Žalosna
je
cinjenica
da
je
Srbija
morala
da
izgubi
predsednika
vlade,
da
bi
ta
ista
vlada
u
roku
od
nekoliko
sati
objavila
saopštenje
u
kome
je,
manje-više
sažeto
gotovo
sve
što
su
srpski
mediji
u
poslednje
dve
i
po
godine
objavili
na
temu
kriminala.
I
tužno
je
što
su,
tek
dva
dana
uoci
najmasovnije
sahrane
u
poslednjih
dvadesetak
godina,
izvesni
gospodin,
koji
se
uredno
odaziva
sudskim
pozivima
zbog
šenlucenja
u
nocnim
klubovima
i
njegov
prijatelj,
vlasnik
tržnog
centra
u
Zemunu,
nazvani
pravim
imenima.
I
tragicno
je
da
je
znak
za
pocetak
trke
za
Srbiju
bez
kriminala
morao
da
bude
dat
pucnjem
iz
snajperske
puške.
Ipak,
deleci
tugu
zbog
cinjenice
da
je
jedan
covek
mucki
ubijen
i
zadovoljstvo
što
neki
do
skoro
nedodirljivi
likovi
dobijaju
ono
što
su
zaslužili,
i
ne
želeci
da
se
upuštam
u
opravdanost
uvodjenja
vanrednog
stanja,
ne
mogu
a
da
se
ne
zapitam:
Šta
ce
se
desiti
sa
više
od
700
uhapšenih
kada
im
istekne
pritvor
od
30
dana?
Koliko
ce
njihove
izjave,
ako
su
date
bez
prisustva
advokata,
biti
relevantan
dokaz
na
sudu,
kada
i
sam
ministar
policije
Dušan
Mihajlovic
priznaje
da
su
se
mnogi
koji
su
dobrovoljno
svedocili
o
zlocinima,
kasnije
predomislili
i
rekli
da
im
je
izjava
iznudjena?
Kakav
je
taj
6.
oktobar,
ako
akciju
borbe
protiv
organizovanog
kriminala
predvodi
bivši
clan
JUL-a,
a
najvecu
medijsku
podršku
ovom
poduhvatu
daje
drugi
bivši
visoki
funkcioner
te
partije,
pri
cemu
su
obojica
zadržali
pozicije
koje
su
imali
pre
5.
oktobra?
Da
li
je
moralo
da
bude
uvedeno
vanredno
stanje
da
bi
se
otkrilo
da
je
ogromno
zdanje
Dušana
Spasojevica
u
Šilerovoj
ulici
u
Zemunu
bespravno
sagradjeno?
Ili
je,
kako
je
to
vec
više
puta
ranije
pomenuto,
rušenje
tako
velikih
objekata
previše
skupo,
pa
su
neki
od
njih
legalizovani,
poput
zgrade
Pinka,
na
primer,
zbog
koje
je
cak
menjan
i
regulacioni
plan
grada?
Kako
je
moguce
da
coveku,
koji
se
u
policijskoj
evidenciji
pominje
kao
vodja
surcinskog
klana,
jedne
od
najmocnijih
kriminalnih
organizacija
u
zemlji,
bude
omoguceno
da
se
dve
godine
bavi
jednim
od
najunosnijih
poslova
u
zemlji
-
asfaltiranjem
puteva,
kad
policija
ima
informacije
da
na
taj
nacin
pere
nezakonito
stecen
novac?
I
da
li
je
u
medjuvremenu
nestala
surcinska
kriminalna
grupa,
buduci
da
se
u
policijskoj
evidenciji
pominju
još
neki
ljudi
iz
tog
kraja,
kojih
sada
nema
medju
uhapšenima?
Ako
vec
nije
bilo
dokaza
o
kriminalnim
aktivnostima
Milorada
Lukovica
Legije,
da
li
je
nekom
palo
na
pamet
da
ovog,
sada
vec
bivseg
pukovnika
JSO,
priupita
kako
je
moguce
od
policijske
platice
sazidati
ogromnu
kucu
u
Filmskom
gradu?
Ili
je
možda
za
to
nedostajao
toliko
puta
traženi
Zakon
o
ispitivanju
porekla
imovine?
Šta
je
sprecavalo
skupštinsku
vecinu
da
vec
u
prvih
sto
dana
rada
vlade
(a
ne
tek
posle
dve
godine)
izglasa
Zakon
o
borbi
protiv
organizovanog
kriminala,
koji
bi
policiji
dao
odrešene
ruke,
na
nacin
na
koji
je
to
regulisano,
recimo,
u
Italiji
ili
SAD?
Ako
je
problem
bio
u
nedostatku
skupštinske
vecine
na
saveznom
nivou,
zašto
to
nije
više
potencirano
u
javnosti,
kako
bi
se
izvršio
pritisak
na
sve
politicke
aktere
da
taj
zakon
sto
pre
usvoje?
Otkud
Vladimir
Beba
Popovic
na
sastanku
glavnih
urednika
u
Vladi
Srbije,
ako
je
pokojni
premijer
Djindjic
još
u
oktobru
potvrdio
vest
da
je
Popovic
napustio
položaj
šefa
Biroa
za
komunikacije,
kako
bi
se
posvetio
privatnim
poslovima?
Da
li
je
Popovic
tada
dao
ostavku
ili
je
poslednjih
pet
meseci
bio
na
neplacenom
odsustvu?
Ili
se
mozda
bavio
privatnim
poslovima,
a
nastavio
da
prima
platu
u
Birou,
za
slucaj
da
se
ponovo
ukaže
potreba
za
njegovim
uslugama?
Ako
je
dao
ostavku,
ko
ga
je
onda
ponovo
imenovao
na
tu
funkciju,
pre
nego
što
je
i
izabran
novi
premijer?
Da
li
vanredno
stanje
podrazumeva
da
ministar
za
kulturu
i
informisanje
može
da
zabrani
bilo
koji
medij,
samo
uz
obrazloženje
da
je
kršio
uredbu
o
vanrednom
stanju,
bez
objašnjenja
na
koji
nacin
je,
i
inace
neprecizna
uredba,
prekršena?
I
da
li
to
što
je
rec
o
tabloidu
sprecava
borce
za
slobodu
štampe
da
postave
pitanje
zbog
cega
je
zapravo
zabranjen
dnevni
list
"Nacional"?
I
da
li
je
toliko
tesko
dati
objasnjenje
zbog
cega
je
nedeljnik
"Identitet"
zabranjen?
Da
li
zbog
podataka
koje
je
objavio
(medju
kojima
je
i
onaj
da
je
premijer
Djindjic
meta
slobodnog
strelca),
a
koje
je
predstavnicima
medija
velikodušno
delio
lider
SRS
Vojislav
Šešelj
ili
zato
što
su
se
ranije
sumnje
da
iza
ove
novine
stoji
Milorad
Lukovic
Legija
i
novac
stecen
nelegalnim
aktivnostima
pokazale
osnovanim?
Da
li
je
moguce
da
su
i
novinari
krivi
što
su,
kako
to
kaže
potpredsednik
Vlade
Srbije
Žarko
Korac,
objavljivali
izjave
advokata
osumnjicenih
za
zlocine?
Znaci
li
to
da
nije
potrebno
cuti
i
stav
druge
strane,
osim
ukoliko
druga
strana
nije
vlast?
Da
li
su
novinari
krivi
što
su
na
sva
njihova
pitanja
o
pojedinim
ljudima
za
kojima
se
sada
traga,
nadležni
uglavnom
davali
neodredene
odgovore,
obicno
"u
interesu
istrage"?
Da
li
se
ministar
Branislav
Lecic,
koji
kaže
da
su
mediji
u
poslednje
dve
godine
svojim
pisanjem
protiv
vlade
doprineli
stvaranju
atmosfere
linca,
zapitao
koliko
su
on
i
njegove
kolege
iz
Vlade
zaslužne
za
to
što
ih
sada
kritikuje
vecina
medija
koja
ih
je
podržavala
za
vreme
vladavine
Slobodana
Milosevica,
a
bezrezervno
podržavaju
upravo
mediji
koji
su
tada
bili
u
službi
Miloševicevog
režima?
I
konacno,
da
li
je
podnošenjem
prekršajnih
prijava
protiv
trojice
zajecarskih
penzionera
koji
su
na
neprimeren
nacin
komentarisali
ubistvo
premijera,
vracen
verbalni
delikt?
Da
li
je
do
daljeg
zabranjeno
izražavati
drugacije
mišljenje
od
poželjnog
ili,
Ustavom
zagarantovana
sloboda
govora
dopušta
i
iznošenje
razlicitih
stavova
i
ocena,
ma
koliko
glupi
i
primitivni
oni
bili?
21.
mart
2003.
Milorad
Vesic,
novinar
TV
B92
(ranije
"Reportera")
hronika
vesti (arhiva)