pristigli
komentari -1. Vladimir Kerleta 2.
Mario Kalik
Djordje
Vukadinović,
11.
mart
2003.
Vojvodina
moja
dežela
1.
Srpski
ahili
-
i
kornjače
Kako
pre,
tako
i
posle
5.
oktobra,
srpska
se
politika
nalazi
u
hroničnom
i,
kako
se
čini,
nepopravljivom
kašnjenju
za
stvarnošću.
Tako
je
veći
deo
prethodne
decenije
potrošen
u
naopakom
"rešavanju"
problema
Srba
van
Srbije,
dok
se
kosovskim
čvorom
niko
nije
ozbiljnije
bavio,
valjda
računajući
da
su
policijska
represija
i
zvanična
mantra
da
je
"Kosovo
unutrašnje
pitanje
Srbije"
dovoljni
da
stvar
drže
pod
kontrolom.
Kada
je
ova
zapuštena
kosovska
kriza
buknula
i
1998.
dospela
u
žižu
domaće
i
svetske
javnosti,
sve
je
već
bilo
manje-više
kasno,
a
mnoge
relativno
povoljne
političke
opcije
nepovratno
proigrane.
Sledećih
godina,
dok
su
svi
pogledi
bili
uprti
u
Kosovo,
Crna
Gora
je
polako
ali
nezaustavljivo
klizila
izvan
srpskog
političkog,
ekonomskog,
kulturnog
i
emotivnog
horizonta.
Najzad,
kada
je
to,
razume
se,
sa
zakašnjenjem
primećeno,
i
kada
se
politička
energija
do
besvesti
i
besmisla
počela
trošiti
na
sholastičke
debate
o
"preuredjenju
zajedničke
države
Srbije
i
Crne
Gore"
(što
je
na
koncu
rezultiralo
jedinstvenim
teorijskim
i
političkim
bastardom
kojeg
se
danas
odriču
čak
i
njegovi
sopstveni
tvorci),
već
je
uveliko
eskaliralo
tzv.
"vojvodjansko
pitanje".
Post-petooktobarska
srpska
intelektualna
i
politička
elita,
slično
onoj
Miloševićevoj
-
što
i
ne
treba
da
čudi
budući
da
se
veoma
često
radi
o
istim
ljudima
-
pokazala
se
nedoraslom
trenutku
i
razmerama
političkog
iskušenja.
U
svim
slučajevima,
mehanizam
reakcije
je
praktično
isti
i
zakonomerno
dovodi
do
sličnog
ishoda.
U
osnovi
se
uvek
nalazi
izvesno
dubiozno
političko
rešenje
iz
komunističke
prošlosti
(recimo,
frustrirajući
položaj
Srbije
po
Ustavu
iz
1974).
Potom
sledi
neko
Miloševićevo
"genijalno"
rešenje
iz
perioda
uspona
i
otklanjanje
pomenute
nepravde
(antibirokratska
revolucija
u
Novom
Sadu
i
Podgorici,
ujedinjenjenje
Srbije
"od
Horgoša
do
Dragaša").
Zatim
dolazi
rdjavo
konzerviranje
problema,
njegovo
ignorisanje
i
odbijanje
da
se
on
uopšte
prizna
kao
otvoren,
otprilike
po
omiljenom
principu
svake
ovdašnje
vlasti
kako
onoga
čega
nema
u
medijima
nema
ni
u
stvarnosti.
Na
kraju
ide
radikalizacija,
eskalacija
i
internacionalizacija
problema,
što
rezultira
nekim
sumnjivim,
spolja
nametnutim
razrešenjem,
koje
je
obično
takve
vrste
da
neminovno
predstavlja
izvor
nove
frustracije.
Mereno
po
ovoj
skali,
vojvodjanska
kriza
se
trenutno
nalazi
negde
izmedju
trećeg
i
četvrtog
stupnja.
Dakle,
upravo
na
prelasku
iz
faze
slepila
i
prećutkivanja
u
fazu
skore
eskalacije
i
potencijalne
internacionalizacije.
Srpska
politička
elita,
po
običaju,
problem
još
uvek
ne
shvata
dovoljno
ozbiljno
i
tako
propušta
možda
poslednje
prilike
za
njegovo
koliko-toliko
elegantno
i
uspešno
saniranje.
(Omiljena
rečenica
vojvodjanskih
autonomaša
kako
"Beograd
ne
razume
dovoljno
problem
Vojvodine",
zapravo,
sadrži
u
sebi
dosta
istine,
samo
što
bi,
po
mom
sudu,
iz
tog
adekvatnijeg
razumevanja
trebalo
da
sledi
akcija
u
potpuno
drugačijem
smeru
od
onog
za
koji
se
radikalni
autonomaši
zalažu.)
Srpski
politički
činioci,
zaslepljeni
neproporcionalnom
količinom
moći
koja
im
je
dospela
u
ruke,
medjusobno
ljuto
zavadjeni
i
opsednuti
vlašću
i
mogućnošću
da
bi
im
ista
mogla
izmaći,
zaista
nemaju
sluha
za
dubinu
i
ozbiljnost
vojvodjanskog
pitanja.
Stoga
ga
uglavnom
neadekvatno
tretiraju
kao
neko
sporedno
("regionalno")
pitanje,
koje
predstavlja
puki
recidiv
Miloševićeve
ere,
dodatno
iskomplikovan
Čankovim
avanturizmom
i
mešetarenjem
poraženih
"nacionalnih
snaga".
Nasuprot
tome,
rekao
bih
da
je
Vojvodina
u
ovom
trenutku
apsolutno
najznačajnije
srpsko
državno
i
nacionalno
pitanje,
i
za
razliku
od,
na
primer,
Crne
Gore
i
Kosova,
pitanje
koje
još
uvek
nije
sasvim
izvan
domašaja
i
mogućnosti
uticaja
ovdašnjih
političkih
faktora.
(Naglašavam
ovo
"još
uvek
nije
sasvim
izvan
domašaja"
jer
bi
se
i
u
tom
pogledu
stvari
mogle
relativno
brzo
promeniti.)
2.
Izdajnik
sam,
tim
se
dičim
Zbog
čega
izostaje
šira
svest
o
odsudnom
značaju
vojvodjanskog
pitanja?
Čini
se
da
za
to
postoji
nekoliko
razloga.
S
jedne
strane,
sama
ideja
teritorijalne
autonomije,
pod
različitim
nazivima
-
autonomija,
regionalizacija,
decentralizacija
-
bliska
je
većini
stranaka
izvornog
DOS-a,
(uključujući
i
DSS)
pri
čemu
je
"povratak
stvarne
autonomije
Vojvodini"
bilo
jedno
od
dosovih
predizbornih
obećanja.
U
tom
svetlu,
a
pogotovo
s
obzirom
na
mnoštvo
drugih
akutuelnih
problema
i
neispunjenih
očekivanja,
dosovskim
čelnicima
se
može
činiti
da
pitanje
hoće
li
pokrajinska
vlast,
u
odnosu
na
republičku,
imati
malo
više
ili
malo
manje
nadležnosti
i
nije
od
presudnog
značaja.
Naročito
u
poredjenju
sa,
naizgled,
krucijalnijim
državnim
pitanjima,
kao
što
su
konačan
status
Kosova,
ili
opstanak
Crne
Gore
u
zajedničkoj
državi.
Osim
toga,
čak
i
kada
bi
u
DOS-u
postojala
jasna
svest
o
potrebi
što
hitnijeg
suočavanja
sa
vojvodjanskim
problemom,
ova
koalicija
je
u
poslednjih
godinu-dve
dana
praktično
samu
sebe
vezala
u
čvor
i
osudila
na
neefikasnost.
Podeljeni
u
svemu
sem
u
rešenosti
da
tu
gde
su
ostanu
što
duže
i
po
svaku
cenu,
u
DOS-u
(minus
DSS
i
Nova
Srbija)
naprosto
nemaju
snage,
volje,
niti
legitimnosti
-
a
ni
poslaničkih
mandata
-
da
donesu
bilo
kakvu
odluku
koja
bi
se
ticala
bilo
čega
drugog
sem
njihovog
daljeg
opstanka
na
vlasti.
S
druge
strane,
nema
sumnje
da
je
dugogodišnje
insistiranje
Miloševićevog
režima
na
pitanjima
suvereniteta
i
teritorijalnog
integriteta,
uz
neprestanu
istragu
neprijatelja
i
domaćih
izdajnika
koji
taj
suverenitet,
navodno,
ugrožavaju,
dovelo
do
otupljenja
elementarnog
patriotskog
instikta
i
neke
vrste
kontrareakcije
u
vidu
rasprostranjene
ravnodušnosti
prema
"nacionalnim"
pitanjima
i
temama.
(Čini
se
da
još
jedino
Haški
tribunal
i
pitanje
izručenja
srpskih
oficira
optuženih
za
ratne
zločine
koliko-toliko
uzbudjuje
srpske
nacionalne
strasti.)
Godinama
sumnjičen
za
nedostatak
patriotizma,
jedan
deo
danas
vladajuće
političke
klase
reagovao
je
u
stilu
koji
je
veoma
sličan
načinu
na
koji
navijači
reaguju
na
prozivke
iz
suparničkog
tabora.
("Mi
smo
cigani/grobari.
Najjači
smo,
najjači.")
Naime,
interiorizovao
je
etiketu
i
na
neki
način
se
identifikovao
sa
njom.
Ova
identifikacija
je
bila
utoliko
lakša
što
su
takve
optužbe
bivale
češće
i
što
su
dolazile
od
strane
onih
kojima
se
linija
patriotizma
nekako
uvek
poklapala
sa
njihovim
neposrednim
ličnim
i
političkim
interesom.
S
obzirom
da
su
tokom
više
od
deset
godina
i
najnevinije
inicijative
koje
bi
se
ticale
statusa
Vojvodine
redovno
žigosane
kao
"separatizam",
javnost
je
već
prilično
oguglala
na
ove
prozivke,
baš
kao
i
oni
kojima
su
iste
bile
namenjene.
Današnja
srpska
politička
scena,
s
toga,
u
velikoj
meri
podseća
na
neki
začarani
ringišpil,
u
kojem
svako
nekoga
juri
i
optužuje
za
"izdaju"
i
"seperatizam".
Tako
je,
na
primer,
DSS
sumnjiv
socijalistima
zbog
svog
koncepta
široke
i
"asimetrične"
regionalizacije.
Sa
svoje
strane,
DSS
sumnjiči
DS
da
ispod
žita
šuruje
separatistima
iz
LSV,
sa
kojima,
uostalom,
i
dele
vlast
u
Pokrajini,
kao
i
većini
vojvodjanskih
gradova.
Demokrate
pak
za
separatizam
optužuju
Nenada
Čanka,
a
ovaj
Savez
vojvodjanskih
Madjara
i
Jožefa
Kasu.
Pri
tom,
samo
se
po
sebi
razume
da,
iz
jedne
radikalske
perspektive,
svi
oni
skupa
izgledaju
kao
manje-više
ista
izdajnička
bratija,
koja
se
klanja
pred
stranim
pritiscima
i
krčmi
srpske
nacionalne
interese.
Najzad,
svi
iz
nekadašnjeg
DOS-a,
takodje
ne
bez
osnova,
skloni
su
da
arhi-izdajnicima
nacionalnih
interesa
proglase
upravo
socijaliste
i
radikale,
stavljajući
na
dušu
njihovoj
politici
svo
državno
i
nacionalno
posrtanje
tokom
prethodne
decenije.
I
tako,
kada
su
svi
sumnjivi,
niko
nije
kriv,
a
etiketa
za
izdaju,
nasumično
i
neprestano
potezana,
haba
se
i
razvodnjava,
upravo
kao
i
već
pomenuti
patriotizam.
A
u
odsustvu
bilo
kakvog
kriterijuma
i
vrednosnog
konsenzusa
o
tome
šta
bi
to,
u
ovoj
državi
i
u
ovom
trenutku,
predstavljalo
minimum
nacionalnih
ciljeva,
nacionalnog
dostojanstva
i
nacionalnih
interesa,
čak
i
školski
slučajevi
klasične
špijunaže
i
veleizdaje
mogu
ne
samo
proći
gotovo
nezapaženo,
već
i
biti
proglašeni
za,
takoreći,
primere
"autentičnog"
i
nepatvorenog
patriotizma
-
kao
i
obrnuto.
3.
Autonomija
bez
granica
Bilo
kako
bilo,
srpska
politička
javnost
je
bez
većih
uzbudjenja
primila
vest
da
je
Predsednik
Skupštine
Vojvodine
Nenad
Čanak
zakazao
za
28.
februar
sednicu
pokrajinskog
parlamenta
na
kojoj
bi
trebalo
da
se
razmatra
prednacrt
Osnovnog
zakona
AP
Vojvodine,
odnosno
"vojvodjanskog
ustava".
Već
uveliko
smorena
brojnim
istorijskim
datumima,
istorijskim
sednicama
i
istorijskim
dogovorima
tokom
poslednjih
desetak
godina,
ova
javnost
je
jedva
registrovala
činjenicu
da
je
sednica,
nimalo
slučajno,
zakazana
tačno
na
godišnjicu
usvajanja
ustava
iz
1974.
kojim
su
pokrajine
stekle
konstitutivnost
i
de
fakto
privilegovan
položaj
u
odnosu
na
Srbiju.
(Da
bi
simbolika
bila
potpuna,
glavni
arhitekta
ovog
para-ustavnog
predloga
bio
je
Aleksandar
Fira,
koji
je
imao
značajnu
ulogu
i
prilikom
pisanja
ustava
iz
1974.)
Čak
i
ako
nisu
direktno
uslovila
krizu
funkcionisanja
i
inicirala
raspad
SFRJ,
nelogična
i
pro-konfederalna
rešenja
iz
ovog
ustava
predstavljala
su
stalno
žarište
političkih
napetosti
na
relaciji
Beograd-Novi
Sad-Priština
i
doprinosila
stvaranju
zle
političke
krvi,
koja
će
u
drugoj
polovini
osamdesetih
iznedriti
nacional-populističku
demagogiju
i
harizmu
Slobodana
Miloševića.
I
najpovršnija
analiza
predloga
vojvodjanskog
"Osnovnog
zakona"
pokazuje
da
je
on
u
celini
na
liniji
teze
koja
se
često
mogla
čuti
od
strane
crnogorskih
i
albanskih
"independista",
kao
i
njihovih
medjunarodnih
promotera
iz
i
oko
Medjunarodne
krizne
grupe
(ICG),
po
kojoj
je
"dovršetak
disolucije
balkanskog
prostora
neophodna
pretpostavka
budućih
regionalnih
integracija".
Osim
toga,
smatra
se,
priznavanjem
nezavisnosti
Crne
Gore
i
Kosova,
uz
sledujuću
"široku
autonomiju"
za
Vojvodinu
i
Sandžak,
konačno
bi
bio
izvučen
tepih
ispod
nogu
velikosrpskog
nacionalizma
i
hegemonizma,
koji
je,
prema
široko
rasprostranjenom
mnjenju
koje
svoj
odjek
-
i
istovremeno
potvrdu
-
nalazi
u
haškim
optužnicama,
bio
glavni
krivac
za
raspad
bivše
države
i
potonji
krvavi
gradjanski
rat.
Krivac,
dabome,
mora
biti
definitivno
kažnjen,
a
nepravda
ispravljena.
Medjutim,
nacrt
vojvodjanskog
ustava,
utisak
je,
ide
mnogo
dalje
od
pukog
"ispravljanja
nepravde
iz
1989",
kada
su
pod
pritiskom
MIloševićeve
"antibirokratske
revolucije"
znatno
potkresane
nadležnosti
autonomnih
pokrajina.
Zapravo,
ovaj
nacrt
stvara
pretpostavke
i
za
jedno
mnogo
dalekosežnije
"ispravljanje
nepravde"
(one
iz
1918.),
odnosno,
predstavlja
(pret)poslednji
korak
u
svodjenju
Srbije
na
njene
pretkumanovske
granice.
Ova
jaka
tvrdnja,
koja
se,
dabome,
nimalo
ne
uklapa
u
principe
poželjne
političke
korektnosti
u
postpetooktobarskoj
Srbiji,
dobija
svoju
potvrdu
na
svakoj
stranici
pomenutog
nacrta,
koji
-
za
razliku
od,
recimo,
nedavno
usvojene
Ustavne
povelje
Srbije
i
Crne
Gore
-
kako
svojim
sadržajem
tako
i
obimom
izražava
neskrivenu
pretenziju
sastavljača
da
predstavlja
pravi
ustav
jedne
prave
države.
To
se,
pored
ostalog,
vidi
i
iz
samog
naziva
ovog
akta,
u
kome
se,
doduše,
ne
pominje
eksplicite
reč
"ustav"
(ali
nema
ni
termina
"statut",
uobičajenog
za
slične
situacije),
već
se
koristi
izraz
"osnovni
zakon"
(nemački,
Grundgesetz)
koji
označava
najviši
akt
države
i
ima
konstitutivni
smisao.
"AP
Vojvodina
samostalno
uredjuje
zakonodavnu
i
izvršnu
vlast,
kao
i
sudsku
vlast
iz
svoje
nadležnosti",
kaže
se
u
nacrtu
(član
3),
čime
se,
već
na
početku,
nedvosmisleno
demonstriraju
državotvorne
ambicije
njegovih
autora.
Vojvodina
će,
shodno
ovom
nacrtu,
imati
dvodomnu
skupštinu
(Veće
gradjana
i
Veće
nacionalnih
zajednica),
predsednika,
narodnu
banku
i
vrhovni
sud.
Imaće
svoje
simbole,
pravo
ubiranja
svih
vrsta
poreza
na
svojoj
teritoriji,
kao
i
pravo
da
autonomno
"uredjuje
vlastitu
teritorijalnu
organizaciju",
uključujući
oblike
i
jedinice
lokalne
samouprave
(član
132).
Praktično,
od
onoga
što
čini
pun
kapacitet
nadležnosti
jedne
države
u
nacrtu
Čankovog
ustava
je
prisutno
sve
sem
vojske,
ali
kao
što
nam
govori
iskustvo
iz
vremena
raspada
SFRJ,
kao
i
Djukanovićev
primer
od
pre
nekoliko
godina,
u
slučaju
potrebe,
"autonomna"
policija
može
sasvim
dobro
odigrati
ulogu
oružane
sile
države
u
nastajanju.
U
osnovnom
tekstu
Osnovnog
zakona
država
Srbija
se
pominje
retko
i
praktično
nikad
u
kontekstu
jasnog
prioriteta
i
pravne
hijerarhije.
Tako,
na
primer,
"Vrhovni
sud
Vojvodine
ostvaruje
saradnju
(podvukao
Dj.
V.)
sa
Vrhovnim
sudom
Srbije
radi
ujednačavanja
sudske
prakse"
(član
126),
a
Narodna
banka
Vojvodine,
"zajedno
sa
Narodnom
bankom
Srbije,
učestvuje
u
utvrdjivanju
jedinstvene
emisione
i
monetarno-kreditne
politike"
(član
57).
Napokon,
za
razliku
od
upadljivog
odsustva
odredbi
koje
utvrdjuju
primat
republičkog
ustava,
u
članu
75.
nacrta
stoji
da
Skupština
autonomne
pokrajine
Vojvodine
"daje
saglasnost
na
promene
ustava
Republike
Srbije
(podvukao
Dj.
V.)
koje
se
odnose
na
položaj,
prava
i
dužnosti
Autonomne
Pokrajine
Vojvodine".
Dakle,
dok
na
jednoj
strani
umesto
prioriteta
republičkih
organa
i
republičkog
ustava
imamo
razvodnjene
formulacije
koje
neodredjeno
upućuju
na
"saradnju"
i
"dogovorno
utvrdjivanje"
čak
i
u
oblastima
(sudstvo,
monetarna
politika)
koje
su
naprosto
nezamislive
bez
hijerarhijskog
načela,
dotle
se,
s
druge
strane,
pokrajinskoj
skupštini
daje
pravo
da
kategorički
i
besprizivno
odobrava
("daje
saglasnost")
ili
ne
odobrava
promene
republičkog
ustava.
I
da
stvar
bude
još
veselija,
ovakve
i
slične
odredbe
(treba
reći
da
su
u
medjuvremenu
vojvodjansku
ustavnu
komisiju
napustili
ne
samo
predstavnici
DSS-a
već
i
neki
nezavisni,
čak
proautonomaški
pravni
stručnjaci)
ultimativno
se
od
strane
pokrajinskih
čelnika
predstavljaju
kao
"minimum,
od
kojeg
se
neće
odstupati
ni
po
koju
cenu"[2].
4.
Alternative
i
perspektive
Ima
li
ovakav
predlog
ikakve
šanse
da
prodje
u
Skupštini
Vojvodine?
Zapravo,
nema.
Pogotovo
ukoliko
se
za
njegovo
izglasavanje
bude
zahtevala
dvotrećinska
većina,
što
bi
za
akt
ustavnog
karaktera
bilo
apsolutno
logično
i
nužno,
mada
su
poslednjih
dana
iz
Novog
Sada
stizale
poruke
da
bi
"i
prosta
većina
bila
sasvim
dovoljna".
No,
čak
i
tada,
teško
da
bi
se
i
u
ovako
nereprezentativnoj
vojvodjanskoj
skupštini,
u
kojoj
predstavnici
tzv.
"autohtonih"
vojvodjanskih
stranaka
čine
većinu
poslanika,
mogao
nacediti
potreban
broj
glasova.
Treba
reći
da
iza
najoštrijih
formulacija
iz
pomenutog
nacrta
stoji
uglavnom
Čankova
"Liga
socijaldemokrata
Vojvodine",
sa
svojim
glasnim,
ali
mahom
vanparlamentarnim
"autonomističkim"
saveznicima,
poput
"Unije
socijalista
Vojvodine",
stranke
politički
iznova
vaskrslog
veterana
Živana
Berisavljevića,
"Vojvodjanskog
pokreta",
pojedinih
frakcija
"Reformista
Vojvodine"
i
sl.
Njima
nasupot,
kako
u
samom
tekstu
Osnovnog
zakona,
tako
i
prilikom
odmeravanja
snaga
u
pokrajinskom
parlamentu,
stoje
alternativni
predlozi
DS-a,
i
imidž
stranke
koja
ima
neobičnu
sposobnost
da,
nezavisno
od
broja
poslanika
kojim
raspolaže,
u
svakoj
(važnoj)
prilici
obezbedi
onoliko
glasova
koliko
joj
je
potrebno.
[3]
DS-ove
alternative,
valja
napomenuti,
eliminišu
većinu
državotvornih
elemenata
iz
nacrta
Osnovnog
zakona
(nema
predsednika
Vojvodine,
narodne
banke,
dva
veća…),
znatno
ga
skraćuju,
brišu
čitave
odeljke
i
na
niz
osetljivih
mesta
ubacuju
ključnu
formulaciju:
"…uz
prethodno
pribavljeno
mišljenje/saglasnost
Narodne
Skupštine
Republike
Srbije".
Zapravo,
što
se
Vojvodine
tiče,
predlozi
DS-a
su
veoma
bliski
rešenjima
koja
su
sadržana
u
DSS-ovom
predlogu
novog
ustava
Srbije
(s
tim
da
je
DS
energično
protiv
regionalizacije
"ostatka"
Srbije)
i
mogu
se
svesti
na
efektnu
predizbornu
parolu:
autonomija
da
-
državnost
ne.
(Što
se
pak
samog
DSS-a
tiče,
stigle
su
najave
da
oni
u
svakom
slučaju
neće
podržati
nacrt,
ali
od
njih,
već
po
običaju,
opet
neće
zavisiti
gotovo
ništa.)
Ali,
ukoliko
su
šanse
za
usvajanje
nacrta
Osnovnog
zakona
Vojvodine
u
onom
(radikalnom)
obliku
u
kojem
ga
je
predložila
vojvodjanska
ustavna
komisija
zaista
tako
male
(verujem
da
je
čak
i
Nenad
Čanak
toga
svestan),
zašto
uopšte
tolika
priča
i
toliko
uzbudjenje?
Pre
svega,
već
sama
činjenica
da
je
ovakav
papir
mogao
da
nastane
i
bude
ponudjen
Skupštini
Vojvodine
kao
zvaničan
predlog
njene
zvanične
komisije,
dovoljno
govori
o
razmerama
problema
i
urgentnosti
potrebe
političkog
suočavanja
sa
njim.
Osim
toga,
uopšte
nije
isključeno
da
će,
u
cilju
očuvanja
koalicije
i
dosovske
većine
(čitaj,
vlasti),
biti
pokušaja
da
se
ova
vojvodjanska
"ustavna"
kriza
rešava
kompromisno,
traženjem
neke
"zlatne"
sredine
izmedju
suprotstavljenih
predloga.
U
tom
smeru
će
verovatno
ići
nastojanja
nekih
manjih
članica
DOS-a,
nesklonih
da
zarad
ideala
-
svejedno
da
li
nacionalnih
ili
autonomaških
-
dovedu
u
pitanje
svoj
ostanak
na
vlasti,
i
svesnih
da
njihova
sopstvena
cena
automatski
raste
u
trenucima
kad
treba
posredovati
u
sporu
izmedju
krupnijih
igrača.
Medjutim,
svako
takvo
posredništvo,
kao
i
eventualni
kompromis,
neminovno
će
u
tekst
Osnovnog
zakona
uključiti
bar
nešto
od
"tvrdje"
autonomističkih
formulacija,
odnosno,
biće
plaćeno
dodatnim
omekšavanjem
državnog
suvereniteta
na
teritoriji
Vojvodine.
U
normalnim
okolnostima
i
u
normalnoj
zemlji
to,
naravno,
ne
bi
moralo
predstavljati
problem,
ali
današnja
Srbija
je
daleko
od
normalne
zemlje.
I
tako,
najzad,
dolazimo
do
ključne
tačke
ove
priče.
Naime,
čak
i
pod
pretpostavkom
da
DS
i
Zoran
Djindjić
pobede
u
predstojećoj
igri
živaca
i
uzajamnih
ucena
sa
Nenadom
Čankom[4],
odnosno,
ukoliko
Skupština
Vojvodine
usvoji
DS-ov
predlog
Osnovnog
zakona,
ili,
što
je
verovatnije,
ne
donese
nikakvu
odluku,
perspektive
autonomaških
snaga
neće
biti
ništa
lošije.
Naprotiv.
Privlačnost
i
moć
"autonomističkih"
tendencija
u
Vojvodini,
koje
su
poslednjih
godina
u
evidentnoj
ekspanziji,
nisu
plod
postojećih
ustavnih
rešenja
(a
još
manje
neke
endemske
privrženosti
"naroda
Vojvodine"
ideji
autonomije[5]),
već
predstavljaju
rezultat
sticaja
nekoliko
okolnosti:
1.
Reakcije
na
Miloševićevu
vladavinu,
a
naročito
na
nakaradno
srbovanje
i
"posrbljivanje"
Vojvodine
krajem
osamdesetih
i
početkom
devedesetih
godina.
2.
Sećanja
na
"bolju
prošlost",
koja
se
u
svesti
mnogih
gradjana
vezuje
za
poslednje
godine
komunizma
i
period
nakon
Ustava
iz
1974.
3.Činjenice
da
autonomaška
retorika
i
politika
danas
imaju
praktično
apsolutni
i
ničim
-
a
najmanje
izbornim
rezultatima
-
opravdani
monopol
na
političkom
i
medijskom
nebu
Pokrajine.
4.
Nejasnoće
samog
pojma
"autonomija",
koji
se
fakultativno
sužava
i
širi,
tako
da
prema
potrebi
pokriva
čitavu
lepezu
političkih
opcija,
od
kulturne
autonomije,
pa
do
faktičke
nezavisnosti.
5.
Odsustva
realnih
političkih
alternativa,
s
obzirom
da
se,
sa
izuzetkom
radikala,
doslovno
sve
snage
na
političkoj
sceni
(kompletan
DOS,
SPS,
SPO,
odnedavno
i
DSS),
zalažu
za
neku
varijantu
vojvodjanske
autonomije.
Zahvaljujući
tačkama
3,
4
i
5,
danas
se
kao
sa
opštepoznatom
i
svršenom
stvari
operiše
sa
stavom
da
"Vojvodina
želi
autonomiju",
iako
ta
pretpostavka
nikada
nije
testirana
niti
potvrdjena
na
bilo
kakvim,
a
pogotovo
ne
slobodnim
i
demokratskim
izborima.
To
je,
uz
činjenicu
da
praktično
više
niko
ne
dovodi
u
pitanje
jedinstvo
i
"teritorijalni
integritet"
celine
zvane
"Vojvodina",
već
samo
po
sebi
najveća
pobeda
Nenada
Čanka
i
autonomaške
politike.
Kao
što
i
pitanje:
"Kakav
treba
da
bude
odnos
Vojvodine
i
Srbije?"
već
implicira
da
se
radi
o
dva
različita
i
na
neki
način
odvojena
politička
entiteta.
Ostalo
će
učiniti
vreme,
kao
i
faktori
političke
i
psihološke
inercije.
Drugim
rečima,
ova
i
ovakva
Srbija
(osiromašena,
ponižena,
duhovno
i
materijalno
devastirana)
je
suviše
mala
i
slaba
da
bi
mogla
uspešno
integrisati
celinu
poput
Vojvodine
i
trajno
apsorbovati
njene
jednom
pokrenute
centrifugalne
sile.
Stoga,
danas
autonomija
poput
one
iz
1974.-
pa
i
znatno
manja
-
neminovno
znači
(kon)federalizaciju
Srbije
sutra,
odnosno,
znači
uvod
u
buduću
federaciju,
realnu
uniju
ili
zajednicu
Srbije
i
Vojvodine.
I
to
nije
presudno
stvar
postojanja
ili
odsustva
dobre
političke
volje,
već
dubljih
i
strukturnih
političko-ontoloških
procesa.
Zato
je,
inače,
hvale
vredan
trud
oko
kvalitetnih
ustavnih
rešenja
i
konkretne
raspodele
nadležnosti
ovde
od
daleko
manjeg
značaja
nego
što
bi
bilo
za
očekivati
u
normalnim
prilikama.
Opisana
tendencija,
generalno
gledano,
može
biti
zaustavljena
samo
na
dva,
odnosno
tri
načina.
1.
Da
se
Srbija
nekim
čudom
preobrazi
u
obećanu
zemlju
u
političko-ekonomskom
i
kulturnom
smislu,
i
tako
povrati
ulogu
nacionalnog
i
regionalnog
pijemonta
-
što,
pošteno
govoreći,
nije
baš
previše
verovatno.
2.
Da
se
trend
preseče
jednim
relativno
oštrim
političkim
rezom,
tako
što
se
pri
budućoj
teritorijalnoj
(re)organizaciji
Srbije
ne
bi
operisalo
sa
političkim
entitetom
"Vojvodina"
već
njenim
istorijski
i
geografski
daleko
logičnijim
"pokrajinama"
(Bačka,
Banat,
Srem),
sa
načelnom
mogućnošću
njihove
dalje,
ali
dobrovoljne
integracije.
Medjutim,
ni
ovo
rešenje,
iako
načelno
daleko
ostvarivije
od
prethodnog,
trenutno
nije
naročito
izgledno,
pre
svega
zbog
viška
političkog
oportunizma,
te
nedostatka
strateške
vizije,
odlučnosti
i
odgovarajuće
političke
volje
kod
relevantnih
političkih
aktera,
po
običaju,
zainteresovanih
samo
za
ono
što
korist
donosi
odmah
-
ili
na
prvim
izborima.
Tako,
na
primer,
od
pet
predloga
budućeg
ustava
Srbije
koji
su
u
trenutno
opticaju
samo
se
u
jednom,
i
to
predlogu
profesora
Pavla
Nikolića
sugeriše
rešenje
donekle
blisko
ovom
koje
smo
pomenuli.
Najzad,
(3.)
naizgled
paradoksalan,
ali
možda
najverovatniji
način
preokretanja
trenda
političkog
i
psihološkog
udaljavanja
Srbije
i
Vojvodine
jeste
upravo
podsticanje
i
potenciranje
pomenutog
procesa.
Drugim
rečima,
politika
kakvu
vodi
Nenad
Čanak,
sa
svojim
incidentnim
izjavama,
svojim
manirima
i
svojim
ustavima,
najveća
je
i
možda
poslednja
šansa
za
"srpsku
stvar"
u
Vojvodini.
Naime,
budući
da
je
"autonomistička
svest"
u
Vojvodini
još
uvek
u
značajnom
zaostatku
za
njenom
političkom
i
medijskom
institucionalizacijom
i
još
uvek
geografski
(uglavnom
novosadska
regija)
i
socijalno
relativno
ograničena,
Čankova
ekstremno
autonomistička
politika
bi
mogla
imati
efekat
otrežnjujućeg
terapeutskog
šoka
na
većinski
deo
većinske
populacije
u
Vojvodini,
i
pomoći
mu
da
jasnije
raspozna
demagogiju
koja
se
krije
iza
-
pogotovo
u
ovako
siromašnoj
zemlji
-
privlačnih
parola
kao
što
su:
"Di
su
naši
novci?"
i
"Vojvodjanski
novčanik
u
vojvodjanskom
džepu".
Uostalom,
ta
politika
već
izaziva
snažne
negativne
reakcije,
produbljuje
podele
i
podstiče
zlu
krv
medju
gradjanima
pokrajine
-
od
čega,
za
sada,
profitiraju
samo
radikali.
Dabome,
deviza
"što
gore
-
to
bolje"
predstavlja
opasno
političko
načelo
koje
se
uvek
može
razviti
u
neočekivanom
smeru
i
zato
je
niko
razuman
neće
ni
sprovoditi
ni
podržavati.
No,
kao
što
je
poznato,
politika
u
Srbiji
je
stvar
koja
sa
razumom
veoma
retko
ima
neke
ozbiljnije
veze.
***
Ovo
su,
dakle,
bile
načelne
mogućnosti.
A
šta
je
neposredna
politička
budućnost?
Neposredna
budućnost
je
da
će
stvari
i
problemi
nastaviti
da
se
taljigaju
i
razvlače
kao
i
do
sada.
Radikali
su
(privremeno)
pacifikovani.
Koštunica
je
trenutno
izvan
igre,
a
i
da
nije,
malo
je
verovatno
da
bi
bio
u
stanju
da
nešto
ozbiljnije
promeni
na
ovom
"vojvodjanskom
frontu".
Djindjić
bi,
doduše,
mogao
zategnuti
uže
i
svojim
novosadskim
partnerima
poručiti
-
tačnije,
naterati
ih
-
da
priupitaju
malo
i
sopstvene
gradjane
o
tome
koju
i
koliku
autonomuju
žele,
ali
bi
onda
teško
mogao
izbeći
da
slično
pitanje
("koje
reforme
i
po
koju
cenu?")
ne
bude
postavljeno
i
gradjanima
širom
Srbije.
Stoga
je
ipak
verovatnije
da
će
se,
uz
mnogo
političke
pirotehnike
na
obe
strane,
i
Djindjić
i
Čanak,
do
daljnjeg,
obostrano
kloniti
takvih
"ekstremnih"
rešenja,
koja
bi
u
sebe
uključivala
i
testiranje
volje
gradjana.
Barem
dok
i
"reforme"
i
"autonomija"
-
kao
i
neke
ličnosti
-
ne
odmaknu
dovoljno
daleko.
U
čitavoj
ovoj
para-ustavnoj
priči,
osnivanje,
sastav
i
nadležnosti
tzv.
"Veća
nacionalnih
zajednica"
čine
posebnu
temu.
Medjutim,
predvidjena
etnička
struktura
ovog
veća
govori
već
dosta
sama
za
sebe.
Naime,
prema
jednom
predlogu
(član
78),
Veće
nacionalnih
zajednica
bi
imalo
tridesetdva
poslanika,
a
od
toga
bi
10
(31,25%)
bilo
iz
srpske
zajednice,
6
iz
madjarske,
4
iz
slovačke
i
hrvatske,
te
po
dva
iz
romske,
rumunske
i
rusinske
nacionalne
zajednice,
kao
i
dva
poslanika
iz
zajednica
utvrdjenim
posebnim
zakonom.
Prema
drugom
predlogu,
veće
bi
imalo
dvadesetšest
poslanika,
a
od
toga
7
Srba
(oko
27%),
5
Madjara,
3
Slovaka,
3
Hrvata,
te
po
dva
predstavnika
rumunske,
romske
i
rusinske
zajednice,
kao
i
zajednica
utvrdjenih
zakonom.
Uprkos
najavama,
do
velikog
okršaja
u
vojvodjanskoj
skupštini
28.
februara
nije
došlo.
Uoči
samog
dana
D,
glavni
akteri
iz
LSV
i
DS-a
postigli
su
dogovor
da
čitava
stvar
još
malo
odleži,
a
nova
sednica
je
zakazana
za
18.
mart.
Očigledno
je
na
obe
strane
prevladala
strategija
kupovine
vremena
radi
zauzimanja
što
boljih
startnih
pozicija
pred
budući
obračun.
Tekst
je
objavljen
u
februarskom
broju
casopisa
Prizma
Pristigli
komentari
Mario
Kalik
28.
mart
1989.
–
28.
mart
2003.
28.
marta
1989.
godine
doneti
su
amandmani
na
tadasnji
Ustav
SRS
koji
su
predvidjali
jedinstvo
Republike
Srbije
na
citavoj
njenoj
teritoriji.
Taj
datum
predstavljao
je
nekadasni
Dan
drzavnosti
Srbije.
Do
tada
je
Srbija
bila
podeljenja
na
tri
dela
(tzv.
uzu
Srbiju,
SAP
Kosovo
i
SAP
Vojvodinu)
koji
su
imali
ravnopravno
ucesce
u
organima
federacije
i
partije.
Nijedna
odluka
nije
mogla
da
se
donese
bez
saglasnosti
pokrajinskih
skupstina,
sto
je,
imajuci
u
vidu
nacionalni
sastav
kosovske
Skupstine
i
“autonomasku”
politiku
tadasnjih
vojvodjanskih
funkcionera,
predstavljalo
blokadu
svih
napora
da
se
realizuje
jedinstveni
interes
srpskog
naroda.
Na
Kosovu
se
sprovodila
nevidjena
represija
protiv
srpskog
naroda,
a
Vojvodinu
su
njeni
funkcioneri
smatrali
nezavisnom
od
Srbije,
svojim
feudom
koji
su
nesmetano
eksploatisali.
Novo
srbijansko
rukovodstvo
na
celu
sa
Slobodanom
Milosevicem
odlucilo
je
da
promeni
ovakvo
stanje
stvari.
Shvatilo
se
da
je
prema
srpskom
narodu
ucinjena
nepravda
koja
se
morala
ispraviti.
Na
primer,
Srbija
je
bila
jedina
republika
u
bivsoj
SFRJ
koja
je
imala
pokrajine,
i
to
samo
zbog
toga
sto
je
u
Vojvodini
i
na
Kosovu
zivelo
dosta
pripadnika
nacionalnih
manjina.
Za
Srbe
u
Hrvatskoj
i
BiH,
iako
su
po
Ustavu
predstavljali
konstitutivan
narod
federacije,
a
ne
nacionalnu
manjinu,
nisu
bile
obezbedjene
pokrajine,
koje
su
inace
imale
visok
stepen
autonomije.
Promene
tadasnjeg
Ustava
Srbije,
uprkos
propagandi
kosovskih
i
vojvodjanskih
separatista,
koja
i
danas
ne
jenjava
na
tim
prostorima,
bile
su
u
potpunosti
legalne
i
legitimne
–
amandmane
na
Ustav
prvo
su
izglasale
pokrajinske
skupstine,
a
zatim
i
skupstina
tzv.
uze
Srbije.
Takodje,
vrlo
je
vazno
naglasiti
da
ovim
odlukama
nisu
ukinute
pokrajine
–
one
su
i
dalje
imale
stepen
autonomije
koji
je
inace
u
skladu
sa
standardima
evropskih
zemalja;
jedino
im
je
bila
oduzeta
mogucnost
da
vode
potpuno
nezavisnu
politiku
i
da
blokiraju
svaki
napor
u
postizanju
ravnopravnog
polozaja
srpskog
naroda
u
federaciji.
Tokom
ovog
perioda
po
Srbiji
se
odusevljeno
pevalo
“Oj
Srbijo
iz
tri
dela,
ponovo
ces
biti
cela”.
Ova
odluka,
kojom
je
srpski
narod
preuzeo
sudbinu
svoje
republike
u
svoje
ruke,
naisla
je
na
snazan
otpor
onih
koji
su
mislili
da
je
Novom
Sadu
blizi
Zagreb,
nego
Beograd
(kao
sto
i
danas
neki
misle),
onih
koji
su
mislili
da
je
Pristini
bliza
Tirana,
nego
Beograd
(sto
je
danas
sasvim
ostvareno),
i
onih
koji
su
se
vec
odrekli
Jugoslavije,
i
u
Cankarjevom
domu
u
Ljubljani
uzvikivali
“Kosovo,
moja
dezela”.
Stvoren
je
mit
o
velikosrpskom
projektu,
srpskom
nacionalizmu
koji
navodno
ugrozava
ostale
narode
u
SFRJ.
On
je
bio
pokrice
za
nesmetano
rasplamsavanje
svih
ostalih
nacionalizama,
koji
su
uz
snaznu
podrsku
Nemacke,
Italije,
Austrije
i
Vatikana,
definitivno
razorili
SFRJ.
U
kakvoj
situaciji
je
srpska
drzava
danas?
Moze
se
reci
da
je
Srbija
ponovo
rasparcana
na
tri,
ili
bolje
receno,
na
dva
dela.
Kosovo
je
fakticki
nezavisno
od
Srbije,
sto
je
ucinak
novih
vlasti.
Pozivima
svih
drzavnih
zvanicnika
Srbije
i
SRJ
upucenim
kosmetskim
Srbima
da
izadju
na
izbore
odrzane
novembra
2001.
godine,
nasa
drzava
je
dala
legitimitet
stvaranju
kosovske
drzave.
Izbori
su
odrzani
u
skladu
sa
tzv.
Ustavnim
okvirima
tadasnjeg
izaslanika
UN
Hansa
Hekerupa,
i
izabrani
su
Predsednik
i
Skupstina
Kosova,
a
zatim
i
kosovska
vlada.
Dakle,
Kosovo
je
dobilo
atribute
drzavnosti.
Nasa
vlast
je,
pozivajuci
kosmetske
Srbe
da
izadju
na
izbore
i
dajuci
saglasnost
za
stvaranje
kosovske
drzave,
postupila
nezakonito
–
prekrsena
je
nesto
ranije
donesena
Rezolucija
Skupstine
Srbije
kojom
se
odbacuju
tzv.
Hekerupovi
okviri,
u
skladu
sa
kojima
su
i
organizovani
kosovski
izbori.
Ova
rezolucija
predstavlja,
uz
to,
jedini
akt
koji
je
sadasnja
Skupstina
Srbije
donela
jednoglasno.
Dakle,
za
nju
su
glasale
cak
i
one
stranke
ciji
su
lideri
kasnije
pozivali
Srbe
da
izadju
na
izbore.
Toliko
o
njihovoj
politickoj
doslednosti
i
znacaju
parlamentarne
demokratije
u
DOS-ovom
rezimu.
Necu
spominjati
kakva
je
sada
situacija
na
Kosovu,
svima
je
to
jasno.
Vazno
je
da
neki
Srbi
(za
koje
je
glasala
manjina
srpskog
birackog
tela
sa
prostora
Kosmeta)
sede
u
Skupstini
Kosova,
pored
siptarskih
terorista,
i
lamentiraju
nad
sudbinom
Srba.
Ove
krokodilske
suze
debelo
su
placene
americkim
dolarima,
koje
dobijaju
kao
poslanici.
Sto
se
tice
Vojvodine,
u
njoj
suvereno
vlada
Nenad
Canak,
ciji
napori
za
proglasanjem
Republike
Vojvodine
i
donosenjem
Ustava
Vojvodine
jos
uvek
ne
bivaju
realizovani
samo
zbog
urgentnosti
drugih
problema
u
koje
neprestano
upada
vladajuca
koalicija.
Za
Vojvodinu
se
pise
himna
i
uveliko
se
razmatra
izgled
njenog
ustava.
Canak
sebi
moze
da
dozvoli
da
polomi
i
popljuje
simbol
drzavne
televizije,
i
da
ne
dozivi
nikakve
kritike
koalicionih
partnera.
On
govori
o
ekonomskoj
samostalnosti
Vojvodine
koja
je,
u
obliku
u
kakvom
je
zamisljena,
nemoguca
bez
politicke
samostalnosti.
Jozef
Kasa
na
severu
Vojvodine
objedinjuje
sedam
opstina
u
nekakvu
oblast
“Panonija”,
sa
vecinskim
madjarskim
stanovnistvom.
Usput
siri
price
o
urgentnosti
resavanja
“madjarskog
pitanja”.
Porazene
snage
vojvodjanskih
“autonomasa”
iz
1988.
godine
ponovo
su
se
povampirile.
I
tako
dalje,
i
tako
dalje.
Na
kraju,
recimo
da
je
nova
vlast
brze-bolje
promenila
Dan
drzavnosti
Srbije.
Obrazlozenje
je
bilo
da
sve
sto
je
u
vezi
sa
Milosevicem
treba
radikalno
promeniti.
Makar
to
bio
datum
koji
oznacava
stvaranje
jedinstvene
Republike
Srbije
i
povratak
nacionalnog
dostojanstva
srpskom
narodu.
Njihovo
geslo
je
–
sve
te
price
o
dostojanstvu,
ravnopravnosti
i
snazi
srpskog
naroda,
sav
taj
“lazni”
patriotizam,
treba
baciti
na
smetliste
istorije.
Problem
je
samo
sto
se
smece
toliko
nagomilalo
da
pocinje
da
se
stropostava
na
one
koji
ga
bacaju.
hronika
vesti (arhiva)