Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Komentari: Američki izbori i mi

   

Prenosimo: In These Times, 5. novembar 2004.

Slavoj Žižek

Vaterlo liberala, ili: Konačno lepe vesti iz Vašingtona!

Oni koji misle progresivno, na drugu Bušovu pobedu reagovali su očajom, čak i strahom: poslednje četiri godine nisu bile samo ružan san. Nastavlja se košmarna koalicija velikog biznisa i fundametalizma dok Buš s novim poletom radi ono što je zacrtao, postavlja konzervativne sudije u Vrhovni sud, posle Iraka kreće u invaziju neke sledeće zemlje, a liberalizam u SAD dovodi još jedan korak bliže konačnom istrebljenju. Ipak, moramo se odupreti ovakvoj emotivnoj reakciji – ona svedoči samo o tome koliko su nam liberali uspešno nametnuli svoj pogled na svet. Ako ostanemo hladne glave i smireno analiziramo, izbori 2004. godine pokazaće nam se u sasvim drugačijem svetlu.

Mnogi Evropljani se pitaju kako je Buš mogao da pobedi kada je protiv njega bila čitava intelektualna i pop-kulturna elita. Oni se, međutim, moraju konačno suočiti sa potcenjenom pokretačkom snagom američkog hrišćanskog fundamentalizma. Zbog svoje evidentne imbecilnosti, taj fundamentalizam je mnogo paradoksalniji fenomen nego što izgleda, on je čak pravi postmoderni fenomen.

Pogledajte, recimo, književni bestseler američkog hrišćanskog fundamentalizma, Left Behind (Ostavljeni) Tima Lahaja i Džerija Dženkinsa. Taj niz od 12 romana o nadolazećem kraju sveta prodao se u više od 60 miliona primeraka. Priča počinje iznenadnim i neobjašnjivim nestankom nekoliko miliona ljudi – spašenih duša koje je sam Bog pozvao sebi kako bi ih poštedeo užasa Armagedona. Potom se pojavljuje sam Antihrist u liku mladog, elegantnog i harizmatičnog rumunskog političara po imenu Nikolae Karpatija. On, pošto je izabran za generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, premešta sediše UN u Vavilon i tamo formira antiameričku svetsku Vladu koja razoružava sve nacionalne države. Taj smešni zaplet se dalje razvija sve dok u konačnom okršaju svi ne-hrišćani – Jevreji, Muslimani i drugi – ne završe u kataklizmičkom plamenu. Zamislite kako bi zavrištali zapadni mediji kada bi slična priča, napisana s islamskog stanovišta, bila najprodavanija knjiga u arapskim zemljama! Pred ovim delom dah nam ne zastaje samo zbog primitivizma i jada, već zbog neobičnog preklapanja “ozbiljne” verske poruke i potpuno trash konvencija komercijalne pop kulture.

Zatim, želim da skrenem pažnju na temeljni paradoks demokratije, kako je prikazan u “staljinističkoj bibliji”, knjizi Istorija boljševičke partije. Staljin (koji je pisac te knjige) opisuje glasanje na jednom partijskom kongresu krajem dvadesetih godina: “Delegati su velikom većinom jednoglasno prihvatili odluke Centralnog komiteta”. Ako je glasanje bilo jednoglasno, gde je onda nestala manjina? Ovaj paradoks ne govori o nekom perverznom “totalitarnom” obrtu, već je on deo strukture same demokratije. Demokratija se temelji na kratkom spoju između većine i “svih”. U demokratiji pobednik dobija sve, većina se računa kao “svi” i raspolaže svom moći, čak i ako je ta većina dobijena samo na osnovu nekoliko stotina glasova u relacijama koje se mere milionima.

“Demokratija” nije samo “moć ljudi, moć kojom ljudi raspolažu i moć u korist ljudi”. Nije dovoljno reći da u demokratiji volja i interesi (a to dvoje se ne poklapaju automatski) većine određuju kakve će odluke država doneti. Danas se demokratija pre svega tiče formalnog legalizma – bezuslovnog pristajanja na niz formalnih pravila koja jamče da su svi društveni sukobi potpuno uvučeni u političku arenu. “Demokratija” znači da će svi političari, kakve god bile izborne manipulacije, bezuslovno poštovati konačni rezultat. U tom smislu su predsednički izbori u SAD 2000. godine bili “demokratski”: uprkos evidentnim izbornim manipulacijama i sasvim očiglednom besmislu činjenice da je nekoliko stotina glasova sa Floride odlučilo ko će da bude predsednik čitave države, demokratski kandidat je priznao poraz. U nedeljama neizvesnosti posle izbora, Bil Klinton je dao prigodno gorak komentar: “Američki narod se izjasnio; samo što još uvek ne znamo kako”. Ovaj komentar treba shvatiti ozbiljnije nego što ga je shvatio sam Klinton. Mi ni danas ne znamo kako se američki narod izjasnio – možda i zato što iza izbornih rezultata i nema nikakve “poruke”.

Oni dovoljno stari pamte kako su “demokratski socijalisti” na dosadan način pokušavali da se jadnom “realnom socijalizmu” suprotstave tako što su nudili viziju “pravog” socijalizma. Na to je dovoljno dati standardan hegelijanski odgovor: ako stvarnost ne može da dostigne svoj pojam, onda sam pojam ima neke nedostatke. Zašto isto ne bi važilo i za demokratiju? Nije li sasvim jednostavno suprotstaviti “realno postojećoj” liberalno-kapitalističkoj demokratiji jednu zaista radikalnu demokratiju?

Ovim ne želim da kažem da je Bušova pobeda bila greška i nezgoda, ishod prevare ili manipulacije. Hegel je pisao da je Napoleon morao da doživi dva poraza: tek posle Vaterloa je Napoleonu bilo jasno da poraz nije bio samo vojna nesreća već izraz jednog dubljeg istorijskog pomeranja. Isto važi i za Buša: morao je da pobedi dva puta da bi liberali shvatili da ulazimo u novu eru.

Jedanaestog septembra 2001. godine srušene su Kule bliznakinje. Dvanaest godina ranije, 9. novembra 1989, pao je Berlinski zid. Tog 9. novembra ulazili smo u “srećne devedesete”: počeo je da se ostvaruje san Frensisa Fukujame o “kraju istorije”, u kojem je liberalna demokratija u principu pobedila, a jedine prepreke ultra-holivudskom srećnom kraju bili su džepovi otpora u kojima lokalne vođe još nisu shvatile da je njihovo vreme prošlo. Tome nasuprot, 11. septembar je simbol kraja srećnih Klintonovih devedesetih i najava novih zidova – zida između Izraela i Zapadne obale, zida oko Evropske unije, zida na granici koja deli SAD od Meksika.

U nedavno objavljenoj knjizi Rat za Irak Vilijem Kristol i Lorens F. Kaplan pišu: “Misija počinje u Bagdadu, ali se tu ne završava... Stojimo na pragu novog istorijskog doba... Ovo je odlučujući trenutak... Sasvim je jasno da se ne radi samo o Iraku. Ne radi se ni samo o budućnosti Bliskog istoka i rata protiv terorizma. Radi se o tome kakvu će ulogu SAD igrati u 21. veku”. Čovek se mora s njima složiti. Sada se zaista radi o budućnosti čitave međunarodne zajednice – pitanje je koja će nova pravila njome upravljati i kako će novi poredak izgledati.

Nova vizija Novog svetskog poretka je tako stvarni okvir politike koju u poslednje vreme vodi SAD: posle 11. septembra Amerika je, u uverenju da nema pouzdanog partnera, u suštini, otpisala čitav svet. Krajnji cilj više nije Fukujamina utopija univerzalne liberalne demokratije koja se svuda širi, već transformacija Sjedinjenih Država u “američku tvrđavu”, usamnjenu supersilu koja, odvojena od ostatka sveta, pomoću vojne sile štiti svoje privredne interese i obezbeđuje sigurnost. Ta nova vojna sila obuhvata ne samo snage koje se brzo mogu upotrebiti bilo gde na kugli zemaljskoj, već i razvoj svemirskog oružja koje će Pentagonu omogućiti da od gore kontroliše čitavu površinu planete. Ova strategija baca novo svetlo na nedavne sukobe SAD i Evrope: nije Evropa ta koja “izdaje” SAD. Naprotiv, SAD više ne mora da se oslanja na svoje ekskluzivno partnerstvo sa Evropom. Ukratko, Bušova Amerika bi želela da bude nova globalna imperija, ali ona to nije. Ona je i dalje nacionalna država koja se bezobzirno vodi vlastitim interesima. Čini se da američku politiku danas vodi na neobičan način preokrenut poznati ekološki moto: Delaj globalno, misli lokalno.

Svako ko u ovim koordinatama progresivno misli, taj mora biti srećan zbog Bušove pobede. Ona je dobra za čitav svet zato što će sada biti mnogo jasnije konture sukoba koji nas tek čekaju. Pobeda Kerija bi bila neka vrsta istorijske anomalije i učinila bi nejasnim linije podele. Keri, na kraju krajeva, nije imao globalnu viziju koja bi mogla da posluži kao uverljiva alternativa Bušovoj politici. Pored toga, Bušova pobeda je, paradoksalno, bolja i za evropsku i za latinoameričku privredu: da bi dobio podršku sindikata, Keri je bio obećao da će podržati protekcionističke mere.

Ipak, glavna dobit se tiče spoljne politike. Da je Keri pobedio, liberali bi morali da se suoče s posledicama iračkog rata, a onda bi Bušov tabor mogao da okrivljuje demokrate za rezultate vlastitih katastrofalnih odluka. U svom čuvenom eseju “Diktatori i dvostruki standardi”, iz 1979. godine, Džejn Kirkpatrik je razmatrala razliku između “autoritarnih” i “totalitarnih” režima da bi opravdala američku politiku istovremene saradnje sa desničarskim diktatorima i podrivanja komunističkih režima. Autoritarni diktatori su pragmatični vladari koje zanima moć i novac, oni su ravnodušni prema ideološkim pitanjima čak i kada se javno zalažu za neke velike ideje. Tome nasuprot, totalitarne vođe su nesebični fanatici opsednuti ideologijom, spremni da za ideale sve stave na kocku. Dakle, moguće je izaći na kraj sa autoritarnim vladarima koji na materijalne i vojne pretnje reaguju racionalno i predvidivo, a totalitarne vođe su opasnije i njima se treba direktno suprostaviti. Ironija je u tome što ovo razlikovanje na savršen način sažeto prikazuje šta je to krenulo naopako u američkoj okupaciji Iraka. Sadam je bio korumpirani autoritarni diktator željan moći, njega je vodila brutalno pragmatička računica (zbog koje je osamdesetih sarađivao sa SAD). Ali, kada je on uklonjen, zahvaljujući američkoj intervenciji nastala je “fundametalistička” opozicija s kojom nije moguć nikakav pragmatički kompromis.

Bušova pobeda će razvejati sve iluzije o tome da razvijene zapadne zemlje imaju zajedničke interese. Ona će dati podsticaj bolnom, ali nužnom procesu ojačavanja novih saveza poput Evropske unije i Merkosura u Južnoj Americi. U novinama je uobičajeno da se hvali “postmoderna” dinamika američkog kapitalizma, a za razliku od “stare Evrope” koja robuje regulatorskim iluzijama države blagostanja. Međutim, u domenu političke organizacije, Evropa je, u odnosu na SAD, mnogo bliže tome da se konstituiše kao jedistveni, zaista “post-moderni”, trans-državni kolektiv u kojem ima mesta za sve, nezavisno od geografije ili kulture.

Dakle, nema mesta očaju. Danas nam se možda čini da je pred nama mrak, ali setite se onog sjajnog “bušizma”: “Budućnost će sutra biti bolja”.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM