Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari: Protekli parlamentarni izbori  i sastavljanje vlade

   

Dragan Milosavljević

Voja u Bermudskom trouglu

 

Potreban je samo još jedan korak da bi se dokazalo kako Srbija ne zaslužuje bolji status od protektorata, a to je da pod pritiskom za dalji opstanak ovakve “demokratije” Voja Koštunica izvrši dobrovoljno političko samoubistvo. Drugim rečima se ne bi moglo nazvati naturano prihvatanje očinstva DSS za vladu rogova u vreći, koju neki cinici uporno nazivaju “demokratskim blokom “.

Inače, niko od dovitljivih činovnika u Briselu, nadmenih  savetnika iz Vašingtona i njihovih ambasadorskih prišipetlji u Beogradu, koje revnosno duvaju pod karakazan srpske unutrašnje politicke drame, nije do sada objasnio ili nacratao parametre kojima se meri kvalitet demokratičnosti političara i partija, temeljaca priželjkivane vlade. 

Kako, dakle, premeriti i to od glave do repa najnoviji profil, uz pomoć crkve i svrgnute monarhije iznenada vaskrslog Vuka. Koje je krzno aktuelno na plećima “kralja trgova”, gde se, kako znamo, još u antička vremena navežbavala demokratija. Da li je i danas u pitanju dlaka vučja ili je u izgledu diplomatsko runo jagnjeće.

Da li u politikologiju uvesti pojam šumadijske demokratije čiji bi korifej, Velja, svima lako razumljivim rečnikom, u kome dominiraju kapitalni glagoli, praćeni ništa manje razumljivom gestikulacijom, konačno poveo mase prečicom u raj kapitalizma. Da tako Velja ostvari ono što nije pošlo od ruke njegovom zemljaku Dušanu Mihajloviću, kontraverznom šefu demokratizovane policije.

Mada je Dule ličnim primerom vidre pokazao kakao se prilježnim radom postaje vlasnik čitavog roja firmi, tek mali broj zemljaka uspeva da ga sledi. Da nije propao na izborima i on bi značajno ojačao “demokratski blok” koji, recimo i to, ugled uživa jedino tamo gde ga nisu osetili po sopstvenoj glavi .

A šta reći o demokratičnosti mlađanog jahača gvozdene metle i poklonika prečica u parlamentarnoj, sudskoj i policijskoj praksi, pa njegovog starijeg kolege aktuelnog premijera propale vlade sa nasleđenom praksom centralnog komiteta i najzad aktuelnog ministra vojnog, glavnog pretendenta na tron šefa partije. On prepodne zagovara većinsku a popodne manjinsku varijantu demokratije. Zbunjuje to neupućene.

Te demokrate podvučene žutim, smatraju, verovatno pozivajući se na praksu Atine i zlatnog Periklovog doba, koje je ustvari bila kamuflirana autokratija, da je deset posto podrške gradjana koji uspešno diluju sa njihovom reformom puna kapa. Plebsu je dovoljno pružiti političkih igara i povremeno hleba i ako baš mora izbora, u čemu ove demokrate sjajno uspevaju.

Na trećem temenu bermudskog trougla, u koji je uplovio kapetan Voja, sve gledajući da se ne nasuče na sprudove i hridi koje ovde veselo seju žovijalni glasnogovornici  Brisela i Vašingtona, čekaju ga eksperti za strane banke u samostalnoj Srbiji.

Stepen njihove privrženosti demokratiji obrnuto je srazmeran uvidu javnosti kako se dobrovoljnim prilozima, dakle milodarima nepoznatih obožavatelja, jedna nevladina organizacija, preko instant partije, pretvara u svoju surpotnost u vladi. Preciznije u njene ključne resore, koji kontrolišu protok love. Kako one koja je već minula ispod naših mostova i one koja će pristići, ali na pojilo neće moći baš svaka glasačka fukara.

Niko još do sada nije objasnio kako i zašto u berdmudskom trouglu nestaju avioni, brodovi, putnici. Još manje se ovde neko usuđuje da prognozira kako će u ovdašnjem balkanskom pandanu bermudske rupe, koja je progutala donacije, provizije, fabrike, šećerane, prepakovani šećer, poslaničke kartice i glavu jednog premijera, koji je važio za odličnog plivača, preživeti mudrac iz Koštunića.

Ili je smisao izborne zamke koja ga je naterala da podigne sidro, raširi jedra i napusti sigurnu uvalu opozicije upravo to da jedina politička partija u Srba koja, čini se opravdano, nosi oba prefiksa, nacionalna i demokratska, (za mondijaliste to zvuči kontravezno, ali samo na tlu Srbije) izgubi značajnu podršku koja je i inače počela da se osipa.

U toj partiji, prema predanju, sede jedine demokrate koje nisu cirkulisale od blagajni donatora tipa Soroš do Slobinog kanabeta, a preko Stanišićeve prijavnice.

Nikome od igrača ni domaćih ni spoljnih neće smetati da Vojini glasovi odu radikalima, a da pitanje  demokratije made in Srbija bude skinuto sa dnevnog reda. Pre nego što je i prohodala. Kao što se to već dešava u protektoratu bivše Republike Srpske.

Tamo srpski nacionalisti, jer drugih Srba u okupiranoj Bosni praktično i nema, pod gubernatorom Ešdaunom i američkom supervizijom obavaljaju neke od nižih poslova vlasti i ne bune se previše. Pod Nemcima Beograd je kažu bio miran i uredan.

Mada su i dalje pod stigmom, tamošnji “četnici “ služe i Americi i svom narodu. Posle partizana, došlo je vreme i za njih. Zar to ne bi moglo i ovde, ako se utvrdi da su sve druge opcije rezervisane za normalne, evropske narode, navodno potrošene.

Ova kriza vlade, ova svesna proizvodnja ludila i konfuzije sa novinskih stubaca, TV ekrana, preko saopštenja stranaka koja se menjaju iz časa u čas, nesumnjivio je dragocen doprinos u pretvaranju Srbije u pandan “kukavičijem gnezdu” u kome je, sećate se, bio osuđen da krepa glavni junak, samo zato što je bio nepopravljivo normalan.

Neko to stanje duha i svesti ne može da oprosti ni prosečnom srpskom biraču na kome, posle sankcija i bombardovanja i dalje eksperimentišu provereni stručnjaci za zaluđivanje. Strani i domaći.Ono je ideološko, tranziciono i ružičasto medijsko.

Zato dobar vetar kapetane i ispravan kompas, mada tvrde da baš u bermudskom trouglu ovaj instrument otkazuje.

 
     
     
 
Copyright by NSPM