Tekst
smo
dobili
uz
sledece
propratno
pismo:
Postovane
kolege, List
‘Danas’
objavio
je
u
utorak,
1.aprila,
tekst
pod
naslovom
« Jos
Belorusija »
sa
mojim
potpisom.
Naknadnim
uporedjivanjem
objavljenog
teksta
i
verzije
koju
sam
poslao
direktoru
lista
i
uredniku
rubrike
‘Evropa’,
Radetu
Cveticaninu,
utvrdio
sam
da
su
iz
teksta
izbacena
dva
pasusa,
a
da
je tekstu
dat
karakteristican
naslov,
koji
upucuje
na
rodno
mesto
urednicke
bogobojazljivosti.
Molim
Vas
da
ovaj
tekst
objavite
na
svojoj
Internet
strani,
ne
toliko
radi
sadrzaja
dva
izbacena
pasusa,
koliko
radi
dokumentovanja
tesne
saradnje
pomenutog
lista
i
njegovog
urednika
sa
graditeljima
policijske
drzave
u
Srbiji.
Pozdrav
Branislav
Milosevic
Berlin
DANAS
(rubrika
Evropa)
1.
april
U
EVROPU,
BEZ
POPUSTA
Pise
:
Branislav
Milosevic
(Na
zutoj
podlozi
dat
je
deo
teksta
koji
je
izostao
u
izdanju
lista
Danas)
Nestrpljivim
reformistima,
od
kojih
mnogi
ni
danas
ne
znaju
tacno
sta
ce
im
clanstvo
u
Savetu
Evrope,
ali
su
od
prvog
trenutka
slutili
da
je
bolje
da
ga
steknu
sto
pre,
sve
je
trajalo
predugo.
Od
onog
8.
novembra
2000.godine,
kad
je
zahtev
podnet,
do
26.marta
2003.,
kad
ga
je
Komitet
ministara
zvanicno
usvojio,
proteklo
je,
zaista,
dve
i
po
godine.
Ali,
sta
je
to
prema
54
godine,
koliko
je
proslo
od
osnivanja
Saveta
Evrope,
u
kojem
se
za
Srbiju
i
Crnu
Goru
naslo
mesta
tek
posto
su
se
pod
krov
"Palate
Evrope'
u
Strazburu
smestile
44
evropske
zemlje?
Ne
treba,
dakle,
preterivati
u
slavlju
zbog
uspeha
koji
su
sve
zemlje
bivse
Jugoslavije
odavno
postigle,
a
ostao
je
nedostupan
jedino
Belorusiji,
koja
ga,
zapravo,
ne
zeli,
i
Monaku,
ciji
ga
princ
zeli
kao
ukras
na
Bozicnoj
jelki
u
svom
'poreskom
raju'.
Sve
je,
naravno,
moglo
biti
drukcije
i
bolje.
Kad
je
nemacki
ministar
Genser,
pocetkom
1985.
godine,
najavio
novu
'istocnu
politiku'
Saveta
Evrope,
koji
je
u
to
vreme
imao
21.
clana,
tek
usvojena
Evropska
kulturna
konvencija
ponudjena
je
na
potpis
svim
evropskim
zemljama,
dakle,
i
ne-clanovima
Saveta.
Evropska
kulturna
konvencija
bila
je
zamisljena
kao
'predsoblje'
u
kojem
su
istocnoevropske
zemlje
imale
da
sacekaju
trenutak
kad
ce
biti
primljene
u
redovno
clanstvo,
a
prva
istocnoevropska
zemlja,
koja
je
pristupila
konvenciji
bila
je
-
SFRJ
(7.10.1987).
To
se
u
Evropi
smatralo
normalnim
korakom
za
zemlju
cije
su
privredne
i
politicke
reforme,
u
to
vreme,
bile
uzor
celom
svetu
'realnog
socijalizma',
koji
je
jos
uvek
stenjao
pod
sovjetskim
jarmom
i
nije
nazirao
kraj
svojih
patnji.
U
medjuvremenu
je
Berlinski
zid
pao,
Istocna
Evropa
se
priblizila
zapadnom
delu
kontinenta,
ali
se
podigao
zid
izmedju
naroda
i
republika
bivse
Jugoslavije.
Hrvatska
i
Slovenija
su
se
odvojile
vrlo
brzo,
a
srpski
neostaljnisticki
rezim
je
Srbiju
i
Crnu
Goru
'prepakovao'
u
novu,
SR
Jugoslaviju,
i
krenuo
u
ratove
i
potpunu
izolaciju
od
sveta.
Kad
je
jula
1992.godine
Badinterova
Arbitrazna
komisija
dosla
do
zakljucka
da
SRJ
nije
legalna
i
legitimna
naslednica
SFRJ,
ni
Savet
Evrope
se
nije
dvoumio.
Septembra
1992.godine
je
Komitet
ministara
objavio
je
da
je
"za
potrebe
Saveta
Evrope,
Socijalisticka
Savezna
Republika
Jugoslavija
prestala
da
postoji
kao
potpisnik
konvencija
i
sporazuma".
Miloseviceva
Jugoslavija
nasla
se
na
ledini
i
na
njoj
je
tavorila
do
5.oktobra
200.godine,
a
ni
Srbija
i
Crna
Gora
se,
sto
se
evropskih
integracija
tice,
do
ovoga
3.aprila
nisu
nasle
pod
evropskom
strehom.
Suprotno
ocekivanjima
dobronamernih
entuzijasta
ili
slabo
upucenih
propagandista,
kojih
je
u
srpskoj
spoljnoj
politici
trenutno
nesto
vise
nego
sto
je
dobro
za
interese
ove
zapustene
drzave,
clanstvo
u
Savetu
Evrope,
samo
po
sebi,
ne
obezbedjuje,
po
nekakvom
automatizmu,
seriju
sledecih
privilegija.
Iz
cinjenice
da
ce
Srbija
i
Crna
Gora
od
cetvrtka
biti
45.clan
Saveta
Evrope,
nikako
ne
sledi
da
ce
vec
u
sledeci
ponedeljak
potpisati
sporazum
o
stabilizaciji
i
asocijaciji
(SAA)
sa
Evropskom
unijom,
niti
da
ce
se
na
zemlju
sruciti
bujica
novih
donacija.
i
kredita.
Spisak
'domacih
zadataka',
koje
treba
uraditi
po
prijemu
u
najstariju
evropsku
organizaciju
i
'fabriku
demokratije',
nikako
nije
postao
kraci:
sudstvo
ne
funkcionise,
policija
je
u
lakom
rasulu,
vojska
jos
uvek
nije
pod
civilnom
kontrolom,
ali
zato
mediji
jesu
pod
kontrolom
ili
bar
pritiskom
vlade.
Kriminalni
olos,
zaostao
iz
rata,
jos
nije
isporucen
Hagu
na
istinu,
nevladine
organizacije,
kao
stubovi
civilnog
drustva,
pokazuju
snaznu
zelju
da
participiraju
u
vlasti,
reformska
vlast
se
ne
libi
direktnog
mesanja
u
privredni,
pa
i
u
politicki
zivot.
U
neka
strozija
vremena,
oduzimanje
poslanickih
mandata,
koje
je
vlada
u
Srbiji
prosle
godine
primenila
da
bi
se
odrzala,
bio
je
prekrsaj
koji
je
mogao
unazaditi
zahtev
za
prijem
za
nekoliko
godina.
Preko
ove
politicke
hajducije,
koju
je
OEBS,
na
stetu
svog
autortieta,
proglasio
legalnim,
ali
ne
i
legitimnim
cinom,
a
Savet
Evrope
mu
u
tome
nije
protivrecio,
velikodusno
se
preslo,
da
bi
se,
odmah
zatim,
dogodio
novi
presedan:
Srbija
i
Crna
Gora,
primljene
su
u
clanstvo
Saveta
Evrope
u
trenutku
dok
se
7/8
zemlje,
nalazi
u
vanrednom
stanju!
Savet
Evrope
kao
da
je
uzeo
na
sebe
da
dokaze
kako
je
sve
relativno,
pa
i
vrednosti
na
kojima
pociva
evropska
demokratija.
Ili
se,
mozda,
htelo
reci
da
je
upravo
Savet
Evrope
ona
instanca
na
kojoj
se,
arbitrarno
ili
na
sugestije
sa
'viseg
mesta',
presudjuje
o
granicama
i
modalitetima
vladavine
prava?
Za
razliku
od
otimacine
poslanickih
mandata,
koja
nije
donela
nikakve
pozitivne
rezultate,
nego
je
afirmisala
politicku
samovolju,
kao
moguci
princip
vladanja
u
zemljama
u
tranziciji,
vanredno
stanje
je,
za
kratko
vreme,
donelo
znacajne
rezultate.
Pohapsena
je
citava
mreza
kriminalaca
i
njihovih
jataka,
medju
njima
i
tvorci
i
'mozgovi'
ove
mreze,
Stanisic
i
Simatovic,
neki
od
'sefova'
su
likvidirani,
reseno
je
ubistvo
Ivana
Stambolica,
stice
se
utisak
da
ce
i
druga
narucena
(politicka)
ubistva
biti
resena.
Nije
najbolje
vrste
argumentacija
kojom
se
hoce
dokazati
da
se
isti
rezultati
nisu
mogli
postici
i
bez
vanrednog
stanja,
a
opasnosti
od
produzavanja
ovog
stanja
su
vise
nego
ocigledne:
u
pravosudju
se
sprovodi
komesarska
cistka,
ali
slicne
higijenske
mere
izostaju
u
vladi,
gde
ministar
pravosudja,
preko
svoje
stranke,
predlaze
ponovno
uvodjenje
smrtne
kazne(!),
mediji
se
arbitrarno
disciplinuju,
politicki
zivot
i
javnost
se
redukuju
na
misljenje
vlade
i
njenih
organa
i
sluzbi.
U
takvoj
situaciji,
cini
mi
se
vise
nego
umesnim
da
upravo
na
dan
ceremonije
prijema
u
Savet
Evrope,
dakle,
u
cetvrtak
3.aprila,
vlada
Srbije
predlozi
ukidanje
vanrednog
stanja.
Bio
bi
to
gest
politicke
zrelosti
i
pune
svesti
da
se
od
Evrope
ne
ocekuju
nikakvi
popusti,
niti
'gledanje
kroz
prste'
u
stvarima
vladavine
prava
i
demokratije,
ali
da
se
ni
od
Srbije
i
Crne
Gore
takvi
popusti,
ubuduce,
ne
mogu
traziti.
hronika
vesti (arhiva)