Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari

 Branko Dragas

Obest

 

Nedužna Katarina Marić (1971) stradala je na beogradskom trotoaru kada je prvog radnog dana pošla na dugo čekani posao. Nesretnu devojku udario je džip »Micubiši-Pajero« registracije BG-19-11 koji je, suludo vozeći niz Beogradsku ulicu, prošao kroz crveno svetlo, udario u taksistu, prešao na trotoar, usmrtio devojku i povredio još dve osobe. Džip je imao upaljena rotaciona svetla. Da li mu je to davalo pravo da prodje kroz crveno svetlo? Nikako! Zakonodavac je tu izričit. Crveno svetlo je vrhovni zakon za sve učesnike u saobraćaju. Ko sme da koristi rotaciono svetlo? Zakonodavac je tačno predvideo pravila i odredio ko može da koristi rotaciona svetla u saobraćaju.

Vozači dobro znaju da se to ne poštuje u praksi. Rotaciono svetlo, često i pratnja, odraz su važnosti i moći. Svojevremeno mi je jedan moćan novobogataš iskreno priznao da je njegov dečački san bio da sedi u luksuznom automobilu i da ga obezbeđuje pratnja sa uključenim rotacionim svetlima i sirenom. Sirena je takođe vrlo važna u ovim snovima o uspehu. Rotaciono svetlo ne mogu da vide oni koji ne učestvuju u saobraćaju, recimo oni koji sede u svojim stanovima. Ali sirenu svi čuju. Svi. Ninu-ninu! Prolazi neko ko je uspeo u životu. Neko ko je moćan i koga svi treba da pozdrave. Neko kome se morate skloniti sa puta. Oni u stanovima kad čuju sirenu, ako baš ne izađu na prozore, na trenutak će pomisliti da se na ulici nešto važno dešava. A to je već nešto.

Novokomponovani prostak, okićen zlatnim satovima, narukvicama, ogrlicama, muževnim kafanskim prstenom i puštenim noktima na malim prstima, ushićeno je ponavljao – »ninu-ninu«. Taj san mu se ostvario. Bio je spreman sve da uradi da bi se to desilo. Rotaciono svetlo i sirena su statusni simbol prostaka i đilkoša. Ko sme velikom brzinom da se spušta niz prometnu ulicu? Ko sme da uključi rotaciono svetlo? Ko sme ono što niko ne sme - da prođe kroz crveno? Ko vozi kola sa niskim registracionim brojevima? Ko vozi najnoviji model skupocenog džipa? Kriminalac? Mafijaš?

Ne, ovog puta ste pogrešili. Vozilo pripada državi, tačnije Vladi, odnosno Ministarstvu za poljoprivredu i njenom demokratski izabranom Ministru. U vozilu su se nalazili profesionalni vozač i Ministar. To je isti onauj džip o kome sam već pisao da je kupljen na sajmu automobila i da je plaćen čitavih 40.000 evra. Tada sam javno postavio pitanje - zašto je Vlada bankrotirane privrede i opustošene poljoprivrede kupila svom činovniku tako skupa kola? Čime je on to zaslužio?

Ministar je tada priznao da je istina da je njegovo »ministarstvo kupilo ne jedan, nego pet džipova – 4 lade nive i jedan grand pajero - od 40.000 evra«. Obrazloženje ministarstva je bilo da se džip kupuje jer Ministar obilazi nepristupačna područja. Kakva je svrha tih putovanja? Podaci za 2002. god. govore da je poljoprivredna proizvodnja u minusu pet procenata, da je agrarni deficit ogromnih 132 mil $ i da 290.000 zemljoradnika nije primilo penzije iz oktobra 2001. godine. Interesantno je, za sve neupućene, da se penzije zemljoradnicima isplaćuju u dva dela i da je prvi deo penzije za oktobar 2001. godine iznosio – 988 dinara! Tačno, toliko – 988 dinara! To znači da je mesečna penzija zemljoradnika 1976 dinara ili 31,36 evra. Mesečno!

No, svi ti podaci nisu uzbudili agilnog Ministra koji jurca beogradskim ulicama. Njegovo ministarstvo je, uprkos svemu, platilo 40.000 evra. Čudi me da je navodno štedljivi ministar finansija dozvolio da se isplati taj račun. Gde je štedljivost "Bože derikože", kako ga je narod prozvao? Čiju zapravo kožu dere Boža? Od čijih para je plaćen taj luksuzni džip?

Predstavnik Svetske banke kaže da banka hitno pušta meke kredite (zamislite samo kakvi su tek tvrdi krediti koji se odobravaju budžetu Srbije!), a kao razlog se navodi »hitnost stabilizacije makreoekonomske situacije«. Najveći deo tih mekih kredita, preko 80 odsto iznosa, ide u budžet. A onda se iz tog budžeta finansira džip pajero od 40.000 evra, džip Ministra koji je nesposoban da pokrene poljoprivrednu proizvodnju i koji sumanuto juri beogradskim ulicama da bi stigao na neke važne sastanke na kojima se ništa važno ne dešava. A da se ništa ne dešava najbolji je dokaz pad poljoprivredne proizvodnje. I taj začarani reformski krug traje već više od dve godine.

Međutim osioni vlastodršci uporno nastavljaju da nas lažu i ubeđuju, mada je ne samo ozbiljnoj stručnoj javnosti, već i većini građana postalo jasno da su reforme potpuno pogrešne. Poslednje istraživanje Medijum Galupa govori da je socijalno nezadovoljstvo osiromašenih građana veće nego u vremenu pred pad Despota. Kako to objasniti? Ponoviću pitanje koje uporno postavljam više od dve godine: koji je smisao oktobarske pobune građana i prevrata ako se ništa nije promenilo? Čemu pobuna? Zašto protesti kad je sve ostalo isto? Zapravo, samo su glumci zamenili maske. Ostala je ista ona osionost, obest, arogancija, prepotentnost i bezobrazluk, i iste zloupotrebe javnih funkcija.

Ni medijska slika se nije promenila. Nakon ubistva premijera sve je bilo kao u najlepše vreme NATO bombardovanja. Vanredno stanje, strah, neizvesnost, linč političkih protivnika, progoni neistomišljenika, osuda opozicionih stranaka, zavere, državni udari, terorističke organizacije, pretnje, hapšenja, danonoćni nastupi na medijima partijskih istomišljenika, nameštena istraživanja javnog mnjenja koja govore o ogromnom poverenju građana u vladajuću stranku. I sve, baš sve je toliko isto i već viđeno da je postalo dosadno. Razlika je samo u ideologiji kojom nas lažu. Nekada su to radile primitivne patriotske snage, koje su optuživale NATO plaćenike da izdaju zemlju, danas to rade plaćene neoliberalne malograđanske snage koje optužuju sve patriotske snage za organizovani kriminal i ubistva.

U senci njihovih političkih i medijskih ratova građani žive sve gore, siromaštvo se širi, proizvodnja stagnira, deficiti rastu, nezaposlenost se povećava, socijalna napetost je sve jača i sve veći broj mladih i školovanih ljudi hoće da pobegne iz zemlje. Građani su očajni. Njihove nade su izneverene. Oni hoće samo jedno – normalan život! Hoće da žive od svog rada kao sav ostali normalni svet. Hoće da imaju iste probleme kao i taj normalan svet. Neće da strepe da li će ih neki neostaljinistički reformator napasti što kritikuju Vladu i zbog toga optužiti da su umešani u atentat na premijera. Građani neće da znaju sva ta imena i sve te političke njuške što monopolišu i manipulišu medijima. Neće da strahuju da li će ih neki obesni ministar i njegov policijski vozač usmrtiti na trotoaru. Građani traže da se poštuju zakoni i da zakoni važe za sve.

Odavno je ova arogantna vlast prošla kroz crveno svetlo. Odavno su pogazili slobodu javnog mnjenja, ubili kritičko mišljenje, zgazili dostojanstvo i poštenje. Odavno uvode puzajući totalitarizam i obesmišljavaju demokratiju i parlamentarizam. Brzo su zaboravili ko su i šta su bili pre oktobarskog prevrata. Samo dve godine je prošlo i novi oligarsi počinju da pokazuju svu osionost bivšeg režima, koju je ovaj stekao tek uoči rušenja. Samo dve godine trebalo je da prođe da bi svakom normalnom čoveku postali mrski i dosadni. Opijeni vlašću, rone krokodilse suze nad našim upropaštenim životima, bogate se i prokleto loše lažu.

Sve su izbrisali iz sećanja. To su isti oni ljudi koji su pre promena šetali u pocepanim patikama, izlizanim jaknama, koji nisu imali zaposlenja, nisu imali vlastita kola (ilii su vozili polovna), koji su živeli na marginama društva, nestručni i lenji, vodeći stranke bez birača, bez para, bez popularnosti, sitničavi, sujetni, željni svega, a najviše - vlasti. U istorijskom previranju, kada je postalo jasno da građani više neće podržati odnarođeni režim, našli su se, ne svojom krivicom, na mestu političke alternative i dobili glasove birača ne zbog toga što su nešto vredeli, već zato što se glasalo protiv despotije. To je istina. Međutim, oni je nisu shvatili. Zauzevši sve državne funkcije poverovali su da su jedini, nezamenjivi, da će njihova vladavina još dugo potrajati. Bojeći se konkurencije stručnih i iskusnih ljudi, zaštitili su se partijskim i medijskim monopolima, praktično zadržavši ne promenjeni sistem upravljanja državom.

Glavni ideolog reformi je u jednom razgovoru, kada je opomenut da nije dobar smer reformi i da takve reforme teško da će doneti bolji život građanima, rekao da narod nema za koga više da glasa i da će vladavina reformatora biti duga. Posle samo dve godine vidi se u kakvoj su zabludi bili. To, naravno, vide svi oni koji žive od svoga rada (kojeg ima sve manje), svi oni koji teško mogu da izdrže "narasle tranzicione troškove". Ti troškovi pogađaju upravo većinu građana, dok novobogataši iz starog režima i njihovi zaštitinici iz nove vlasti nastavljaju da se bogate. Neoliberalni koncept i služi tome da se njihova razbojnička bogatstva legalizaciju i društveno opravdaju.

Naravno, nevladinim organizacijama (tim miljenicima novog režima), plaćenim dežurnim intelektualcima, antiratnim profiterima (koji danas dekontaminiraju jedino centre za kritiku nove vlasti), kontolisanim medijima i raznim vladinim agencijama za istragu javnog mnjenja, inkvizitorskim komisijama koje hapse i kažnjavaju slobodnu misao, svima njima ne smeta što se uvodi puzajuća tiranija, što socijalna raslojavanja postaju nesnosna, što su mnogi iz nove vlasti kumovi, poslovni prijatelji i poznanici sa vođama kriminalnog ološa, ne smeta im što se sva ta nova "elita" strahovito brzo bogati švercujući cigarete, naftu, drogu, radeći putnu privredu, ucenjujući i otimajući ljude, ne smeta im što ministri voze džipove sa niskim brojevima baš kao kriminalci, ne smeta im što je iz državne kase plaćeno 1.250 mesečnih penzija zemljoradnika za taj džip, ne smeta im što se budžet puni mekim kreditima, što privreda nije pokrenuta a dugovi rastu, što bolesnici moraju da čekaju godinu dana na pregled magnetnom rezonancom, ne smeta im ni dalje širenje pink ideologije, ne smeta im što dve trećine mladih hoće da pobegne iz ove zemlje, ništa od svega ovoga i još mnogo toga im ne smeta.

Zašto? Mangupi iz njihovih redova mogu da prolaze kroz crveno svetlo. Mangupi iz njihovih redova imaju rotaciona svetla i na ulici se ljube sa vođama kriminalnih narko bandi. Mangupi iz njihovih redova mogu da pretrčavaju ulice van pešačkog prelaza i mogu da prave pešačke prelaze gde se njima prohte. Jer, njih podržavaju proevropske snage. Ti "proevropljani" tolerišu njihove nestašluke, jer je to manje zlo od vlasti patriotskih snaga. Oni ih hrabre da po svaku cenu nastave da sprovode neoliberalni koncept koji će, napokon, srušiti sve što je državotvorno i nacionalno. To i jeste glavni zadatak.

Zato te balavce i ljude bez radnog iskustva podržavaju moćne međunarodne birokrate. Podržavaju ih jer slušaju i uzimaju kredite. Meke kredite koji će se jednog dana pretvoriti u tvrde okove. Srbiju treba ekonomski "umrežiti", "integrisati", tj. neokolonijalno je pokoriti. Neko treba to da uradi. Neki insajder. Ali koji? Ko je idealan za to? Pa onaj koji prolazi kroz crveno svetlo i ubija nevinu devojku na trotoaru. Reformatori ionako moraju brzo da voze. I šta ako neko pri tome strada, neki princip, neki moral, neka Katarina…? Nema veze, samo da su reforme uspešne, da je bord direktora Svetske banke i MMF-a zadovoljan.

Da, obesni su i bahati, jer znaju da moć međunarodne birokratije stoji iza njih. Iste te hladne i okrutne birokrate stajale su i iza argentinske i brazilske oligarhije, sve dok su one sprovodile neoliberalni koncept. Sve dok taj koncept nije propao. Kada je propao, savetnici su pobegli sa svojim ogromnim koferima prepunim savetničkih zarada. Argentinski i brazilski narod ostao je sam. I lokalni moćnici i oligarsi su pobegli, odnevši opljačkani kapital. I oni su bili osioni i bahati. I njih su obezbeđivali rotacionim svetlima.

Ninu-ninu! Odzvanja u glavama opijenih vlastodržaca. Ninu-ninu! Odzvanja u centrima za dekontaminaciju zdrave pameti i logičnog mišljenja. Zašto ćute intelektualci? Čega se plaše? Izgubiće "tezgu"? Neće ih državni činovnici angažovati na plaćenom projektu? Plaše li se vanrednih mera na svom bankarskom kontu? Plaše li se osionosti i osvete reformatora? Jer, oni zbilja imaju parlamentarnu većinu i mogu da rade šta hoće. Mogu, recimo, da proglase da je kriv proizvođač džipa. Zar se nije na sajmu automobila hvalio da kočioni sistem sjajno funkcioniše? Zašto je sistem otkazao? Mogu da proglase da je semafor kriv. Zašto postoji crveno svetlo za niske regoistracije tipa BG 19-11? Možda nije bilo crveno svetlo? Možda je bilo pink? Mogu krivim da proglase i pešake. Zašto hodaju trotoarom? Parlamentarna većina može krivim da proglasi i kritičare Minstra. Zašto? Oni su stvorili atmosferu u kome je Ministar morao da žuri i da se prebrzo vozi. Krivi su i drugi vozači. Što se voze ulicama kad je, kako tvrde, gorivo skupo? Zašto se ne sklanjaju pred rotacionim svetlima?

»Stan'bre!« urla suvozač iz pratnje nastradalog premijera, dok policajci mirno gledaju, kao da se baš ništa ne dešava, kako on zaustavlja saobraćajnu gužvu da bi izbegao sudar. Stan'bre, neprosvećeni narode, stoko patriotska, grme razulareni reformatori i koriste vanredno stanje da se obračunaju sa svim neistomišljnicima. Hapse, privode, saslušavaju i ispituju. Ali, niko ne pita nikog iz Vlade zašto ne da ostavku? Premijer je ubijen a niko od navodno ožalošćenih nije, u znak ljudske solidarnosti, napustio Vladu? Zašto? Šta je jače od tragične smrti? Šta je trebalo da se dogodi da bi neko dao ostavku? Koliko ljudi treba da strada? Poginula je devojka koja je prvi radni dan krenula na posao. Ni Ministar iz džipa nije dao ostavku. Proevropskim snagama to ne smeta. Zašto?

Mangupima iz njihovih redova sve je dozvoljeno samo neka konačno poraze "patriotske i konzervativne" snage. U kojoj bi evropskoj zemlji ministar policije ostao na vlasti posle izjave da policija zna ko su mafijaši u 50 gradova? U kojoj se to pravnoj državi političari na vlasti druže i provode sa narkodilerima? Zamislite Ruzvelta kako priznaje da se viđa sa Al Kaponeom. Možete li to da zamislite? Zamislite da guvernera jedne od države u SAD obezbeđuje narkodiler koji je već ležao u zatvoru zbog trgovine narkoticima. Možete li to da zamislite? Naravno da ne možete, jer to i jeste nezamislivo u razvijenim demokratijama. Onim kojima naše proevropske snage navodno teže. Zašto onda ne traže da se takva pravila ne primene kod nas? Zašto ne traže odgovornost političara na vlasti? Čega se plaše? Zar je tolika njihova mržnja prema "patriotskim snagama" da ne vide kriminal svojih obesnih miljenika?

Ako Ministar ne može da naredi svom vozaču da smanji brzinu vožnje i poštuje crveno svetlo kako ćemo ograničiti njegovu obest u nekim drugim slučajevima. Šta će taj sve da uradi da sačuva vlast? Ko će obuzdati obesne? Kako ih primorati da poštuju zakone i počnu normalno da se ponašaju? Šta još treba da se desi da lažne proevropske snage progovre kritički o novoj vlasti? Koliko još nevinih života treba da strada da bi bahati političari odgovarali pred sudom javnosti? Na sva ova pitanja tražimo odgovore. Ne mogu se sakriti iza vanrednog stanja.

Raduju me poslednja istraživanja javnog mnjenja. Ona govore ono što uporno tvrdim: pseudoelita, potkupljiva i nemoralna, daleko je ispod ljudskog i intelektualnog potencijala svog naroda. Bez obzira što pseudoelita iz dna duše prezire narod iz koga je potekla i smatra ga primitivnim, divljačkim i genocidnim, pa ga se stidi, ipak ne odustaju od daljeg pljačkanja tog istog grbavog naroda. Nije ta pseudoelita stvorila ogromno bogatstvo na stranim slobodnim tržištima u konkurenciji sa moćnim multinacionalnim kompanijama, već na grbavim leđima naroda koji je, uprkos raznim podmetanjima i omalovažavanjima, sam izvršio oktobarski prevrat. To treba otvoreno reći.

Naši građani dobro znaju šta je istina. Oni ne voze zatamnjene džipove i ne prolaze kroz crvena svetla. Građani ne zloupotrebljavaju vanredno stanje i ne lešinare nad tragičnim događajem. Građani nisu osioni. Oni samo teško žive. Socijalno nezadovoljstvo sve više narasta. Veće je nego uoči pada Despota, kažu istraživači. Šta to govori? Osioni će izgubiti vlast isto kao što su je izgubili i pre njih. Građani traže novu alternativu. Traže nove ljude. Ozbiljne i skromne. Poštene i časne ljude koji se ne iživljavaju brzom vožnjom i ne prolaze kroz crveno svetlo. Ljude koji će razumeti patnju siromašnih i poniženih. Ljude koji će doneti pravdu u društvo. Stručnjake koji će pokrenuti proizvodnju i doneti bolji život svima. Imamo li takve ljude? Naravno da imamo. Treba im samo pružiti priliku.

Kada se ukine vanredno stanje, treba ukinuti i rotaciona svetla. Isključiti svaku osionost. Nevini tada više neće stradati. A to je početak.

 

            Beograd, 18.04.2003. god.                                                     Branko Dragaš  

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM