Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari

pristigli komentari -1. Vladimir Kerleta    2. Mario Kalik

Djordje Vukadinović, 11. mart 2003.

Vojvodina moja dežela

1. Srpski ahili - i kornjače

Kako pre, tako i posle 5. oktobra, srpska se politika nalazi u hroničnom i, kako se čini, nepopravljivom kašnjenju za stvarnošću. Tako je veći deo prethodne decenije potrošen u naopakom "rešavanju" problema Srba van Srbije, dok se kosovskim čvorom niko nije ozbiljnije bavio, valjda računajući da su policijska represija i zvanična mantra da je "Kosovo  unutrašnje pitanje Srbije" dovoljni da stvar drže pod kontrolom. Kada je ova zapuštena kosovska kriza buknula i 1998. dospela u žižu domaće i svetske javnosti, sve je već bilo manje-više kasno, a mnoge relativno povoljne političke opcije nepovratno proigrane. Sledećih godina, dok su svi pogledi bili uprti u Kosovo, Crna Gora je polako ali nezaustavljivo klizila izvan srpskog političkog, ekonomskog, kulturnog i emotivnog horizonta. Najzad, kada je to, razume se, sa zakašnjenjem primećeno, i kada se politička energija do besvesti i besmisla počela trošiti na sholastičke debate o "preuredjenju zajedničke države Srbije i Crne Gore" (što je na koncu rezultiralo jedinstvenim teorijskim i političkim bastardom kojeg se danas odriču čak i njegovi sopstveni tvorci), već je uveliko eskaliralo tzv. "vojvodjansko pitanje".

Post-petooktobarska srpska intelektualna i politička elita, slično onoj Miloševićevoj - što i ne treba da čudi budući da se veoma često radi o istim ljudima -  pokazala se nedoraslom trenutku i razmerama političkog iskušenja. U svim slučajevima, mehanizam reakcije je praktično isti i zakonomerno dovodi do sličnog ishoda. U osnovi se uvek nalazi izvesno dubiozno političko rešenje iz komunističke prošlosti (recimo, frustrirajući položaj Srbije po Ustavu iz 1974). Potom sledi neko Miloševićevo "genijalno" rešenje iz perioda uspona i otklanjanje pomenute nepravde (antibirokratska revolucija u Novom Sadu i Podgorici, ujedinjenjenje Srbije "od Horgoša do Dragaša"). Zatim dolazi rdjavo konzerviranje problema, njegovo ignorisanje i odbijanje da se on uopšte prizna kao otvoren, otprilike po omiljenom principu svake ovdašnje vlasti kako onoga čega nema u medijima nema ni u stvarnosti.  Na kraju ide radikalizacija, eskalacija i internacionalizacija problema, što rezultira nekim sumnjivim, spolja nametnutim razrešenjem, koje je obično takve vrste da neminovno predstavlja izvor nove frustracije.     

 

Mereno po ovoj skali, vojvodjanska kriza se trenutno nalazi negde izmedju trećeg i četvrtog stupnja. Dakle, upravo na prelasku iz faze slepila i prećutkivanja u fazu skore eskalacije i potencijalne internacionalizacije. Srpska politička elita, po običaju, problem još uvek ne shvata dovoljno ozbiljno i tako propušta možda poslednje prilike za njegovo koliko-toliko elegantno i uspešno saniranje. (Omiljena rečenica vojvodjanskih autonomaša kako "Beograd ne razume dovoljno problem Vojvodine", zapravo, sadrži u sebi dosta istine, samo što bi, po mom sudu, iz tog adekvatnijeg razumevanja trebalo da sledi akcija u potpuno drugačijem smeru od onog za koji se radikalni autonomaši zalažu.)

 

Srpski politički činioci, zaslepljeni neproporcionalnom količinom moći koja im je dospela u ruke, medjusobno ljuto zavadjeni i opsednuti vlašću i mogućnošću da bi im ista mogla izmaći, zaista nemaju sluha za dubinu i ozbiljnost vojvodjanskog pitanja. Stoga ga uglavnom neadekvatno tretiraju kao neko sporedno ("regionalno") pitanje, koje predstavlja puki recidiv Miloševićeve ere, dodatno iskomplikovan Čankovim   avanturizmom i mešetarenjem poraženih "nacionalnih snaga". Nasuprot tome, rekao bih da je Vojvodina u ovom trenutku apsolutno najznačajnije srpsko državno i nacionalno pitanje, i za razliku od, na primer, Crne Gore i Kosova, pitanje koje još uvek nije sasvim izvan domašaja i mogućnosti uticaja ovdašnjih političkih faktora. (Naglašavam ovo "još uvek nije sasvim izvan domašaja" jer bi se i u tom pogledu stvari mogle relativno brzo promeniti.)

 

2. Izdajnik sam, tim se dičim

Zbog čega izostaje šira svest o odsudnom značaju vojvodjanskog pitanja? Čini se da za to postoji nekoliko razloga. S jedne strane, sama ideja teritorijalne autonomije, pod različitim nazivima - autonomija, regionalizacija, decentralizacija - bliska je većini stranaka izvornog DOS-a, (uključujući i DSS) pri čemu je "povratak stvarne autonomije Vojvodini" bilo jedno od dosovih predizbornih obećanja. U tom svetlu, a pogotovo s obzirom na mnoštvo drugih akutuelnih problema i neispunjenih očekivanja, dosovskim čelnicima se može činiti da pitanje hoće li pokrajinska vlast, u odnosu na republičku, imati malo više ili malo manje nadležnosti i nije od presudnog značaja. Naročito u poredjenju sa, naizgled, krucijalnijim državnim pitanjima, kao što su konačan status Kosova, ili opstanak Crne Gore u zajedničkoj državi. Osim toga, čak i kada bi u DOS-u postojala jasna svest o potrebi što hitnijeg suočavanja sa vojvodjanskim problemom, ova koalicija je u poslednjih godinu-dve dana praktično samu sebe vezala u čvor i osudila na neefikasnost. Podeljeni u svemu sem u rešenosti da tu gde su ostanu što duže i po svaku cenu, u DOS-u (minus DSS i Nova Srbija) naprosto nemaju snage, volje, niti legitimnosti - a ni poslaničkih mandata - da donesu bilo kakvu odluku koja bi se ticala bilo čega drugog sem njihovog daljeg opstanka na vlasti.   

 

S druge strane, nema sumnje da je dugogodišnje insistiranje Miloševićevog režima na pitanjima suvereniteta i teritorijalnog integriteta, uz neprestanu istragu neprijatelja i domaćih izdajnika koji taj suverenitet, navodno, ugrožavaju, dovelo do otupljenja elementarnog patriotskog instikta i neke vrste kontrareakcije u vidu rasprostranjene ravnodušnosti prema "nacionalnim" pitanjima i temama. (Čini se da još jedino Haški tribunal i pitanje izručenja srpskih oficira optuženih za ratne zločine koliko-toliko uzbudjuje srpske nacionalne strasti.) Godinama sumnjičen za nedostatak patriotizma, jedan deo danas vladajuće političke klase reagovao je u stilu koji je veoma sličan načinu na koji navijači reaguju na prozivke iz suparničkog tabora. ("Mi smo cigani/grobari. Najjači smo, najjači.") Naime, interiorizovao je etiketu i na neki način se identifikovao sa njom. Ova identifikacija je bila utoliko lakša što su takve  optužbe bivale češće i što su dolazile od strane onih kojima se linija patriotizma nekako uvek poklapala sa njihovim neposrednim ličnim i političkim interesom. S obzirom da su tokom više od deset godina i najnevinije inicijative koje bi se ticale statusa Vojvodine redovno žigosane kao "separatizam", javnost je već prilično oguglala na ove prozivke, baš kao i oni kojima su iste bile namenjene.[1]

Današnja srpska politička scena, s toga, u velikoj meri podseća na neki začarani ringišpil, u kojem svako nekoga juri i optužuje za "izdaju" i "seperatizam". Tako je, na primer, DSS sumnjiv socijalistima zbog svog koncepta široke i "asimetrične" regionalizacije. Sa svoje strane, DSS sumnjiči DS da ispod žita šuruje separatistima iz LSV, sa kojima, uostalom, i dele vlast u Pokrajini, kao i većini vojvodjanskih gradova. Demokrate pak za separatizam optužuju Nenada Čanka, a ovaj Savez vojvodjanskih Madjara i Jožefa Kasu. Pri tom, samo se po sebi razume da, iz jedne radikalske perspektive, svi oni skupa izgledaju kao manje-više ista izdajnička bratija, koja se klanja pred stranim pritiscima i krčmi srpske nacionalne interese. Najzad, svi iz nekadašnjeg DOS-a, takodje ne bez osnova, skloni su da arhi-izdajnicima nacionalnih interesa proglase upravo socijaliste i radikale, stavljajući na dušu njihovoj politici svo državno i nacionalno posrtanje tokom prethodne decenije. I tako, kada su svi sumnjivi, niko nije kriv, a etiketa za izdaju, nasumično i neprestano potezana, haba se i razvodnjava, upravo kao i već pomenuti patriotizam. A u odsustvu bilo kakvog kriterijuma i vrednosnog konsenzusa o tome šta bi to, u ovoj državi i u ovom trenutku, predstavljalo minimum nacionalnih ciljeva, nacionalnog dostojanstva i nacionalnih interesa, čak i školski slučajevi klasične špijunaže i veleizdaje mogu ne samo proći gotovo nezapaženo, već i biti proglašeni za, takoreći, primere "autentičnog" i nepatvorenog patriotizma - kao i obrnuto.             

3. Autonomija bez granica

Bilo kako bilo, srpska politička javnost je bez većih uzbudjenja primila vest da je Predsednik Skupštine Vojvodine Nenad Čanak zakazao za 28.  februar  sednicu pokrajinskog parlamenta na kojoj bi trebalo da se razmatra prednacrt Osnovnog zakona AP Vojvodine, odnosno "vojvodjanskog ustava". Već uveliko smorena brojnim istorijskim datumima, istorijskim sednicama i istorijskim dogovorima tokom poslednjih desetak godina, ova javnost je jedva registrovala činjenicu da je sednica, nimalo slučajno, zakazana tačno na godišnjicu usvajanja ustava iz 1974. kojim su pokrajine stekle konstitutivnost i de fakto privilegovan položaj u odnosu na Srbiju. (Da bi simbolika bila potpuna, glavni arhitekta ovog para-ustavnog predloga bio je Aleksandar Fira, koji je imao značajnu ulogu i prilikom pisanja ustava iz 1974.)  Čak i ako nisu direktno uslovila krizu funkcionisanja i inicirala raspad SFRJ, nelogična i pro-konfederalna rešenja iz ovog ustava predstavljala su stalno žarište političkih napetosti  na relaciji Beograd-Novi Sad-Priština i doprinosila stvaranju zle političke  krvi, koja će u drugoj polovini osamdesetih iznedriti nacional-populističku demagogiju i harizmu Slobodana Miloševića.           

 

I najpovršnija analiza predloga vojvodjanskog "Osnovnog zakona" pokazuje da je on u celini na liniji teze koja se često mogla čuti od strane crnogorskih i albanskih "independista", kao i njihovih medjunarodnih promotera iz i oko Medjunarodne krizne grupe (ICG), po kojoj je "dovršetak disolucije balkanskog prostora neophodna pretpostavka budućih regionalnih integracija". Osim toga, smatra se, priznavanjem nezavisnosti Crne Gore i Kosova, uz sledujuću "široku autonomiju" za Vojvodinu i Sandžak, konačno bi bio izvučen tepih ispod nogu velikosrpskog nacionalizma i hegemonizma, koji je, prema široko rasprostranjenom mnjenju koje svoj odjek - i istovremeno potvrdu - nalazi u haškim optužnicama, bio glavni krivac za raspad bivše države i potonji krvavi gradjanski rat. Krivac, dabome, mora biti definitivno kažnjen, a nepravda ispravljena. Medjutim, nacrt vojvodjanskog ustava, utisak je, ide mnogo dalje od pukog "ispravljanja nepravde iz 1989", kada su pod pritiskom MIloševićeve "antibirokratske revolucije" znatno potkresane nadležnosti autonomnih pokrajina. Zapravo, ovaj nacrt stvara pretpostavke i za jedno mnogo dalekosežnije "ispravljanje nepravde"  (one iz 1918.), odnosno, predstavlja (pret)poslednji korak u svodjenju Srbije na njene pretkumanovske granice.      

 

Ova jaka tvrdnja, koja se, dabome, nimalo ne uklapa u principe poželjne političke korektnosti u postpetooktobarskoj Srbiji, dobija svoju potvrdu na svakoj stranici pomenutog nacrta, koji - za razliku od, recimo, nedavno usvojene Ustavne povelje Srbije i Crne Gore - kako svojim sadržajem tako i obimom izražava neskrivenu pretenziju sastavljača da predstavlja pravi ustav jedne prave države. To se, pored ostalog, vidi i iz samog naziva ovog akta, u kome se, doduše, ne pominje eksplicite reč "ustav" (ali nema ni termina "statut", uobičajenog za slične situacije), već se koristi izraz "osnovni zakon" (nemački, Grundgesetz) koji označava najviši akt države i ima konstitutivni smisao.

 

 "AP Vojvodina samostalno uredjuje zakonodavnu i izvršnu vlast, kao i sudsku vlast iz svoje nadležnosti", kaže se u nacrtu (član 3), čime se, već na početku, nedvosmisleno demonstriraju državotvorne ambicije njegovih autora. Vojvodina će, shodno ovom nacrtu, imati dvodomnu skupštinu (Veće gradjana i Veće nacionalnih zajednica), predsednika, narodnu banku i vrhovni sud. Imaće svoje simbole, pravo ubiranja svih vrsta poreza na svojoj teritoriji, kao i pravo da autonomno "uredjuje vlastitu teritorijalnu organizaciju", uključujući oblike i jedinice lokalne samouprave (član 132). Praktično, od onoga što čini pun kapacitet nadležnosti jedne države u nacrtu Čankovog ustava je prisutno sve sem vojske, ali kao što nam govori iskustvo iz vremena raspada SFRJ, kao i  Djukanovićev primer od pre nekoliko godina, u slučaju potrebe,  "autonomna" policija može sasvim dobro odigrati ulogu oružane sile države u nastajanju.

 

U osnovnom tekstu Osnovnog zakona država Srbija se pominje retko i praktično nikad u kontekstu jasnog prioriteta i pravne hijerarhije. Tako, na primer, "Vrhovni sud Vojvodine ostvaruje saradnju (podvukao Dj. V.) sa Vrhovnim sudom Srbije radi ujednačavanja sudske prakse" (član 126), a Narodna banka Vojvodine, "zajedno sa Narodnom bankom Srbije, učestvuje u utvrdjivanju jedinstvene emisione i monetarno-kreditne politike" (član 57). Napokon, za razliku od upadljivog odsustva odredbi koje utvrdjuju primat republičkog ustava, u članu 75. nacrta stoji da Skupština autonomne pokrajine Vojvodine "daje saglasnost na promene ustava Republike Srbije (podvukao Dj. V.) koje se odnose na položaj, prava i dužnosti Autonomne Pokrajine Vojvodine". Dakle, dok na jednoj strani umesto prioriteta republičkih organa i republičkog ustava imamo razvodnjene formulacije koje neodredjeno upućuju na "saradnju" i "dogovorno utvrdjivanje" čak i u oblastima (sudstvo, monetarna politika) koje su naprosto nezamislive bez hijerarhijskog načela, dotle se, s druge strane, pokrajinskoj skupštini daje pravo da kategorički i besprizivno odobrava ("daje saglasnost") ili ne odobrava promene republičkog ustava. I da stvar bude još veselija, ovakve i slične odredbe (treba reći da su u medjuvremenu vojvodjansku ustavnu komisiju napustili ne samo predstavnici DSS-a već i neki nezavisni, čak proautonomaški pravni stručnjaci) ultimativno se od strane pokrajinskih čelnika predstavljaju kao "minimum, od kojeg se neće odstupati ni po koju cenu"[2].  

   

4. Alternative i perspektive

Ima li ovakav predlog ikakve šanse da prodje u Skupštini Vojvodine? Zapravo, nema. Pogotovo ukoliko se za njegovo izglasavanje bude zahtevala dvotrećinska većina, što bi za akt ustavnog karaktera bilo apsolutno logično i nužno, mada su poslednjih dana iz Novog Sada stizale poruke da bi "i prosta većina bila sasvim dovoljna". No, čak i tada, teško da bi se i u ovako nereprezentativnoj vojvodjanskoj skupštini, u kojoj predstavnici tzv. "autohtonih" vojvodjanskih stranaka čine većinu poslanika, mogao nacediti potreban broj glasova.

 

 Treba reći da iza najoštrijih formulacija iz pomenutog nacrta stoji uglavnom Čankova "Liga socijaldemokrata Vojvodine", sa svojim glasnim, ali mahom vanparlamentarnim "autonomističkim" saveznicima, poput "Unije socijalista Vojvodine", stranke politički iznova vaskrslog veterana Živana Berisavljevića,  "Vojvodjanskog pokreta", pojedinih frakcija "Reformista Vojvodine" i sl. Njima nasupot, kako u samom tekstu Osnovnog zakona, tako i prilikom odmeravanja snaga u pokrajinskom parlamentu, stoje alternativni predlozi DS-a, i imidž stranke koja ima neobičnu sposobnost da, nezavisno od broja poslanika kojim raspolaže, u svakoj (važnoj) prilici obezbedi onoliko glasova koliko joj je potrebno. [3]

 

DS-ove alternative, valja napomenuti, eliminišu većinu državotvornih elemenata iz nacrta Osnovnog zakona (nema predsednika Vojvodine, narodne banke, dva veća…), znatno ga skraćuju, brišu čitave odeljke i na niz osetljivih mesta ubacuju ključnu formulaciju: "…uz prethodno pribavljeno mišljenje/saglasnost Narodne Skupštine Republike Srbije". Zapravo, što se Vojvodine tiče, predlozi DS-a su veoma bliski rešenjima koja su sadržana u DSS-ovom predlogu novog  ustava Srbije (s tim da je DS energično protiv regionalizacije "ostatka" Srbije) i mogu se svesti na efektnu predizbornu parolu: autonomija da - državnost ne. (Što se pak samog DSS-a tiče, stigle su najave da oni u svakom slučaju neće podržati nacrt, ali od njih, već po običaju, opet neće zavisiti gotovo ništa.)     

 

Ali, ukoliko su šanse za usvajanje nacrta Osnovnog zakona Vojvodine u onom (radikalnom) obliku u kojem ga je predložila vojvodjanska ustavna komisija zaista tako male (verujem da je čak i Nenad Čanak toga svestan), zašto uopšte tolika priča i toliko uzbudjenje? Pre svega, već sama činjenica da je ovakav papir mogao da nastane i bude ponudjen Skupštini Vojvodine kao zvaničan predlog njene zvanične komisije, dovoljno govori o razmerama problema i urgentnosti potrebe političkog suočavanja sa njim. Osim toga, uopšte nije isključeno da će, u cilju očuvanja koalicije i dosovske većine (čitaj, vlasti), biti pokušaja da se ova vojvodjanska "ustavna" kriza rešava kompromisno, traženjem neke "zlatne" sredine izmedju suprotstavljenih predloga. U tom smeru će verovatno ići nastojanja nekih manjih članica DOS-a, nesklonih da zarad ideala - svejedno da li nacionalnih ili autonomaških - dovedu u pitanje svoj ostanak na vlasti, i svesnih da njihova sopstvena cena automatski raste u trenucima kad treba posredovati u sporu izmedju krupnijih igrača. Medjutim, svako takvo posredništvo, kao i eventualni kompromis, neminovno će u tekst Osnovnog zakona uključiti bar nešto od "tvrdje" autonomističkih formulacija, odnosno, biće plaćeno dodatnim omekšavanjem državnog suvereniteta na teritoriji Vojvodine. U normalnim okolnostima i u normalnoj zemlji to, naravno, ne bi moralo predstavljati problem, ali današnja Srbija je daleko od normalne zemlje.        

 

I tako, najzad, dolazimo do ključne tačke ove priče. Naime, čak i pod pretpostavkom da DS i Zoran Djindjić pobede u predstojećoj igri živaca i uzajamnih ucena sa Nenadom Čankom[4], odnosno, ukoliko Skupština Vojvodine usvoji DS-ov predlog Osnovnog zakona, ili, što je verovatnije, ne donese nikakvu odluku, perspektive autonomaških snaga neće biti ništa lošije. Naprotiv.

 

Privlačnost i moć "autonomističkih" tendencija u Vojvodini, koje su  poslednjih godina u evidentnoj ekspanziji, nisu plod postojećih ustavnih rešenja (a još manje neke endemske privrženosti "naroda Vojvodine" ideji autonomije[5]), već predstavljaju rezultat sticaja nekoliko okolnosti: 1. Reakcije na Miloševićevu vladavinu, a naročito na nakaradno srbovanje i "posrbljivanje" Vojvodine krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. 2. Sećanja na "bolju prošlost", koja se u svesti mnogih gradjana vezuje za poslednje godine komunizma i period nakon Ustava iz 1974. 3.Činjenice da autonomaška retorika i politika danas imaju praktično apsolutni i ničim -  a najmanje izbornim rezultatima - opravdani monopol na političkom i medijskom nebu Pokrajine. 4. Nejasnoće samog pojma "autonomija", koji se fakultativno sužava i širi, tako da prema potrebi pokriva čitavu lepezu političkih opcija, od kulturne autonomije, pa do faktičke nezavisnosti. 5. Odsustva realnih političkih alternativa, s obzirom da se, sa izuzetkom radikala, doslovno sve snage na političkoj sceni (kompletan DOS, SPS, SPO, odnedavno i DSS), zalažu za neku varijantu vojvodjanske autonomije.

 

Zahvaljujući tačkama 3, 4 i 5, danas se kao sa opštepoznatom i svršenom stvari operiše sa stavom da "Vojvodina želi autonomiju", iako ta pretpostavka nikada nije testirana niti potvrdjena na bilo kakvim, a pogotovo ne slobodnim i demokratskim izborima. To je, uz činjenicu da  praktično više niko ne dovodi u pitanje jedinstvo i "teritorijalni integritet"  celine zvane "Vojvodina", već samo po sebi najveća pobeda Nenada Čanka i autonomaške politike. Kao što i pitanje: "Kakav treba da bude odnos Vojvodine i Srbije?" već implicira da se radi o dva različita i na neki način odvojena politička entiteta. Ostalo će učiniti vreme, kao i faktori političke i psihološke inercije. Drugim rečima, ova i ovakva Srbija  (osiromašena, ponižena, duhovno i materijalno devastirana) je suviše mala i slaba da bi mogla uspešno integrisati celinu poput Vojvodine i trajno apsorbovati njene jednom pokrenute centrifugalne sile. Stoga, danas autonomija poput one iz 1974.- pa i znatno manja - neminovno znači (kon)federalizaciju Srbije sutra, odnosno, znači uvod u buduću federaciju, realnu uniju ili zajednicu Srbije i Vojvodine. I to nije presudno stvar postojanja ili odsustva dobre političke volje, već dubljih i strukturnih političko-ontoloških procesa. Zato je, inače, hvale vredan trud oko kvalitetnih ustavnih rešenja i konkretne raspodele nadležnosti ovde od daleko manjeg značaja nego što bi bilo za očekivati u normalnim prilikama.

 

 Opisana tendencija, generalno gledano, može biti zaustavljena samo na dva, odnosno tri načina. 1. Da se Srbija nekim čudom preobrazi u obećanu zemlju u političko-ekonomskom i kulturnom smislu, i tako povrati ulogu nacionalnog i regionalnog pijemonta - što, pošteno govoreći, nije baš previše verovatno. 2. Da se trend preseče jednim relativno oštrim političkim rezom, tako što se pri budućoj teritorijalnoj (re)organizaciji Srbije ne bi operisalo sa političkim entitetom "Vojvodina" već njenim istorijski i geografski daleko logičnijim "pokrajinama" (Bačka, Banat, Srem), sa načelnom mogućnošću njihove dalje, ali dobrovoljne integracije. Medjutim, ni ovo rešenje, iako načelno daleko ostvarivije od prethodnog, trenutno nije naročito izgledno, pre svega zbog viška političkog oportunizma, te nedostatka strateške vizije, odlučnosti i odgovarajuće političke volje kod relevantnih političkih aktera, po običaju, zainteresovanih samo za ono što korist donosi odmah - ili na prvim izborima. Tako, na primer, od pet predloga budućeg ustava Srbije koji su u trenutno opticaju samo se u jednom, i to predlogu profesora Pavla Nikolića sugeriše rešenje donekle blisko ovom koje smo pomenuli.

 

 Najzad, (3.) naizgled paradoksalan, ali možda najverovatniji način preokretanja trenda političkog i psihološkog udaljavanja Srbije i Vojvodine jeste upravo podsticanje i potenciranje pomenutog procesa. Drugim rečima, politika kakvu vodi Nenad Čanak, sa svojim incidentnim izjavama, svojim manirima i svojim ustavima, najveća je i možda poslednja šansa za "srpsku stvar" u Vojvodini. Naime, budući da je "autonomistička svest" u Vojvodini još uvek u značajnom zaostatku za njenom političkom i medijskom institucionalizacijom i još uvek geografski (uglavnom novosadska regija) i socijalno relativno ograničena, Čankova ekstremno autonomistička politika bi mogla imati efekat otrežnjujućeg terapeutskog šoka na većinski deo većinske populacije u Vojvodini, i pomoći mu da jasnije raspozna demagogiju koja se krije iza - pogotovo u ovako siromašnoj zemlji - privlačnih parola kao što su: "Di su naši novci?" i "Vojvodjanski novčanik u vojvodjanskom džepu". Uostalom, ta politika već izaziva snažne negativne reakcije, produbljuje podele i podstiče zlu krv medju gradjanima pokrajine - od čega, za sada, profitiraju samo radikali. Dabome, deviza "što gore - to bolje" predstavlja opasno političko načelo koje se uvek može razviti u neočekivanom smeru i zato je niko razuman neće ni sprovoditi ni podržavati. No, kao što je poznato, politika u Srbiji je stvar koja sa razumom veoma retko ima neke ozbiljnije veze.

 

***

Ovo su, dakle, bile načelne mogućnosti. A šta je neposredna politička budućnost? Neposredna budućnost je da će stvari i problemi nastaviti da se taljigaju i razvlače kao i do sada. Radikali su (privremeno) pacifikovani. Koštunica je trenutno izvan igre, a i da nije, malo je verovatno da bi bio u stanju da nešto ozbiljnije promeni na ovom "vojvodjanskom frontu".   Djindjić bi, doduše, mogao zategnuti uže i svojim novosadskim partnerima poručiti - tačnije, naterati ih - da priupitaju malo i sopstvene gradjane o tome koju i koliku autonomuju žele, ali bi onda teško mogao izbeći da slično pitanje ("koje reforme i po koju cenu?") ne bude postavljeno i gradjanima širom Srbije. Stoga je ipak verovatnije da će se, uz mnogo političke pirotehnike na obe strane, i Djindjić i Čanak, do daljnjeg, obostrano kloniti takvih "ekstremnih" rešenja, koja bi u sebe uključivala i testiranje volje gradjana. Barem dok i "reforme" i "autonomija" - kao i neke ličnosti - ne odmaknu dovoljno daleko.

 


[1] Na svoje zaprepašćenje, dobar deo srpske javnosti tek sada uvidja kako je, nažalost, ispod naslaga režimske primitivne i  uglavnom kontraproduktivne propagande, koju su s gnušanjem odbacivali, bilo pohranjeno i po neko zrnce istine.

[2] U čitavoj ovoj para-ustavnoj priči, osnivanje,  sastav i nadležnosti  tzv. "Veća nacionalnih zajednica" čine posebnu temu. Medjutim, predvidjena etnička struktura ovog veća govori već dosta sama za sebe. Naime, prema jednom predlogu (član 78), Veće nacionalnih zajednica bi imalo tridesetdva poslanika, a od toga bi 10 (31,25%)  bilo iz srpske zajednice, 6 iz madjarske, 4 iz slovačke i hrvatske, te po dva iz romske, rumunske i rusinske nacionalne zajednice, kao i dva poslanika iz zajednica utvrdjenim posebnim zakonom. Prema drugom predlogu, veće bi imalo dvadesetšest poslanika, a od toga 7 Srba (oko 27%), 5 Madjara, 3 Slovaka, 3 Hrvata, te po dva predstavnika rumunske, romske i rusinske zajednice, kao i zajednica utvrdjenih zakonom.              

 

[3] Uprkos najavama, do velikog okršaja u vojvodjanskoj skupštini 28. februara nije došlo. Uoči samog dana D, glavni akteri iz LSV i DS-a postigli su dogovor da čitava stvar još malo odleži, a nova sednica je zakazana za 18. mart. Očigledno je na obe strane prevladala strategija kupovine vremena radi zauzimanja što boljih startnih pozicija pred budući obračun. 

 

[4] U trenutku kada, ne bez rizika, otvara čitav politički i marketinški front u cilju učvršćenja svog nacionalnog imidža, Djidjić naprosto mora pokazati, ili makar simulirati, čvrstinu i na ovom "vojvodjanskom pitanju."

[5] Uverljiva demistifikacija pokušaja da se navodnim "istorijskim" argumenatima zasnuje aktuelna autonomaška politika može se naći u tekstovima Slobodana Antonića i Miroslava Josića Višnjića (Prizma, jun 2001; Prizma, novembar 2001). Razume se, ništa veću eksplanatornu moć nemaju ni eventualni pokušaji istorijskog dokazivanja suprotne teze, kako je Vojvodina, navodno, "oduvek bila srpska".  

Tekst je objavljen u februarskom broju casopisa Prizma

Pristigli komentari

Mario Kalik

28. mart 1989. – 28. mart 2003.

28. marta 1989. godine doneti su amandmani na tadasnji Ustav SRS koji su predvidjali jedinstvo Republike Srbije na citavoj njenoj teritoriji. Taj datum predstavljao je nekadasni Dan drzavnosti Srbije. Do tada je Srbija bila podeljenja na tri dela (tzv. uzu Srbiju, SAP Kosovo i SAP Vojvodinu) koji su imali ravnopravno ucesce u organima federacije i partije. Nijedna odluka nije mogla da se donese bez saglasnosti pokrajinskih skupstina, sto je, imajuci u vidu nacionalni sastav kosovske Skupstine i “autonomasku” politiku tadasnjih vojvodjanskih funkcionera, predstavljalo blokadu svih napora da se realizuje jedinstveni interes srpskog naroda. Na Kosovu se sprovodila nevidjena represija protiv srpskog naroda, a Vojvodinu su njeni funkcioneri smatrali nezavisnom od Srbije, svojim feudom koji su nesmetano eksploatisali. Novo srbijansko rukovodstvo na celu sa Slobodanom Milosevicem odlucilo je da promeni ovakvo stanje stvari. Shvatilo se da je prema srpskom narodu ucinjena nepravda koja se morala ispraviti. Na primer, Srbija je bila jedina republika u bivsoj SFRJ koja je imala pokrajine, i to samo zbog toga sto je u Vojvodini i na Kosovu zivelo dosta pripadnika nacionalnih manjina. Za Srbe u Hrvatskoj i BiH, iako su po Ustavu predstavljali konstitutivan narod federacije, a ne nacionalnu manjinu, nisu bile obezbedjene pokrajine, koje su inace imale visok stepen autonomije. Promene tadasnjeg Ustava Srbije, uprkos propagandi kosovskih i vojvodjanskih separatista, koja i danas ne jenjava na tim prostorima, bile su u potpunosti legalne i legitimne – amandmane na Ustav prvo su izglasale pokrajinske skupstine, a zatim i skupstina tzv. uze Srbije. Takodje, vrlo je vazno naglasiti da ovim odlukama nisu ukinute pokrajine – one su i dalje imale stepen autonomije koji je inace u skladu sa standardima evropskih zemalja; jedino im je bila oduzeta mogucnost da vode potpuno nezavisnu politiku i da blokiraju svaki napor u postizanju ravnopravnog polozaja srpskog naroda u federaciji. Tokom ovog perioda po Srbiji se odusevljeno pevalo “Oj Srbijo iz tri dela, ponovo ces biti cela”. Ova odluka, kojom je srpski narod preuzeo sudbinu svoje republike u svoje ruke, naisla je na snazan otpor onih koji su mislili da je Novom Sadu blizi Zagreb, nego Beograd (kao sto i danas neki misle), onih koji su mislili da je Pristini bliza Tirana, nego Beograd (sto je danas sasvim ostvareno), i onih koji su se vec odrekli Jugoslavije, i u Cankarjevom domu u Ljubljani uzvikivali “Kosovo, moja dezela”. Stvoren je mit o velikosrpskom projektu, srpskom nacionalizmu koji navodno ugrozava ostale narode u SFRJ. On je bio pokrice za nesmetano rasplamsavanje svih ostalih nacionalizama, koji su uz snaznu podrsku Nemacke, Italije, Austrije i Vatikana, definitivno razorili SFRJ.

U kakvoj situaciji je srpska drzava danas? Moze se reci da je Srbija ponovo rasparcana na tri, ili bolje receno, na dva dela. Kosovo je fakticki nezavisno od Srbije, sto je ucinak novih vlasti. Pozivima svih drzavnih zvanicnika Srbije i SRJ upucenim kosmetskim Srbima da izadju na izbore odrzane novembra 2001. godine, nasa drzava je dala legitimitet stvaranju kosovske drzave. Izbori su odrzani u skladu sa tzv. Ustavnim okvirima tadasnjeg izaslanika UN Hansa Hekerupa, i izabrani su Predsednik i Skupstina Kosova, a zatim i kosovska vlada. Dakle, Kosovo je dobilo atribute drzavnosti. Nasa vlast je, pozivajuci kosmetske Srbe da izadju na izbore i dajuci saglasnost za stvaranje kosovske drzave, postupila nezakonito – prekrsena je nesto ranije donesena Rezolucija Skupstine Srbije kojom se odbacuju tzv. Hekerupovi okviri, u skladu sa kojima su i organizovani kosovski izbori. Ova rezolucija predstavlja, uz to, jedini akt koji je sadasnja Skupstina Srbije donela jednoglasno. Dakle, za nju su glasale cak i one stranke ciji su lideri kasnije pozivali Srbe da izadju na izbore. Toliko o njihovoj politickoj doslednosti i znacaju parlamentarne demokratije u DOS-ovom rezimu. Necu spominjati kakva je sada situacija na Kosovu, svima je to jasno. Vazno je da neki Srbi (za koje je glasala manjina srpskog birackog tela sa prostora Kosmeta) sede u Skupstini Kosova, pored siptarskih terorista, i lamentiraju nad sudbinom Srba. Ove krokodilske suze debelo su placene americkim dolarima, koje dobijaju kao poslanici. Sto se tice Vojvodine, u njoj suvereno vlada Nenad Canak, ciji napori za proglasanjem Republike Vojvodine i donosenjem Ustava Vojvodine jos uvek ne bivaju realizovani samo zbog urgentnosti drugih problema u koje neprestano upada vladajuca koalicija. Za Vojvodinu se pise himna i uveliko se razmatra izgled njenog ustava. Canak sebi moze da dozvoli da polomi i popljuje simbol drzavne televizije, i da ne dozivi nikakve kritike koalicionih partnera. On govori o ekonomskoj samostalnosti Vojvodine koja je, u obliku u kakvom je zamisljena, nemoguca bez politicke samostalnosti. Jozef Kasa na severu Vojvodine objedinjuje sedam opstina u nekakvu oblast “Panonija”, sa vecinskim madjarskim stanovnistvom. Usput siri price o urgentnosti resavanja “madjarskog pitanja”. Porazene snage vojvodjanskih “autonomasa” iz 1988. godine ponovo su se povampirile. I tako dalje, i tako dalje.

Na kraju, recimo da je nova vlast brze-bolje promenila Dan drzavnosti Srbije. Obrazlozenje je bilo da sve sto je u vezi sa Milosevicem treba radikalno promeniti. Makar to bio datum koji oznacava stvaranje jedinstvene Republike Srbije i povratak nacionalnog dostojanstva srpskom narodu. Njihovo geslo je – sve te price o dostojanstvu, ravnopravnosti i snazi srpskog naroda, sav taj “lazni” patriotizam, treba baciti na smetliste istorije. Problem je samo sto se smece toliko nagomilalo da pocinje da se stropostava na one koji ga bacaju.

 

 

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM