Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI


(tekst od 5. oktobra 2003.)

   
Đorde Vukadinovic 

Šta ko gubi, a šta dobija ovim izborima?

1. Potencijano najvecu korist od ovih izbora mogao bi imati vladajuci D(O)S, koji ih je, uostalom, zbog toga i raspisao. Istovremeno, medutim, DOS bi mogao biti i najveca žrtva njihovog neuspeha. Pre svega, dobija ono do cega mu je, cini se, veoma stalo, a to je makar privremeno skretanje pažnje javnosti sa mnogobrojnih afera koje su nakon ukidanja vanrednog stanja pocele da se srucuju na vladu, na njene ministre i funkcionere. Osim toga, mogucu dobit predstavlja smanjenje pritiska za raspisivanje parlamentarnih izbora. Ne znaci da ce taj pritisak prestati ali, hteli-ne hteli, svi politicki akteri morace da zauzimaju stav povodom ovih predsednickih izbora i tako bar donekle Vladi omoguce predah u prici o vanrednim izborima. Treca, i za razliku od prethodnih, nesumnjiva dobit za DOS, odnosno DS, jeste to što je u narednih nekoliko meseci dobio agilnog i elokventnog portparola u liku Dragoljuba Micunovica, koji ce taj posao raditi mnogo bolje od zvanicnih portparola. Najzad, po svoj prilici, dobili su još jednu kompromitaciju izbornog procesa, a narocito predsednickih izbora, što bi prilikom izrade novog Ustava mogao biti snažan argument u prilog rešenja o posrednom biranju predsednika u parlamentu.

Pretpostavljam da je to racunica koju su u DOS-u imali pred sobom kada je Nataša Micic "odlucivala" da nakon polugodišnje pauze naprasno raspiše predsednicke izbore. Medjutim, ova kalkulacija bi se mogla pokazati i kao racun bez krcmara i vrlo kratkorocna kupovina vremena. To jest, umesto sedativnog dejstva na politicku scenu, predsednicki izbori bi mogli postati katalizator ubrzanog i nekontrolisanog raspleta srpske politicke krize - radikalizovati opoziciju, ojacati radikale, povecati zahteve sindikata i aspiracija budžetskih obveznika, oživeti ulicne proteste… Stoga se može reci da D(O)S još jednom rizikuje opasnu blamažu demokratskih institucija, pa i demokratskih izbora uopšte kao instrumenta promene vlasti, sa svim opasnostima koji iz toga - pre svega, po njih same - mogu proizaci.

2. Za razliku od DOS-a, radikalima ovi predsednicki izbori uglavnom donose samo pogodnosti. Oni dobijaju izlazak iz medijske i politicke senke u kojoj su se više-manje nalazili od Petog oktobra, i objavljuju da i nakon Šešeljevog odlaska u Hag ostaju snaga sa kojom se mora racunati. Samom najavom ucešca otvaraju im se vrata što zvanicnih što privatnih medija i, što je još važnije, "normalizuje" i legalizuje njihova pozicija kao legitimnog i sastavnog dela srpske politike. Osim toga, dobijaju mogucnost da otkinu, odnosno povrate izvestan deo svog birackog tela koji je u jednom trenutku glasao za Koštunicu i prišao DSS-u. Jedini rizik za radikale mogao bi, eventualno, predstavljati gubitak "antisistemske" i antidosovske nevinosti, odnosno gubitak politickih pogodnosti koje proisticu iz pozicije "najljuceg protivnika vlasti". Bez obzira što ce njihova retorika sigurno biti veoma oštra, njima nece biti lako da potencijalnim glasacima objasne svoje ucešce u "dosmanlijskom" izbornim igrama.

3. Šta dobija glavni favorit, Dragoljub Micunovic, koji je pristao da založi svoje ime i svoju biografiju u jednom, najblaže receno, problematicnom politickom poduhvatu? Iako svestan da su šanse da se on nade u predsednickoj fotelji minimalne, Micunovic verovatno na umu ima jacanje pozicija svoje malene stranke, koja je uveliko skrajnuta od glavnih tokova uticaja, novca i moci unutar DOS-a. A za njega licno, ne malu satisfakciju može predstavljati to što ce se pokazati da je on u ovom trenutku jedini nacionalno prepoznatljiv, respektabilni i relevantan politicki lider u ostatku DOS-a.

4. Iako verovatno "pobednici" usled same cinjenice da izbori po svemu sudeci nece uspeti, DSS i G17 nemaju previše razloga za zadovoljstvo - da ne govorimo o tome da bi eventualni uspeh izbora za njih bio prava katastrofa. (Pomislimo samo u kakvoj bi se nevolji našli ukoliko bi u nekom trenutku vladajuca vecina zakljucila da je "u interesu uspešnosti izbora, i zahteva medunarodne zajednice", potrebno ukinuti ili smanjiti cenzus?) Ali, cak i bez te horor-varijante, Koštunica i Labus ovim bojkotom rizikuju barem srednjorocnu politicku i medijsku marginalizaciju. Srpski biraci ne pamte dugo, a, uostalom, ne treba zaboraviti da su njih dvojica, kao i njihove stranke, svoje sadašnje pozicije u birackom telu stekli upravo ucešcem na predsednickim izborima. Sem toga, svakim danom ove izborne kampanje oni su za jedan korak dalje od parlamentarnih izbora za koje se zalažu. Oni ce, dakle, ili morati da se pomire sa tim da ce do daljnjeg (do kraja 2004.) biti iskljuceni iz središta politicke pažnje i odlucivanja, ili ce, pak, morati da radikalizuju svoj zahtev za parlamentarnim izborima i prošire spisak sredstava, kao i saveznika sa kojima ce se za njih boriti.

(05.10.2003)

 
     
     
 
Copyright by NSPM