Dusan
Pavlovic
U svom poslednjem izveštaju o
Srbiji (17. jul 2003) naslovljenom "Srpske reforme ponovo
usporavaju", Medunarodna krizna grupa (nadalje: MKG) otkriva
kako je za usporavanje reformi najodgovornija vlada Srbije,
odnosno kako su reforme blokirane zbog neformalne koalicije
anti-reformista u vladi i Miloševiceve finansijske oligarhije
koja je uspela da preživi 5. oktobar 2000. Ovaj izveštaj je
zamalo rezultiralo proterivanjem Džejmsa Lajona, šefa MKG kancelarije
za Srbiju, iz zemlje. Vlada, razume se, ima politicke razloge
za osporavanje zakljucaka ovog izveštaja. Da je neko iz vlade
bio mentor analiticarima koji su izradili ovaj izveštaj, mogao
bi jednostavno da kaže kako u tom izveštaju ne valja ništa osim
zakljucaka.
Izveštaj pati od nedostataka koji se odnose na pravilno izvodenje
zakljucaka, definisanje pojmova i koncepata, ali najviše pati
od ideološkog tereta kojim je MKG opterecena. Ako se pogledaju
prethodni izveštaji koje je ova organizacija izradila od pada
Miloševica, videce se da je po njenom mišljenju glavni krivac
za spore reforme bio Vojislav Koštunica. Pocev od izveštaja
od 21. septembra 2001. ("Reforme pod opsadom"), pa
na dalje, Koštunica i DSS su videni kao nacionalisti koji su
pošto-poto rešili da ocuvaju Miloševicev sistem, a Ðindic
i ostatak DOS-a kao reformisti koji zemlju vode napred. MKG
je prešla veliki put kada je otkrila da i medu refomistima ima
anti-reformista, što se u novom izveštaju tvrdi. Problem je,
medutim, u tome što osnovi za izvodenje ovakvog zakljucka postoje
najmanje dve godine.
U sažetku novog izveštaja ponavlja se kako su glavni kocnicari
reformi sve do februara 2003. bile "nacionalne snage skoncentrisane
oko Vojislava Koštunice". U martu je ubijen premijer, nakon
cega je usledila operacija "Sablja", koju je MKG takode
pohvalila i podržala (izveštaj "Srbija nakon Ðindica"
od 18. marta 2003), da bi onda, nakon ukidanja vanrednog stanja
22. aprila, reforme odjedanput pocele da stagniraju zahvaljujuci
politici Vlade Srbije, što je nagnalo MKG da napiše ovaj izveštaj.
Da je teza kako je Koštunica jedini krivac do februara 2003,
a vlada tek od ukidanja vanrednog stanja besmislena, vidi se
iz liste preporuka koje MKG upucuje Vladi Srbije. Od 15 preporuka,
devet su anti-reformski potezi koji datiraju iz perioda pre
ubistva Zorana Ðindica, tj. iz perioda kada je, po MKG,
jedina prepreka reformama bio Vojislav Koštunica. Nabrojacu
sve: organizovani kriminal, reorganizacija državne bezbednosti
(pretvaranje DB u BIA), njena uloga u pripremanju i organizazovanju
atentata na Ðindica, odsustvo reformi u policiji, stavljanje
Žandarmerije i Specijalne anti-teroristicke jedinice pod parlamentarnu
kontrolu, uklanjanje sa javnih funkcija osoba za koje se predpostavlja
da su ucestvovali u ratnim zlocinima, reforma sudskog sistema,
i ostavka Aleksandra Radovica na mesto direktora Republicke
uprave javnih prihoda. Razume se, iz ovoga se još uvek jasno
ne vidi gde su šupljine u izveštaju MKG. Moguce je da je Vojislav
Koštunica napravio sve ove probleme, a da su oni onda ostali
u amanet za rešavanje Vladi Srbije. To, medutim, ne može da
se zakljuci, jer su svi nabrojani problemi pre ubistva premijera
bili vezani iskljucivo za vladu Srbije. Od samog pocetka inaugurisanja
vlade 25. januara 2001, Vlada Srbije je odgovorna za postojanje
organizovanog kriminala, odsustvo reformi u policiji, i ulogu
DB i BIA u atentatu. Vlada je sama unapredila ili postavila
neke od ljudi koji su pod javnom sumnjom za ratne zlocine (npr.
Sreten Lukic). Ona je takode inicirala obesmišljavanje reforme
pravosuda (amandmanima iz jula 2002 i aprila 2003). A Aleksandar
Radovic je ostavku dao u septembru 2002, sa objašnjenjem da
je na njega vršen pritisak da neke ekstra-profitere izostavi
sa liste ekstra-profitera. Sledstveno, vlada Zorana Ðindica
je bila direktni ili indirektni generator ovih problema od samog
pocetka.
Ima još stvari koje su se desile pre ubistva premijera a zbog
kojih bi MKG mogla da se zabrine. Tu spadaju odugovlacenje sa
donošenjem novog ustava Srbije, nelegalno izbacivanje poslanika
DSS-a iz Skupštine Srbije, kao i odluka Nataše Micic da predsednicke
izbore odloži na neodredeno vreme. (Prvi i treci se pominju
u izveštaju, ali se u pogledu njih ništa ne preporucuje.) Kada
su se sve ove stvari dešavale, MKG je cutala, a onda se u julu
2003. setila da možda sa reformama ipak nešto nije u redu.
Da su analiticari MKG zaista zbunjeni u svom pokušaju da objasne
zašto reforme u Srbiji posustaju, vidi se iz dela III. pod nazovom
"Koraci unazad" gde se najpre kaže kako anti-reformski
elementi u vladi usporavaju reforme, a onda se objašnjava kako
je taj proces "proizvod desnicarske opstrukcije, unutar
i van vlade", i kao glavna figura se opet navodi Vojislav
Koštunica koji obezbeduje "javnu platformu za pro-Miloševicevsku
nacionalisticku desnicu". Taman kada pomislite da je MKG
za manje od 10 stranica ovog izveštaja promenila mišljenje,
pa Vojislava Koštunicu opet svrstala u glavne krivce za usporavanje
reformi i nakon ubistva premijera, dolazi se do kljucne teze
- kako su glavni kocnicari anti-reformisti iz Demokratske stranke
i vlade Srbije (Ceda Jovanovic, Vladimir Popovic, Dušan Mihajlovic,
Vladan Batic itd.) sa nekoliko novih i nekoliko Miloševicevih
tajkuna cine novu oligarhiju kojoj reforme nisu u interesu.
Jedino što covek može da zakljuci je kako je javni zaštitnik
ove nove oligarhije sam Vojislav Koštunica!
Ima još nelogicnosti u ovom izveštaju. Recimo, Izveštaj je
NIN i Blic News proglasio anti-reformskim novinama, ali kritikuje
Vladimira Popovica, takode anti-reformistu, zato što na njih
vrši pritisak. Ako dobro razumem znacenje pojma reforma u Izveštaju,
ovakvi postupci bi trebalo da se pravdaju i pozdrave. Bilo kako
bilo, ono zbog cega ovaj izveštaj, kao i rad ove Grupe treba
ignorisati, je ovaj: Vojislav Koštunica, i ono što on predstavlja,
je samo deo problema. Drugi deo je vlada Srbije, i ono što ona
predstavlja. (Kako taj problem danas izgleda, dobro je opisano
u delu IV. Izveštaja.) MKG bi stoga mogla da se angažuje na
izradi jednog sveobuhvatnijeg izveštaja koji bi procenio ulogu
jednih i drugih i poslednje tri godine. Naravno, pod pretpostavkom
da se prethodno oslobodi suvišnog ideološkog tereta.
hronika
vesti (arhiva)