Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari

Tekst smo dobili uz sledece propratno pismo:

Postovane kolege,  List ‘Danas’ objavio je u utorak, 1.aprila, tekst pod naslovom « Jos Belorusija » sa mojim potpisom. Naknadnim uporedjivanjem objavljenog teksta i verzije koju sam poslao  direktoru  lista i uredniku rubrike ‘Evropa’, Radetu Cveticaninu, utvrdio sam da su iz teksta izbacena dva pasusa, a da je tekstu  dat karakteristican naslov, koji upucuje na rodno  mesto urednicke bogobojazljivosti.

Molim Vas da ovaj tekst objavite na svojoj Internet strani, ne toliko radi sadrzaja dva izbacena pasusa, koliko radi dokumentovanja  tesne saradnje pomenutog lista i njegovog urednika sa graditeljima policijske drzave  u Srbiji.

Pozdrav

Branislav Milosevic

Berlin

DANAS (rubrika Evropa) 1. april

U EVROPU, BEZ POPUSTA

Pise : Branislav Milosevic

(Na zutoj podlozi dat je deo teksta koji je izostao u izdanju lista Danas)

Nestrpljivim reformistima, od kojih mnogi ni danas ne znaju tacno sta ce im clanstvo u Savetu Evrope, ali su od prvog trenutka slutili da je bolje da ga steknu sto pre, sve je trajalo predugo. Od onog 8. novembra 2000.godine, kad je zahtev podnet, do 26.marta 2003., kad ga je Komitet ministara zvanicno usvojio, proteklo je, zaista, dve i po godine. Ali, sta je to prema 54 godine, koliko je proslo od osnivanja Saveta Evrope, u kojem se za Srbiju i Crnu Goru naslo mesta tek posto su se pod krov "Palate Evrope' u Strazburu smestile 44 evropske zemlje? Ne treba, dakle, preterivati u slavlju zbog uspeha koji su sve zemlje bivse Jugoslavije odavno postigle, a ostao je nedostupan jedino Belorusiji, koja ga, zapravo, ne zeli, i Monaku, ciji ga princ zeli kao ukras na Bozicnoj jelki u svom 'poreskom raju'.

Sve je, naravno, moglo biti drukcije i bolje. Kad je nemacki ministar Genser, pocetkom 1985. godine, najavio novu 'istocnu politiku' Saveta Evrope, koji je u to vreme imao 21. clana, tek usvojena Evropska kulturna konvencija ponudjena je na potpis svim evropskim zemljama, dakle, i ne-clanovima Saveta. Evropska kulturna konvencija bila je zamisljena kao 'predsoblje' u kojem su istocnoevropske zemlje imale da sacekaju trenutak kad ce biti primljene u redovno clanstvo, a prva istocnoevropska zemlja, koja je pristupila konvenciji bila je - SFRJ (7.10.1987). To se u Evropi smatralo normalnim korakom za zemlju cije su privredne i politicke reforme, u to vreme, bile uzor celom svetu 'realnog socijalizma', koji je jos uvek stenjao pod sovjetskim jarmom i nije nazirao kraj svojih patnji.

U medjuvremenu je Berlinski zid pao, Istocna Evropa se priblizila zapadnom delu kontinenta, ali se podigao zid izmedju naroda i republika bivse Jugoslavije. Hrvatska i Slovenija su se odvojile vrlo brzo, a srpski neostaljnisticki rezim je Srbiju i Crnu Goru 'prepakovao' u novu, SR Jugoslaviju, i krenuo u ratove i potpunu izolaciju od sveta. Kad je jula 1992.godine Badinterova Arbitrazna komisija dosla do zakljucka da SRJ nije legalna i legitimna naslednica SFRJ, ni Savet Evrope se nije dvoumio. Septembra 1992.godine je Komitet ministara objavio je da je "za potrebe Saveta Evrope, Socijalisticka Savezna Republika Jugoslavija prestala da postoji kao potpisnik konvencija i sporazuma". Miloseviceva Jugoslavija nasla se na ledini i na njoj je tavorila do 5.oktobra 200.godine, a ni Srbija i Crna Gora se, sto se evropskih integracija tice, do ovoga 3.aprila nisu nasle pod evropskom strehom.

Suprotno ocekivanjima dobronamernih entuzijasta ili slabo upucenih propagandista, kojih je u srpskoj spoljnoj politici trenutno nesto vise nego sto je dobro za interese ove zapustene drzave, clanstvo u Savetu Evrope, samo po sebi, ne obezbedjuje, po nekakvom automatizmu, seriju sledecih privilegija. Iz cinjenice da ce Srbija i Crna Gora od cetvrtka biti 45.clan Saveta Evrope, nikako ne sledi da ce vec u sledeci ponedeljak potpisati sporazum o stabilizaciji i asocijaciji (SAA) sa Evropskom unijom, niti da ce se na zemlju sruciti bujica novih donacija. i kredita.

Spisak 'domacih zadataka', koje treba uraditi po prijemu u najstariju evropsku organizaciju i 'fabriku demokratije', nikako nije postao kraci: sudstvo ne funkcionise, policija je u lakom rasulu, vojska jos uvek nije pod civilnom kontrolom, ali zato mediji jesu pod kontrolom ili bar pritiskom vlade. Kriminalni olos, zaostao iz rata, jos nije isporucen Hagu na istinu, nevladine organizacije, kao stubovi civilnog drustva, pokazuju snaznu zelju da participiraju u vlasti, reformska vlast se ne libi direktnog mesanja u privredni, pa i u politicki zivot.

U neka strozija vremena, oduzimanje poslanickih mandata, koje je vlada u Srbiji prosle godine primenila da bi se odrzala, bio je prekrsaj koji je mogao unazaditi zahtev za prijem za nekoliko godina. Preko ove politicke hajducije, koju je OEBS, na stetu svog autortieta, proglasio legalnim, ali ne i legitimnim cinom, a Savet Evrope mu u tome nije protivrecio, velikodusno se preslo, da bi se, odmah zatim, dogodio novi presedan: Srbija i Crna Gora, primljene su u clanstvo Saveta Evrope u trenutku dok se 7/8 zemlje, nalazi u vanrednom stanju! Savet Evrope kao da je uzeo na sebe da dokaze kako je sve relativno, pa i vrednosti na kojima pociva evropska demokratija. Ili se, mozda, htelo reci da je upravo Savet Evrope ona instanca na kojoj se, arbitrarno ili na sugestije sa 'viseg mesta', presudjuje o granicama i modalitetima vladavine prava?

Za razliku od otimacine poslanickih mandata, koja nije donela nikakve pozitivne rezultate, nego je afirmisala politicku samovolju, kao moguci princip vladanja u zemljama u tranziciji, vanredno stanje je, za kratko vreme, donelo znacajne rezultate. Pohapsena je citava mreza kriminalaca i njihovih jataka, medju njima i tvorci i 'mozgovi' ove mreze, Stanisic i Simatovic, neki od 'sefova' su likvidirani, reseno je ubistvo Ivana Stambolica, stice se utisak da ce i druga narucena (politicka) ubistva biti resena. Nije najbolje vrste argumentacija kojom se hoce dokazati da se isti rezultati nisu mogli postici i bez vanrednog stanja, a opasnosti od produzavanja ovog stanja su vise nego ocigledne: u pravosudju se sprovodi komesarska cistka, ali slicne higijenske mere izostaju u vladi, gde ministar pravosudja, preko svoje stranke, predlaze ponovno uvodjenje smrtne kazne(!), mediji se arbitrarno disciplinuju, politicki zivot i javnost se redukuju na misljenje vlade i njenih organa i sluzbi.

U takvoj situaciji, cini mi se vise nego umesnim da upravo na dan ceremonije prijema u Savet Evrope, dakle, u cetvrtak 3.aprila, vlada Srbije predlozi ukidanje vanrednog stanja. Bio bi to gest politicke zrelosti i pune svesti da se od Evrope ne ocekuju nikakvi popusti, niti 'gledanje kroz prste' u stvarima vladavine prava i demokratije, ali da se ni od Srbije i Crne Gore takvi popusti, ubuduce, ne mogu traziti.

 

 

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM