Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari - Protekli parlamentarni izbori i sastavljanje Vlade

   


Jovo Vukelić

POVODOM PARLAMENTARNIH IZBORA U SRBIJI 2003.

Neuspešno laganje građana

 

Posle objavljivanja rezultata izbora za skupštinu Srbije neki naši javni radnici (zvaničnici, novinari, analitičari, političari, pisci i drugi) su i ovog puta bili ljuti na građane Srbije, jer je više od četvrtine (27,61 odsto) glasalo za Srpsku radikalnu stranku. Tačnije od 3.825.000 izašlih na izbore – 1.056.000 građana je glasalo za SRS. Kako je i Socijalistička partija Srbije osvojila poverenje 291.000 birača (7,61 odsto) pomenuto nerasploženje i ljutnja se šire i na ovaj deo birača – što znači na ukupno 1.350.000 birača, ili na više od 35 odsto onih koji su izašli na izbore. I deo javnih radnika i zvaničnika iz Evrope i SAD dele ove utiske i osećanja. Neraspoloženje iskazuju čak i prema DSS, koja je dobila poverenje 678.000 građana Srbije (17,72 odsto).

Nesporno je pravo svakog građanina, grupe ljudi, udruženja, institucije i partije da bude zadovoljan ili nezadovoljan rezultatima izbora i da ga javno iskazuje na način koji smatra umesnim: jedni slave i pevaju, drugi plaču i tuguju, a neki govore, pišu, analiziraju i kritikuju. To (ne)raspoloženje normalno uvek zavisi od toga da li je na izborima dobro ili loše prošla ona politička opcija kojoj ste naklonjeni.

Problem nastaje u onom trenutku kada pokušate da objasnite, protumačite sebi ili i drugima zašto se to dogodilo. Tada umesto emocija (ne)raspoženja, ljutnje ili radosti, morate baratati argumentima, činjenicima uz pomoć logike kako bi otkrili razloge zašto su građani glasali - kako su glasali.

Skoro svi ovi javni radnici (nekadašnji komunisti, članovi partije – otpadnici spočetka vladavine Miloševića) se slažu da je za uspeh SRS i SPS odgovorna, bez sumnje, i strategija pritisaka međunarodne zajednice. Ali, ovaj stav, iako tačan, ne otkriva prave razloge relativnog uspeha nedemokratskih i antireformskih snaga: SRS i SPS i relativnog neuspeha demokratskih i reformskih snaga: DSS, DS, G17 plus i SPO-NS.

Ako ostavimo po strani raspravu da li je ovakva podela partija na demokratske i nedemokratske verodostojna i uslovno je prihvatimo, ostaje da ispitamo razloge zašto su građani Srbije glasali – kako su glasali.

Prvo, jedan od glavnih razloga je mlaka, uglavnom neblagovremena kritika vladavine DOS-a u poslednje tri godine od strane javnosti, tačnije većine istih tih javnih radnika, koji sada bacaju «drvlje i kamenje» na građane, a imali su upravno oni (domaći i strani javni delatnici) najviše prilike u poslednje tri godine da poduče i upute građane šta je za njih dobro, a šta loše. Imali su najveći uticaj na građane, a bedni rezultati tog rada su im sada poznati.

No, umesto kontrole i kritike novih vlasti DOS-a, ključnih ličnosti i njihovih postupaka uglavnom su se utrkivali ko će oštrije da napadne Miloševića i njegov već srušeni režim. Vrata svih medija bila su stalno i širom otvorena za kritiku Miloševića i Šeselja, za kritiku SPS i SRS, ali su se od 2000. do 2003. sve više bila zatvarana za ozbiljnu kritiku DOS-a. Pogotovo Demokratske stranke i njenih lidera Z. Đinđića i kasnije Z. Živkovića, koji su imali najveći uticaj i vlast, kako u DOS-u tako i u Vladi Srbije, ali i svim drugim - ključnim državnim institucijama Srbije.

Kada su se polovinom 2001. nazreli prvi nesporazumi na relaciji DS – DSS, a kasnije i razvili u otvorene i snažne sukobe i neslaganja, lavina kritika sručivala se uglavnom na DSS i Koštunicu. A kad je DSS izašao iz Vlade i DOS-a  i postao opozicija, ta kritika DSS-a je kulminirala u 2002-oj, pa je ova stranka preko noći od reformske i demokratske proglašena od javnih radnika «za nacionalističku, retrogradnu, antireformsku, klerikalističku i svrstana je u patriotske stranke zajedno sa SRS, SPS i JUL-om.»

Podaništvo i ulizištvo Vladi Srbije, Demokratskoj stranci i pok. Đinđiću bilo je tugaljivo, gadjivo. Zato su napadi na DSS bili uglavnom neargumetovani i neobjektivni, pristrasni i nekorektni.

Tako je većina ovih javnih radnika izgubila poverenje građana, jer su ih građani ocenili neobjektivnim i pristrasnim u političkim sukobima koji su stalno izbijali na relaciji DSS- DS.

Tek krajem protekle godine kada je skandalozna otkrića o korupciji i kriminalu u Vladi Srbije bilo nemoguće sakriti od očiju javnosti i kada se pokazalo da je DSS-ova kritika Vlade Srbije i DOS-a (DS-a) bila uveliko opravdana, prostor u medijima počeli su stidljivo da dobijaju i drugačiji stavovi i kritički tekstovi onih koji se nisu slagali sa lažnom pričom o idealizovanoj Vladi Srbije i njenim uspešnim reformama.

No i tada, poslednjih meseci prošle godine, pre i posle predsedničkih izbora u Srbiji , pa i sada 2004, posle vanrednih parlamentarnih izbora, uporno se nastavlja umanjivanje odgovornosti Vlade Srbije i Demokratske stranke za stanje u kome se nalazi država, njene institucije, privreda i celokupan politički život. Ti isti javni radnici koji su pljuvali po DSS i Koštunici i danas pokušavaju da umanje značaj kriminalnih afera i korupcije koji su urušili ugled DOS-a i u kojima su najvećim delom učestovali članovi Vlade i Demokratske stranke. Hteli bi da se sve što pre zaboravi, kao da lopovi neće nastaviti da kradu, ako ih pustite na miru, ma koliko bili bogati. Naprotiv. Još više će da kradu.

Nedostatak hrabrosti i poštenja tih javnih radnika da se iskreno prizna da se pok. Đinđić (i ljudi koje je doveo u Vladu) bavio vrlo sumnjivim rabotama dok je bio predsednik Vlade, samo pokazuje stepen poltronstva i podaništva kojem su podlegli. Težili su da ubede građane kako je za stanje u Srbiji kriva opozicija, a ne vlast. Umesto da uzroke teške društvene krize traže u katastrofalnoj vladavini DOS-a, pogrešnoj politici koju su DS, Vlada i oba premijera vodili dovodeći zemlju na rub propasti svojom bahatošću, osionošću, nesposobnošću i rasipništvom (na kojem im je mogao povremeno pozavideti i sam Milošević) sada su, po njima, za slabe izborne rezultate DS krivi glupi, nepismeni građani Srbije, neobaveštene «Gedže»...

Da imaju dovoljno morala i poštenja konstatovali bi, i pisali i govorili, da je u poslednje tri godine vlast glavni krivac za procvat korupcije, kriminala, urušavanje institucija, propast privrede, sumnjivu privatizaciju u mnogim slučajevima, partijski nepotizam DS, dosad neviđenu krađu glasova u Skupštini organizovanu od strane DS a uz pomoć GSS-a, nepoštovanje nezavisnosti sudstva, odluka Ustavnog suda Srbije, sukob interesa ministara Vlade Srbije, kršenja Ustava Srbije od strane predsednice Skupštine Srbije Nataše Mićić...

 Kad bi bili kontrola vlasti i Vlade, što je osnovna uloga štampe, kada bi bili «javna kontrola vlade i vlasti u ime građana», a ne njeni čauši, pitali bi javno kako je moguće da je iza pok. premijera ostalo toliko bogatstvo, gde ga je to i kako stekao.

 Ovako, umesto Vlade, DOS-a, DS, oba premijera i njih samih, za ključne slabosti u Srbiji glavni krivci su i danas stranke opozicije i građani koji su glasali za SRS i SPS, a bogami i oni građani koji su glasali za DSS i Koštunicu. Kad se sve jednostavno sabere, prema mišljenju tih za Srbiju «spasonosnih javnih radnika,« savesti Srbije », onih koji su u krivu u Srbiji - - ima više od dva miliona!

 Znači, više od polovine građana, koji su glasali na poslednjim od Vlade Srbije jedva iznuđenim izborima, su krivci što Srbija ne može da nastavi putem «brzih reformi» ka Evropi. Jer po javnim radnicima, Vlada je bila stvarno reformska, a ne reformska na rečima, poštena, a ne lopovska, Vlada je bila uspešna, a ne neuspešna, Vlada je oživela proizvodnju, a ne ugušila, Vlada je suzbijala korupciju, a nije je razvijala, Vlada je poštovala zakone i Ustav, a nije ih kršila, Vlada je vršila istragu o aferama, a nije je gušila, Vlada je radila demokratski, a ne tajno i netrasparentno, Vlada nije lagala narod...

 Kao da je ova Vlada i ti javni radnici s njom delila sudbinu građana, kao da je ova Vlada u procesu promena štedela, a ne rasipala. Dok je pozivala narod na odricanje i dok su mnogi građani gladovali brzoobogaćeni članovi Vlade i svita koja ih je podržavala, putovali su po svetu, jurili sa prijema na prijem, kupovali luksuzne automobile, kuće i stanove...

I stoga, ovu Vladu, koja je imala stvarnu podršku svega oko 12 odsto građana Srbije, po njima, i nije trebalo menjati. Trebalo je da Č. Jovanović, Z. Živković, M. Rašeta, B. Pajtić, G. Čomić, N. Mičić, V. Popović, Z.Janjušević, N. Kolesar i slični i dalje vode Srbiju i njene građane u svetlu budućnost i bolju sutrašnjicu. Kakvu novu i bolju Vladu mogu sastaviti DSS i G17 plus sa SPO –NS – pitaju se pomenuti javni radnici i odgovaraju: « Nema bolje vlade od ove koja je upravljala Srbijom. Nema napretka i demokratije bez DS-a! Nema reformi i ulaska u Evropu bez DS!..» Isto tako je, treba ih podsetiti, ne tako davno govorio i Milošević dok je bio na vlasti o SPS i opoziciji.

Vreme je da se kaže lažnim demokratama i poslušnicima u lice da su lagali građane i stranu javnost i da danas lažu građane Srbije i da su zajedno sa vlastima DOS-a, kao njihova isturena ruka u javnosti, najodgovorniji za stanje u kome se Srbija nalazi. Oni su glavni kočničari što Srbija ne može da krene da rešava probleme. Ne govore istinu, lažu građane o tome ko je zašta odgovoran i tako uveliko pomažu da se Srbija teško oslobađa lopovluka, kriminala, nesposobnih, neznalica, korupcije, dvoličnosti, podaništva i straha. Svega onoga što je krasilo Miloševićev režim, ali uveliko i DOS-ov.

Krenuli su ovih dana u novu kampanju. Njen cilj je da optuže DSS za krivca ukoliko ne bude formirana nova koaliciona vlada od DSS, DS, G17plus i SPO-NS. I pre početka pregovora DSS je proglašena za krivca. Ta providna laž dobijaće na zamahu narednih nedelja, i pored toga što će iritirati javnost i većinu građana, jer njeni zagovornici misle da samo takvom zamenom teza mogu očuvati trutovske pozicije kojih su se dograbili.

U svom poslu oni su nedvosmisleno pali na ispitu.Nastave li sa ovakvim lažima građani Srbije će, kao i do sada, znati da «nagrade» na izborima njihov «trud». To su im ovog puta jasno pokazali - svojim demokratskim izborom - ubacujući listiće u glasačke kutije.


Autor je prof. filozofije, urednik «Pogleda» u listu Politika

 
     
     
 
Copyright by NSPM