Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari - Ivan Jankovic: Postoji li desnica u Srbiji?

Ostali komentari

Ivan  Janković

                     Srpska tranzicija u ogledalu desnice

      Poslednje mesece na srpskoj političkoj sceni obeležava intenziviranje nekoliko procesa koji su u prvoj godini tranzicije, pa i znatno kasnije, uglavnom tinjali pod pepelom varljivog taktičkog konsenzusa među različitim DOS-ovim strujama, ili kasnije pod zvučnim zastorom buke raznih prizemnih afera i ličnih konflikata, koji su nam od strane njihovih aktera, što svesno što nesvesno, i uz učešće široke javnosti u svemu tome, prezentirani kao suštinski reperi političke polarizacije.

      Kako vreme afera i propagandnih ratova kao okosnice preovlađujuće političke agende lagano ipak prolazi (bez obzira na to što će ih svakako biti još), na površinu isplivavaju pitanja koja u jednom načelnijem i dugoročnijem smislu predodređuju okvire domaće tranzicije, a tiču se ne više natezanja oko toga da li je recimo nesuđeno isključeanje DSS-a iz Skupštine ''politička krađa'', da li je Vlada '''nemoralna'' a predsednik ''neodlučan'',, već koji su dalji alternativni pravci kretanja Srbije kroz promene, i ko su politički agenti koji pearsonifikuju te pravce promena, i da li ih i u kojoj meri (i zašto) treba podržati. U bliskoj vezi sa ovim je ubrzano programsko, akciono, pa čak i teorijsko-političko filtriranje ovdašnje javne scene, pri čemu se kako među političarima, tako možda još i više među intelektualcima, profilišu dve osnovne struje: na jednoj strani su oni koji zagovaraju radikalne i brze liberalne reforme ekonomskog i pravnog sistema, i koji veruju da se gorka pulula tržišne šok-terapije i likvidiranja bankrotirane socijalističke države mora progutati odmah i bez odlaganja, dok na drugoj strani imamo one koji smatraju da taj proces može i da sačeka, da akcenat tranzicije ne sme da bude na beskrupuloznoj privatizaciji svega i svačega i agresivnim pro-biznis politikama, već na socijalnim programima, amortizerima, dijalogu, te na težnji da se teret promena  ''ravnomerno rasporedi'' uvažavanjem određenog koncepta ''socijalne pravde''. Ovo je zapravo jedina relevantna ideološko-programska razdelnica u današnjoj Srbiji koja razdvaja zagovornike promena od advokata status-kvoa, i jedina operativna distinkcija o kojoj se može razumno raspravljati bez sunovraćivaća u neplodne doktrinarne i kvazi-ideološke peripetije koje samo zamagljuju osnovni problem transformacije sa kojim smo, hteli to ili ne, suočeni.

      Prvu ovde navedenu opciju u političkom smislu uglavnom reprezentuje premijer Đinđić sa ekonomsko-ekspertskim delom svoje Vlade, i uz asistenciju ljudi iz G 17-PLUS (bez obzira na njihove značajne međusobne razlike), dok drugu opciju sačinjava takođe široka i politički heterogena koalicija u kojoj se nalaze Predsednik Koštunica, njegova stranka i njeni sateliti iz DOS-a, cela opozicija i skoro svi sindikati. Ovo ne treba shvatiti kao vrednosni  sud, niti kao pokušaj nekakve jeretičke reklasifikacije domaće političke scene, kojom bi bilo koga trebalo degradirati, već kao jednu jednostavnu deskriptivnu tvrdnju koja se vrlo lako može empirijski dokazati. Premijer Đinđić, sa svojim udarnim trojcem Pitić-Đelić-Vlahović, uz dodatak autonomnog dvojca Labus-Dinkić već dve godine pokušava da nametne temu ekonomskih reformi kao dominantu političke agende, kao i da uvede temu otrežnjenja, dalekosežne promene navika koju zahteva tržišna privreda, te nužnosti plaćanja određene materijalne i psihološke cene za željene tranzicijske promene. Pri tom on pokazuje autentično demokratsko liderstvo utoliko što ne preza od saopštavanja neprijatnih vesti, od konfrontiranja sa najokorelijim predrasudama javnog  mnenja i povlačenja nepopularnih poteza kojima povećava verovatnoću da će se zameriti uticajnim klanovima iz bivšeg režima i moćnim rent-seeking grupama koje se kriju iza ''javnog interesa''. Iako se deklariše kao socijaldemokrata ''trećeg puta'', blizak Blerovom i Klintonovom konceptu ''nove ekonomije'', on se (kao ni prethodna dvojica) ne libi od povremenog odrešitog insistiranja na tvrdom ekonomskom liberalizmu tačerovskog tipa kao motoru uspešne ekonomije, pri čemu tim svojim pro-tržišnim stavom rizikuje da izazove neprijateljstvo najšireg kruga kako ideološke tako i interesne opozicije tržišnim reformama. Stara sprega koja je vrlo karakteristična za čitav XX vek, sprega između ''humanističkih'' intelektualaca sa lošim poznavanjem ekonomije i šarolikih grupa iz nižih slojeva društva koje traže od vlade pogodnosti mimo tržišta, okreće se sada protiv Đinđića kao personifikacije ''bezdušnog kapitalizma'' i ugrožavanja ''socijalnih prava''. Ovaj postaje (i uveliko jeste) paradigma liberalne desnice u ovoj zemlji.

      S druge strane, i na drugom polu ove podele, nalazi se predsednik Vojislav Koštunica sa svojom specifičnom kombinacijiom "legalizma" i ekonomskog populizma. Nasuprot vrlo raširenim predrasudama o njemu kao navodnom "desničaru" i "konzervativcu", on u svojim javnim istupanjima i kritikama rada Vlade Srbije zastupa jednu tipično levičarsku viziju socijalne države blagostanja, kombinovanu sa  naglašenim elementima antiamerikanizma i ekonomskog antiglobalizma, koji su vrlo karakteristični za sve radikalne levičare. U centru njegovih izjašnjavanja o ekonomskim pitanjima nalaze se kritike na račun međunarodnih finansijskih ustanova (najizlizaniji kliše svih anti-liberala), naglašena anti-biznis retorika i insistiranje na "socijalnoj pravdi". U predizbornoj kampanji septembarskog turnusa izjavio je da uspeh buduće vlade, čijeg će mandatara kao izabrani predsednik predložiti, neće meriti "kriterijumima MMF-a i Svetske Banke, već indikatorima potrošnje, humanog razvoja i socijalne pravednosti". U istoj kampanji, otvoreno je šurovao sa sindikatima i podsticao njihovo nezadovoljstvo svojom populističkom i egalitarističkom retorikom, (što je dosta neobično za kandidata njegovog proklamovanog "konzervativnog" profila), da bi ga na kraju neki od tih sindikata i otvoreno podržali (što već predstavlja svojevrsni skandal). Protivi se aktuelnom modelu privatizacije putem prodaje većinskog paketa akcija strateškim investitorima (po zakonu za koji su svojevremeno i njegovi poslanici glasali), sa obrazloženjem da taj model ugrožava "prava radnika", jer ne predviđa dovoljno obuhvatne socijalne programe i ostavlja mali portfelj akcija insajderima. Umesto ovog modela, on sa svojom "Vladom u senci" otvoreno propagira populistički koncept besplatne podele vaučera zaposlenima, koji je propao svuda u tranzicijskim zemljama gde je bio primenjen, a zbog nemogućnosti da obezbedi investicije, tehnološku obnovu i ojačanje korporativnog upravljanja. Prilično liberalni Zakon o radu (za koji su takođe glasali i njegovi poslanici) sada napada sa obrazloženjem "da su se protiv tog zakona izjasnili ne samo domaći sindikati, već i Međunarodna unija Rada". Time izvrgava ruglu samu ideju desnice, sugerišući da bi kao autentičnog zatočnika desnih ideja trebalo prihvatiti nekog za koga je reč sindikata zapovest, i ko i na ovaj način želi da potetoši brozovske sentimente dezorijentisanog stanovništva. U poslednje vreme, oživljava karakteristične teme svih populističkih pokreta i političara: borbu protiv mafije i kriminala kao osnovne društvene prioritete, optužujući otvoreno Vladu Srbijke da je eksponent i politički proteže mafije. Podstiče i ohrabruje kult siromaštva, ubogosti i luzerstva kao sinonime moralne verodostojnosti,  težeći da stavi znak jednakosti između bogatstva i nepoštenja. Često ga možete čuti (kao npr. U TV duelu sa Miroljubom Labusom) kako izjavljuje da Vlada ne vodi računa o "gladnim ljudima", ili da se ne trudi da "jednako raspodeli teret tranzicije na sve" (kao da je to stvar nekog političkog dekreta). Najnoviji i najneukiji (ali možda politički najmaligniji) izraz ovog njegovog propovedničkog PR-a je tvrdnja da Vlada Srbije ne ispituje poreklo imovine kupaca na tenderima i aukcijama, čime "rasprodaje nacionalno bogatstvo budzašto kriminalcima i sumnjivim biznismenima". Osim što u pravno-tehničkom smislu reči predstavlja čistu improvizaciju (jer poreklo nečije imovine nigde u civilizovanom svetu ne ispituje vlada već sudovi), ova tvrdnja pokazuje i koliko njen autor ne razume destruktivne ekonomske posledice jednog takvog lova na veštice, jer bi to predstavljalo najefikasniji način da razjurite investitore i pojačate (ionako prisutno) nepoverenje u domaće institucije. Ista stvar je i sa denacionalizacijom koju Koštunica takođe ultimativno zahteva, i koja bi ukoliko se primeni na sva preduzeća bez razlike, mogla da stvori prirodan strah kod potencijalnih investitora, jer niko u tom slučaju ne bi bio dovoljno lud da kupuje bilo šta ukoliko nema (a ne bi imao) nikakva jemstva da se za mesec, dva ili godinu u njegovom preduzeću neće pojaviti neki stari vlasnik sa tapijom iz 1946. Ukoliko se krene sa fizičkom restitucijom svih nacionalizovanih preduzeća (pa i onih čija je struktura i vrednost u međuvremenu bitno izmenjena), od same privatizacije neće biti ništa, jer bi sudski procesi oko vlasništva mogli trajati godinama.

      Kad sve ovo imamo uvidu, jasno je da Koštunica, osim izvesne poze umerenosti i neodlučnosti, nema ništa bitno da doda niti oduzme političkim programima i idejama Vojislava Šešelja, Borislava Pelevića ili Vuka Draškovića. Priča o njemu kao desničaru je čista špekulacija bez ikakvog osnova u njegovom javnom političkom delovanju, osim ako sa pojmom desnice ne želimo da identifikujemo sporadične poulističke ispade tipa "brate Veljo" ili "obaljivaćemo Vladu", ili pak jedan mrzovoljni, gubitnički nacionalizam, ispunjen obaveznim anti-američkim animozitetima. To što Koštunica (još uvek) ne traži "moćan socijalni program za 5 miliona ljudi" (Drašković), ili ne preti da će "strpati u zatvor sve lopove i novobogataše" (Šešelj), još uvek ne znači da se njegov sopstveni koncept mnogo kvalitativno razlikuje od ideja ovih njegovih sličnomišljenika sa margina javnog i političkog prostora. Njegovo neprekidno, monotono deklamovanje o vladavini prava i institucijama, uz istovremenu socijalističku viziju ekonomije, pokazuje da on zapravo i ne shvata suštinu samog načela vladavine prava, jer veruje da je opšti i nediskriminatorni karakter zakonskih pravila spojiv sa širokom diskrecionom i diskriminatorskom vlašću, koju zahteva efektuiranje njegovih socijalističkih ideala kao što su "humani razvoj" ili "socijalna pravda". Da je zaista tako, i da Koštunica ne vidi nužnu vezu između tržišne privrede i vladavine prava, kao ni potrebu da se u ekonomskim stvarima nešto radikalno menja, najbolje svedoči njegova izjava da osnovni cilj njegove politike  "nije skokovit ekonomski rast, već parlamentarizam i demokratija". Kada ovo prevedete na neki operativniji jezik, to znači da on neće težiti da maksimizira uslove slobodne konkurencije kao pretpostavku "skokovitog ekomskog rasta", već da želi da vlada uz pomoć sindikalno-birokratskih rent-seeking koalicija iz bivšeg režima, koje traže profit mimo tržišta, i čije bi privilegije on čuvao.

      Ovo se može smatrati najžalosnijom činjenicom srpske tranzicije; to što se kao jedina politička alternativa Đinđićevoj Vladi pojavljuje političar daleko slabijeg kvaliteta i nižeg profila, koji nema ambiciju da vrši pritisak na Vladu da ubrza tržišne reforme, već naprotiv, da je na svakom koraku opanjkava zbog onog što je već učinila i sprečava da nastavi dalje. Koliko ovo odsustvo ozbiljne opozicije može biti opasno po stvar reformi najbolje svedoči činjenica da sam Đinđić poslednjih meseci sve više skreće ulevo i odstupa od početnog reformskog kursa. I pored zaklinjanja premijera i ministra finansija da budžetske plate neće rasti brže od uspona realne ekonomije, plate u prosveti i administraciji, kao i na železnici, povećavane su više puta ove godine, i to u procentu koji daleko nadmašuje ekonomski rast u zemlji. Direktna budžetska izdvajanja za penzije i socijalna davanja (kuriozitet u svetu!) su katastrofalno visoka i stalno rastu, i moraju biti bar upola smanjena ukoliko želimo da ekonomija udahne svež vazduh. Vladine subvencije propalim državnim preduzećima se mere milijardama dinara i sve su veće, umesto da budu smanjene ili sasvim ukinute a propala preduzeća likvidirana ili privatizovana (šta može). Svi se (s pravom) žale na enormno visoke poreze, ali se niko ne žali na premijerovu skandaloznu koncepciju da je "naša ekonomija na afričkom nivou, a da mi ne smemo dozvoliti da i naše javne službe budu na afričkom nivou", što praktično znači da iz afričke ekonomije treba iscediti dovoljno para za evropske javne službe, a istovremeno podsticati razvoj biznisa i tržišne privrede. Što neko ne upita premijera kako to misli da izvede? Kako misli da razvija tržišnu privredu u zemlji sa dohotkom per capita od oko 1300 dolara i javnom potrošnjom od oko 55% GDP, kad čak i ekonomisti Svetsake Banke, koji svakako ne važe za neke šampione ekonomskog liberalizma, tvrde da u zemlji sa takvim dohotkom javna potrošnja nikako ne sme biti veća od 25-26% GDP, ukoliko ta zemlja uopšte želi da ekonomski napreduje. Ili, što neko ne upita premijera zašto je smenio sposobnog ministra energetike Gorana Novakovića, koji je pravio ozbiljne planove za restrukturiranje EPS-a, koje bi uključivalo  privatizaciju delova tog gigantskog gubitaškog sistema i značajna otpuštanja radnika, i na njegovo mesto doveo novu ministarku koja se odmah nagodila sa sindikatima, povećala im plate i proširila privilegije i beneficije, kršeći pri tome čak i odredbe Zakona o radu (zamislite preduzeće u kome zaposleni recimo imaju pravo na tri dana odsustva kad im se rodi unuče!!!)? Ili, zašto neko (osim Guvernera i dvoje-troje liberalnih ekonomista) ne prozove premijera zbog vršenja pritiska na Narodnu Banku da devalvira dinar i "podstakne domaću proizvodnju i izvoz"? Pa to je "kec na jedanaest" za svaku ozbiljnu opoziciju da ga optuži za ekonomski populizam i neozbiljnost, kojima proizvodi inflaciju, ruinira s mukom stečeni kredibilitet monetarnih vlasti, i subvencioniše nesposobna preduzeća na račun poreskih obveznika. Ali, gle čuda, niko od dežurnih mrzitelja i kuditelja Zorana Đinđića među političkim analitičarima nije iskoristio ovu priliku da ga s pravom napadne, a mnogi su mu čak aplaudirali. Tako se u jednim novinama bliskim Koštunici, i poznatim po optuživanju premijera za veze sa kriminalom i Surčinskim klanom, pojavio tekst o ovoj njegovoj nebuloznoj ideji sa devalvacijom kao o "planu za spašavanje srpske privrede"!!!

      U svemu ovome je svakako najžalosnija činjenica da živimo u zemlji u kojoj relevantna poitička opozicija nije spremna da premijeru postavi bilo koje od napred navedenih pitanja. On takva pitanja može dobiti u Americi, od stručnjaka MMF-a, ili od domaćih liberalnih ekonomista, ali ne i od svoje domaće političke konkurencije. Sve što ona zna jeste prežvakavanje dosadnih priča o Surčincima, švercu, "ustavnoj povelji", poštenju-nepoštenju, moralu-nemoralu, "krađi mandata" i sličnim parapolitičkim tricama i kučinama. Zato i tvrdim da u ovoj zemlji ne postoji autentična desnica u evropskom i severnoameričkom smislu reči, već samo sitni populisti i politikanti sa svojim brozovskim, socijalističkim viđenjem ekonomije, i svojim sitnim, malim inferiornim računicama, koje sa desničarskim programom povezuje jedino naglašavanje nacionalnog identiteta. Međutim, kod pravog liberalnog i konzervativnog desničara preferiranje nacionalnih institucija u odnosu na nadnacionalne ne predstavlja izraz nacionalističke isključivosti, još manje nekog inferiornog zaziranja od spoljnjeg sveta (što je sve slučaj kod naših "desničara"), već akt apriornog nepoverenja prema svakoj vlasti, i težnje da se ona maksimalno približi građanima i konstitucionalno obaveže. Zato će u evropskim uslovima pravi desničar po pravilu biti evroskeptik i "izolacionista", jer veruje da će mnogo manje zloupotreba moći da izvrši nacionalna vlada, koja ima manje vlasti i odgovara biračima, nego mračna briselska birokratija koja najčešće odgovara samoj sebi.

      Potpuno odsustvo ovakve normalne desnice u našoj zemlji uveliko koincidira sa odsustvom bilo kakve ozbiljne i kredibilne opozicije Đinđićevoj vladi. Ova okolnost i omogućava toj vladi izvestan manevarski prostor za populističke mere, jer ona zna da će se njeni politički konkurenti teško usuditi da kritikuju takve mere, jer bi to uveliko potkopavalo i njihove sopstvene populističke programe, i činilo ih mnogo manje primamljivim kao alternativu za birače. Oni stalno moraju da "dodaju gas". Nasuprot svakodnevnim žalopojkama mnogih teoretičara i analitičara političke scene zbog navodnog nedostatka "autentične levice" u Srbiji, meni se čini da je ona upravo isuviše prisutna; da je ogromna većina stranaka bezrezervno odana ključnim levičarskim postulatima u politici i ekonomiji, a da su čak i one malobrojne stranke i intrelektualci koji šalju izvesne liberalne impulse takođe ozbiljno i duboko kontaminirani socijalističkim idejama. Ozbiljna alternativa u osnovi problematičnom socijaldemokratskom konceptu premijera Đinđića (uz sve priznanje njegovih rezultata u makroekonomskoj, poreskoj ili privatizacionoj sferi) stoga ne može doći od baršunastog nacionalsocijalizma gospodina Koštunice i njegovog pokušaja da prespe staro šešeljevsko vino u nove nacional-demokratske mešine, već samo od jedne potpuno nove, autentično desne koncepcije kakva postoji svuda u Evropi, i koja je trenutno vladajuća u značajnom delu civilizovanog sveta (od gospode Buša i Koizumija, do Aznara i Beluskonija). Nažalost, obrisi jedne takve nove koncepcije još uvek se ni ne naziru na našem političkom obzorju.

      

 

 

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM