Ostali
komentari
Ivan
Janković
Srpska
tranzicija
u
ogledalu
desnice
Poslednje
mesece
na
srpskoj
političkoj
sceni
obeležava
intenziviranje
nekoliko
procesa
koji
su
u
prvoj
godini
tranzicije,
pa
i
znatno
kasnije,
uglavnom
tinjali
pod
pepelom
varljivog
taktičkog
konsenzusa
među
različitim
DOS-ovim
strujama,
ili
kasnije
pod
zvučnim
zastorom
buke
raznih
prizemnih
afera
i
ličnih
konflikata,
koji
su
nam
od
strane
njihovih
aktera,
što
svesno
što
nesvesno,
i
uz
učešće
široke
javnosti
u
svemu
tome,
prezentirani
kao
suštinski
reperi
političke
polarizacije.
Kako
vreme
afera
i
propagandnih
ratova
kao
okosnice
preovlađujuće
političke
agende
lagano
ipak
prolazi
(bez
obzira
na
to
što
će
ih
svakako
biti
još),
na
površinu
isplivavaju
pitanja
koja
u
jednom
načelnijem
i
dugoročnijem
smislu
predodređuju
okvire
domaće
tranzicije,
a
tiču
se
ne
više
natezanja
oko
toga
da
li
je
recimo
nesuđeno
isključeanje
DSS-a
iz
Skupštine
''politička
krađa'',
da
li
je
Vlada
'''nemoralna''
a
predsednik
''neodlučan'',,
već
koji
su
dalji
alternativni
pravci
kretanja
Srbije
kroz
promene,
i
ko
su
politički
agenti
koji
pearsonifikuju
te
pravce
promena,
i
da
li
ih
i
u
kojoj
meri
(i
zašto)
treba
podržati.
U
bliskoj
vezi
sa
ovim
je
ubrzano
programsko,
akciono,
pa
čak
i
teorijsko-političko
filtriranje
ovdašnje
javne
scene,
pri
čemu
se
kako
među
političarima,
tako
možda
još
i
više
među
intelektualcima,
profilišu
dve
osnovne
struje:
na
jednoj
strani
su
oni
koji
zagovaraju
radikalne
i
brze
liberalne
reforme
ekonomskog
i
pravnog
sistema,
i
koji
veruju
da
se
gorka
pulula
tržišne
šok-terapije
i
likvidiranja
bankrotirane
socijalističke
države
mora
progutati
odmah
i
bez
odlaganja,
dok
na
drugoj
strani
imamo
one
koji
smatraju
da
taj
proces
može
i
da
sačeka,
da
akcenat
tranzicije
ne
sme
da
bude
na
beskrupuloznoj
privatizaciji
svega
i
svačega
i
agresivnim
pro-biznis
politikama,
već
na
socijalnim
programima,
amortizerima,
dijalogu,
te
na
težnji
da
se
teret
promena
''ravnomerno
rasporedi''
uvažavanjem
određenog
koncepta
''socijalne
pravde''.
Ovo
je
zapravo
jedina
relevantna
ideološko-programska
razdelnica
u
današnjoj
Srbiji
koja
razdvaja
zagovornike
promena
od
advokata
status-kvoa,
i
jedina
operativna
distinkcija
o
kojoj
se
može
razumno
raspravljati
bez
sunovraćivaća
u
neplodne
doktrinarne
i
kvazi-ideološke
peripetije
koje
samo
zamagljuju
osnovni
problem
transformacije
sa
kojim
smo,
hteli
to
ili
ne,
suočeni.
Prvu
ovde
navedenu
opciju
u
političkom
smislu
uglavnom
reprezentuje
premijer
Đinđić
sa
ekonomsko-ekspertskim
delom
svoje
Vlade,
i
uz
asistenciju
ljudi
iz
G
17-PLUS
(bez
obzira
na
njihove
značajne
međusobne
razlike),
dok
drugu
opciju
sačinjava
takođe
široka
i
politički
heterogena
koalicija
u
kojoj
se
nalaze
Predsednik
Koštunica,
njegova
stranka
i
njeni
sateliti
iz
DOS-a,
cela
opozicija
i
skoro
svi
sindikati.
Ovo
ne
treba
shvatiti
kao
vrednosni
sud,
niti
kao
pokušaj
nekakve
jeretičke
reklasifikacije
domaće
političke
scene,
kojom
bi
bilo
koga
trebalo
degradirati,
već
kao
jednu
jednostavnu
deskriptivnu
tvrdnju
koja
se
vrlo
lako
može
empirijski
dokazati.
Premijer
Đinđić,
sa
svojim
udarnim
trojcem
Pitić-Đelić-Vlahović,
uz
dodatak
autonomnog
dvojca
Labus-Dinkić
već
dve
godine
pokušava
da
nametne
temu
ekonomskih
reformi
kao
dominantu
političke
agende,
kao
i
da
uvede
temu
otrežnjenja,
dalekosežne
promene
navika
koju
zahteva
tržišna
privreda,
te
nužnosti
plaćanja
određene
materijalne
i
psihološke
cene
za
željene
tranzicijske
promene.
Pri
tom
on
pokazuje
autentično
demokratsko
liderstvo
utoliko
što
ne
preza
od
saopštavanja
neprijatnih
vesti,
od
konfrontiranja
sa
najokorelijim
predrasudama
javnog
mnenja
i
povlačenja
nepopularnih
poteza
kojima
povećava
verovatnoću
da
će
se
zameriti
uticajnim
klanovima
iz
bivšeg
režima
i
moćnim
rent-seeking
grupama
koje
se
kriju
iza
''javnog
interesa''.
Iako
se
deklariše
kao
socijaldemokrata
''trećeg
puta'',
blizak
Blerovom
i
Klintonovom
konceptu
''nove
ekonomije'',
on
se
(kao
ni
prethodna
dvojica)
ne
libi
od
povremenog
odrešitog
insistiranja
na
tvrdom
ekonomskom
liberalizmu
tačerovskog
tipa
kao
motoru
uspešne
ekonomije,
pri
čemu
tim
svojim
pro-tržišnim
stavom
rizikuje
da
izazove
neprijateljstvo
najšireg
kruga
kako
ideološke
tako
i
interesne
opozicije
tržišnim
reformama.
Stara
sprega
koja
je
vrlo
karakteristična
za
čitav
XX
vek,
sprega
između
''humanističkih''
intelektualaca
sa
lošim
poznavanjem
ekonomije
i
šarolikih
grupa
iz
nižih
slojeva
društva
koje
traže
od
vlade
pogodnosti
mimo
tržišta,
okreće
se
sada
protiv
Đinđića
kao
personifikacije
''bezdušnog
kapitalizma''
i
ugrožavanja
''socijalnih
prava''.
Ovaj
postaje
(i
uveliko
jeste)
paradigma
liberalne
desnice
u
ovoj
zemlji.
S
druge
strane,
i
na
drugom
polu
ove
podele,
nalazi
se
predsednik
Vojislav
Koštunica
sa
svojom
specifičnom
kombinacijiom
"legalizma"
i
ekonomskog
populizma.
Nasuprot
vrlo
raširenim
predrasudama
o
njemu
kao
navodnom
"desničaru"
i
"konzervativcu",
on
u
svojim
javnim
istupanjima
i
kritikama
rada
Vlade
Srbije
zastupa
jednu
tipično
levičarsku
viziju
socijalne
države
blagostanja,
kombinovanu
sa
naglašenim
elementima
antiamerikanizma
i
ekonomskog
antiglobalizma,
koji
su
vrlo
karakteristični
za
sve
radikalne
levičare.
U
centru
njegovih
izjašnjavanja
o
ekonomskim
pitanjima
nalaze
se
kritike
na
račun
međunarodnih
finansijskih
ustanova
(najizlizaniji
kliše
svih
anti-liberala),
naglašena
anti-biznis
retorika
i
insistiranje
na
"socijalnoj
pravdi".
U
predizbornoj
kampanji
septembarskog
turnusa
izjavio
je
da
uspeh
buduće
vlade,
čijeg
će
mandatara
kao
izabrani
predsednik
predložiti,
neće
meriti
"kriterijumima
MMF-a
i
Svetske
Banke,
već
indikatorima
potrošnje,
humanog
razvoja
i
socijalne
pravednosti".
U
istoj
kampanji,
otvoreno
je
šurovao
sa
sindikatima
i
podsticao
njihovo
nezadovoljstvo
svojom
populističkom
i
egalitarističkom
retorikom,
(što
je
dosta
neobično
za
kandidata
njegovog
proklamovanog
"konzervativnog"
profila),
da
bi
ga
na
kraju
neki
od
tih
sindikata
i
otvoreno
podržali
(što
već
predstavlja
svojevrsni
skandal).
Protivi
se
aktuelnom
modelu
privatizacije
putem
prodaje
većinskog
paketa
akcija
strateškim
investitorima
(po
zakonu
za
koji
su
svojevremeno
i
njegovi
poslanici
glasali),
sa
obrazloženjem
da
taj
model
ugrožava
"prava
radnika",
jer
ne
predviđa
dovoljno
obuhvatne
socijalne
programe
i
ostavlja
mali
portfelj
akcija
insajderima.
Umesto
ovog
modela,
on
sa
svojom
"Vladom
u
senci"
otvoreno
propagira
populistički
koncept
besplatne
podele
vaučera
zaposlenima,
koji
je
propao
svuda
u
tranzicijskim
zemljama
gde
je
bio
primenjen,
a
zbog
nemogućnosti
da
obezbedi
investicije,
tehnološku
obnovu
i
ojačanje
korporativnog
upravljanja.
Prilično
liberalni
Zakon
o
radu
(za
koji
su
takođe
glasali
i
njegovi
poslanici)
sada
napada
sa
obrazloženjem
"da
su
se
protiv
tog
zakona
izjasnili
ne
samo
domaći
sindikati,
već
i
Međunarodna
unija
Rada".
Time
izvrgava
ruglu
samu
ideju
desnice,
sugerišući
da
bi
kao
autentičnog
zatočnika
desnih
ideja
trebalo
prihvatiti
nekog
za
koga
je
reč
sindikata
zapovest,
i
ko
i
na
ovaj
način
želi
da
potetoši
brozovske
sentimente
dezorijentisanog
stanovništva.
U
poslednje
vreme,
oživljava
karakteristične
teme
svih
populističkih
pokreta
i
političara:
borbu
protiv
mafije
i
kriminala
kao
osnovne
društvene
prioritete,
optužujući
otvoreno
Vladu
Srbijke
da
je
eksponent
i
politički
proteže
mafije.
Podstiče
i
ohrabruje
kult
siromaštva,
ubogosti
i
luzerstva
kao
sinonime
moralne
verodostojnosti,
težeći
da
stavi
znak
jednakosti
između
bogatstva
i
nepoštenja.
Često
ga
možete
čuti
(kao
npr.
U
TV
duelu
sa
Miroljubom
Labusom)
kako
izjavljuje
da
Vlada
ne
vodi
računa
o
"gladnim
ljudima",
ili
da
se
ne
trudi
da
"jednako
raspodeli
teret
tranzicije
na
sve"
(kao
da
je
to
stvar
nekog
političkog
dekreta).
Najnoviji
i
najneukiji
(ali
možda
politički
najmaligniji)
izraz
ovog
njegovog
propovedničkog
PR-a
je
tvrdnja
da
Vlada
Srbije
ne
ispituje
poreklo
imovine
kupaca
na
tenderima
i
aukcijama,
čime
"rasprodaje
nacionalno
bogatstvo
budzašto
kriminalcima
i
sumnjivim
biznismenima".
Osim
što
u
pravno-tehničkom
smislu
reči
predstavlja
čistu
improvizaciju
(jer
poreklo
nečije
imovine
nigde
u
civilizovanom
svetu
ne
ispituje
vlada
već
sudovi),
ova
tvrdnja
pokazuje
i
koliko
njen
autor
ne
razume
destruktivne
ekonomske
posledice
jednog
takvog
lova
na
veštice,
jer
bi
to
predstavljalo
najefikasniji
način
da
razjurite
investitore
i
pojačate
(ionako
prisutno)
nepoverenje
u
domaće
institucije.
Ista
stvar
je
i
sa
denacionalizacijom
koju
Koštunica
takođe
ultimativno
zahteva,
i
koja
bi
ukoliko
se
primeni
na
sva
preduzeća
bez
razlike,
mogla
da
stvori
prirodan
strah
kod
potencijalnih
investitora,
jer
niko
u
tom
slučaju
ne
bi
bio
dovoljno
lud
da
kupuje
bilo
šta
ukoliko
nema
(a
ne
bi
imao)
nikakva
jemstva
da
se
za
mesec,
dva
ili
godinu
u
njegovom
preduzeću
neće
pojaviti
neki
stari
vlasnik
sa
tapijom
iz
1946.
Ukoliko
se
krene
sa
fizičkom
restitucijom
svih
nacionalizovanih
preduzeća
(pa
i
onih
čija
je
struktura
i
vrednost
u
međuvremenu
bitno
izmenjena),
od
same
privatizacije
neće
biti
ništa,
jer
bi
sudski
procesi
oko
vlasništva
mogli
trajati
godinama.
Kad
sve
ovo
imamo
uvidu,
jasno
je
da
Koštunica,
osim
izvesne
poze
umerenosti
i
neodlučnosti,
nema
ništa
bitno
da
doda
niti
oduzme
političkim
programima
i
idejama
Vojislava
Šešelja,
Borislava
Pelevića
ili
Vuka
Draškovića.
Priča
o
njemu
kao
desničaru
je
čista
špekulacija
bez
ikakvog
osnova
u
njegovom
javnom
političkom
delovanju,
osim
ako
sa
pojmom
desnice
ne
želimo
da
identifikujemo
sporadične
poulističke
ispade
tipa
"brate
Veljo"
ili
"obaljivaćemo
Vladu",
ili
pak
jedan
mrzovoljni,
gubitnički
nacionalizam,
ispunjen
obaveznim
anti-američkim
animozitetima.
To
što
Koštunica
(još
uvek)
ne
traži
"moćan
socijalni
program
za
5
miliona
ljudi"
(Drašković),
ili
ne
preti
da
će
"strpati
u
zatvor
sve
lopove
i
novobogataše"
(Šešelj),
još
uvek
ne
znači
da
se
njegov
sopstveni
koncept
mnogo
kvalitativno
razlikuje
od
ideja
ovih
njegovih
sličnomišljenika
sa
margina
javnog
i
političkog
prostora.
Njegovo
neprekidno,
monotono
deklamovanje
o
vladavini
prava
i
institucijama,
uz
istovremenu
socijalističku
viziju
ekonomije,
pokazuje
da
on
zapravo
i
ne
shvata
suštinu
samog
načela
vladavine
prava,
jer
veruje
da
je
opšti
i
nediskriminatorni
karakter
zakonskih
pravila
spojiv
sa
širokom
diskrecionom
i
diskriminatorskom
vlašću,
koju
zahteva
efektuiranje
njegovih
socijalističkih
ideala
kao
što
su
"humani
razvoj"
ili
"socijalna
pravda".
Da
je
zaista
tako,
i
da
Koštunica
ne
vidi
nužnu
vezu
između
tržišne
privrede
i
vladavine
prava,
kao
ni
potrebu
da
se
u
ekonomskim
stvarima
nešto
radikalno
menja,
najbolje
svedoči
njegova
izjava
da
osnovni
cilj
njegove
politike
"nije
skokovit
ekonomski
rast,
već
parlamentarizam
i
demokratija".
Kada
ovo
prevedete
na
neki
operativniji
jezik,
to
znači
da
on
neće
težiti
da
maksimizira
uslove
slobodne
konkurencije
kao
pretpostavku
"skokovitog
ekomskog
rasta",
već
da
želi
da
vlada
uz
pomoć
sindikalno-birokratskih
rent-seeking
koalicija
iz
bivšeg
režima,
koje
traže
profit
mimo
tržišta,
i
čije
bi
privilegije
on
čuvao.
Ovo
se
može
smatrati
najžalosnijom
činjenicom
srpske
tranzicije;
to
što
se
kao
jedina
politička
alternativa
Đinđićevoj
Vladi
pojavljuje
političar
daleko
slabijeg
kvaliteta
i
nižeg
profila,
koji
nema
ambiciju
da
vrši
pritisak
na
Vladu
da
ubrza
tržišne
reforme,
već
naprotiv,
da
je
na
svakom
koraku
opanjkava
zbog
onog
što
je
već
učinila
i
sprečava
da
nastavi
dalje.
Koliko
ovo
odsustvo
ozbiljne
opozicije
može
biti
opasno
po
stvar
reformi
najbolje
svedoči
činjenica
da
sam
Đinđić
poslednjih
meseci
sve
više
skreće
ulevo
i
odstupa
od
početnog
reformskog
kursa.
I
pored
zaklinjanja
premijera
i
ministra
finansija
da
budžetske
plate
neće
rasti
brže
od
uspona
realne
ekonomije,
plate
u
prosveti
i
administraciji,
kao
i
na
železnici,
povećavane
su
više
puta
ove
godine,
i
to
u
procentu
koji
daleko
nadmašuje
ekonomski
rast
u
zemlji.
Direktna
budžetska
izdvajanja
za
penzije
i
socijalna
davanja
(kuriozitet
u
svetu!)
su
katastrofalno
visoka
i
stalno
rastu,
i
moraju
biti
bar
upola
smanjena
ukoliko
želimo
da
ekonomija
udahne
svež
vazduh.
Vladine
subvencije
propalim
državnim
preduzećima
se
mere
milijardama
dinara
i
sve
su
veće,
umesto
da
budu
smanjene
ili
sasvim
ukinute
a
propala
preduzeća
likvidirana
ili
privatizovana
(šta
može).
Svi
se
(s
pravom)
žale
na
enormno
visoke
poreze,
ali
se
niko
ne
žali
na
premijerovu
skandaloznu
koncepciju
da
je
"naša
ekonomija
na
afričkom
nivou,
a
da
mi
ne
smemo
dozvoliti
da
i
naše
javne
službe
budu
na
afričkom
nivou",
što
praktično
znači
da
iz
afričke
ekonomije
treba
iscediti
dovoljno
para
za
evropske
javne
službe,
a
istovremeno
podsticati
razvoj
biznisa
i
tržišne
privrede.
Što
neko
ne
upita
premijera
kako
to
misli
da
izvede?
Kako
misli
da
razvija
tržišnu
privredu
u
zemlji
sa
dohotkom
per
capita
od
oko
1300
dolara
i
javnom
potrošnjom
od
oko
55%
GDP,
kad
čak
i
ekonomisti
Svetsake
Banke,
koji
svakako
ne
važe
za
neke
šampione
ekonomskog
liberalizma,
tvrde
da
u
zemlji
sa
takvim
dohotkom
javna
potrošnja
nikako
ne
sme
biti
veća
od
25-26%
GDP,
ukoliko
ta
zemlja
uopšte
želi
da
ekonomski
napreduje.
Ili,
što
neko
ne
upita
premijera
zašto
je
smenio
sposobnog
ministra
energetike
Gorana
Novakovića,
koji
je
pravio
ozbiljne
planove
za
restrukturiranje
EPS-a,
koje
bi
uključivalo
privatizaciju
delova
tog
gigantskog
gubitaškog
sistema
i
značajna
otpuštanja
radnika,
i
na
njegovo
mesto
doveo
novu
ministarku
koja
se
odmah
nagodila
sa
sindikatima,
povećala
im
plate
i
proširila
privilegije
i
beneficije,
kršeći
pri
tome
čak
i
odredbe
Zakona
o
radu
(zamislite
preduzeće
u
kome
zaposleni
recimo
imaju
pravo
na
tri
dana
odsustva
kad
im
se
rodi
unuče!!!)?
Ili,
zašto
neko
(osim
Guvernera
i
dvoje-troje
liberalnih
ekonomista)
ne
prozove
premijera
zbog
vršenja
pritiska
na
Narodnu
Banku
da
devalvira
dinar
i
"podstakne
domaću
proizvodnju
i
izvoz"?
Pa
to
je
"kec
na
jedanaest"
za
svaku
ozbiljnu
opoziciju
da
ga
optuži
za
ekonomski
populizam
i
neozbiljnost,
kojima
proizvodi
inflaciju,
ruinira
s
mukom
stečeni
kredibilitet
monetarnih
vlasti,
i
subvencioniše
nesposobna
preduzeća
na
račun
poreskih
obveznika.
Ali,
gle
čuda,
niko
od
dežurnih
mrzitelja
i
kuditelja
Zorana
Đinđića
među
političkim
analitičarima
nije
iskoristio
ovu
priliku
da
ga
s
pravom
napadne,
a
mnogi
su
mu
čak
aplaudirali.
Tako
se
u
jednim
novinama
bliskim
Koštunici,
i
poznatim
po
optuživanju
premijera
za
veze
sa
kriminalom
i
Surčinskim
klanom,
pojavio
tekst
o
ovoj
njegovoj
nebuloznoj
ideji
sa
devalvacijom
kao
o
"planu
za
spašavanje
srpske
privrede"!!!
U
svemu
ovome
je
svakako
najžalosnija
činjenica
da
živimo
u
zemlji
u
kojoj
relevantna
poitička
opozicija
nije
spremna
da
premijeru
postavi
bilo
koje
od
napred
navedenih
pitanja.
On
takva
pitanja
može
dobiti
u
Americi,
od
stručnjaka
MMF-a,
ili
od
domaćih
liberalnih
ekonomista,
ali
ne
i
od
svoje
domaće
političke
konkurencije.
Sve
što
ona
zna
jeste
prežvakavanje
dosadnih
priča
o
Surčincima,
švercu,
"ustavnoj
povelji",
poštenju-nepoštenju,
moralu-nemoralu,
"krađi
mandata"
i
sličnim
parapolitičkim
tricama
i
kučinama.
Zato
i
tvrdim
da
u
ovoj
zemlji
ne
postoji
autentična
desnica
u
evropskom
i
severnoameričkom
smislu
reči,
već
samo
sitni
populisti
i
politikanti
sa
svojim
brozovskim,
socijalističkim
viđenjem
ekonomije,
i
svojim
sitnim,
malim
inferiornim
računicama,
koje
sa
desničarskim
programom
povezuje
jedino
naglašavanje
nacionalnog
identiteta.
Međutim,
kod
pravog
liberalnog
i
konzervativnog
desničara
preferiranje
nacionalnih
institucija
u
odnosu
na
nadnacionalne
ne
predstavlja
izraz
nacionalističke
isključivosti,
još
manje
nekog
inferiornog
zaziranja
od
spoljnjeg
sveta
(što
je
sve
slučaj
kod
naših
"desničara"),
već
akt
apriornog
nepoverenja
prema
svakoj
vlasti,
i
težnje
da
se
ona
maksimalno
približi
građanima
i
konstitucionalno
obaveže.
Zato
će
u
evropskim
uslovima
pravi
desničar
po
pravilu
biti
evroskeptik
i
"izolacionista",
jer
veruje
da
će
mnogo
manje
zloupotreba
moći
da
izvrši
nacionalna
vlada,
koja
ima
manje
vlasti
i
odgovara
biračima,
nego
mračna
briselska
birokratija
koja
najčešće
odgovara
samoj
sebi.
Potpuno
odsustvo
ovakve
normalne
desnice
u
našoj
zemlji
uveliko
koincidira
sa
odsustvom
bilo
kakve
ozbiljne
i
kredibilne
opozicije
Đinđićevoj
vladi.
Ova
okolnost
i
omogućava
toj
vladi
izvestan
manevarski
prostor
za
populističke
mere,
jer
ona
zna
da
će
se
njeni
politički
konkurenti
teško
usuditi
da
kritikuju
takve
mere,
jer
bi
to
uveliko
potkopavalo
i
njihove
sopstvene
populističke
programe,
i
činilo
ih
mnogo
manje
primamljivim
kao
alternativu
za
birače.
Oni
stalno
moraju
da
"dodaju
gas".
Nasuprot
svakodnevnim
žalopojkama
mnogih
teoretičara
i
analitičara
političke
scene
zbog
navodnog
nedostatka
"autentične
levice"
u
Srbiji,
meni
se
čini
da
je
ona
upravo
isuviše
prisutna;
da
je
ogromna
većina
stranaka
bezrezervno
odana
ključnim
levičarskim
postulatima
u
politici
i
ekonomiji,
a
da
su
čak
i
one
malobrojne
stranke
i
intrelektualci
koji
šalju
izvesne
liberalne
impulse
takođe
ozbiljno
i
duboko
kontaminirani
socijalističkim
idejama.
Ozbiljna
alternativa
u
osnovi
problematičnom
socijaldemokratskom
konceptu
premijera
Đinđića
(uz
sve
priznanje
njegovih
rezultata
u
makroekonomskoj,
poreskoj
ili
privatizacionoj
sferi)
stoga
ne
može
doći
od
baršunastog
nacionalsocijalizma
gospodina
Koštunice
i
njegovog
pokušaja
da
prespe
staro
šešeljevsko
vino
u
nove
nacional-demokratske
mešine,
već
samo
od
jedne
potpuno
nove,
autentično
desne
koncepcije
kakva
postoji
svuda
u
Evropi,
i
koja
je
trenutno
vladajuća
u
značajnom
delu
civilizovanog
sveta
(od
gospode
Buša
i
Koizumija,
do
Aznara
i
Beluskonija).
Nažalost,
obrisi
jedne
takve
nove
koncepcije
još
uvek
se
ni
ne
naziru
na
našem
političkom
obzorju.
hronika
vesti (arhiva)