Zoran Avramović
INOSTRANI MEDIJI
O IZBORIMA U SRBIJI 2003.
(Međunarodni
govor ultramržnje)
Mediji
su postali vodeća sila u oblikovanju javnog mnjenja, a sigurno
je i da njihov uticaj na donošenje političkih odluka nije od
sporednog značaja. Za takav položaj medija zaslužni su pripadnici
profesije koliko i svi oni koji se zalažu za ljudska prava, slobodu
obaveštavanja, demokratiju. Mi živimo u informatičkom društvu
i pravo je svakog pojedinca da bude obavešten o javnim stvarima
i političkom radu vlade i opozicije. To nije sporno – mediji
moraju biti slobodni u svom radu. Problem se pojavljuje kada se
mediji podvrgnu kritici. Profesionalci u medijima spremni su da
to kvalifikuju kao ugrožavanje slobode medija. Tako dobijamo jednostranu
komunikaciju: mediji imaju slobodu da pišu ili govore o svemu, a
oni koji kritikuju njihov način ili sadržaj govora i pisanja
rizikuju da budu optuženi kao protivnici medija. Uzmimo primer «govora
mržnje». Mediji stoje na straži demokratije i kritikuju sve one
koji koriste «govor mržnje». Dopustimo činjenicu da je tako.
Ali, da li i mediji ponekad šire «govor mržnje»? Kada se takav medij
podvrgne kritici, onda je to već napad na medije. Zaboravlja
se da slobode nema bez odgovornosti. A to pitanje odgovornosti postavljaju
svi korisnici medijskih obaveštenja. Odbacivati kritiku na svoj
račun, znači zatomljavanje odgovornosti. Takav odnos nije
svojstvo demokratije koja se rukovodi pored drugih načela i
načelom jednakosti. Mediji jesu slobodni ali i odgovorni za
ono što plasiraju na svojim ekranima, stranicama novinama, radio
talasima. Stvari sa medijima i slobodama nisu jednostavne na nacionalnom ili
državnom nivou. A kako je tek na međunarodnom! Tu postoji carstvo
slobode i ropstvo odgovornosti. Šta sve ne objavljuju mediji o drugim
narodima i ličnostima, a da za to ne snose nikakvu odgovornost.
U nacionalnim državama svako ko je oštećen u moralnom osećanju,
u neistinitom prikazivanju stanja i događaja, može da se obrati
sudu radi zaštite dostojanstva i istine. U međunarodnom medijskom
prostoru tako nešto nije mogućno. Svaka kleveta, uvreda, laž
se može plasirati, a da onaj koga to pogađa nema načina
da se tome legalno suprostavi.
Kako
mediji mogu da demonizuju jedan narod pokazala je protekla decenija
(1990-2000). Knjige su napisane o tome kako su mediji širili sliku
o zločinačkom srpskom narodu. Ta medijska slika (imidž)
nije arhivirana. Ona se pojavljuje s vremena na vreme, onda kada
neko ima interes da Srbe ponovo ofarba crnim bojama. Poslednji izbori
za parlament Srbije od 28.12. 2003. dali su onu bajatu hranu svetskim
medijima da je ponovo podgreju. Ono što su pisali u protekle dve
nedelje ne ostavlja u miru minimalno moralnog čoveka. To je
izazov elementarnoj inteligenciji i zrnu časti. Ta provala
laži, kleveta, mržnje prema nekim političkim dobitnicima na
izborima u Srbiji zaslužuje, ne osudu, jer nema ko da osudi, već
pažljivu analizu takvog ponašanja inostranih medija. Zašto oni emituju
takvu ultramržnju prema Srbima i nekim političkim strankama?
Da
najpre navedemo izvode iz nekoliko svetskih medija, da bi činjenički
stvar bila čista. Videćemo da su to vodeći svetski
štampani mediji i da su pisci mržnje vodeći novinari (uvodnici)
ili ljudi od struke, čak jedan profesor univerziteta. Evo šta
oni pišu povodom proteklih parlamantarnih izbora u Srbiji.
Srbija i Crna Gora, The Washington Times, 5. januara 2004. Jeffrey T.Kulner (istoričar, saradnik ovih novina)
- SRS je «zasnovana direktno na metodama
i strukturi Hitlerove nacističke partije».
-Šešelj je «žestoki ultranacionalista»
koji se zalaže za proterivanje svih nesrba sa srpskih teritorija.
-Šešeljeva «politika nacional-socijalizma».
- Z.Živković «i Hitler je došao
na vlast demokratskim izborima».
-Od vitalnog je značaja da evropske
vlade i vlade Hrvatske i BiH «preduzmu akcije da Šešelj u bliskoj
budućnosti ne dođe na vlast».
-Zapad «neće tolerisati nikakve
pokušaje promene granica uz upotrebu sile».
-Srbija ima «imperijalne snove»
-Prvi korak protiv Srbije priznati nezavisnost
Kosova
-HDZ je «neokonzervativna vlada»
-Hrvatska je 1995 «efikasno okončala
sukob u Hrvatskoj i Bosni».
- Hag treba da ukine «lažnu optužnicu
protiv Gotovine»
-«Ako ne unište u zametku Šešeljeve
nemile apele krvi i tla, zapadni lideri će zbog toga zažaliti».
Uzdrmana strategija Zapada, The Toronto Star – Toronto, 4. januar 2004.
Markcus Taner
«Šešeljeva SRS ne samo što se neće
izviniti za masakr u Bosni tokom devedesetih već bi to isto
ponovo uradila».
Posledice nezgrapne politike, The Jeruasalem Post.4.1.2004 – Jerusalem,
Shlomo Avineri (autor je profesor političkih nauka na Hebrejskom univerzitetu
u Jerusalimu)
«NATO je učinio pravu stvar kada
je 1999. intervenisao («humanitarna intervencija») kako bi zaštitio
kosovske Albance od srpskih zlodela»
Nešto se dogodilo na Balkanu, Ashaki Simbun (uvodnik)5.1.2004– Tokio
«Šešelj je komandovao nezvaničnom
vojskom koja je vršila pokolj nad nesrbima u međunacionalnim
sukobima u Jugoslaviji».
Tomislav Nikolić, Sarađivaćemo
sa Zapadom, BBC London. 5.1.2004.
Na Zapadu «strahovanje da se destruktivni
nacinalizam koji je postojao u Srbiji tokom ratova vođenim
devedesetih godina ponovo vraća na scenu».
Mond (Uvodnik). 5-1-2004
SRS i SPS «deset godina bile na vlasti
u Srbiji».
Ovde ćemo pokušati da damo odgovor
na pitanje zašto ti mediji šire laži o Srbiji i SRS (Šešelju). Prethodno
da politički kvalifikujemo njihovo pisanje, a potom da ukratko
anliziramo navedena mesta.
Da se ne zavaravamo – ne pišu ovi mediji
o izbornom uspehu radikala da bi se ostrvili na radikale. To je
direktna laž o Srbiji. Na jednom mestu je eksplicitno napisano da
Srbija ima «imperijalne snove». Tamo gde je napisano da SRS koristi
fašističke metode, oljagana je više Srbija, a manje SRS. Svako
ko živi u Srbiji zna a da nije studirao društvene nauke, da u Srbiji
već deceniju postoji institucionali poredak demokratije sa
dve osnovne institucije – slobodno formiranje partija i sloboda
medija. Tokom poslednje decenije institucije su rđavo funkcionisale
(bajke za propagandu su teze o diktaturi pod Miloševićem) ali
su se postepeno popravljale i poslednji izbori su održani u primerno
demokartskim uslovima. Politička stranačka borba se vodila
u okviru zakona, stranke su koristile demokratska sredstva a isticale
različite socijalne, ekonomske, nacionalne i političke
vrednosti. Medijski udar na bilo koju stranku iz tzv. carstva zapadne
demokratije, zapravo je udar na pravni poredak Srbije i političku
kulturu građana Srbije. Oni koji su glasali za SRS i oni koju
su glasali za druge stranke, po ovim medijima se dele na fašiste
i reformiste. Neodgovornost i mržnja inostranih medija sručila
se na Srbiju a tek potom na SRS i Šešelja.
A šta su napisali o SRS i Šešelju?
To je uvreda za dečiji razum a ne za razum odraslog čoveka.
To je zapravo školski primer ogrešenja o činjeničku istinu.
Ne može se izmeriti stepen odvratnosti. Uzmimo ovu rečenicu
iz Vašington tajma: SRS je «zasnovana direktno na metodama i strukturi
Hitlerove nacističke partije». Ili onu iz Ašaki Šimbuna, Toronto
stara ili Monda. To su laži tako očigledne da sa njima nema
polemike. Može se razmotriti samo razlog zašto tako pišu. Dovoljno
je na medijskom nivou uporediti intervju Tome Nikolića BBC-u
pa zaključiti stepen laži. On kaže da su dva i dva četiri
a oni mediji da su pet. I to je svetska demokratija! Ali, karakretistične
su reči profesora univerziteta iz Jerusalima. Taj profesor
političkih nauka blagosilja NATO agresiju 1999. On piše da
je bila opravdana da bi zaštitila Albance od «srpskih zlodela».
Da poštuje činjenice, što je obaveza naučnika, on bi morao
da kaže da Albanci od 1990. formiraju političke stranke i bojkotuju
izbore na kojima su mogli da učestvuju, a morao bi da kaže
da je njihov terorizam protiv države u kojoj žive 1998. podmetnut
iz inostranstva, jer nikada sami ne bi uzeli oružje u ruke. A na
moralnom nivou on bi najpre trebao da se osvrne na odnos njegove
vlade prema Palestincima i da nam objasni decenijska ubijanja u
Izraelu pa tek onda da drži lekcije Srbima. Izrael ima pravo da
brani svoju državu a Srbi ne. Žalosno od jednog profesora uiverziteta!
Zanimljivo je i pisanje istoričara
na stranicama Vašington tajmsa. On piše da Zapad neće priznate
granice ostvarene upotrebom sile. U redu. Ali, sve što je urađeno
na razgradnji SFRJ urađeno je uz pomoć sile i to američke,
kako tvrdi i sam istoričar. Republičke granice su priznate
uz pomoć sile kao međunarodne. A Kosovo je pod protektoratom
zato što je 19 država protivzakonito bombardovalo Srbiju. Sada nam
istoričar piše da treba da se prizna nezavisnost Kosova! Tako
dakle, strana sila upadne u državu, stavi pod svoje oružje taj deo
koji treba da se prizna kao nezavisna država i piše za medije kako
ne teba da se priznaju granice ostvarene silom. Doista, ili je svet
poludeo ili je ludilo u glavi onoga koji piše ovaj tekst. Pojmovi
su izokrenuti, činjenice su vazduh, zaključci su mašta.
Sve je otišlo u...da ne budem vulgaran!
Dakle, osnovna karakteristika pisanja
svetskih medija o parlamentarnim izborima 2003. je totalno ignorisanje
činjenica i pravnih normi Republike Srbije i nekontrolisano
sejanje laži i mržnje. Sa njima je polemika besmislena, kao sa onima
koji kažu da je napolju mrak a časovnik pokazuje 10 sati pre
podne. Stvar je u nečemu drugom. Zašto oni pišu kako pišu?
Jedan odgovor bi mogao da bude - korupcija.
Sasvim je mogućno da neki pisci dobiju velike pare od lobija
ili zainteresovanih za laž da napišu takve tekstove. Istoričar
iz Vašington tajmsa, primera radi, hvali isterivanje Srba iz Hrvatske
1995. i traži ukidanje optužnice protiv Gotovine. Pretpostavka je
da je plaćen od hrvatskog lobija da tako piše. Tamo gde se
za novac mogu praviti zakoni, zašto i mediji ne bi koristili kao
sredstvo za zaradu. Ta vrsta korupcije je u carstvu demokratije
legalna ali nije istinita i moralna.
Druga pretpostavka je neznanje novinara
o stvarnim prilikama u zemlji o kojoj piše. On je od nekoga nešto
čuo i pročitao, nije čuo i drugu stranu, pa je napisao
klevetu verujući da je istina. Mogućno je da je imao neko
loše iskustvo sa Srbima pa je to izrazio u novinskom članku.
Sklon sam da dam prednost trećoj pretpostavci. Svi ti napisi
su deo jednog strateškog odnosa inostranstva prema Srbima i njihovim
nacionalnim i državnim interesima. Taj strateški interes je negde
skuvan, u nekim centrima formalne i neformalne moći i on se preuzima
unisono. Činjenica da godinama postoji jedan ton i jedan rečnik
o Srbima (posebno Miloševiću a sada i Šešelju), da su pisana
skoro preko indiga, uverava nas da je to proisteklo iz jedne medijske
strategije. A ta strategija glasi:1) Srbima treba ograničiti
nacionalna i državna prava, 2) teritorijalno ih suziti, 3), treba
ih kazniti na razne načine (sankcije i bombardovanje, Haški tribunal,
bojkot i ignorisanje), 4) pripisati im odgovornost za ratove, 5) Srbe
pretstaviti kao zlo na Balkanu. U ostvarenju ove strategije ne mari
se mnogo za nepravičnosti, za dvojne standarde, za srpska stradanja
i patnje. Kada se odredila ovakva strategija prema Srbima onda su
sva sredstva dozvoljena. Istina je od sporednog značaja. Jedino
iz perspektive ove strategije mogu se razumeti tako silne laži i klevete
o Srbima. Njihove reči o tome da SRS hoće da ratuje ponovo,
uprkos stotinu puta izrečenoj rečenici Tome Nikolića
da nema više ratova, služe tom cilju – Srbi su apriorno zlo, imperijalisti.
Taj medijski genocid protiv Srba je u funkciji pomaganja interesa
okolnih naroda i država na Balkanu, kako bi služili interesima glavnih
sila sveta danas i kako bi bili instrument slabljenja srpskih nacionalnih
i državnih prava u svim oblstima života. Taj medijski pogrom je odličan
primer moralnog, duhovnog uništavanja jednog naroda. U prisustvu vlasti
inostranih država.
Ako ovako stvari stoje, ako postoji
inostrana medijska ultramržnja prema Srbima, onda se svaki odgovoran
pripadnik ovoga naroda, bez obzira na stranačku opredeljenost,
mora upitati šta da čini kako bi zaštitio lično i nacionalno
dostojanstvo. On ne može da se pravno zaštiti, ti mediji su lišeni
svake odgovornosti, pa otuda jedini način je usamljeno suprotstavljanje.
Mala javna reč neće zaustaviti lavinu laži ali dobro je
za moralno zdravlje i mir u duši. Moći će da kaže – učinio
sam bar nešto. Hoću da kažem, ne sme se ćutati. A šta
radi država? Da li mi imamo režimsku državu ili državu koja brine
o opštim interesima? Da li državni organi nešto preduzimaju kod
vlada u čijim državama se tako kote laži? Možda će dobiti
odgovor da su u njihovim državama mediji slobodni. Dobro, a da li
su i odgovorni? Treba ih pri tom podsetiti na misao velikog sociologa
Maksa Vebera da narodi lako podnose materijalnu oskudicu ali uvredu
dostojanstva nikada.
Autor je sociolog i naučni savetnik
Instituta za pedagoska istrazivanja
|