Đorde
Vukadinovic
Šta ko gubi, a šta dobija
ovim izborima?
1.
Potencijano najvecu korist od ovih izbora mogao bi imati vladajuci
D(O)S, koji ih je, uostalom, zbog toga i raspisao. Istovremeno,
medutim, DOS bi mogao biti i najveca žrtva njihovog neuspeha. Pre
svega, dobija ono do cega mu je, cini se, veoma stalo, a to je makar
privremeno skretanje pažnje javnosti sa mnogobrojnih afera koje
su nakon ukidanja vanrednog stanja pocele da se srucuju na vladu,
na njene ministre i funkcionere. Osim toga, mogucu dobit predstavlja
smanjenje pritiska za raspisivanje parlamentarnih izbora. Ne znaci
da ce taj pritisak prestati ali, hteli-ne hteli, svi politicki akteri
morace da zauzimaju stav povodom ovih predsednickih izbora i tako
bar donekle Vladi omoguce predah u prici o vanrednim izborima. Treca,
i za razliku od prethodnih, nesumnjiva dobit za DOS, odnosno DS,
jeste to što je u narednih nekoliko meseci dobio agilnog i elokventnog
portparola u liku Dragoljuba Micunovica, koji ce taj posao raditi
mnogo bolje od zvanicnih portparola. Najzad, po svoj prilici, dobili
su još jednu kompromitaciju izbornog procesa, a narocito predsednickih
izbora, što bi prilikom izrade novog Ustava mogao biti snažan argument
u prilog rešenja o posrednom biranju predsednika u parlamentu.
Pretpostavljam da je to racunica koju su u DOS-u
imali pred sobom kada je Nataša Micic "odlucivala" da
nakon polugodišnje pauze naprasno raspiše predsednicke izbore. Medjutim,
ova kalkulacija bi se mogla pokazati i kao racun bez krcmara i vrlo
kratkorocna kupovina vremena. To jest, umesto sedativnog dejstva
na politicku scenu, predsednicki izbori bi mogli postati katalizator
ubrzanog i nekontrolisanog raspleta srpske politicke krize - radikalizovati
opoziciju, ojacati radikale, povecati zahteve sindikata i aspiracija
budžetskih obveznika, oživeti ulicne proteste… Stoga se može reci
da D(O)S još jednom rizikuje opasnu blamažu demokratskih institucija,
pa i demokratskih izbora uopšte kao instrumenta promene vlasti,
sa svim opasnostima koji iz toga - pre svega, po njih same - mogu
proizaci.
2. Za razliku od DOS-a, radikalima ovi predsednicki
izbori uglavnom donose samo pogodnosti. Oni dobijaju izlazak iz
medijske i politicke senke u kojoj su se više-manje nalazili od
Petog oktobra, i objavljuju da i nakon Šešeljevog odlaska u Hag
ostaju snaga sa kojom se mora racunati. Samom najavom ucešca otvaraju
im se vrata što zvanicnih što privatnih medija i, što je još važnije,
"normalizuje" i legalizuje njihova pozicija kao legitimnog
i sastavnog dela srpske politike. Osim toga, dobijaju mogucnost
da otkinu, odnosno povrate izvestan deo svog birackog tela koji
je u jednom trenutku glasao za Koštunicu i prišao DSS-u. Jedini
rizik za radikale mogao bi, eventualno, predstavljati gubitak "antisistemske"
i antidosovske nevinosti, odnosno gubitak politickih pogodnosti
koje proisticu iz pozicije "najljuceg protivnika vlasti".
Bez obzira što ce njihova retorika sigurno biti veoma oštra, njima
nece biti lako da potencijalnim glasacima objasne svoje ucešce u
"dosmanlijskom" izbornim igrama.
3. Šta dobija glavni favorit, Dragoljub Micunovic,
koji je pristao da založi svoje ime i svoju biografiju u jednom,
najblaže receno, problematicnom politickom poduhvatu? Iako svestan
da su šanse da se on nade u predsednickoj fotelji minimalne, Micunovic
verovatno na umu ima jacanje pozicija svoje malene stranke, koja
je uveliko skrajnuta od glavnih tokova uticaja, novca i moci unutar
DOS-a. A za njega licno, ne malu satisfakciju može predstavljati
to što ce se pokazati da je on u ovom trenutku jedini nacionalno
prepoznatljiv, respektabilni i relevantan politicki lider u ostatku
DOS-a.
4. Iako verovatno "pobednici" usled same
cinjenice da izbori po svemu sudeci nece uspeti, DSS i G17 nemaju
previše razloga za zadovoljstvo - da ne govorimo o tome da bi eventualni
uspeh izbora za njih bio prava katastrofa. (Pomislimo samo u kakvoj
bi se nevolji našli ukoliko bi u nekom trenutku vladajuca vecina
zakljucila da je "u interesu uspešnosti izbora, i zahteva medunarodne
zajednice", potrebno ukinuti ili smanjiti cenzus?) Ali, cak
i bez te horor-varijante, Koštunica i Labus ovim bojkotom rizikuju
barem srednjorocnu politicku i medijsku marginalizaciju. Srpski
biraci ne pamte dugo, a, uostalom, ne treba zaboraviti da su njih
dvojica, kao i njihove stranke, svoje sadašnje pozicije u birackom
telu stekli upravo ucešcem na predsednickim izborima. Sem toga,
svakim danom ove izborne kampanje oni su za jedan korak dalje od
parlamentarnih izbora za koje se zalažu. Oni ce, dakle, ili morati
da se pomire sa tim da ce do daljnjeg (do kraja 2004.) biti iskljuceni
iz središta politicke pažnje i odlucivanja, ili ce, pak, morati
da radikalizuju svoj zahtev za parlamentarnim izborima i prošire
spisak sredstava, kao i saveznika sa kojima ce se za njih boriti.
(05.10.2003)
|