Branko
Dragas
Obest
Nedužna
Katarina
Marić
(1971)
stradala
je
na
beogradskom
trotoaru
kada
je
prvog
radnog
dana
pošla
na
dugo
čekani
posao.
Nesretnu
devojku
udario
je
džip
»Micubiši-Pajero«
registracije
BG-19-11
koji
je,
suludo
vozeći
niz
Beogradsku
ulicu,
prošao
kroz
crveno
svetlo,
udario
u
taksistu,
prešao
na
trotoar,
usmrtio
devojku
i
povredio
još
dve
osobe.
Džip
je
imao
upaljena
rotaciona
svetla.
Da
li
mu
je
to
davalo
pravo
da
prodje
kroz
crveno
svetlo?
Nikako!
Zakonodavac
je
tu
izričit.
Crveno
svetlo
je
vrhovni
zakon
za
sve
učesnike
u
saobraćaju.
Ko
sme
da
koristi
rotaciono
svetlo?
Zakonodavac
je
tačno
predvideo
pravila
i
odredio
ko
može
da
koristi
rotaciona
svetla
u
saobraćaju.
Vozači
dobro
znaju
da
se
to
ne
poštuje
u
praksi.
Rotaciono
svetlo,
često
i
pratnja,
odraz
su
važnosti
i
moći.
Svojevremeno
mi
je
jedan
moćan
novobogataš
iskreno
priznao
da
je
njegov
dečački
san
bio
da
sedi
u
luksuznom
automobilu
i
da
ga
obezbeđuje
pratnja
sa
uključenim
rotacionim
svetlima
i
sirenom.
Sirena
je
takođe
vrlo
važna
u
ovim
snovima
o
uspehu.
Rotaciono
svetlo
ne
mogu
da
vide
oni
koji
ne
učestvuju
u
saobraćaju,
recimo
oni
koji
sede
u
svojim
stanovima.
Ali
sirenu
svi
čuju.
Svi.
Ninu-ninu!
Prolazi
neko
ko
je
uspeo
u
životu.
Neko
ko
je
moćan
i
koga
svi
treba
da
pozdrave.
Neko
kome
se
morate
skloniti
sa
puta.
Oni
u
stanovima
kad
čuju
sirenu,
ako
baš
ne
izađu
na
prozore,
na
trenutak
će
pomisliti
da
se
na
ulici
nešto
važno
dešava.
A
to
je
već
nešto.
Novokomponovani
prostak,
okićen
zlatnim
satovima,
narukvicama,
ogrlicama,
muževnim
kafanskim
prstenom
i
puštenim
noktima
na
malim
prstima,
ushićeno
je
ponavljao
–
»ninu-ninu«.
Taj
san
mu
se
ostvario.
Bio
je
spreman
sve
da
uradi
da
bi
se
to
desilo.
Rotaciono
svetlo
i
sirena
su
statusni
simbol
prostaka
i
đilkoša.
Ko
sme
velikom
brzinom
da
se
spušta
niz
prometnu
ulicu?
Ko
sme
da
uključi
rotaciono
svetlo?
Ko
sme
ono
što
niko
ne
sme
-
da
prođe
kroz
crveno?
Ko
vozi
kola
sa
niskim
registracionim
brojevima?
Ko
vozi
najnoviji
model
skupocenog
džipa?
Kriminalac?
Mafijaš?
Ne,
ovog
puta
ste
pogrešili.
Vozilo
pripada
državi,
tačnije
Vladi,
odnosno
Ministarstvu
za
poljoprivredu
i
njenom
demokratski
izabranom
Ministru.
U
vozilu
su
se
nalazili
profesionalni
vozač
i
Ministar.
To
je
isti
onauj
džip
o
kome
sam
već
pisao
da
je
kupljen
na
sajmu
automobila
i
da
je
plaćen
čitavih
40.000
evra.
Tada
sam
javno
postavio
pitanje
-
zašto
je
Vlada
bankrotirane
privrede
i
opustošene
poljoprivrede
kupila
svom
činovniku
tako
skupa
kola?
Čime
je
on
to
zaslužio?
Ministar
je
tada
priznao
da
je
istina
da
je
njegovo
»ministarstvo
kupilo
ne
jedan,
nego
pet
džipova
–
4
lade
nive
i
jedan
grand
pajero
-
od
40.000
evra«.
Obrazloženje
ministarstva
je
bilo
da
se
džip
kupuje
jer
Ministar
obilazi
nepristupačna
područja.
Kakva
je
svrha
tih
putovanja?
Podaci
za
2002.
god.
govore
da
je
poljoprivredna
proizvodnja
u
minusu
pet
procenata,
da
je
agrarni
deficit
ogromnih
132
mil
$
i
da
290.000
zemljoradnika
nije
primilo
penzije
iz
oktobra
2001.
godine.
Interesantno
je,
za
sve
neupućene,
da
se
penzije
zemljoradnicima
isplaćuju
u
dva
dela
i
da
je
prvi
deo
penzije
za
oktobar
2001.
godine
iznosio
–
988
dinara!
Tačno,
toliko
–
988
dinara!
To
znači
da
je
mesečna
penzija
zemljoradnika
1976
dinara
ili
31,36
evra.
Mesečno!
No,
svi
ti
podaci
nisu
uzbudili
agilnog
Ministra
koji
jurca
beogradskim
ulicama.
Njegovo
ministarstvo
je,
uprkos
svemu,
platilo
40.000
evra.
Čudi
me
da
je
navodno
štedljivi
ministar
finansija
dozvolio
da
se
isplati
taj
račun.
Gde
je
štedljivost
"Bože
derikože",
kako
ga
je
narod
prozvao?
Čiju
zapravo
kožu
dere
Boža?
Od
čijih
para
je
plaćen
taj
luksuzni
džip?
Predstavnik
Svetske
banke
kaže
da
banka
hitno
pušta
meke
kredite
(zamislite
samo
kakvi
su
tek
tvrdi
krediti
koji
se
odobravaju
budžetu
Srbije!),
a
kao
razlog
se
navodi
»hitnost
stabilizacije
makreoekonomske
situacije«.
Najveći
deo
tih
mekih
kredita,
preko
80
odsto
iznosa,
ide
u
budžet.
A
onda
se
iz
tog
budžeta
finansira
džip
pajero
od
40.000
evra,
džip
Ministra
koji
je
nesposoban
da
pokrene
poljoprivrednu
proizvodnju
i
koji
sumanuto
juri
beogradskim
ulicama
da
bi
stigao
na
neke
važne
sastanke
na
kojima
se
ništa
važno
ne
dešava.
A
da
se
ništa
ne
dešava
najbolji
je
dokaz
pad
poljoprivredne
proizvodnje.
I
taj
začarani
reformski
krug
traje
već
više
od
dve
godine.
Međutim
osioni
vlastodršci
uporno
nastavljaju
da
nas
lažu
i
ubeđuju,
mada
je
ne
samo
ozbiljnoj
stručnoj
javnosti,
već
i
većini
građana
postalo
jasno
da
su
reforme
potpuno
pogrešne.
Poslednje
istraživanje
Medijum
Galupa
govori
da
je
socijalno
nezadovoljstvo
osiromašenih
građana
veće
nego
u
vremenu
pred
pad
Despota.
Kako
to
objasniti?
Ponoviću
pitanje
koje
uporno
postavljam
više
od
dve
godine:
koji
je
smisao
oktobarske
pobune
građana
i
prevrata
ako
se
ništa
nije
promenilo?
Čemu
pobuna?
Zašto
protesti
kad
je
sve
ostalo
isto?
Zapravo,
samo
su
glumci
zamenili
maske.
Ostala
je
ista
ona
osionost,
obest,
arogancija,
prepotentnost
i
bezobrazluk,
i
iste
zloupotrebe
javnih
funkcija.
Ni
medijska
slika
se
nije
promenila.
Nakon
ubistva
premijera
sve
je
bilo
kao
u
najlepše
vreme
NATO
bombardovanja.
Vanredno
stanje,
strah,
neizvesnost,
linč
političkih
protivnika,
progoni
neistomišljenika,
osuda
opozicionih
stranaka,
zavere,
državni
udari,
terorističke
organizacije,
pretnje,
hapšenja,
danonoćni
nastupi
na
medijima
partijskih
istomišljenika,
nameštena
istraživanja
javnog
mnjenja
koja
govore
o
ogromnom
poverenju
građana
u
vladajuću
stranku.
I
sve,
baš
sve
je
toliko
isto
i
već
viđeno
da
je
postalo
dosadno.
Razlika
je
samo
u
ideologiji
kojom
nas
lažu.
Nekada
su
to
radile
primitivne
patriotske
snage,
koje
su
optuživale
NATO
plaćenike
da
izdaju
zemlju,
danas
to
rade
plaćene
neoliberalne
malograđanske
snage
koje
optužuju
sve
patriotske
snage
za
organizovani
kriminal
i
ubistva.
U
senci
njihovih
političkih
i
medijskih
ratova
građani
žive
sve
gore,
siromaštvo
se
širi,
proizvodnja
stagnira,
deficiti
rastu,
nezaposlenost
se
povećava,
socijalna
napetost
je
sve
jača
i
sve
veći
broj
mladih
i
školovanih
ljudi
hoće
da
pobegne
iz
zemlje.
Građani
su
očajni.
Njihove
nade
su
izneverene.
Oni
hoće
samo
jedno
–
normalan
život!
Hoće
da
žive
od
svog
rada
kao
sav
ostali
normalni
svet.
Hoće
da
imaju
iste
probleme
kao
i
taj
normalan
svet.
Neće
da
strepe
da
li
će
ih
neki
neostaljinistički
reformator
napasti
što
kritikuju
Vladu
i
zbog
toga
optužiti
da
su
umešani
u
atentat
na
premijera.
Građani
neće
da
znaju
sva
ta
imena
i
sve
te
političke
njuške
što
monopolišu
i
manipulišu
medijima.
Neće
da
strahuju
da
li
će
ih
neki
obesni
ministar
i
njegov
policijski
vozač
usmrtiti
na
trotoaru.
Građani
traže
da
se
poštuju
zakoni
i
da
zakoni
važe
za
sve.
Odavno
je
ova
arogantna
vlast
prošla
kroz
crveno
svetlo.
Odavno
su
pogazili
slobodu
javnog
mnjenja,
ubili
kritičko
mišljenje,
zgazili
dostojanstvo
i
poštenje.
Odavno
uvode
puzajući
totalitarizam
i
obesmišljavaju
demokratiju
i
parlamentarizam.
Brzo
su
zaboravili
ko
su
i
šta
su
bili
pre
oktobarskog
prevrata.
Samo
dve
godine
je
prošlo
i
novi
oligarsi
počinju
da
pokazuju
svu
osionost
bivšeg
režima,
koju
je
ovaj
stekao
tek
uoči
rušenja.
Samo
dve
godine
trebalo
je
da
prođe
da
bi
svakom
normalnom
čoveku
postali
mrski
i
dosadni.
Opijeni
vlašću,
rone
krokodilse
suze
nad
našim
upropaštenim
životima,
bogate
se
i
prokleto
loše
lažu.
Sve
su
izbrisali
iz
sećanja.
To
su
isti
oni
ljudi
koji
su
pre
promena
šetali
u
pocepanim
patikama,
izlizanim
jaknama,
koji
nisu
imali
zaposlenja,
nisu
imali
vlastita
kola
(ilii
su
vozili
polovna),
koji
su
živeli
na
marginama
društva,
nestručni
i
lenji,
vodeći
stranke
bez
birača,
bez
para,
bez
popularnosti,
sitničavi,
sujetni,
željni
svega,
a
najviše
-
vlasti.
U
istorijskom
previranju,
kada
je
postalo
jasno
da
građani
više
neće
podržati
odnarođeni
režim,
našli
su
se,
ne
svojom
krivicom,
na
mestu
političke
alternative
i
dobili
glasove
birača
ne
zbog
toga
što
su
nešto
vredeli,
već
zato
što
se
glasalo
protiv
despotije.
To
je
istina.
Međutim,
oni
je
nisu
shvatili.
Zauzevši
sve
državne
funkcije
poverovali
su
da
su
jedini,
nezamenjivi,
da
će
njihova
vladavina
još
dugo
potrajati.
Bojeći
se
konkurencije
stručnih
i
iskusnih
ljudi,
zaštitili
su
se
partijskim
i
medijskim
monopolima,
praktično
zadržavši
ne
promenjeni
sistem
upravljanja
državom.
Glavni
ideolog
reformi
je
u
jednom
razgovoru,
kada
je
opomenut
da
nije
dobar
smer
reformi
i
da
takve
reforme
teško
da
će
doneti
bolji
život
građanima,
rekao
da
narod
nema
za
koga
više
da
glasa
i
da
će
vladavina
reformatora
biti
duga.
Posle
samo
dve
godine
vidi
se
u
kakvoj
su
zabludi
bili.
To,
naravno,
vide
svi
oni
koji
žive
od
svoga
rada
(kojeg
ima
sve
manje),
svi
oni
koji
teško
mogu
da
izdrže
"narasle
tranzicione
troškove".
Ti
troškovi
pogađaju
upravo
većinu
građana,
dok
novobogataši
iz
starog
režima
i
njihovi
zaštitinici
iz
nove
vlasti
nastavljaju
da
se
bogate.
Neoliberalni
koncept
i
služi
tome
da
se
njihova
razbojnička
bogatstva
legalizaciju
i
društveno
opravdaju.
Naravno,
nevladinim
organizacijama
(tim
miljenicima
novog
režima),
plaćenim
dežurnim
intelektualcima,
antiratnim
profiterima
(koji
danas
dekontaminiraju
jedino
centre
za
kritiku
nove
vlasti),
kontolisanim
medijima
i
raznim
vladinim
agencijama
za
istragu
javnog
mnjenja,
inkvizitorskim
komisijama
koje
hapse
i
kažnjavaju
slobodnu
misao,
svima
njima
ne
smeta
što
se
uvodi
puzajuća
tiranija,
što
socijalna
raslojavanja
postaju
nesnosna,
što
su
mnogi
iz
nove
vlasti
kumovi,
poslovni
prijatelji
i
poznanici
sa
vođama
kriminalnog
ološa,
ne
smeta
im
što
se
sva
ta
nova
"elita"
strahovito
brzo
bogati
švercujući
cigarete,
naftu,
drogu,
radeći
putnu
privredu,
ucenjujući
i
otimajući
ljude,
ne
smeta
im
što
ministri
voze
džipove
sa
niskim
brojevima
baš
kao
kriminalci,
ne
smeta
im
što
je
iz
državne
kase
plaćeno
1.250
mesečnih
penzija
zemljoradnika
za
taj
džip,
ne
smeta
im
što
se
budžet
puni
mekim
kreditima,
što
privreda
nije
pokrenuta
a
dugovi
rastu,
što
bolesnici
moraju
da
čekaju
godinu
dana
na
pregled
magnetnom
rezonancom,
ne
smeta
im
ni
dalje
širenje
pink
ideologije,
ne
smeta
im
što
dve
trećine
mladih
hoće
da
pobegne
iz
ove
zemlje,
ništa
od
svega
ovoga
i
još
mnogo
toga
im
ne
smeta.
Zašto?
Mangupi
iz
njihovih
redova
mogu
da
prolaze
kroz
crveno
svetlo.
Mangupi
iz
njihovih
redova
imaju
rotaciona
svetla
i
na
ulici
se
ljube
sa
vođama
kriminalnih
narko
bandi.
Mangupi
iz
njihovih
redova
mogu
da
pretrčavaju
ulice
van
pešačkog
prelaza
i
mogu
da
prave
pešačke
prelaze
gde
se
njima
prohte.
Jer,
njih
podržavaju
proevropske
snage.
Ti
"proevropljani"
tolerišu
njihove
nestašluke,
jer
je
to
manje
zlo
od
vlasti
patriotskih
snaga.
Oni
ih
hrabre
da
po
svaku
cenu
nastave
da
sprovode
neoliberalni
koncept
koji
će,
napokon,
srušiti
sve
što
je
državotvorno
i
nacionalno.
To
i
jeste
glavni
zadatak.
Zato
te
balavce
i
ljude
bez
radnog
iskustva
podržavaju
moćne
međunarodne
birokrate.
Podržavaju
ih
jer
slušaju
i
uzimaju
kredite.
Meke
kredite
koji
će
se
jednog
dana
pretvoriti
u
tvrde
okove.
Srbiju
treba
ekonomski
"umrežiti",
"integrisati",
tj.
neokolonijalno
je
pokoriti.
Neko
treba
to
da
uradi.
Neki
insajder.
Ali
koji?
Ko
je
idealan
za
to?
Pa
onaj
koji
prolazi
kroz
crveno
svetlo
i
ubija
nevinu
devojku
na
trotoaru.
Reformatori
ionako
moraju
brzo
da
voze.
I
šta
ako
neko
pri
tome
strada,
neki
princip,
neki
moral,
neka
Katarina…?
Nema
veze,
samo
da
su
reforme
uspešne,
da
je
bord
direktora
Svetske
banke
i
MMF-a
zadovoljan.
Da,
obesni
su
i
bahati,
jer
znaju
da
moć
međunarodne
birokratije
stoji
iza
njih.
Iste
te
hladne
i
okrutne
birokrate
stajale
su
i
iza
argentinske
i
brazilske
oligarhije,
sve
dok
su
one
sprovodile
neoliberalni
koncept.
Sve
dok
taj
koncept
nije
propao.
Kada
je
propao,
savetnici
su
pobegli
sa
svojim
ogromnim
koferima
prepunim
savetničkih
zarada.
Argentinski
i
brazilski
narod
ostao
je
sam.
I
lokalni
moćnici
i
oligarsi
su
pobegli,
odnevši
opljačkani
kapital.
I
oni
su
bili
osioni
i
bahati.
I
njih
su
obezbeđivali
rotacionim
svetlima.
Ninu-ninu!
Odzvanja
u
glavama
opijenih
vlastodržaca.
Ninu-ninu!
Odzvanja
u
centrima
za
dekontaminaciju
zdrave
pameti
i
logičnog
mišljenja.
Zašto
ćute
intelektualci?
Čega
se
plaše?
Izgubiće
"tezgu"?
Neće
ih
državni
činovnici
angažovati
na
plaćenom
projektu?
Plaše
li
se
vanrednih
mera
na
svom
bankarskom
kontu?
Plaše
li
se
osionosti
i
osvete
reformatora?
Jer,
oni
zbilja
imaju
parlamentarnu
većinu
i
mogu
da
rade
šta
hoće.
Mogu,
recimo,
da
proglase
da
je
kriv
proizvođač
džipa.
Zar
se
nije
na
sajmu
automobila
hvalio
da
kočioni
sistem
sjajno
funkcioniše?
Zašto
je
sistem
otkazao?
Mogu
da
proglase
da
je
semafor
kriv.
Zašto
postoji
crveno
svetlo
za
niske
regoistracije
tipa
BG
19-11?
Možda
nije
bilo
crveno
svetlo?
Možda
je
bilo
pink?
Mogu
krivim
da
proglase
i
pešake.
Zašto
hodaju
trotoarom?
Parlamentarna
većina
može
krivim
da
proglasi
i
kritičare
Minstra.
Zašto?
Oni
su
stvorili
atmosferu
u
kome
je
Ministar
morao
da
žuri
i
da
se
prebrzo
vozi.
Krivi
su
i
drugi
vozači.
Što
se
voze
ulicama
kad
je,
kako
tvrde,
gorivo
skupo?
Zašto
se
ne
sklanjaju
pred
rotacionim
svetlima?
»Stan'bre!«
urla
suvozač
iz
pratnje
nastradalog
premijera,
dok
policajci
mirno
gledaju,
kao
da
se
baš
ništa
ne
dešava,
kako
on
zaustavlja
saobraćajnu
gužvu
da
bi
izbegao
sudar.
Stan'bre,
neprosvećeni
narode,
stoko
patriotska,
grme
razulareni
reformatori
i
koriste
vanredno
stanje
da
se
obračunaju
sa
svim
neistomišljnicima.
Hapse,
privode,
saslušavaju
i
ispituju.
Ali,
niko
ne
pita
nikog
iz
Vlade
zašto
ne
da
ostavku?
Premijer
je
ubijen
a
niko
od
navodno
ožalošćenih
nije,
u
znak
ljudske
solidarnosti,
napustio
Vladu?
Zašto?
Šta
je
jače
od
tragične
smrti?
Šta
je
trebalo
da
se
dogodi
da
bi
neko
dao
ostavku?
Koliko
ljudi
treba
da
strada?
Poginula
je
devojka
koja
je
prvi
radni
dan
krenula
na
posao.
Ni
Ministar
iz
džipa
nije
dao
ostavku.
Proevropskim
snagama
to
ne
smeta.
Zašto?
Mangupima
iz
njihovih
redova
sve
je
dozvoljeno
samo
neka
konačno
poraze
"patriotske
i
konzervativne"
snage.
U
kojoj
bi
evropskoj
zemlji
ministar
policije
ostao
na
vlasti
posle
izjave
da
policija
zna
ko
su
mafijaši
u
50
gradova?
U
kojoj
se
to
pravnoj
državi
političari
na
vlasti
druže
i
provode
sa
narkodilerima?
Zamislite
Ruzvelta
kako
priznaje
da
se
viđa
sa
Al
Kaponeom.
Možete
li
to
da
zamislite?
Zamislite
da
guvernera
jedne
od
države
u
SAD
obezbeđuje
narkodiler
koji
je
već
ležao
u
zatvoru
zbog
trgovine
narkoticima.
Možete
li
to
da
zamislite?
Naravno
da
ne
možete,
jer
to
i
jeste
nezamislivo
u
razvijenim
demokratijama.
Onim
kojima
naše
proevropske
snage
navodno
teže.
Zašto
onda
ne
traže
da
se
takva
pravila
ne
primene
kod
nas?
Zašto
ne
traže
odgovornost
političara
na
vlasti?
Čega
se
plaše?
Zar
je
tolika
njihova
mržnja
prema
"patriotskim
snagama"
da
ne
vide
kriminal
svojih
obesnih
miljenika?
Ako
Ministar
ne
može
da
naredi
svom
vozaču
da
smanji
brzinu
vožnje
i
poštuje
crveno
svetlo
kako
ćemo
ograničiti
njegovu
obest
u
nekim
drugim
slučajevima.
Šta
će
taj
sve
da
uradi
da
sačuva
vlast?
Ko
će
obuzdati
obesne?
Kako
ih
primorati
da
poštuju
zakone
i
počnu
normalno
da
se
ponašaju?
Šta
još
treba
da
se
desi
da
lažne
proevropske
snage
progovre
kritički
o
novoj
vlasti?
Koliko
još
nevinih
života
treba
da
strada
da
bi
bahati
političari
odgovarali
pred
sudom
javnosti?
Na
sva
ova
pitanja
tražimo
odgovore.
Ne
mogu
se
sakriti
iza
vanrednog
stanja.
Raduju
me
poslednja
istraživanja
javnog
mnjenja.
Ona
govore
ono
što
uporno
tvrdim:
pseudoelita,
potkupljiva
i
nemoralna,
daleko
je
ispod
ljudskog
i
intelektualnog
potencijala
svog
naroda.
Bez
obzira
što
pseudoelita
iz
dna
duše
prezire
narod
iz
koga
je
potekla
i
smatra
ga
primitivnim,
divljačkim
i
genocidnim,
pa
ga
se
stidi,
ipak
ne
odustaju
od
daljeg
pljačkanja
tog
istog
grbavog
naroda.
Nije
ta
pseudoelita
stvorila
ogromno
bogatstvo
na
stranim
slobodnim
tržištima
u
konkurenciji
sa
moćnim
multinacionalnim
kompanijama,
već
na
grbavim
leđima
naroda
koji
je,
uprkos
raznim
podmetanjima
i
omalovažavanjima,
sam
izvršio
oktobarski
prevrat.
To
treba
otvoreno
reći.
Naši
građani
dobro
znaju
šta
je
istina.
Oni
ne
voze
zatamnjene
džipove
i
ne
prolaze
kroz
crvena
svetla.
Građani
ne
zloupotrebljavaju
vanredno
stanje
i
ne
lešinare
nad
tragičnim
događajem.
Građani
nisu
osioni.
Oni
samo
teško
žive.
Socijalno
nezadovoljstvo
sve
više
narasta.
Veće
je
nego
uoči
pada
Despota,
kažu
istraživači.
Šta
to
govori?
Osioni
će
izgubiti
vlast
isto
kao
što
su
je
izgubili
i
pre
njih.
Građani
traže
novu
alternativu.
Traže
nove
ljude.
Ozbiljne
i
skromne.
Poštene
i
časne
ljude
koji
se
ne
iživljavaju
brzom
vožnjom
i
ne
prolaze
kroz
crveno
svetlo.
Ljude
koji
će
razumeti
patnju
siromašnih
i
poniženih.
Ljude
koji
će
doneti
pravdu
u
društvo.
Stručnjake
koji
će
pokrenuti
proizvodnju
i
doneti
bolji
život
svima.
Imamo
li
takve
ljude?
Naravno
da
imamo.
Treba
im
samo
pružiti
priliku.
Kada
se
ukine
vanredno
stanje,
treba
ukinuti
i
rotaciona
svetla.
Isključiti
svaku
osionost.
Nevini
tada
više
neće
stradati.
A
to
je
početak.
Beograd,
18.04.2003.
god.
Branko
Dragaš
hronika
vesti (arhiva)