Dragan Milosavljević
Voja u Bermudskom trouglu
Potreban
je samo još jedan korak da bi se dokazalo kako Srbija ne zaslužuje
bolji status od protektorata, a to je da pod pritiskom za dalji
opstanak ovakve “demokratije” Voja Koštunica izvrši dobrovoljno
političko samoubistvo. Drugim rečima se ne bi moglo nazvati
naturano prihvatanje očinstva DSS za vladu rogova u vreći, koju neki cinici uporno nazivaju “demokratskim
blokom “.
Inače, niko od dovitljivih činovnika u Briselu, nadmenih
savetnika iz Vašingtona i njihovih ambasadorskih prišipetlji u Beogradu,
koje revnosno duvaju pod karakazan srpske unutrašnje politicke drame,
nije do sada objasnio ili nacratao parametre kojima se meri kvalitet
demokratičnosti političara i partija, temeljaca priželjkivane
vlade.
Kako, dakle, premeriti i to od glave do repa najnoviji profil,
uz pomoć crkve i svrgnute monarhije iznenada vaskrslog Vuka.
Koje je krzno aktuelno na plećima “kralja trgova”, gde se,
kako znamo, još u antička vremena navežbavala demokratija.
Da li je i danas u pitanju dlaka vučja ili je
u izgledu diplomatsko runo jagnjeće.
Da li u politikologiju uvesti pojam šumadijske demokratije
čiji bi korifej, Velja, svima lako razumljivim rečnikom,
u kome dominiraju kapitalni glagoli, praćeni ništa manje razumljivom
gestikulacijom, konačno poveo mase prečicom u raj kapitalizma.
Da tako Velja ostvari ono što nije pošlo od ruke njegovom zemljaku
Dušanu Mihajloviću, kontraverznom šefu demokratizovane policije.
Mada je Dule ličnim primerom vidre pokazao
kakao se prilježnim radom postaje vlasnik čitavog roja firmi,
tek mali broj zemljaka uspeva da ga sledi. Da nije propao na izborima
i on bi značajno ojačao “demokratski blok” koji, recimo
i to, ugled uživa jedino tamo gde ga nisu osetili po sopstvenoj
glavi .
A šta reći o demokratičnosti mlađanog
jahača gvozdene metle i poklonika prečica u parlamentarnoj,
sudskoj i policijskoj praksi, pa njegovog starijeg kolege aktuelnog
premijera propale vlade sa nasleđenom praksom centralnog komiteta
i najzad aktuelnog ministra vojnog, glavnog pretendenta na tron
šefa partije. On prepodne zagovara većinsku a popodne manjinsku
varijantu demokratije. Zbunjuje to neupućene.
Te demokrate podvučene žutim, smatraju, verovatno
pozivajući se na praksu Atine i zlatnog Periklovog doba, koje
je ustvari bila kamuflirana autokratija, da je deset posto podrške
gradjana koji uspešno diluju sa njihovom reformom puna kapa. Plebsu
je dovoljno pružiti političkih igara i povremeno hleba i ako
baš mora izbora, u čemu ove demokrate sjajno uspevaju.
Na trećem temenu bermudskog trougla, u koji
je uplovio kapetan Voja, sve gledajući da se ne nasuče
na sprudove i hridi koje ovde veselo seju žovijalni glasnogovornici
Brisela i Vašingtona, čekaju ga eksperti za strane banke u
samostalnoj Srbiji.
Stepen njihove privrženosti demokratiji obrnuto je
srazmeran uvidu javnosti kako se dobrovoljnim prilozima, dakle milodarima
nepoznatih obožavatelja, jedna nevladina organizacija, preko instant
partije, pretvara u svoju surpotnost u vladi. Preciznije u njene
ključne resore, koji kontrolišu protok love. Kako one koja
je već minula ispod naših mostova i one koja će pristići,
ali na pojilo neće moći baš svaka glasačka fukara.
Niko još do sada nije objasnio kako i zašto u berdmudskom
trouglu nestaju avioni, brodovi, putnici. Još manje se ovde neko
usuđuje da prognozira kako će u ovdašnjem balkanskom pandanu
bermudske rupe, koja je progutala donacije, provizije, fabrike,
šećerane, prepakovani šećer, poslaničke kartice i
glavu jednog premijera, koji je važio za odličnog plivača,
preživeti mudrac iz Koštunića.
Ili je smisao izborne zamke koja ga je naterala da
podigne sidro, raširi jedra i napusti sigurnu uvalu opozicije upravo
to da jedina politička partija u Srba koja, čini se opravdano,
nosi oba prefiksa, nacionalna i demokratska, (za mondijaliste to
zvuči kontravezno, ali samo na tlu Srbije) izgubi značajnu
podršku koja je i inače počela da se osipa.
U toj partiji, prema predanju, sede jedine demokrate
koje nisu cirkulisale od blagajni donatora tipa Soroš do Slobinog
kanabeta, a preko Stanišićeve prijavnice.
Nikome od igrača ni domaćih ni spoljnih
neće smetati da Vojini glasovi odu radikalima, a da pitanje
demokratije made in Srbija bude skinuto sa dnevnog reda.
Pre nego što je i prohodala. Kao što se to već dešava u protektoratu bivše Republike Srpske.
Tamo srpski nacionalisti, jer drugih Srba u okupiranoj Bosni praktično
i nema, pod gubernatorom Ešdaunom i američkom supervizijom
obavaljaju neke od nižih poslova vlasti i ne bune se previše. Pod Nemcima Beograd je kažu bio miran i uredan.
Mada su i dalje pod stigmom, tamošnji “četnici “ služe i Americi i svom narodu. Posle partizana, došlo je vreme i za
njih. Zar to ne bi moglo i ovde, ako se utvrdi da su sve druge opcije
rezervisane za normalne, evropske narode, navodno potrošene.
Ova kriza vlade, ova svesna proizvodnja ludila i konfuzije sa novinskih
stubaca, TV ekrana, preko saopštenja stranaka koja se menjaju iz
časa u čas, nesumnjivio je dragocen doprinos u pretvaranju
Srbije u pandan “kukavičijem gnezdu” u kome je, sećate
se, bio osuđen da krepa glavni junak, samo zato što je bio
nepopravljivo normalan.
Neko to stanje duha i svesti ne može da oprosti ni prosečnom
srpskom biraču na kome, posle sankcija i bombardovanja i dalje
eksperimentišu provereni stručnjaci za zaluđivanje. Strani
i domaći.Ono je ideološko, tranziciono i ružičasto medijsko.
Zato dobar vetar kapetane i ispravan kompas, mada tvrde da baš u bermudskom trouglu ovaj instrument otkazuje.
|