PROLECE
SRPSKOG
AUTORITARZIMA
Stvaranje
operativnog
konsensusa
‘tradicionalista’
i
‘reformista’,
a
ne
favorizovanje
jedne
od
suprotstavljenih
frakcija,
postaje
nalog
buduceg
drustvenog
razvoja
Srbije,
jedino
moguca
i
produktivna
matrica
njene
modernizacije
i
demokratske
emancipacije
Pise:Branislav
Milosevic
Energicna
akcija
srpske
vlade
protiv
kriminala,
u
kojoj
je
saslusano
preko
sedam
ili
osam,
ako
ne
i
celih
deset
hiljada
ljudi,
a
pritvoreno,
prema
jednom
dnevnom
izvestaju
ministra
pravosudja,
1984
lica
(to
ne
mora
biti
asocijacija
na
Orvelovu
antiutopiju),
zasluzuje,
i
dobija,
svakojaka
i
svakodnevna
priznanja.
Malo
ko
obraca
paznju
na
prostodusno
samokriticnu
izjavu
pomenutog
ministra
(“Najveći
deo
te
zločinačke
organizacije
je
otkriven
i
uhapšen.
Nedostaju
samo
Legija,
nalogodavci,
inicijatori
i
inspiratori
ubistva
premijera
Zorana
Đinđića”
)
da
se,
valjda,
ne
bi
remetilo
opste
uverenje
kako
se
u
Srbiji
nesto
menja
nabolje
i
da
se
taj
uzlazni
trend
konsolidacije
drustva
ne
bi
opterecivao
sitnicavim
‘detaljima’,
koji
ukazuju
na
moguce
oblikovanje
jedne
retrogradne
politicke
prakse.
Posto
je
odlukom
o
uvodjenju
vanrednog
stanja
zabranjeno
raspravljati
o
umesnosti
ove
odluke,
u
ovom
trenutku
je
sluzbeno
nepozeljna
i,
prakticno,
nemoguca
rasprava
o
tome
da
li
su
se
isti,
ili
mozda
i
bolji
i
trajniji
rezultati
u
borbi
protiv
kriminala,
mogli
postici
jednako
energicnom
akcijom
nadleznih
drzavnih
sluzbi
u
uslovima
redovnog
stanja.
Pretpostavka
o
‘istorijskoj
neminovnosti’
vanrednog
stanja
postala
je
osnov
novog
srpskog
fatalizma,
koji
nizom
jeftinih
propagandistickih
trikova
i
floskula
pokusava
da
dvoipogodoisnje
frustracije
reformskom
politkom
vlade
predstavi
kao
direktnu
posledicu
kriminalno-politicke
zavere,
otkrivene
tek
posto
je
ubijen
premijer
srpske
vlade.
Nastojanje
Vlade
da
dokaze
kako
su
nadlezne
sluzbe,
i
pre
ovog
ubistva,
poznavale
topografiju
srpskog
kriminalnog
terena,
koji
nije
bio
lociran
u
‘podzemlju’,
nego
u
eminentno
drzavnim
sluzbama
i
organima,
pa
cak
i
njegovu
personalnu
strukturu
i
hijerarhiju,
upucuju
na
logiccno
pitanje
zasto
akcija
protiv
kriminala
nije
preduzeta,
ranije,
u
najmanju
ruku
posle
prvog
(od,
navodno,
pet)
pokusaja
atentata
na
premijera?
Iz
neuverljivih,
protivrecnih
ili
neinteligentnih
objasnjenja
ovog
tragicnog
zakasnjenja,
sledi,
u
najmanju
ruku,
zakljucak
da
u
vladajucoj
koaliciji
nije
postojala
saglasnost
oko
ovog
obracuna,
iz
cega,
opet,
izlazi
da
sâm
obracun
sa
kriminalom
niti
moze
biti
potpun,
niti
ce
doprineti
prevladavanju
postojecih
podela
u
politickom
vrhu.
Ali,
stvarni
rezultati
ove
akcije,
kao
i
realni
odnosi
snaga
u
politickom
vrhu
Srbije,
postace
transparentnji
tek
posle
ukidanja
vanrednog
stanja,
kad
ce
javnosti
ponovo
biti
dostupne
i
informacije
ciji
iskljucivi
izvor
nije
upravo
taj
politicki
vrh.
Izvesni
potezi
vlade
tokom
vanrednog
stanja
ukazuju
na
opasan
uklon
prema
autoritarnim
resenjima
(pokusaj
‘glajhsaltovanja’
medija,
na
primer),
koji
upozorava
da
izmedju
reformsko-demokratskih
politickih
deklaracija
rukovodecih
ljudi
u
Srbiji
i
njihovog
naglaseno
autoritarnog
ponasanja
postoji
duboka
i
zabrinjavajuca
razlika.
Ideja
da
jedna’nezavisna’
komisija,
u
saradnji
s
policijom,
podvrgne
analizi
novinarske
tekstove
da
bi
se,
usput,
utvrdilo
“koji
su
to
mehanizmi
medije
doveli
u
dominantno
crno
stanje
svesti”,
ravna
je
vrhunskim
zdanovisticko-ka-ge-be-ovskim
‘analizama’,
koje
opominju
da
je
nasledje
neostaljinizma
u
Srbiji
jos
uvek
zivo
i
produktivno.
Zahvaljujuci
intervencijama
stranih,
donatorsko-mentorskih
krugova,
ova
ideja
nije
realizovana,
ali
to
je,
nazalost,
jedina
represivna
ideja
srpske
vlade
u
doba
vanrednog
stanja,
koja
je
(zasad)
osujecena.
Posle
uvodjenja
vanrednog
stanja
u
zemlji,
Srbija
i
Crna
Gora
primljene
su
u
Savet
Evrope(!),
sto
je
vladu
osokolilo
da
predlozi,
a
skupstinu
da
usvoji,
u
kasnim
vecernjim
satima,
u
petak
11.aprila,
novi
Zakon
o
načinu
i
postupku
promene
Ustava
Srbije
i
izmene
šest
pravosudnih
i
krivičnih
zakona.Ustav
ce,
odsad,
moci
da
se
menja
prostom
vecinom
poslanickih
glasova,
sto
ne
ukazuje
samo
na
politicku
brzopletost
vladajuce
garniture,
nego
i
na
iluziju
o
dugovecnosti
njene
vlasti:
Vladi
i
DOS-u
ocigledno
ne
pada
na
pamet
da
bi,
jednog
dana,
mogli
postati
opozicija
koja
bi,
iz
mnogo
razloga,
itekako
mogla
pozeleti
da
se
nova
vlast
prema
ustavu
ponasa
kao
prema
najvisem
pravnom
aktu
zemlje,
a
ne
kao
prema
nekoj
rutinskoj
uredbi
vlade.
Kad
je
rec
o
usvojenim
zakonskim
resenjima,
koja
su
“u
potpunoj
nesaglasnosti
sa
osnovnim
evropskim
standardima
zaštite
ljudskih
prava,
direktno
protivustavna
i
u
suprotnosti
sa
postojećim
domaćim
sistemom
krivičnog,
krivično-procesnog
i
organizacionog
prava”,
kako
konstatuje
pravni
tim
Fonda
za
humanitarno
pravo,
sef
poslanicke
grupe
DOS
ovako
objasnjava
njihovu
sustinu:
“
Uvedene
su
kumulativne
kazne,
konfiskacija
imovine
kao
sporedna
kazna
koja
može
da
deluje
preventivno,
i
omogućili
smo
da
se
javni
tužioci
više
vežu
za
vladu
kao
neposrednu
izvršnu
vlast
i
da
na
taj
način
obezbedimo
bolje
i
brže
i
efikasnije
funkcionisanje
ovog
posebnog
državnog
organa.
Takođe
se
produžava
pritvor
u
zavisnosti
od
toga
da
li
je
neko
izvršilac
krivičnog
dela
vezanog
za
organizovani
kriminal,
da
li
poseduje
saznanja
o
organizovanom
kriminalu
ili
može
da
speči
otkrivanje
učesnika
u
organizovanom
kriminalu,
ali,
napominjem,
nakon
tri
meseca
će
te
odredbe
biti
preispitane.”
Paralelno
sa
usvajanjem
represivnih
mera,
pojacan
je
i
napad
na
najvecu
opozicionu
partiju
u
zemlji,
cime
se
borba
protiv
kriminala
pretvara
u
politicku
borbu
nedozvoljenim
sredstvima
za
politicki
monopol
i
legalizovanje
i
legitimizovanje
autoritarne
vlasti.
Posto
se
vodi
na
osnovu
problematicnih
podataka,
koji
se,
selektivno
i
arbitrarno,
saopstavaju
javnosti
u
uverenju
da
ih
restriktivni
uslovi
vanrednog
stanja
automatski
mogu
unaprediti
u
cinjenice,
ta
borba
nikako
ne
stabilizuje
stanje
u
zemlji,
nego
ga
cini
dugorocno
neizvesnim.
Postaje
ocigledno
da
je
ovaj
segment
‘borbe
protiv
kriminala’
u
funkciji
priprema
za
prevremene
parlamentarne
izbore,
tako
sto
ce
se
diskreditovati
najopasniji
konkurent
vladajucoj
koaliciji.
Utoliko
je
sasvim
realno
ocekivati
da
ce,
posle
ukidanja
vanrednog
stanja,
javnost
biti
zapljusnuta
provalom
suprotnih
informacija,
koje
ce
dokazivati
odgovornost
vlade
i
politicara
vladajuce
koalicije
za
razmah
kriminala
u
zemlji.
Na
ta
nova
saznanja
(ili
insinuacije)
vise
nece
biti
moguce
reagovati
hapsenjima,
pretnjama
medijima
ili
njihovim
administrativnim
disciplinovanjem.
Ovi
postautoritarni
‘Odjeci
i
reagovanja’,
kojima
se
fingiraju
demokratska
rasprava
i
dijalog
u
drustvu,
prakticno
ce
unedogled
produziti
vanredno
stanje,
odnosno
onemoguciti
trezvenu
i
argumentovanu
procenu
stvarno
postignutih
rezultata
u
borbi
protiv
kriminala,
ali
i
regularnu
predizbornu
kampanju.
Udruzena
nekriticnost
Prema
izvestajima
lokalih
medija,
reklo
bi
se
da
je
podrska
aktuelnoj
vlasti
u
Srbiji
jedna
od
malobrojnih
tacaka
saglasnosti
izmedju
Evropske
unije
i
SAD.
SAD
i
Evropska
unija
se,
na
prvi
i
povrsan
pogled,
koji
je,
najvecim
delom,
oblikovan
putem
kontrolisanih
ili
dirigovanih
medija
u
Srbiji,
slazu
da
srpska
vlada
moze
upotrebljavati
sva
sredstva
u
borbi
protiv
kriminala,
pa
cak
da
tu
borbu
moze
prosiriti
i
na
obracun
sa
politickim
protivnicima.
Dan-dva
pre
usvajanja
ovih
zakona
i
izmena
zakona,
Visoki
predstavnik
EU
nije
mogao
da
se
nadivi
uspesima
koje
postize
srpska
vlada,
a
americki
ambasador
u
Beogradu,
tvrdi
da
je
njegov
drzavni
sekretar
„izrazio
svoje
odusevljenje
rezultatima
postignutim
u
sprovodjenju
procesa
reformi,
ucinkom
u
borbi
protiv
organizovanog
kriminala,
rezultatima
reformi
u
vojsci
i
da
se
zemlja
sigurno
krece
napred.
On
je
bio
odusevljen
ne
samo
kombinacijom
ovih
rezultata
vec
i
voljom
i
odlucnoscu
koje
je
video.”
Ako
je
vanredno
stanje
postalo
redovno
u
SAD
posle
11.septembra,
kao
sto
primecuje
i
bivsi
americki
drzavni
sekretar
Henri
Kisindzer,
nije
cudno
sto
aktuelni
americki
drzavni
sekretar
i
njegov
ambasador
u
Beogradu
ne
misle
da
bi
se
mlada
i
nejaka
srpska
demokratija
morala
uzdrzavati
od
ovakvih
mera,
cak
i
kad
su
u
pitanju
‘visi
ciljevi’.
Cudna
je,
medjutim,
predusretljivost
predstavnika
EU
prema
parcijalnoj
suspenziji
pravnog
poretka
u
jednom
post-autoritarnom
drustvu,
za
koje
je
institucionalna
stabilizacija
i
vladavina
prava,
pored
ostalog,
cak
i
nominalni
uslov
za
pridruzivanje
tzv.evropskoj
porodici
demokratskih
drzava
.
Moglo
bi
se,
stavise,
reci,
da
su
udruzena
nekriticnost
i
popustljivost
prema
autoritarnim
postupcima
vlasti
u
Srbiji,
koju
ispoljavaju
dva
najvaznija
spoljna
mentora
njenog
demokratskog
i
privrednog
razvoja,
bez
obzira
na
razlicitost
njihovih
motiva,
jedan
od
vaznih
razloga
zbog
kojeg
reformski
procesi
u
Srbiji
nailaze
na
otezanu
recepciju
i
podozrenje
najsire
javnosti.
Ako
je
uspostavljanje
vladavine
prava
prioritetni
zadatak
tranzicijske
vlasti,
a
zemlja
biva
nagradjena
prijemom
u
Savet
Evrope
upravo
u
trenutku
kad
vlast
suspenduje
vladavinu
prava,
onda
se
nije
cuditi
maloj
verodostojnosti
koju
u
laickoj
javnosti
imaju
velike
price
o
evropskim
vrednostima
i
standardima
i
potrebi
da
se
oni
dostignu.
S
druge
strane,
gotovo
bezrezervna
podrska
uverenju
da
je
jedno
od
najvaznijih
merila
uspesnosti
reformskih
procesa
u
Srbiji
stepen
politicke
eliminacije
konkurentskih
politickih
ideja
i
njihovih
zagovornika,
jedno
je
od
stalnih
izvorista
drustvenih
sukoba
u
post-oktobarskoj
Srbiji.
U
ime
navodnih
demokratsko-reformskih
ciljeva,
vodi
se
ostra
propagandna
akcija
protiv
politickih
snaga
bivseg
rezima,
ali
i
protiv
opozicione
partije
koja
je
istupila
iz
vladajuce
koalicije
i
pridruzila
se
tzv.
bloku
patriotskih
snaga,
naprasno
konstruisanom
za
potrebe
tekuce
borbe
protiv
kriminala.
Ovaj
je
blok
definisan
kao
grupa
stranaka
i
pojedinaca
koje
su,
takoreci
sui
generis,
antireformski
i
antievropski
nastrojene
i,
u
to
ime,
pogodne,
stavise
predodredjene,
da
budu
osumnjicene
kao
ucesnici
ili
cak
i
organizatori
zavere
cija
je
zrtva
premijer
Djindjic.
Operativni
konsensus
U
jednoj
konzervativno-patrijarhalnoj
sredini,
cija
se
mentalna
struktura
i
politicke
opcije,
koje
se,
dobrim
delom,
izvode
iz
te
strukture,
ne
mogu
menjati
‘preko
noci’,
a
jos
manje
se
mogu
revolucionisati
nespretnim
i
nepromisljenim
izborom
propagandnih
floskula
i
diskvalifikativa,
koje
privrzenost
nacionalnim
interesima
i
tradiciji
denunciraju
kao
suprotstavljanje
visokim
ciljevima
demokratske
emancipacije
drustva,
‘reformski
blok’
se
nepotrebno
i
nepromisljeno
suprotstavlja
tzv.
patriotskom
bloku.
Vec
ovlasna
analiza
strukture
i
opredeljenja
oba
ova
‘bloka’,
ukazuje
na
njihovu
unutrasnju
nekonzistentnost:
dok
‘reformatore’
okuplja,
pre
svega
zelja
da
se
odrze
na
vlasti,
njihove
oponente
drzi
u
jednoj
veoma
labavoj
koaliciji
nastojanje
da
ih
u
tome
onemoguce.
Dok
‘reformisti’
olako
izjednacavaju
reformske
ciljeve
sa
partijskim
ili
jos
uzim
interesima,
‘tradicionalisti’
reforme
predstavljaju
kao’uvoznu
roba’,
koja
ne
sluzi
nacionalnim
interesima,
nego
nekakvim,
navodno
globalnim,
geostrategijskim
ciljevima,
koje
je,
u
slucaju
Srbije,
veoma
tesko
osmisliti
i
dokazati.
Na
taj
nacin,
umesto
drustvenog
konsensusa
oko
neposrednih,
nespornih,
a
urgentnih
ciljeva
demokratske
emancipacije
drustva,
pripremaju
se
teren
i
atmosfera
za
konacni
obracun
suprotstavljenih
frakcija,
umesto
dogovora
o
akciji,
ucvrscuje
se
blokada
drustvenih
inicijativa.
Reformisti
ne
uspevaju
da
mobilisu
kriticnu
masu
u
drustvu
za
nameravane
reforme,
tradicionalisti
nisu
u
stanju
da
ponude
alternativni
program
obnove
drustva,
a
narocito
verodostojne
izvodjace
takvog
programa.
Umesto
izvorne
podrske
birackog
tela,
reforme
i
demokratska
emancipacija
drustva
i
njeni
zagovornici,
ali
i
njeni
osporavatelji,
uzivaju
ravnomerno
raspodeljeno
podozrenje
drustva,
bez
obzira
sta
ko
mislio
o
kulturno-istorijskim
korenovima
i
obrazlozenjima
ovog
podozrenja.
Ideje
reforme
i
njeni
zagovornici
upuceni
su
na
politicko
samoodrzanje
putem
direktne
i
nepopularne
politicke
zastite
stranih
mentora
ili
putem
primene
autoritarnih,
revolucionarnih
mera,
kakve
su
ove,
za
kojima
je
vlast
u
Srbiji
upravo
posegla.
Ali,
possto
Srbija,
kraj
sve
svoje
zapustenosti,
nije
Irak
Sadama
Huseina,
ona
vrsta
‘spoljnih
intervencija’
u
korist
demokratije,
kojom
se
favorizuje
jedna
strana
srpskog
istinoljublja,
preobraca
se,
u
krajnjoj
konsekvenci,
u
diverzije
protiv
njenog
solidnog
i
trajnog
utemeljenja
demokratske
prakse
u
srpskom
drustvu.
Problem
s
kojim
se
Srbija
suocava
nije,
dakle,
samo
posledica
politicke
neukosti
vladajuce
nomenklature
i
njene
objektivne
nedoraslosti
izuzetno
slozenim
zadacima
pred
kojima
se
zemlja
nasla
posle
trinaestogodisnjeg
perioda
politicke
devastacije
i
izolacije.
Rec
je
i
o
jednoj
vrste
intelektualne
lenjosti
zapadnog
sveta
da
realnu
i
duboko
utemeljenu
podeljenost
srpskog
drustva,
potenciranu
njegovom
aktuelnom
i
posvemasnjom
zapustenoscu
i
siromastvom,
shvati
kao
zadato
real-politicko
okruzenje,
izvan
kojeg
se,
nazalost,
ne
moze
voditi,
ni
dobiti,
bitka
za
modernizaciju
i
demokratsku
emancipaciju
srpskog
drustva.
Stvaranje
operativnog
konsensusa
‘tradicionalista’
i
‘reformista’,
a
ne
favorizovanje
jedne
od
suprotstavljenih
frakcija,
postaje
nalog
buduceg
drustvenog
razvoja
Srbije,
jedino
moguca
i
produktivna
matrica
njene
modernizacije.U
tom
razvoju,
Zapad
ima
izuzetno
vaznu,
ali
nesto
drukcije
koncipiranu,
ulogu:
ona
se
temelji
na
stvaranju
materijalnih
i
politickih
pretpostavki
za
prevazilazenje
postojecih
politickih
podela
i
razlika,
a
ne
na
indirektnoj
ili
neposrednoj
podrsci
njihovom
produbljavanju
i
zaostravanju.
Mogu
da
razumem
da
je
dosadasnja
uzdrzanost
Zapada
prema
autoritarnoj
praksi
vlasti
u
Srbiji
jednim
delom
i
rezultat
namere
da
se,
eventualnim
sugerisanjem
konkretnih
mera
i
postupaka
vlastima,
odvec
ne
legitimizuje
vanredno
stanje
kao
legitimni
pravno-polticki
okvir
za
resavanje
akutnih
problema
u
drustvu.
Medjutim,
dugotrajniji
izostanak
kritickog
vrednovanja
ucinka
vlasti
pod
vanrednim
stanjem,
mogao
bi
doneti
teze
posledice
zemlji
nego
sama
politicka
(zlo)upotreba
ovog
stanja.
Srbija
se
ne
nalazi
pred
ukidanjem
vanrednog,
nego
pred
definitivnim
i
forsiranim
zavodjenjem
redovnog
stanja.
Kao
sto
uvodjenje
vanrednog
stanje
nije
bilo
moguce
bez
(precutne)
saglasnosti
Zapada,
ni
zavodjenje
redovnog
stanja
nece
biti
moguce
bez
masivne
politicke
i
finansijske
podrske
Zapada.
Ali,
u
pitanju
nije
bezuslovna
podrska
aktuelnoj
vlasti,
koliko
normalizaciji
prilika
u
drustvu
i
aktiviranju
svih
njegovih
demokratskih
potencijala.
Jedino
demokratska
emancipacija
Srbije
nema
alternativu,
dok
politicke
partije
i
njihove
vodje
i
vlade,
koje
mogu
doprineti
da
se
ona
ostvari,
moraju
u
svakom
trenutku
biti
podlozne
i
dostupne
proverama
sopstvene
politicke
sposobnosti
i
odgovornosti.(kraj)
"Ako
opozicija
nastavi
da
nas
stalno
proziva
i
da
vanredne
izbore
nudi
kao
rešenje,
možda
nas
i
ubede.
Mi
ćemo
biti
racionalni,
gledaćemo
šta
je
dobro
za
Srbiju.
Ako
njihovi
pritisci
budu
izraženi
imaće
izbore
pa
ćemo
videti
šta
će
se
desiti",
rekao
je
premijer
Živković
na
niškoj
televiziji
TV5
(“Politika”,
13.april,
2003)
Nemar
evropskih
organizacija
prema
sopstvenim
vrednostima
i
principima
nastavlja
se
i
posle
prijema
Srbije
i
Crne
Gore
u
Savet
Evrope.
Posle
sastanka
sa
ministrom
pravosudja
u
vladi
Srbije,
koji
im
je
objasnio
sustinu
usvojenih
usvojenih
izmena
zakona,
predstavnici
Saveta
Evrope
i
Evropske
unije
su
„izrazili
razumevanje
za
situaciju
u
kojoj
se
Srbija
nalazi
posle
ubistva
premijera
Zorana
Đinđića
i
preneli
podršku
tih
organizacija
Vladi
Srbije
u
borbi
protiv
organizovanog
kriminala“.(navod
prema
agenciji
Beta,
od
10.aprila
2003.godine).U
izvestaju
agencije
AP
od
12.aprila,
navodi
se,
medjutim,
da
je
Savet
Evrope
porucio
da
“promene(zakona)
ne
slede
evropske
standarde”,
sto
ukazuje
da
doslovno
sve
inforamcije
domacih
medija,
koje
se
odnose
na
aktivnosti
vlade
pod
vanrednim
stanjem,
treba
primati
s
razumnom
rezervom.
hronika
vesti (arhiva)