Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Komentari: Kuda ide Srbija?

   

 

Dragan  Milosavljević

Srbija je konačno shvatila

 

Prvi put posle 27. marta 1941.-e Srbija je napravila racionalan  izbor.Odbacila je da bude žrtva još jedne  kampanje zaludjivanja, praznih obećanja i prinošenja žrtvi na oltar (oktobarske) revolucije, koja  ima običaj da radije jede lakoverne podanike, nego sopstvenu decu.

Na poturanje kandidata za predsednika u svojstvu “oca demokratije”,  nekadašnji Titovi pioniri, skojevci i polaznici čuvenog kumrovackog inkubatora, danas mondijalistički skorojevići, spin doktori i abrakadabra majstori tranzicije, dobili su dostojan odgovor: Non pasaran.

To što je ta poslednja “revolucija” samo promenila titulara tiranije i, umesto Cezara, dovela grupu ciničnih i alavih političkih patuljaka, vrativši  Srbiju na razmedje izmedju bahatog feudalizma i ljudozderskog kapitalizma - nije ni jednog trenutka zabrinulo ovu družinu nabedjenih demokrata. Ali ni njihove inostrane sponzore.

Samo dan posle izbora i poraza DOS-a,   tutori zahtevaju “mobilizaciju  demokratskih snaga protiv narastajućeg uticaja desnice”, praveći se da ne znaju punu istinu o korenima ovdašnjih demokrata.  Po rečima jednog od bliskih saradnika pokojnog premijera Djindjica “najveci deo opozicije nastao  je voljom  bivšeg Milosevicevog ministra policije Jovice Stanišića”, sada zatočenika u Hagu. Bili su sve do “revolucije”  pre svega živopisna kulisa režimu koji navodno poštuje pluralizam.

Nije zato ni čudo što je vladavina DOS-a vrlo brzo  dobila epitet demokrature,  jer njeni protagonisti, i  da su hteli, nisu mogli da pobegnu od  matrice u kojoj su formirali  prvobitne političke navike, kao galioti  demokratskog centralizma iz Brozove ere.

To se dalo najbolje videti u finišu kampanje za predsednika kada su svi podržavljeni “slobodni mediji” i unajmljene agencije navlačili glasove kandidatu DOS-a. Samo je falila štafeta. Uzalud. Ali bilo je poučno za birače i pomoglo im je da se opredele.

Do poslednjeg trenutka taj politbiro, predlagač demokratskog kandidata, u kome su se, kao u dzakuziju opuštali lideri brojnih kombi stranaka, izgleda da je verovao u večnost i neprevazijdjenost svoje formule političkog iluzionizma. A to je: pretvaranje podrške od najviše l5 posto biračkog tela u zabetoniranu navodnu skupštinsku većinu i stavljanje većinske nacije u poziciju  da mu kroji sudbinu ikebana strančica okupljena oko kriptokomunističkog jezgra.

 Ništa od toga nije bolo oči “zabrinutima” u Briselu i Vašingtonu za sudbinu demokratije u Srba. A izašto bi. Nedavno se pokazalo da ruski oligarsi, čiji primer slede više nego uspešno naše novodemokrate, za tekuće  procese devastacije nacionalnih resursa, cepanje teritorije i degradaciju suverenosti svoje zemlje,  imaju snažnu podšku multinacionalnih kompanija koje diktiraju politiku Zapada.

Nije zato čudo da koferi njihovih  izaslanika, pobornika one tranzicije, koja je najčešće gola rasprodaja, praćena masovnim otpuštanjem lokalaca, imaju duplo dno, a duša dvostruke standarde. Tako i priliči misionarima koji su još od Kortezovog vremena  najefikasnije pokrštavali domoroce i gazdama sabirali oteto.

Golim okom je vidjiva brzopletost domaćih epigona politike rušenja svih istorijskih obeležja i vrednosti  ove države. Dopala im je   u ruke već izmučena i neotporna na izazove globalizacije, prvo ranjavana savezničkom izdajom l941.  i l945., pa pedesetogodišnjim pripremanjem ostavinske rasprave za period “ i posle Tita Tito” i najzad prepuštena konglomeratu profitera pararevolucije od pre tri godine. 

Dovoljno je podsetiti da je  “velikodušni” Soroš, borac za otvoreno društvo sa par desetina miliona dolara mita bivšim ruskim aparatčicima  i potkupljivim intelektualcima pripremio ekonomski krah  bankarstva i energetike  Moskve, na kome je, potom,  spekulacijama na berzi zaradio milijarde dolara. Princip je da redovno saradjuje sa preobraćenim komunjarama, sve ostalo su nijanse  prilagodjene lokalnim prilikama.

U vodjenje tako preparirane države kakva je i nasa, kojoj Soros ispostavlja političke ultimatume da se okani Kosova, savršeno se uklapa neka vrsta kolektivne spoljne politike  Srbije u kojoj bez pravog uvida javnosti deluje poput slobodnog strelca svako iz svojevrsnog dosovskog politbiroa koji hita prema konačnom cilju političkih geometara  takozvane medjunarodne zajednice.

 Jedan od aktera te politike, očito nespreman da snosi istrijsku odgovornost za ono rešenje koje će biti nametnuto Kosovu, održavotvorenje secesionizma, ovih dana je otvoreno upozorio da u političkom vrhu ima nekih koji trguju Kosovom. Nekada ugledni list dozvolio je da na njegom stranicama gostuju autori koju otvoreno zagovaraju ideju “Dati Kosovo za ulazak u Evropu.

To je kao kada da bi vam neko ponudio ulazak u tramvaj pod uslovom da odsečete jednu nogu i poklonite je zoo vrtu da bi se nahranili jadni gladni tigrovi. Ali tigrovi imaju veliki apetit . Sutra će tražiti da jedu ponovo.

Dok je aktuelni šef diplomatije okupiran overavanjem isporuka Hagu , koji takodje ima veliki apetit, može da proguta vascelu Srbiju, reklo bi se, premijer vodi pregovore o izvozu topovskog mesa na ratišta na kojima je Amerika unilateralnim akcijama otvorila  vulkanske kratere i sada ih treba začepiti  telesima neamerikanaca. Italijani, koji su odavno pristali da budu nosač aviona NATO armade sada su na svoj koži osetitli  cenu onoga sto se kod njihovih komšija proglašavalo kolateralnom štetom “milosrdnog andjela”.

Ova javnost bi konačno trebala da zna da je  svojevremeno u Zair u paketu sa prodatim oružjem vrednosti preko 3o miliona dolara, čime se “krpio” Milosevićev režim l995 i l996 (bio je Americi potreban da bi “herojski” izgubio Kosovo) u Zair poslato nekoliko stototina boraca iz Republike Srpske. Oni su, pod znamenjem plaćenika, pasa rata, izginuli pod još nerasvetljenim okolnostima. Najveći broj kod aerodroma Kisingani, čija su skladista municije odletela u vazduh, navodno hicem ispaljenim iz bazuke.

I gradjanski rat u Ruandi počeo je hicem iz bazuke  koji su ispalili američki plaćenici u avion tadašenjg legalnog predsednika Juvenala Habarimane. Bilo je zatim stvar rutine nahuškati lokalne Srbe i Hrvate, Tutsije i Hutue,  na pogrome uz pomoć gerilskog “Patirotskog fronta”, svojevrsnog OVK, koga je CIA obučila u susednoj Ugandi.

Veliki mešetari su Balkan isprobavali u Africi, a Afriku danas treniraju na Balkanu za šaku djindjuva  poklonjenu poglavicama kvazidemokratije. Naravno da su na kraju horora  milion poklanih, ponudjenog na slikanje CCN u, postrekači genocida u Ruandi organozovali sudjenje izvrišiocima.

Do nedavno je za podizanje optužnica  za genocid u Ruandi bila zadužena Karla Del Ponte. Oduzeli su joj nedavno mandat u OUN,  kada je htela da optuži i pripadnike ruandskog OVK “Patriotski front” i danas nedodrljive ljubimce Vašingtona . A iza kulisa isprovociranih pogroma, u neobljavljenom ratu Parizu, Vašington je uz pomoc svog lokalnog anglofonskog saveznika isterao Francuze iz njihovih bivših kolonija Ruande, Burundija, Konga, Zaira, ušao u Sjera Leone i Liberiju i sada preko muslimanskih pobunjenika podstiče gradjanski rat u poslednjem frankofonskom uporistu Obali Slonovace. Toliko o borbi Vašingtona za ljudska prava u Africi, pa da se vratimo njegovim balkanskim saveznicima.

Na sudjenju u Hagu nekadasnji srpski poglavica Slobodan Milossević je,  da podsetimo, u jednom trenutku rekao da je grupa spskih plaćenika,  u režiji stranih službi,  izvršila brojne egzekucije žena i dece u haosu Srebrenice i da su te žtve pridodate muslimanskim borcima palim u proboju. Ti plaćenici su kasnije dobili besplatnu kartu za Zair i plate u dolarima. Posle im se dogodio Kisingani.

Da li to neko smera da se po sličnom receptu oslobodi  kosovskih specijalaca, svedoka onog dela istorije u kome još nije razjašnjena prava priroda “sukoba” izmedju  Miloševica i Vašnigtona,  koji je i pregovarajući i ratujući sa Miloševićem ovladao ključnim strateškim tačkama Balkana.

Da li je kolektivni ministar razmišljao, makar na trenutak, glavom i poštenjem običnog gradjanina glasača, koliko je  nerpihatljivo i nemoralno, bez obzira na sav neophodni pragmatizam, slati domaće momke da odmenjuju one koji su Srbe juče bombarovali. Zato što nisu prihvatali da se Velika Albanija širi na teritoriju njihove postojbine.

Da li postoji svest o tome da u ime ovakve real-politike  pomoći američkom intervencionizmu, danas u Iraku, sutra ko zna gde, narasta verovatnoca da nam se  monstrumi iz Al Kaide, koje je Amerika koristila u Bosni i na Kosovu kao svoje saveznike protiv Srba, pojave u Beogradu. Kao vozači kamiona napunjenog eksplozivom.

Taj kolektivni ministar preko svog vojvodjanskog korifeja, bivšeg kumrovačkog djaka, pregovara kako da skupština u Novom sadu, čiju većinu čine manjine, izbori de fakto izlaznicu iz ostatka ostataka bivše Jugoslavije.

Ministar vojni, pak, u Izraelu i Velikoj Britaniji  trazi recepte za reorganizaciju onoga što je ostalo od vojske. Problem je, dakako, što su svi ti članovi kolektivnog ministra inostranih poslova u političkom klinču na unutrašnoj sceni. Razdvojeni rivalitetima i ličnim interesima. Čak i unutar sopstvenih partija.To jako podseća na onu nakaznu tvorevinu kolektivnog predsednika, koje je uspesno, izmedju l981. i pada Berlinskog Zida naoružavala republičke paravojske za bratoubilački rat, prepustila zemlju stranim obaveštajnim službama i na dati znak krenula u akciju rasturanja države pod  blagoslovom Badentera i prava na samoopredelenje do ocepljenja.

Sa akumuliranim saznanjima o fatalnom nedostaku istinske političke elite koja bi mogla očuvati naciju od iskušenja  novog vida kolonizacije  srpsko biračko telo  ne da se više povlačiti po bespućima politikanstva.

Dosokratija je na upravo održanim izborima bukvalno navlačila većinu radikalskom kandidatu. Vrlo je izvesno da će na podsticaje spolja u ime opasnosti od “povampirenja desnice “ i nekakvog samo njima poznatog fašizma medju Srbima, pokušati da u periodu do vanrednih izbora ispravi greške svojih iznudjenih poteza i pogrešnih kalkulacija. Neće prezati  da od svojih saveznika spolja, ali i onih moćnih oligarha iza scene koji sa njihovom dozvolom pljačkaju Srbiju, ili je preko svojih jataka u policiji prisluškuju - isposluje amanet za novu “sablju”. Bila bi to još jedna prilika za one koji su tom sabljom nedavno užurbano već pretitli, potežuci je dopola iz kanija sluteći na  čilenaski recept..

Srbi su (valjda) konačno shvatili. Oni će posle najnovijeg izbornog debakla DOS-a, očito pametniji i politički zreliji, naterati sve partije koje još iole zaslužuju  kredibilitet da se kvalitetom svojih programa, ozbiljnošću i odmerenošću svojih lidera,  bore za njihovo poverenje. Neće valjda iz odaja amričke diplomatije čekati da budu podrvgnuti isprobanim latinoamerickim receptima. Kolumbije, Čilea, Gvatemale.

Najveći sin je odavno upokojen , vodja je u Hagu, “otac demokratije” je ipak samo deda, red je da Srbija na vreme prepozna neke koji imaju položen ispit za istinske demokratske promene, čist dosije i važeću vozačku dozvolu,  one koji ne daju prednost levom skretanju i totalitarnim devijantnostima.

Vreme je da svi naslednici gradjanskog rata odu u ropotarnicu istorije. Oni su, što se konačno i javno u medijima konstatuje ovih dana, neka vrsta spojenih sudova  pod komandom državne i paradrzavne sluzbe bezbednosti,  a njihov decenijski virtuelni sukob služi da ako već nema jeftinog hleba, za većinu birača bude dovoljno jeftinog cirkusa. Da na prazan stomak ubiju vreme u nedostatku  istinskih reforormi i prosperiteta .

Zato mahanje radikalskim strašilom, poniklim iz šminkernica Miloševicevog kreiranja kooperativne opozicije, ukazuje da bi u slučaju intervencije spasavanja  Dosovske “demokratije” najavljeni decembarski izbori, koji bi nekompromitovanim  ličnostima otvorili put na političku scenu, mogli postati jako daleki. Jer bi istinske demokrate i patrioti, to valja nije nespojivo, bili loši izvodjači  naručenih radova  ovdašnje tranzicije.

Zato predstoji odbrana prava svih gradjana Srbije na istinski izbor i priključenje dijaspore tom procesu izgradnje opšteg konsensusa o budućnosti. Medju njima ima ogroman broj časnih, vrednih i sposobnih rodoljuba, dokazanih demokrata, ljudi bez dosijea, prema kojima ne vode konci neuništive DB, naslednice Titove UDBE i istinskog kormilara  srpskog posrtanja kroz noviju istoriju.

O tome bi Haški klijenti, ako im je stalo do pune istine i dobrobiti Srbije, trebalo da progovore pred istorijom, ne pred Karlom del Ponte i i sudijom Mejom. Njih to ne interesuje. Kao ni sponzore ovakvog modela latino-demokratije iz Vašingtona.

 

Beograd, 17. novembar 2003.

 

Beleska o autoru:

 

Dragan Milosavljević se rodio i školovao u Beogradu gde je diplomirao na Pravnom fakultetu l965. godine.U novinsku agenciju Tanjug primljen je l969. godine. Dobitnik je godišnje nagrade agencije za tekst  “Vetrovi promena”, poslat iz Madrida 1973.

 

Bio dopisnik iz Afrike u Akri odakle je zasnovao ekskluzivnu saradnju sa Politikom, NIN-om, Dugom , Medjunarnom politikom i Vremenom (Zagreb).

Prvi u svet poslao izveštaje o pučevina u Gani 1979., padu Miltona Obotea i revoluciji u Liberiji l980., gde je sa lica mesta poslao vest i reportažu o streljanju cele vlade.

 

Tokom dopisničkog mandata u Najrobiju l986. snimio TV reportažu  na “poljima smrti Ugande”, gde leži i danas nepokopano  pola miliona učesnika bratoubilačkog rata koju je TV Sarajevo proglasila 1987, u okviru emisije  “Horizonti”, za dokumentarno ostvarenje godine.

. . 

Odlazi u Rim za dopisnika 1992, odakle ukazuje na mogućnost NATO intrervencije u Bosni i kasnije na Kosmetu u okviru strategije razbijanja Jugoslavije. Njegovo izveštavanje nije naišlo na odjek ni u Tanjugu ni van agencije.Vraća se za Beograd  gde prati kao analitičar NATO i Vatikan.

 

Pošto Tanjug 12. maja l995. nije objavio za javnost, već “poslao na adrese” njegov izveštaj iz Ženeve sa godišnjeg zasedanja Komisije OUN za ljudska prava, koja je u najdužoj rezoluciji u istoriji OUN optužila Srbiju za “etničko čišćenje Kosova i Vojvodine” i praktično najavila mogućnost  vojne intervencije u Srbiji, napustio dopisništvo i vratio se u Beograd. Napustio i Tanjug u proleće l996.

 

Od tada se povremeno javlja kao slobodan novinar za “Intrevju”, “Dugu”, “Argument”, “Ogledalo”, “Profil”, Radio Valjevo i preko sajta “FREE Serbia”, uoči pada Miloševića. Svoje putopise, eseje i komentare o ideološkom sukobu velesila na crnom Kontinentu, čiji je ishod  nagovestio pad Berlinskog zida, objaviće u knjizi “Pisma iz Afrike“ – “Harmatan”. Poruka knjige je “sve nam se već dogodilo u Africi”.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM