Marinko
M.
Vučinić
OSTAVKA,
MINISTARSKA
ODGOVORNOST
i
JAVNOST
Već
nekoliko
nedelja
u
našoj
javnosti
prisutan
je
snažan
zahtev
da
ministar
poljoprivrede
u
vladi
Srbije
D.
Veselinov
podnese
ostavku.
Ovaj
zahtev
su
podržale
mnoge
nevladine
organizacije,
političke
organizacije
i
stranke,
javne
ličnosti,
uticajni
mediji
i
građani.
Pre
nekoliko
dana
je
održan
i
javni
protest
Centra
za
Anti-ratnu
akciju
na
kojem
je
ponovljen
zahtev
za
ostavku
ministra
Veselinova.
Zašto
je
pitanje
ove
ostavke
toliko
uzburkalo
našu
javnost.
Pre
svega
odgovor
treba
tražiti
u
načinu
na
koji
je
reagovao
ministar
Veselinov
posle
saobraćajne
nesreće
u
kojoj
je
poginula
Katarina
Marić,
kao
i
u
načinu
na
koji
su
predstavnici
tzv.
demokratske
vlasti
reagovali
na
ovaj
zahtev
javnosti.
Zajednički
imenitelj
njihovih
reakcija
može
se
okarakterisati
kao
politička
osionost,
vlastodržačka
bahatost
i
iznad
svega
odbrana
svojih
političkih
pozicija
po
svaku
cenu.
Njihov
stav
je
bio
klasičan
odgovor
vlastodržaca
čiji
je
interes
održanja
na
vlasti
važniji
i
presudniji
od
elementarnih
moralnih
i
demokratskih
principa.
Zato
je
ovo
pitanje
ostavke
ministra
Veselinova
otvorilo
i
pitanje
karaktera
tzv.
nove
demokratske
vlasti,
ili
još
preciznije
rečeno,
u
kojoj
meri
je
došlo
do
promena
shvatanja
vlasti
kao
prostora
apsolutne
i
nedodirljive
moći
koji
je
zatvoren
za
uticaj
i
delovanje
javnosti
kao
korektivnog
i
delotvornog
društvenog
faktora.
Jasno
je
da
je
za
naše
demokratske
vlastodržce
pitanje
održanja
vladajuće
koalicije
iznad
svih
moralnih
i
demokratskih
principa
i
ozbiljnijeg
uticaja
javnosti.
Sadašnja
vlast
je
pokazala
da
je
joj
je
njeno
održanje
i
bahatost
koju
su
ispoljili
njeni
predstavnici
jasan
pokazatelj
da
smo
daleko
od
shvatanja
demokratije
kao
sistema
moralnih,
politićkih
i
društvenih
pravila
koji
su
oličeni
u
stvarnom
uticaju
javnosti
kao
izraza
opšteg
javnog
interesa.
U
prilog
ovom
stavu
mogu
se
navesti
i
reći
premijera
Z.
Živkovića
koji
je
ovako
reagovao
na
zahteve
da
ministar
Veselinov
podnese
ostavku."
Ne
razmišljam
o
smeni
bilo
kog
ministra.
Vlada
je
izabrana
pre
manje
od
dva
meseca
i
ima
važnije
poslove
nego
da
se
obazire
na
razne
abrove
iz
ove
ili
one
javnosti
".
Za
premijera
Živkovića
javnost
je
svedena
na
obrove
na
koje
on
nema
nameru
da
se
obazire
,
jer
vlada
ima
važnijih
poslova.
Našem
shvatanju
demokratije
nedostaje
svest
o
potrebi
izgradnje
političke
običajnosti
,
vernosti
opštem
dobru
i
javnom
interesu
čije
kršenje
ne
može
biti
opravdavano
stavom
da
je
pitanje
ostavke
ministra
njegov
lični
moralni
čin.
Kakav
je
to
lični
ministarski
moral
koji
nije
u
saglasnosti
sa
opštim
moralnim
principima
na
kojima
i
počiva
delotvornost
i
suština
javnosti.Sve
dok
se
ne
oslobodimo
uvreženog
shvatanja
demokratije
kao
ličnog
dobra
i
poseda
koji
se
uklapa
u
politički
dogovor
partijskih
elita
koje
se
neće
obazirati
na
zahteve
koji
dolaze
iz
sfere
javnosti.
Tek
kada
politička
običajnost
koja
poseduje
neku
vrstu
samoregulacije
i
društvenog
uticaja
postane
sastavni
deo
našeg
političkog
života
kao
najsnažniji
i
najdelotvorniji
uticaj
javnosti,
možemo
govoriti
da
je
demokratija
postala
stabilan
sistem
uređenja
društvenih
i
političkih
odnosa.Mihailo
Đurić
u
knjizi
Krhko
ljudsko
dobro
piše"
Duboko
privržen
životnom
iskustvu
svojih
predaka
i
savremenika,
snažno
zadojen
i
podstaknut
bogatim
duhovnim
nasleđem
antičkog
sveta,
Aristotel
je
pod
etikom
podrazumevao
učenje
o
ustrojstvu
pojedinačnog
života
u
okviru
i
posredstvom
zakona
i
običaja
koji
važe
u
porodici
i
državi,
a
pod
politikom
učenje
o
uređenju
zajedničkog
života
u
skladu
sa
zahtevima
uma
otelovljenim
u
tim
istim
zakonima
i
običajima.
"Ako
ne
postoji
svest
o
potrebi
podvrgavanju
opštem
i
javnom
interesu
onda
je
priča
naših
tzv
.
demokratskih
vlastodržaca
o
transparentnosti
samo
isprazno
opravdavanje
njihovih
trenutnih
i
najprizemnijih
političkih
interesa.
Bahat
i
ignorantski
odnos
predstavnika
vlasti
u
slučaju
zahteva
za
ostavku
ministra
D.
Veselinova
pokazuje
da
aktuelna
vlast
bez
obzira
što
se
neprestano
poziva
na
demokratiju,
transparentnost,
slobodu
nije
značajnije
promenila
retoriku
i
politički
obrazac
koji
se
kao
i
u
prethodnim
vremenima
očitava
u
zatvorenosti,
vlastodržačkoj
bahatosti
i
odnosu
prema
javnosti
kao
plitičkom
činiocu
koji
može
da
posluži
samo
kao
demokratski
dekor
i
ukras.
Promena
odnosa
prema
javnosti
i
spremnost
da
se
politika
vodi
u
saglasnosti
sa
elementarnim
moralnim
i
opštim
javnim
interesima
odlučujući
je
test
za
svaku
vlast
koja
sebe
deklariše
kao
demokratsku.
Do
te
odlučujuće
i
toliko
potrebne
promene
nije
došlo
i
teško
da
ćemo
do
nje
doći
ako
na
političkoj
sceni
i
dalje
dominiraju
bahati
političari
koji
smatraju
da
mogu
ostati
na
vlasti
bez
obzira
što
javnost
opravdano
zahteva
njihovo
odstupanje
sa
vlasti.
Mi
smo
svedoci
gotovo
nezamislivih
pojava
da
presednik
Pokrajinske
Skupštine
Vojvodine
N.
Čanak
govori
o
svojim
vezama(
i
vezama
ostalih
funkcionera
DOS-a
)
sa
ljudima
koji
su
bili
članovi
mafijaškog
klana.
U
kojoj
to
demokratskoj
zemlji
bi
političar
mogao
ostati
ne
samo
na
vlasti
već
i
na
političkoj
sceni
kada
bi
razotkrio
svoje
veze
sa
pripadnicima
mafije.
I
tu
dolazimo
do
suštinskog
pitanja
u
čemu
je
stvarna
snaga
demokratije.
Njena
snaga
je
u
izgrađenim
institucijama,
delotvornoj
javnosti,
političkoj
običajnosti
i
delovanju
neumoljivih
pravila
i
principa
koji
su
odlučujući
korektivni
društveni
činilac.
Upravo
to
samoregulativno
delovanje
javnosti
je
van
vidokruga
naših
sadašnjih
vlastodžaca
za
koje
je
javnost
i
dalje
samo
remetilački
činilac
koji
ruši
njihovu
političku
idilu
u
kojoj
nema
mesta
za
nezgodna
pitanja.
20.
maj
2003
godine
hronika
vesti (arhiva)