Dragan
Milosavljević
Srbija je konačno
shvatila
Prvi
put posle 27. marta 1941.-e Srbija je napravila racionalan
izbor.Odbacila je da bude žrtva još jedne
kampanje zaludjivanja, praznih obećanja i prinošenja
žrtvi na oltar
(oktobarske) revolucije, koja
ima običaj da
radije jede lakoverne podanike,
nego sopstvenu decu.
Na
poturanje kandidata za predsednika u svojstvu “oca demokratije”,
nekadašnji Titovi pioniri, skojevci i polaznici čuvenog
kumrovackog inkubatora, danas mondijalistički skorojevići, spin doktori
i abrakadabra majstori tranzicije, dobili su dostojan odgovor: Non pasaran.
To
što je ta poslednja “revolucija”
samo promenila titulara
tiranije i, umesto Cezara, dovela grupu ciničnih i alavih
političkih patuljaka, vrativši
Srbiju na razmedje izmedju bahatog feudalizma i ljudozderskog kapitalizma - nije ni jednog trenutka
zabrinulo ovu družinu nabedjenih
demokrata. Ali ni njihove inostrane sponzore.
Samo
dan posle izbora i poraza DOS-a,
tutori zahtevaju “mobilizaciju
demokratskih snaga protiv narastajućeg uticaja desnice”,
praveći se da ne znaju punu istinu o korenima ovdašnjih demokrata.
Po rečima jednog od bliskih saradnika pokojnog premijera
Djindjica “najveci deo opozicije nastao je voljom
bivšeg Milosevicevog ministra policije Jovice Stanišića”,
sada zatočenika u Hagu. Bili su sve do “revolucije”
pre svega živopisna kulisa
režimu koji navodno poštuje pluralizam.
Nije
zato ni čudo što je vladavina DOS-a vrlo brzo
dobila epitet demokrature,
jer njeni protagonisti, i
da su hteli, nisu mogli da pobegnu od
matrice u kojoj su formirali
prvobitne političke navike, kao galioti
demokratskog centralizma iz Brozove ere.
To
se dalo najbolje videti u
finišu kampanje za predsednika kada su svi podržavljeni “slobodni
mediji” i unajmljene agencije navlačili
glasove kandidatu DOS-a. Samo je falila štafeta. Uzalud.
Ali bilo je poučno za
birače i pomoglo im
je da se opredele.
Do
poslednjeg trenutka taj politbiro,
predlagač demokratskog kandidata, u kome su se, kao u dzakuziju opuštali lideri brojnih kombi stranaka, izgleda da je verovao u večnost i neprevazijdjenost svoje formule političkog iluzionizma. A to je:
pretvaranje podrške od najviše l5 posto biračkog tela u zabetoniranu navodnu skupštinsku većinu i stavljanje većinske nacije u poziciju
da mu kroji sudbinu ikebana strančica okupljena oko kriptokomunističkog jezgra.
Ništa od toga nije bolo oči “zabrinutima” u Briselu i Vašingtonu za sudbinu
demokratije u Srba. A izašto bi. Nedavno se pokazalo da ruski oligarsi,
čiji primer slede više
nego uspešno naše novodemokrate, za tekuće
procese devastacije nacionalnih resursa, cepanje teritorije i degradaciju suverenosti svoje zemlje,
imaju snažnu podšku multinacionalnih
kompanija koje diktiraju politiku
Zapada.
Nije
zato čudo da koferi njihovih
izaslanika, pobornika one tranzicije,
koja je najčešće gola rasprodaja, praćena masovnim
otpuštanjem lokalaca, imaju duplo dno, a duša dvostruke standarde.
Tako i priliči misionarima
koji su još od Kortezovog vremena
najefikasnije pokrštavali domoroce i gazdama sabirali
oteto.
Golim
okom je vidjiva brzopletost
domaćih epigona politike
rušenja svih istorijskih obeležja i vrednosti
ove države. Dopala im je
u ruke već izmučena i neotporna na izazove globalizacije,
prvo ranjavana savezničkom
izdajom l941.
i l945., pa pedesetogodišnjim pripremanjem ostavinske rasprave za period “ i posle Tita Tito” i najzad
prepuštena konglomeratu profitera pararevolucije od pre tri godine.
Dovoljno je podsetiti da je
“velikodušni” Soroš,
borac za otvoreno društvo sa par desetina miliona dolara mita
bivšim ruskim aparatčicima
i potkupljivim intelektualcima pripremio ekonomski krah
bankarstva i energetike
Moskve, na kome je, potom,
spekulacijama na berzi zaradio milijarde dolara. Princip
je da redovno saradjuje sa preobraćenim komunjarama, sve ostalo su nijanse
prilagodjene lokalnim prilikama.
U vodjenje
tako preparirane države kakva je i nasa, kojoj Soros ispostavlja
političke ultimatume da se okani Kosova, savršeno se uklapa
neka vrsta kolektivne spoljne politike
Srbije u kojoj bez pravog uvida javnosti deluje poput
slobodnog strelca svako iz svojevrsnog
dosovskog politbiroa koji hita prema konačnom
cilju političkih geometara
takozvane medjunarodne zajednice.
Jedan
od aktera te politike, očito nespreman da snosi istrijsku odgovornost za ono rešenje koje će biti nametnuto Kosovu,
održavotvorenje secesionizma, ovih
dana je otvoreno upozorio
da u političkom vrhu ima nekih koji trguju Kosovom. Nekada
ugledni list dozvolio je da na njegom stranicama gostuju autori koju otvoreno zagovaraju ideju “Dati Kosovo za ulazak u Evropu.
To je kao kada da bi vam neko ponudio ulazak
u tramvaj pod uslovom da odsečete jednu nogu i poklonite je zoo vrtu da bi se nahranili
jadni gladni tigrovi. Ali tigrovi imaju veliki apetit . Sutra će tražiti da jedu ponovo.
Dok je aktuelni šef diplomatije okupiran overavanjem isporuka Hagu , koji takodje
ima veliki apetit, može da proguta vascelu Srbiju, reklo bi se, premijer vodi pregovore o izvozu topovskog mesa na ratišta na kojima je Amerika unilateralnim akcijama otvorila
vulkanske kratere i sada ih treba začepiti
telesima neamerikanaca. Italijani, koji su odavno pristali
da budu nosač aviona NATO armade sada su na svoj koži osetitli
cenu onoga sto se kod njihovih komšija proglašavalo kolateralnom
štetom “milosrdnog andjela”.
Ova
javnost bi konačno trebala da zna da je
svojevremeno u Zair u paketu sa prodatim oružjem vrednosti
preko 3o miliona dolara, čime se “krpio” Milosevićev
režim l995 i l996 (bio je Americi potreban da bi “herojski”
izgubio Kosovo) u Zair poslato nekoliko stototina boraca iz Republike Srpske. Oni su, pod znamenjem plaćenika, pasa rata,
izginuli pod još nerasvetljenim okolnostima. Najveći broj
kod aerodroma Kisingani, čija su skladista municije odletela
u vazduh, navodno hicem ispaljenim iz bazuke.
I
gradjanski rat u Ruandi počeo je hicem iz bazuke
koji su ispalili američki plaćenici u avion tadašenjg
legalnog predsednika Juvenala Habarimane. Bilo je zatim stvar
rutine nahuškati lokalne Srbe i Hrvate, Tutsije i Hutue,
na pogrome uz pomoć gerilskog “Patirotskog fronta”,
svojevrsnog OVK, koga je CIA obučila u susednoj Ugandi.
Veliki
mešetari su Balkan isprobavali
u Africi, a Afriku danas treniraju na Balkanu za šaku djindjuva
poklonjenu poglavicama kvazidemokratije. Naravno da su na kraju horora
milion poklanih, ponudjenog na slikanje CCN u, postrekači genocida u Ruandi organozovali
sudjenje izvrišiocima.
Do
nedavno je za podizanje optužnica
za genocid u Ruandi bila
zadužena Karla Del Ponte. Oduzeli su joj nedavno mandat u OUN,
kada je htela da optuži i pripadnike ruandskog OVK “Patriotski
front” i danas nedodrljive ljubimce Vašingtona
. A iza kulisa isprovociranih
pogroma, u neobljavljenom ratu Parizu, Vašington je uz
pomoc svog lokalnog anglofonskog
saveznika isterao Francuze iz njihovih bivših kolonija Ruande, Burundija, Konga, Zaira, ušao u Sjera
Leone i Liberiju i sada preko muslimanskih pobunjenika podstiče
gradjanski rat u poslednjem
frankofonskom uporistu Obali Slonovace. Toliko o borbi Vašingtona
za ljudska prava u Africi, pa da se vratimo njegovim balkanskim saveznicima.
Na
sudjenju u Hagu nekadasnji
srpski poglavica Slobodan Milossević je,
da podsetimo, u jednom
trenutku rekao da je grupa spskih plaćenika,
u režiji stranih službi,
izvršila brojne egzekucije žena i dece u haosu Srebrenice i da su te
žtve pridodate muslimanskim borcima palim u proboju. Ti plaćenici su
kasnije dobili besplatnu
kartu za Zair i plate u
dolarima. Posle im se dogodio Kisingani.
Da
li to neko smera da se po sličnom receptu oslobodi
kosovskih specijalaca, svedoka onog
dela istorije u kome još
nije razjašnjena prava priroda “sukoba” izmedju
Miloševica i Vašnigtona,
koji je i pregovarajući i ratujući sa Miloševićem ovladao ključnim strateškim tačkama Balkana.
Da
li je kolektivni ministar razmišljao, makar na trenutak, glavom
i poštenjem običnog gradjanina glasača, koliko je
nerpihatljivo i nemoralno, bez obzira na sav neophodni pragmatizam, slati domaće momke da odmenjuju one koji su Srbe juče bombarovali. Zato
što nisu prihvatali da se Velika Albanija širi na teritoriju njihove
postojbine.
Da
li postoji svest o tome da u ime ovakve real-politike
pomoći američkom intervencionizmu, danas u Iraku,
sutra ko zna gde, narasta verovatnoca da nam se
monstrumi iz Al Kaide,
koje je Amerika koristila u Bosni i na Kosovu kao svoje saveznike
protiv Srba, pojave u Beogradu. Kao vozači kamiona napunjenog
eksplozivom.
Taj
kolektivni ministar preko svog vojvodjanskog korifeja, bivšeg kumrovačkog
djaka, pregovara kako da skupština
u Novom sadu, čiju većinu čine manjine, izbori
de fakto izlaznicu iz ostatka ostataka
bivše Jugoslavije.
Ministar
vojni, pak, u Izraelu i Velikoj Britaniji
trazi recepte za reorganizaciju onoga što je ostalo od
vojske. Problem je, dakako, što su svi ti članovi kolektivnog
ministra inostranih poslova u političkom klinču na unutrašnoj sceni.
Razdvojeni rivalitetima i ličnim interesima. Čak i unutar sopstvenih partija.To jako podseća
na onu nakaznu tvorevinu
kolektivnog predsednika, koje je uspesno, izmedju l981. i pada
Berlinskog Zida naoružavala republičke paravojske za bratoubilački
rat, prepustila zemlju stranim obaveštajnim službama i na dati
znak krenula u akciju rasturanja države pod
blagoslovom Badentera i prava na samoopredelenje do ocepljenja.
Sa
akumuliranim saznanjima o fatalnom nedostaku istinske političke elite koja bi
mogla očuvati naciju od iskušenja
novog vida kolonizacije
srpsko biračko telo
ne da se više povlačiti po bespućima politikanstva.
Dosokratija je na upravo održanim izborima bukvalno navlačila većinu radikalskom
kandidatu. Vrlo je izvesno da će na podsticaje spolja u ime
opasnosti od “povampirenja desnice “ i nekakvog samo njima poznatog
fašizma medju Srbima, pokušati da u periodu do vanrednih izbora ispravi greške svojih iznudjenih poteza i pogrešnih
kalkulacija. Neće prezati
da od svojih saveznika spolja, ali i onih moćnih oligarha iza scene koji
sa njihovom dozvolom pljačkaju Srbiju, ili je preko svojih
jataka u policiji prisluškuju
- isposluje amanet za novu
“sablju”. Bila bi to još jedna prilika za one koji su tom sabljom
nedavno užurbano već pretitli, potežuci je dopola iz kanija sluteći na
čilenaski recept..
Srbi
su (valjda) konačno
shvatili. Oni će posle
najnovijeg izbornog debakla DOS-a,
očito pametniji i politički zreliji, naterati
sve partije koje još iole zaslužuju
kredibilitet da se kvalitetom
svojih programa, ozbiljnošću
i odmerenošću svojih lidera,
bore za njihovo poverenje. Neće valjda iz odaja amričke
diplomatije čekati da budu podrvgnuti isprobanim latinoamerickim
receptima. Kolumbije, Čilea, Gvatemale.
Najveći sin je odavno upokojen , vodja je
u Hagu, “otac demokratije” je ipak samo deda, red je da Srbija na vreme prepozna neke koji imaju položen ispit za istinske demokratske promene, čist dosije i važeću vozačku dozvolu,
one koji ne daju prednost
levom skretanju i totalitarnim
devijantnostima.
Vreme
je da svi naslednici gradjanskog rata odu u ropotarnicu
istorije. Oni su, što se konačno i javno u medijima konstatuje ovih dana, neka vrsta spojenih
sudova pod komandom državne
i paradrzavne sluzbe bezbednosti,
a njihov decenijski
virtuelni sukob služi da ako već nema jeftinog hleba, za većinu birača bude
dovoljno jeftinog cirkusa. Da na prazan stomak ubiju vreme u nedostatku
istinskih reforormi i prosperiteta .
Zato mahanje
radikalskim strašilom, poniklim iz šminkernica Miloševicevog kreiranja kooperativne
opozicije, ukazuje da bi u slučaju intervencije spasavanja
Dosovske “demokratije” najavljeni decembarski izbori, koji bi nekompromitovanim
ličnostima otvorili put na političku scenu, mogli
postati jako daleki. Jer bi istinske demokrate i patrioti, to
valja nije nespojivo, bili loši izvodjači naručenih radova
ovdašnje tranzicije.
Zato
predstoji odbrana prava svih gradjana Srbije na istinski izbor
i priključenje dijaspore tom procesu izgradnje opšteg konsensusa o budućnosti.
Medju njima ima ogroman broj časnih, vrednih i sposobnih rodoljuba, dokazanih demokrata, ljudi
bez dosijea, prema kojima ne vode konci neuništive DB, naslednice
Titove UDBE i istinskog kormilara
srpskog posrtanja kroz noviju istoriju.
O
tome bi Haški klijenti, ako im je stalo do pune istine i dobrobiti
Srbije, trebalo da progovore pred istorijom, ne pred Karlom del
Ponte i i sudijom Mejom. Njih to ne interesuje. Kao
ni sponzore ovakvog modela
latino-demokratije iz Vašingtona.
Beograd, 17. novembar 2003.
Beleska
o autoru:
Dragan Milosavljević se rodio i školovao u Beogradu gde je diplomirao na Pravnom fakultetu l965. godine.U novinsku agenciju
Tanjug primljen je l969. godine. Dobitnik je godišnje nagrade agencije za tekst
“Vetrovi promena”, poslat
iz Madrida 1973.
Bio dopisnik iz Afrike u Akri odakle
je zasnovao ekskluzivnu saradnju sa Politikom, NIN-om, Dugom
, Medjunarnom politikom i Vremenom (Zagreb).
Prvi u svet poslao izveštaje o pučevina u Gani 1979., padu Miltona Obotea i revoluciji u Liberiji l980., gde je sa lica mesta poslao vest i reportažu
o streljanju cele vlade.
Tokom dopisničkog mandata u Najrobiju l986. snimio TV reportažu
na “poljima smrti Ugande”, gde leži i danas nepokopano
pola miliona učesnika bratoubilačkog rata koju
je TV Sarajevo proglasila 1987, u okviru emisije
“Horizonti”, za dokumentarno ostvarenje godine.
. .
Odlazi u Rim za dopisnika 1992, odakle ukazuje na mogućnost NATO intrervencije u Bosni i kasnije na Kosmetu u okviru strategije razbijanja Jugoslavije.
Njegovo izveštavanje nije naišlo na odjek ni u Tanjugu ni van
agencije.Vraća se za Beograd
gde prati kao analitičar NATO i Vatikan.
Pošto Tanjug 12. maja l995. nije objavio za javnost, već “poslao na adrese” njegov izveštaj iz Ženeve sa godišnjeg zasedanja Komisije
OUN za ljudska prava, koja je u najdužoj rezoluciji u istoriji OUN
optužila Srbiju za “etničko
čišćenje Kosova
i Vojvodine” i praktično najavila mogućnost
vojne intervencije u Srbiji, napustio dopisništvo i vratio
se u Beograd. Napustio i Tanjug u proleće l996.
Od
tada se povremeno javlja kao slobodan novinar za “Intrevju”, “Dugu”,
“Argument”, “Ogledalo”, “Profil”,
Radio Valjevo i preko sajta “FREE Serbia”, uoči pada Miloševića.
Svoje putopise, eseje i komentare o ideološkom sukobu velesila
na crnom Kontinentu, čiji je ishod
nagovestio pad Berlinskog zida, objaviće u knjizi
“Pisma iz Afrike“ – “Harmatan”. Poruka knjige je “sve nam se već dogodilo u Africi”.