Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentar na temu Kuda ide Srbija?

   

 

Dragan Milosavljevic


MARATONCI TRCE POSLEDNJI KRUG ?


Pažljivi citalac najstarijeg lista na Balkanu zapazice da su gostovanja jednog "publiciste," politicki pozicioniranog u ovdašnjem demokratskom (epi)centru, redovno posvecena obracunu sa nacionalzmom i pravoslavnom crkvom. To su po oceni veterana ovdašnje politicke scene, iznesenim u Pogledima, kljucni faktori, po njemu, preovladjujuce retrogradne društvene svesti u Srba koju gospodin Desimir Tošic vidi kao teško nasledje prošlosti i glavnu prepreku boljoj buducnosti.
Ako ne "svi svi " Srbi, a ono dobra vecina, žrtve su tog uma zarobljenog opakom caurom tradicije, vazda žednog populistickih lagarija, navucenog na drogu korupcije i nepoštovanja isntitucija - promišlja ovaj opservator srpske nevesele stvarnosti.

Iz izložene teze o nekakvoj mazohistickoj nastrojenosti srpskih punoletnih gradana namecu se dva smela, a za ovdašnju bombardovanu pamet ( koja ipak ne pati ni od amnezije ni od lobotomije), dva uvredjiva zakljucka.
Da ovaj narod koliko god bio nezadovoljan trogodišnjim bilansom najavljenih promena zapravo ima bolju vladu nego što to zaslužuje, a da još bolju vladu od ove postojeca društvena svest ne može poroditi, te da je dalji opstanak ove aktuelne, zabunkerisane u kulu od manipulisanih poslanickih kartica, ipak najmanje zlo.
Iz toga bi morao slediti zakljucak samog citaoca da su retrogradnoj masi neophodni tutori koji bolje od pretežnog dela društvene svesti vide šta je za srpsku raju najprobitacnije. Kada vec sama ne shvata "prednosti" ovdašnjeg braka ljudožderskog kapitalizma i partitokratske osionosti, koja se lako laca neprevazideno efikasne boljševicke"gvozdene metle."
Taj recept preporucila je inace, u uvodniku lista Danas niko drugi nego jedna od kljucnih licnosti mucnog poradanja demokratije na ovim prostorima, bivši lider GSS Vesna Pešic, duboko pogodjena ubistvom Djindjica. Dan kasnije ovaj povratak golootocko gulagovskoj metodologiji masovnih cistki osvanuo je kao zvanican poziv upucen od strane jednog od mladih lavova Djindiceve kontraverzne ekipe.
Zacas je demokratska pokorica onog dela DOS-a koji je nastao od "osvešcene " i transformisane levice, disidenata i komunista pokajnika i preletaca , naprsla kao nar. Ispod žutog pomolilo se crveno.
Pokazala je cekaovska metodologija upravljanja DOS-om i oživljavanje novog oblika partijske države, da pupcana vrpca mlade demoraktije sa totalitarnom svešcu i starom metodologijom ocuvanja vlasti i monopola nije prekinuta.
U tom smislu, mišljenje da treba sacuvati vladu a izmeniti narod, pre su paradigma nacina razmišljanja nove politicke elite, nego izdvojen stav jednog od njenih najuglednijih i najpotkovanijih pripadnika.

Sve vidniji razlaz aktuelne vlasti i naroda koji ju je instalirao 5. oktobra, pristavši u milosevicevskom bezizlazu da ucestvuje u iskonstruisanoj revoluciji i podari legitimitet nekoj vrsti državnog udara oligarha, mafije, stranih obaveštajnih službi i u projekat ugurane duboko fragmentirane demokratske opozicije, nije moguce sakriti. Ni proizvidnjom afera, ni dizanjem tenzija, fabrikovanjem "belih kniga.". Dobro je što je tu krizu legitimiteta "publicistika" najzad stavila na dnevni red, makar tražeci krivca na pogrešnoj strani .U vremenu koje sledi dobice o toj temi priliku da se oglase i nadrealisti kroz jedan od mogucih scenarija.:
Pavle Korcagin u "armaniju" jaše firmiranu "belzebubu", preteci zamahuje sabljom. Razvlašcena "crvena veštica" traži pomoc psihijatra koji je upucuje da traži azil u zidinama novokapitalistickog Kremlja , patuljci vežbaju "nije teško biti fin" kada si na "najboljem putu" , a sedokosi carobnjak po ko zna koji put traga za formulom jedinstva suprtnosti u državi bez elementarnih obeležja, granica, simbola i suverenosti.
Za sada se kao analiticari u javnosti najcešce oglašavaju bivši vernici levice, danas upadjivo brojni i grlati misionari nove neoliberalne intrenacionale, kojima je gle, i polemicki i operativno, politicki instrumentarij prepoznatljvo agitpropovski . Ima tu puno imena iz jata bivših Titovih ministara, ambasadora, tajnih i javnih policajaca, decenijskih boraca protiv (veliko)srpskog nacionalizma, sada u sinekurama nevladinih organizacija. Oni vecinom smatraju ovaj apokalipticki scenario nad Srbijom zasluženu kaznu za srpsku nacionalisticku devijantnost. Ne pada im na pamet da u valpurgijskoj orgiji svojih šticenika, alavih japija i ratnih oligarha poteklih iz "korisnih malverzacija" Titove epohe, traže krivce za najnoviji civilizacijski, politicki i ekonomski sunovrat Srbije.
Ima medju njima iskusnih alhemicara politike sa dva lika iste duše. Doktor Džekil i Mr Hajd u jednom telu, koji iskreno veruju da je moc na javnoj sceni (makar i iza nje) jedini eliksir koji nadomešta sve hendikepe boljševickih nestašluka i bremena godina. Konzerviranje te moci , kao ispijanje grala (pehara vecne vladosti), pravda sve zablude i prebege, abolira opstanak ketmaskog duha u bilo kom ideološkom pakovanju, i njihova je ideologija.
Nesposobnost jednog naroda u kome je leva avangarda pretplacena na tumacenje istorijskih neminovnosti ubijala i Boga i politicki instinkt u ljudima, a gajila podanicku podlost i pokornost više od pola veka, oni vide kao zelju tog naroda koji nije nikome po volji, sa "kucom posred puta", da bude "sam, prkosan, izazovan, mrzovoljan".
Ovi pridruženi clanovi foruma za utvrdjivanje srpske istorijske krivice za sve balkanske ratne kataklizme kao da zaboravljaju ko je te pravoslavce fanatike, u cijim redovima tragaju za sledbenicima fasizma, 27. marta l941. izveo na ulice i bacio bezobzirno svesno pod gusenice nemackih fašitickih tenkova, da bi makar malo usporio nemacku ratnu mašinu .
Jednom stavljeni van zakona od strane nacista i saterani u bespuca, pripadnici tog naroda poslužili su revoluciji komunista za osvajanje vlasti i uzurpaciju svih sloboda gradjana na kojima se ta varijanta lenjinisticke tiranije vežbala pola veka.
Prosto se sama od sebe namece analogija (a o tome ce tek istorija dati sud) da je tragicna smrt premijera, uvodjenje vanrednog stanja, masovna hapšenja, sejanje straha kroz vanredno stanje - obicno kopiranje modela, sa ciljem da se obnovi atmosfera onih cuvenih izbora sa coravom kutijom na kojima su ugnjeteni i prevareni redovno glasali protiv sebe.
Zato treba glasno razmišljati na ponudjenu temu o dobroj vlasti i navodno zatucanom narodu.
Treba razmilsljati i o pravim motivima iskusnih diplomatija da karnevalske Miloševiceve nacionaliste, nosioce clanske kartice SK, i njihove virtuelne suparnike -bivse levicare, danas vulgarne praksisovce ljudozderskog kapitalizma, shvataju kao istinski odraz suštinskog stanja svesti duha u Srba. Kao da je svim akterima ovog decenijskog scenarija dobrodošlo, ukljucujuci strane sponzore donacija i kolateralnih šteta odsustvo autenticnih predstavnika gradjanske klase izloženih prvo genocidu komunista, a onda "etnickom cišcenju" od njihovih epigona.
Zato stotine hiljada pametnih, obrazovanih i uljudnih niko nije zaustavljao u bekstvu sa ovih prostora ni u Slobinoj ni u ovoj vlasti. Problem ovih nepouzdanih biraca levica je l945 rešila u skladu sa mogucnostima ondašnje revolucije. Izbrislala ih je sa spiska -živih.
Hoce li Srbe iz takve civilizacijske rupe, produbljene decenijskom satanizacijom neoimperijalnih medija i politike, a slicne onoj golootockoj, na svetlo dana izvesti ljudi koji ponavljaju cinicne floskule iz kampanja tipa onih marketinške agencije "Ruder i Fin". Da su oni i samo oni (Srbi), iskljucivi krivci za sve što se dogodilo i njima i susedima u poslednjem krvavom balkanskom piru u kome je, uz složno sadejstvo komunistickih feudalaca kao izvodjaca radova, srusena "versajska tvorevina". Ima istorijske ironije u tome da su ovaj svoj protomodel pomirenja uništile upravo države -današnji garanti prevazilaženja evropskih suprotnosti. Nista manje krvavih od balkanskih. Naprotiv.
Zaista da li je primereno, ako se imaju u vidu sve nedovoljno rasvetljene okolnosti nestanka države, koja je bila garant zajednickog života svih Srba, da se za potrebe jedne ishitrene predsednicke kampanje bez transparetnih ciljeva, osim kupovine vremena za aktuelnu vlast, taj narod ili njegova vecina oznacava kao anticivilizacijski, svesni grobar svoje buducnosti. Ovako ponudjenom argumentacijom publicista tom istom narodu, koji neskriveno potcenjuje, natura novog "vodju"- staratelja-pomiritelja. Pomiritelja koga i cega?. Posvadjanih "revolucionara" u Alibabinoj pecini ili svega onog nespojivog u istinskoj demokratiji: neogranicene vlasti i obaveze odgovornosti. Upravo onoga što gledamo rodjenim ocima.
Kandidat , alhemicar, prepoznatljiv je u liku vremešnog natprosecno okretnog politicara naprasno beatifikovanog u sveca i to posle poluvekovnog prisustva u svim epizodama balkanske politicke farse.
Izabran je od družine kojoj je do oreola politicke neporocnosti, koja je uzgred apsolutno nepoznat fenomen na Balkanu, stalo koliko do lanjskog snega. I to baš u vreme kada odgovornost za krah oktobarskog "ugovora sa narodom" treba razmazati na sve podjednako. Svi smo mi odgovorni, rece neko ovih dana. Da li ?
Advokati ove vlasti izgleda da zaboravljaju da vlast u demokratiji koju navodno želi da promovišu na prvom mestu znaci ne samo "transparentnu" odgovornost i vec i smenjivost. Ako treba i vanrednu.
A ne, po obicaju, kajmak eliti, surutka narodu. Pa do neizdržljivosti. Sve to nema blage veze sa teorijom Skerlica na koju se kao krunski dokaz u svojoj tezi o nepodobnoj društvenoj svesti Srba poziva publicista o "razocarnom narodu obolelom od duševne i umne nemoci". Koji, dalo bi se zakljuciti uz pomoc ove poštapalice, sebi stalno namice omcu pa mu treba dežurni spasilac, sada u vidu nekakve samoproklamovane demokratske avangarde. Naprotiv, oni koji su njene predstavnike upoznali kroz prakticno delovanje, okupljene u politbirou DOS-a i uporištima iz senke potrudice se da ih demantuju na najbolji nacin.
Ovde se za pocetak više na vlast nece dolaziti revolucijama , niti ce ona biti spasavana uvodjenjem vanrednog stanja i potpunim ignorisanjem institucija, negovanjem revolucionarnog prava "koje se ne drži zakona kao pijan plota". To se sve manje dogadja i u Africi.
Srbi ce svoju rehabilitaciju i potpuni raskid za naplavinama boljševicke prakse, vešto maskirane instant demokratijom, postici izborom da izbegavaju u buducnosti sve scile i haribde, vešto podmetnute kako od lažnih patriota, (ustvari ratnih profitera), karnevalskih šovinista, bivših clanova SK, izmilelih iz de-beovih šminkernica, tako i od ketmanskih mondijalista .Ovi trenutno najmocniji faktori srpske sudbine, novopomazane demokrate, nosioci su novih odora, ali telali starih pretecih poruka naciji koju intimno shvataju kao bogom danu za manipulacije.
Ti ljudi, nikad do kraja ispeglanih biografija, otkrili su da se ruženjem i kamenovanjem svog naroda najbolje brišu sopstvene boljševicke fleke pred žrecima nove religije i novog ustrojstva sveta.. Oni i njihovi potomci ponovo sjajno profitiraju na tvrdnji da su Srbi neizlecivi hegemoni, a da je svaka Srbija prevelika. Jer tako kazu crtaci karata jednom u Becu i Moskvi, drugi put u Berlinu, pa najzad u Vašigtonu. Tu plocu uporno vrte narodu dok mu preko stranih i domacih emisara i ministara porucuju da spere balkansku štroku pre nego što se gologuz uputi u Evropu.
Taj srpski narod izložen je danas besprimernom cinizmu epigona onih koji ga smatraju samo zbirom prošlih i mogucih buducih kolateralnih šteta. Taj narod zaslužuje mnogo bolju i dobronamerniju politcku elitu. I od one koja je l945. "oslobadjala" Dedinje od zakonitih vlasnika u ime Staljina i Tita, pa do ove najnovije kvazi-reformske, koja, pozivajuci se na oca i sina Buša i veliki duh multinacionale bez ljudskog lika, zaposeda "carobni breg" za narednih, reklo bi se, bar hiljadu godina .Vec zidaju palate za cukun unuke i projektuju neprobojne piramide za sebe.Vec su kasta koja ne priznaje sosptvene bivše parole o klasama i klasnoj borbi za dobrobit poniženih i uvredjenih.
Ne vide njihovi advokati ništa neobicno u tome što mafija oblaci frak, levica se upadjivo nosi u desnom džepu , a zaslužni penzioneri propalog komunistickog projekta, umesto da vežbaju rokade na Kališu, pokušavaju da dobiju partiju života koristeci sugradjane kao figure.
O pomanjkanju dobrih poteza, pa i visprenosti, maratonaca prestrojavanja u hodu, svakako govori i izjava jednog od njih, emitovana na televiziji, da "svaka kafana ima šefa sale, a mi jos ne možemo da izbaremo predsednika".
Da li smo možda ovako "bahati" , "mrzovoljni" i bez istorijskog pamcenja pozvani da sredinom novembra biramo lik koji treba da gasi svetlo u balkanskoj krcmi i to kada stigne novi racun za naplatu i kamate za pozajmice. Da je to taj "izlaz iz pustinje u kojoj smo se dobrim delom sami našli" i "put buducnosti," za koji se zalaže publicista. Da li je to krajnji domet u demokratiji koja se nudi.
Zaista Srbijo. kuda ideš? Da li pred izbore prelistavas Domanovica ili publicistiku koja sluti da ces naopaka i mrzovoljna jednog dana dici ruku i na sebe kada budes potrošila sve svoje pizme i hegemonizme prema komšijama. Pa ce tako jedan od najdragocenijih prostora, most civilizacija kome bombardovanjima po ko zna koji put obaraju cenu, konacno dobiti odgovarajuceg vlasnika . On ce uterivati red, rad i disciplinu medu balkanskim Palestincima , privedenim u regionalna geta. Rasplet bi mogao ipak biti drugaciji sa elitom dobrih, istinski demokratskih namera, koja nužno ne mora biti anacionalna. Naprotiv. Nije ni u zemljama koje se prse da su šampioni demokratije


Dragan Milosavljevic - novinar
dmilos@net.yu

Beleska o autoru

Dragan Milosavljevic


Dragan Milosavljevic se rodio i školovao u Beogradu gde je diplomirao na Pravnom fakultetu l965. godine.U novinsku agenciju Tanjug primljen je l969. godine. Dobitnik je godišnje nagrade agencije za tekst "Vetrovi promena", poslat iz Madrida 1973.

Bio dopisnik iz Afrike u Akri odakle je zasnovao ekskluzivnu saradnju sa Politikom, NINom, Dugom , Medjunarnom politikom i Vremenom (Zagreb).
Prvi u svet poslao izveštaje o pucevina u Gani, 1979, padu Miltona Obotea i revoluciji u Liberiji l98o, gde je sa lica mesta poslao vest i reportažu o streljanju cele vlade.

Tokom dopisnickog mandata u Najrobiju l986. snimio TV reportažu na "poljima smrti Ugande", gde leži i danas nepokopano pola miliona ucesnika bratoubilackog rata koju je TV Sarajevo proglasila 1987, u okviru emisije "Horizonti", za dokumentarno ostvarenje godine.
. .
Odlazi u Rim za dopisnika l992, odakle ukazuje na mogucnost NATO intrervencije u Bosni i kasnije na Kosmetu u okviru strategije razbijanja Jugoslavije. Njegovo izveštavanje nije naišlo na odjek ni u Tanjugu ni van agencije.Vraca se za Beograd gde prati kao analiticar NATO i Vatikan..

Pošto Tanjug l2. maja l995. nije objavio za javnost, vec "poslao na adrese" njegov izveštaj iz Ženeve sa godišnjeg zasedanja Komisije OUN za ljudska prava, koja je u najdužoj rezoluciji u istoriji OUN optužila Srbiju za "etnicko cišcenje Kosova i Vojvodine" i prakticno najavila mogucnost vojne intervencije u Srbiji, napustio dopisništvo i vratio se u Beograd. Napustio i Tanjug u prolece l996.

Od tada se povremeno javlja kao slobodan novinar za "Intrevju", "Dugu", "Argument", "Ogledalo", "Profil", Radio Valjevo i preko sajta "FREE Serbia", uoci pada Miloševica. Svoje putopise, eseje i komentare o ideološkom sukobu velesila na crnom Kontinentu , ciji je ishod nagovestio pad Berlinskog zida, objavice u knjizi "Pisma iz Afrike " - "Harmatan". Poruka knjige je "sve nam se vec dogodilo u Africi".


 
     
     
 
Copyright by NSPM