Vladimir
Milutinovic
Emocije i argumenti
Uz
tekst Z. Avramovica: Dobro
pitanje: Otkud uspesi radikala?
Stice
se utisak da se u svom tekstu Zoran Avramovic ne bavi puno mojim
tekstom vec se u prvom delu raspravlja sa jednom vrstom "politicke
analitike", a u drugom daje jedan pledoaje za radikale u
nasoj politici. Na moj tekst se odnosi tvrdnja o emociji koja
je igrala ulogu u njegovom pisanju i tvrdnja da su zakljucci zasnovani
na incidentima i sporednim osobinama politike radikala. Ja cu
se osvrnuti samo na te tvrdnje. Zamerka o emocijama u ovakvim
tekstovima zapravo znaci da u tekstu nema argumenata. Ali to je
trebalo pokazati prethodnom analizom. Tek posle te analize, koja
bi pokazala sistematsku netacnost mojih tvrdnji, moze se izneti
tvrdnja o pristrasnosti. Reci da se radi samo o incidentima radikala
nije tacno i nije dovoljno.
Najpre, tesko da su incidenti
nesto sto treba zaobici u analizi politike radikala. Njih
je preveliki broj, izmedju ostalog i zbog toga sto je to bio svestan
izbor radikala u cilju izlazenja iz medijske blokade u kojoj su
se cesto nalazili, a takodje ti incidenti su nosili zeljenu politicku
poruku, inace ih ne bi bilo. Medjutim, ideja Velike Srbije,
protivljenje dolasku stranih vojnika na Kosovo i drugo o cemu se govori u mom tekstu, nisu nikakvi
incidenti nego osnovne crte politike radikala. Ja
u stvari uopste nisam hteo da govorim o incidentima, nego bas o
opstim crtama politike koje su toliko ukorenjene da moraju imati
efekta na sav nastup neke politicke stranke. Npr.
tacka 2. u mom tekstu tice se
toga da politika mora biti odgovorna, a da bi bila odgovorna njen
sadrzaj moraju biti tvrdnje koje se ticu realnosti i mogu da se
opovrgnu. Da ponovim taj primer. Ako kazete "Protiv sam dolaska
vojnika na Kosovo" vi jos niste
preuzeli nikakvu odgovornost. Vi samo hocete da kazete da se razlikujete od onih koji su navodno za.
Ako kazete: "Smatramo da smo dovoljno sposobni da za naseg
mandata strani vojnici ne dodju na Kosovo
i tvrdimo da nece doci" - onda preuzimate odgovornost i iz
njihovog dolaska proizilazi niz preispitivanja koje morate uciniti
u okviru vlastite politike, dok ono sto se vec desilo smatrate
svojim neopovrgljivom greskom. Ovo je toliko opsta osobina i problem
politike da se o njoj moze govoriti nezavisno od
radikala. Ali isto tako svako moze da pogleda
kojoj vrsti politike radikali sada i ranije pripadaju.
Tacka
4. je jednako opsta i tice se problema demokratije. Naime, demokratija
je stanje legitimnog izbora. Ona je samo formalno vladavina vecine
naroda, a ustvari postovanje odredjenih pravila koja se zavrsavaju
u postovanju necega sto bi se moglo nazvati duh demokratije. Iako
je "duh" moze da se precizno odredi. Duh demokratije
nastupa kada iz politickog nadmetanja nestanu moralne diskvalifikacije,
cime se otvara prostor upravo za gore pomenute odgovorne tvrdnje
o realnosti. Radikali se ne mogu pohvaliti da su doprinosili tom
duhu, a ni proceduri. Isto tako, ako se zalazemo za toleranciju,
ne mozemo hvaliti stranku za koju su politicki protivnici mahom
"izdajnici". Jedan od kriterijuma za procenu analiticara
moze da bude i to da li demokratiju shvataju jednostavno kao vladavinu
vecine. Stranka moze biti podrzana od
velikog broja ljudi, a ipak nedemokratska na vise nacina.
Sve
ovo su opsti problemi u politici, ali nazalost i trajni. Vrsta
politike se tesko i sporo menja, jer zavisi od veoma mnogo cinilaca.
Politicke stranke se jos teze menjaju zato jer nije dovoljna samo
promena unapred, ka buducnosti, vec i unazad, analizom i priznavanjem
gresaka koje su napravili u svom ranijem delovanju. Minimalizovati
te greske ne pomaze nikome.
Autor
je filozof iz Beograda i urednik elektronskog izdanja NSPM