bio samo vojna nesreća
već izraz jednog dubljeg istorijskog pomeranja. Isto važi
i za Buša: morao je da pobedi dva puta da bi liberali shvatili
da ulazimo u novu eru.
Jedanaestog septembra 2001. godine srušene su
Kule bliznakinje. Dvanaest godina ranije, 9. novembra 1989, pao
je Berlinski zid. Tog 9. novembra ulazili smo u “srećne devedesete”:
počeo je da se ostvaruje san Frensisa Fukujame o “kraju istorije”,
u kojem je liberalna demokratija u principu pobedila, a jedine
prepreke ultra-holivudskom srećnom kraju bili su džepovi
otpora u kojima lokalne vođe još nisu shvatile da je njihovo
vreme prošlo. Tome nasuprot, 11. septembar je simbol kraja srećnih
Klintonovih devedesetih i najava novih zidova – zida između
Izraela i Zapadne obale, zida oko Evropske unije, zida na granici
koja deli SAD od Meksika.
U nedavno objavljenoj knjizi Rat za Irak Vilijem
Kristol i Lorens F. Kaplan pišu: “Misija počinje u Bagdadu,
ali se tu ne završava... Stojimo na pragu novog istorijskog doba...
Ovo je odlučujući trenutak... Sasvim je jasno da se
ne radi samo o Iraku. Ne radi se ni samo o budućnosti Bliskog
istoka i rata protiv terorizma. Radi se o tome kakvu će ulogu
SAD igrati u 21. veku”. Čovek se mora s njima složiti. Sada
se zaista radi o budućnosti čitave međunarodne
zajednice – pitanje je koja će nova pravila njome upravljati
i kako će novi poredak izgledati.
Nova vizija Novog svetskog poretka je tako stvarni
okvir politike koju u poslednje vreme vodi SAD: posle 11. septembra
Amerika je, u uverenju da nema pouzdanog partnera, u suštini,
otpisala čitav svet. Krajnji cilj više nije Fukujamina utopija
univerzalne liberalne demokratije koja se svuda širi, već
transformacija Sjedinjenih Država u “američku tvrđavu”,
usamnjenu supersilu koja, odvojena od ostatka sveta, pomoću
vojne sile štiti svoje privredne interese i obezbeđuje sigurnost.
Ta nova vojna sila obuhvata ne samo snage koje se brzo mogu upotrebiti
bilo gde na kugli zemaljskoj, već i razvoj svemirskog oružja
koje će Pentagonu omogućiti da od gore kontroliše čitavu
površinu planete. Ova strategija baca novo svetlo na nedavne sukobe
SAD i Evrope: nije Evropa ta koja “izdaje” SAD. Naprotiv, SAD
više ne mora da se oslanja na svoje ekskluzivno partnerstvo sa
Evropom. Ukratko, Bušova Amerika bi želela da bude nova globalna
imperija, ali ona to nije. Ona je i dalje nacionalna država koja
se bezobzirno vodi vlastitim interesima. Čini se da američku
politiku danas vodi na neobičan način preokrenut poznati
ekološki moto: Delaj globalno, misli lokalno.
Svako ko u ovim koordinatama progresivno misli,
taj mora biti srećan zbog Bušove pobede. Ona je dobra za
čitav svet zato što će sada biti mnogo jasnije konture
sukoba koji nas tek čekaju. Pobeda Kerija bi bila neka vrsta
istorijske anomalije i učinila bi nejasnim linije podele.
Keri, na kraju krajeva, nije imao globalnu viziju koja bi mogla
da posluži kao uverljiva alternativa Bušovoj politici. Pored toga,
Bušova pobeda je, paradoksalno, bolja i za evropsku i za latinoameričku
privredu: da bi dobio podršku sindikata, Keri je bio obećao
da će podržati protekcionističke mere.
Ipak, glavna dobit se tiče spoljne politike.
Da je Keri pobedio, liberali bi morali da se suoče s posledicama
iračkog rata, a onda bi Bušov tabor mogao da okrivljuje demokrate
za rezultate vlastitih katastrofalnih odluka. U svom čuvenom
eseju “Diktatori i dvostruki standardi”, iz 1979. godine, Džejn
Kirkpatrik je razmatrala razliku između “autoritarnih” i
“totalitarnih” režima da bi opravdala američku politiku istovremene
saradnje sa desničarskim diktatorima i podrivanja komunističkih
režima. Autoritarni diktatori su pragmatični vladari koje
zanima moć i novac, oni su ravnodušni prema ideološkim pitanjima
čak i kada se javno zalažu za neke velike ideje. Tome nasuprot,
totalitarne vođe su nesebični fanatici opsednuti ideologijom,
spremni da za ideale sve stave na kocku. Dakle, moguće je
izaći na kraj sa autoritarnim vladarima koji na materijalne
i vojne pretnje reaguju racionalno i predvidivo, a totalitarne
vođe su opasnije i njima se treba direktno suprostaviti.
Ironija je u tome što ovo razlikovanje na savršen način sažeto
prikazuje šta je to krenulo naopako u američkoj okupaciji
Iraka. Sadam je bio korumpirani autoritarni diktator željan moći,
njega je vodila brutalno pragmatička računica (zbog
koje je osamdesetih sarađivao sa SAD). Ali, kada je on uklonjen,
zahvaljujući američkoj intervenciji nastala je “fundametalistička”
opozicija s kojom nije moguć nikakav pragmatički kompromis.
Bušova pobeda će razvejati sve iluzije o
tome da razvijene zapadne zemlje imaju zajedničke interese.
Ona će dati podsticaj bolnom, ali nužnom procesu ojačavanja
novih saveza poput Evropske unije i Merkosura u Južnoj Americi.
U novinama je uobičajeno da se hvali “postmoderna” dinamika
američkog kapitalizma, a za razliku od “stare Evrope” koja
robuje regulatorskim iluzijama države blagostanja. Međutim,
u domenu političke organizacije, Evropa je, u odnosu na SAD,
mnogo bliže tome da se konstituiše kao jedistveni, zaista “post-moderni”,
trans-državni kolektiv u kojem ima mesta za sve, nezavisno od
geografije ili kulture.
Dakle, nema mesta očaju. Danas nam se možda
čini da je pred nama mrak, ali setite se onog sjajnog “bušizma”:
“Budućnost će sutra biti bolja”.