Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari

PROLECE SRPSKOG AUTORITARZIMA

Stvaranje operativnog konsensusa ‘tradicionalista’ i ‘reformista’, a ne favorizovanje  jedne od suprotstavljenih frakcija, postaje nalog buduceg drustvenog razvoja Srbije, jedino moguca i produktivna matrica njene modernizacije i demokratske emancipacije 

Pise:Branislav Milosevic

Energicna akcija srpske vlade protiv kriminala, u kojoj je  saslusano preko sedam ili osam, ako ne i celih deset hiljada ljudi, a  pritvoreno, prema jednom dnevnom izvestaju ministra pravosudja, 1984 lica (to ne mora biti asocijacija na  Orvelovu antiutopiju), zasluzuje, i dobija, svakojaka i svakodnevna priznanja. Malo ko obraca paznju na prostodusno samokriticnu  izjavu pomenutog ministra (“Najveći deo te zločinačke organizacije je otkriven i uhapšen. Nedostaju samo Legija, nalogodavci, inicijatori i inspiratori ubistva premijera Zorana Đinđića”1 ) da se, valjda, ne bi  remetilo opste uverenje kako se u Srbiji nesto menja nabolje i da se  taj uzlazni trend konsolidacije drustva ne bi opterecivao  sitnicavim ‘detaljima’, koji ukazuju na moguce oblikovanje jedne retrogradne politicke prakse. Posto je odlukom o uvodjenju vanrednog stanja zabranjeno raspravljati o umesnosti ove odluke,  u ovom trenutku je sluzbeno nepozeljna i, prakticno, nemoguca rasprava o tome da li su se isti, ili mozda i bolji i trajniji rezultati u borbi protiv kriminala, mogli postici jednako energicnom akcijom nadleznih drzavnih sluzbi u uslovima redovnog stanja.

Pretpostavka o ‘istorijskoj neminovnosti’ vanrednog stanja postala je osnov novog srpskog fatalizma, koji nizom jeftinih propagandistickih trikova i  floskula pokusava  da dvoipogodoisnje  frustracije reformskom politkom vlade  predstavi  kao direktnu posledicu kriminalno-politicke zavere, otkrivene tek posto je ubijen premijer srpske vlade. Nastojanje  Vlade da dokaze kako su nadlezne sluzbe, i pre ovog ubistva, poznavale topografiju srpskog kriminalnog terena, koji nije bio lociran u ‘podzemlju’, nego u eminentno drzavnim sluzbama i organima, pa cak i njegovu personalnu strukturu i hijerarhiju, upucuju na logiccno pitanje zasto akcija protiv kriminala nije preduzeta, ranije, u najmanju ruku posle prvog (od, navodno, pet) pokusaja atentata na premijera?

Iz neuverljivih, protivrecnih  ili  neinteligentnih objasnjenja ovog tragicnog zakasnjenja, sledi, u najmanju ruku, zakljucak da u vladajucoj koaliciji nije postojala saglasnost oko ovog obracuna2, iz cega, opet, izlazi da sâm obracun sa kriminalom niti moze biti potpun, niti ce doprineti prevladavanju postojecih podela u politickom vrhu. Ali, stvarni rezultati ove akcije, kao i realni odnosi snaga u politickom vrhu Srbije, postace transparentnji tek posle ukidanja vanrednog stanja, kad ce javnosti ponovo biti dostupne i informacije ciji iskljucivi izvor nije upravo taj politicki vrh.

Izvesni potezi vlade tokom vanrednog stanja ukazuju na opasan  uklon prema autoritarnim resenjima (pokusaj ‘glajhsaltovanja’ medija, na primer), koji upozorava da izmedju reformsko-demokratskih politickih deklaracija rukovodecih ljudi u Srbiji  i njihovog naglaseno autoritarnog ponasanja  postoji duboka i zabrinjavajuca razlika. Ideja da jedna’nezavisna’  komisija, u saradnji s policijom, podvrgne analizi novinarske tekstove da bi se, usput, utvrdilo “koji su to mehanizmi medije doveli u dominantno crno stanje svesti”3,  ravna je  vrhunskim zdanovisticko-ka-ge-be-ovskim ‘analizama’, koje opominju da je nasledje neostaljinizma u Srbiji jos uvek zivo i produktivno. Zahvaljujuci intervencijama stranih, donatorsko-mentorskih krugova, ova ideja nije realizovana, ali to je, nazalost, jedina represivna ideja srpske vlade u doba vanrednog stanja, koja je (zasad) osujecena.

Posle uvodjenja vanrednog stanja u zemlji, Srbija i Crna Gora primljene su u Savet Evrope(!), sto je vladu osokolilo da predlozi, a skupstinu da usvoji, u kasnim vecernjim satima, u petak 11.aprila, novi Zakon o načinu i postupku promene Ustava Srbije i izmene šest pravosudnih i krivičnih zakona.Ustav ce, odsad, moci da se menja prostom vecinom poslanickih glasova, sto ne ukazuje samo na  politicku brzopletost vladajuce garniture, nego i na iluziju o dugovecnosti njene vlasti: Vladi i DOS-u ocigledno ne pada na pamet da bi, jednog dana, mogli postati opozicija koja bi, iz mnogo razloga, itekako mogla pozeleti da se nova vlast prema ustavu ponasa kao prema najvisem pravnom aktu zemlje, a ne kao  prema nekoj rutinskoj uredbi vlade.

Kad je rec o usvojenim zakonskim resenjima, koja su “u potpunoj nesaglasnosti sa osnovnim evropskim standardima zaštite ljudskih prava, direktno protivustavna i u suprotnosti sa postojećim domaćim sistemom krivičnog, krivično-procesnog i organizacionog prava”, kako konstatuje pravni tim Fonda za humanitarno pravo4, sef poslanicke grupe DOS ovako objasnjava njihovu sustinu: “ Uvedene su kumulativne kazne, konfiskacija imovine kao sporedna kazna koja može da deluje preventivno, i omogućili smo da se javni tužioci više vežu za vladu kao neposrednu izvršnu vlast i da na taj način obezbedimo bolje i brže i efikasnije funkcionisanje ovog posebnog državnog organa. Takođe se produžava pritvor u zavisnosti od toga da li je neko izvršilac krivičnog dela vezanog za organizovani kriminal, da li poseduje saznanja o organizovanom kriminalu ili može da speči otkrivanje učesnika u organizovanom kriminalu, ali, napominjem, nakon tri meseca će te odredbe biti  preispitane5.”

Paralelno sa usvajanjem represivnih mera, pojacan je i napad na najvecu opozicionu partiju u zemlji, cime se borba protiv kriminala pretvara u politicku borbu nedozvoljenim sredstvima za politicki monopol i legalizovanje i legitimizovanje autoritarne vlasti. Posto se vodi  na osnovu problematicnih podataka, koji se, selektivno i arbitrarno, saopstavaju javnosti u uverenju da ih restriktivni uslovi vanrednog stanja automatski mogu unaprediti u cinjenice, ta borba nikako ne stabilizuje stanje u zemlji, nego ga cini dugorocno neizvesnim.

Postaje ocigledno da je ovaj segment ‘borbe protiv kriminala’ u funkciji priprema za  prevremene parlamentarne izbore6, tako sto ce se diskreditovati najopasniji konkurent vladajucoj koaliciji. Utoliko je  sasvim realno ocekivati da ce, posle ukidanja vanrednog stanja, javnost biti zapljusnuta provalom suprotnih  informacija, koje ce dokazivati odgovornost vlade i politicara vladajuce koalicije za razmah kriminala u zemlji. Na ta nova saznanja (ili insinuacije)  vise nece biti moguce reagovati hapsenjima, pretnjama medijima ili njihovim administrativnim disciplinovanjem. Ovi postautoritarni  ‘Odjeci i reagovanja’, kojima se fingiraju demokratska rasprava i dijalog u drustvu,  prakticno ce unedogled  produziti vanredno stanje, odnosno onemoguciti trezvenu i argumentovanu procenu stvarno postignutih rezultata u borbi protiv kriminala, ali i regularnu predizbornu kampanju.

 

Udruzena nekriticnost

Prema izvestajima lokalih medija, reklo bi se da je podrska aktuelnoj vlasti u Srbiji  jedna od malobrojnih  tacaka saglasnosti izmedju Evropske unije i SAD. SAD i Evropska unija se, na prvi i povrsan pogled, koji je, najvecim delom, oblikovan putem kontrolisanih ili dirigovanih medija u Srbiji, slazu da srpska vlada moze upotrebljavati sva sredstva u borbi protiv kriminala, pa cak da tu borbu moze prosiriti i na obracun sa politickim protivnicima.

Dan-dva pre usvajanja ovih  zakona i izmena zakona, Visoki predstavnik EU nije mogao da se nadivi uspesima koje postize srpska vlada, a americki ambasador u Beogradu, tvrdi da je njegov drzavni sekretar „izrazio svoje odusevljenje rezultatima postignutim u sprovodjenju procesa reformi, ucinkom u borbi protiv organizovanog kriminala, rezultatima reformi u vojsci i da se zemlja sigurno krece napred. On je bio odusevljen ne samo kombinacijom ovih rezultata vec i voljom i odlucnoscu koje je video.” 7

Ako je vanredno stanje postalo redovno u SAD posle 11.septembra, kao sto primecuje i bivsi americki drzavni sekretar Henri Kisindzer8, nije cudno sto aktuelni americki drzavni sekretar i njegov ambasador u Beogradu ne misle da bi se mlada i nejaka  srpska demokratija morala  uzdrzavati od ovakvih mera, cak i kad su u pitanju ‘visi ciljevi’. Cudna je, medjutim, predusretljivost predstavnika EU prema parcijalnoj suspenziji pravnog poretka u jednom post-autoritarnom drustvu, za koje je institucionalna stabilizacija i vladavina prava, pored ostalog, cak i nominalni uslov za pridruzivanje tzv.evropskoj porodici demokratskih drzava .

Moglo bi se, stavise, reci, da su udruzena nekriticnost i popustljivost  prema autoritarnim postupcima vlasti u Srbiji, koju ispoljavaju dva najvaznija spoljna mentora njenog demokratskog  i privrednog razvoja, bez obzira na razlicitost njihovih motiva, jedan od vaznih razloga zbog kojeg reformski procesi u Srbiji  nailaze na otezanu recepciju i  podozrenje najsire javnosti. Ako  je uspostavljanje vladavine prava prioritetni zadatak  tranzicijske vlasti, a zemlja biva nagradjena prijemom u Savet Evrope upravo u trenutku kad vlast suspenduje vladavinu prava, onda se nije cuditi maloj verodostojnosti koju u laickoj javnosti imaju velike price o evropskim vrednostima i standardima i potrebi da se oni dostignu9.

S druge strane, gotovo bezrezervna podrska  uverenju da je jedno od najvaznijih  merila uspesnosti reformskih procesa u Srbiji stepen  politicke eliminacije konkurentskih politickih ideja i njihovih zagovornika, jedno je od stalnih izvorista drustvenih sukoba u post-oktobarskoj Srbiji. U ime navodnih demokratsko-reformskih ciljeva, vodi se ostra  propagandna akcija protiv politickih snaga bivseg rezima, ali i protiv opozicione partije koja je istupila iz vladajuce koalicije i pridruzila se tzv. bloku  patriotskih snaga, naprasno konstruisanom  za potrebe tekuce borbe protiv kriminala. Ovaj je blok definisan kao grupa stranaka i pojedinaca koje su,  takoreci sui generis,  antireformski i  antievropski nastrojene i, u to ime, pogodne, stavise predodredjene,  da budu osumnjicene kao ucesnici ili cak i organizatori zavere cija je zrtva premijer Djindjic.

 

Operativni konsensus

U jednoj konzervativno-patrijarhalnoj sredini, cija se mentalna struktura i  politicke opcije, koje se, dobrim delom, izvode iz te strukture, ne mogu menjati ‘preko noci’, a jos manje se mogu revolucionisati nespretnim i nepromisljenim izborom propagandnih floskula i diskvalifikativa, koje privrzenost nacionalnim interesima i tradiciji  denunciraju kao  suprotstavljanje visokim ciljevima demokratske emancipacije drustva,  ‘reformski blok’ se nepotrebno i nepromisljeno  suprotstavlja tzv. patriotskom bloku. Vec ovlasna analiza strukture i opredeljenja oba ova ‘bloka’, ukazuje na njihovu unutrasnju nekonzistentnost: dok ‘reformatore’ okuplja, pre svega zelja da se odrze na vlasti, njihove oponente drzi u jednoj veoma labavoj koaliciji nastojanje da ih u tome onemoguce. Dok ‘reformisti’ olako izjednacavaju reformske ciljeve  sa partijskim ili jos uzim interesima, ‘tradicionalisti’   reforme predstavljaju kao’uvoznu roba’, koja ne sluzi nacionalnim interesima, nego nekakvim, navodno globalnim, geostrategijskim ciljevima, koje je, u slucaju Srbije, veoma tesko osmisliti i dokazati.

Na taj nacin, umesto drustvenog konsensusa oko neposrednih, nespornih, a urgentnih ciljeva demokratske emancipacije drustva, pripremaju se teren i atmosfera za konacni obracun suprotstavljenih frakcija, umesto dogovora o akciji, ucvrscuje se blokada drustvenih inicijativa. Reformisti ne uspevaju da  mobilisu kriticnu masu u drustvu za nameravane reforme, tradicionalisti nisu u stanju da ponude alternativni program obnove drustva, a narocito verodostojne izvodjace takvog programa. Umesto izvorne podrske birackog tela, reforme i demokratska emancipacija drustva i njeni zagovornici, ali i njeni osporavatelji,  uzivaju ravnomerno raspodeljeno podozrenje drustva, bez obzira sta ko mislio o kulturno-istorijskim korenovima i obrazlozenjima ovog podozrenja.

 Ideje reforme i njeni zagovornici upuceni su na politicko samoodrzanje putem direktne i nepopularne politicke zastite stranih mentora ili putem primene autoritarnih, revolucionarnih mera, kakve su ove, za kojima je vlast u Srbiji upravo posegla.  Ali, possto Srbija, kraj sve svoje zapustenosti, nije Irak Sadama Huseina, ona vrsta ‘spoljnih intervencija’ u  korist demokratije, kojom se favorizuje jedna strana srpskog istinoljublja,    preobraca se, u krajnjoj konsekvenci, u diverzije protiv njenog solidnog i trajnog utemeljenja demokratske prakse u srpskom drustvu.

Problem s  kojim se Srbija suocava nije, dakle, samo posledica politicke  neukosti vladajuce nomenklature i njene objektivne nedoraslosti izuzetno slozenim zadacima pred kojima se zemlja nasla posle trinaestogodisnjeg perioda politicke devastacije i izolacije. Rec je i o jednoj  vrste intelektualne  lenjosti zapadnog sveta da realnu i duboko utemeljenu podeljenost srpskog drustva, potenciranu njegovom aktuelnom i posvemasnjom zapustenoscu i siromastvom,  shvati kao zadato real-politicko okruzenje, izvan kojeg se, nazalost, ne moze voditi, ni dobiti, bitka za modernizaciju i demokratsku emancipaciju srpskog drustva.

 Stvaranje operativnog konsensusa ‘tradicionalista’ i ‘reformista’, a ne favorizovanje  jedne od suprotstavljenih frakcija, postaje nalog buduceg drustvenog razvoja Srbije, jedino moguca i produktivna matrica njene modernizacije.U tom razvoju,  Zapad ima izuzetno vaznu, ali nesto drukcije koncipiranu, ulogu: ona se temelji na stvaranju materijalnih i politickih pretpostavki za prevazilazenje postojecih politickih podela i razlika, a ne na indirektnoj ili neposrednoj podrsci  njihovom produbljavanju i zaostravanju.

 Mogu da razumem da je dosadasnja uzdrzanost Zapada prema autoritarnoj praksi vlasti u Srbiji jednim delom i rezultat namere da se, eventualnim sugerisanjem konkretnih mera i postupaka vlastima, odvec ne legitimizuje vanredno stanje kao legitimni pravno-polticki okvir  za resavanje akutnih problema u drustvu. Medjutim,  dugotrajniji  izostanak kritickog vrednovanja  ucinka vlasti pod vanrednim stanjem, mogao bi doneti teze posledice zemlji nego sama politicka (zlo)upotreba ovog stanja.

Srbija se ne nalazi pred ukidanjem vanrednog, nego pred definitivnim i  forsiranim zavodjenjem redovnog stanja. Kao sto uvodjenje vanrednog stanje nije bilo moguce bez (precutne) saglasnosti Zapada, ni zavodjenje redovnog stanja nece biti moguce bez masivne politicke i finansijske podrske Zapada. Ali, u pitanju nije bezuslovna podrska aktuelnoj vlasti, koliko normalizaciji prilika u drustvu i aktiviranju svih njegovih demokratskih potencijala.  Jedino demokratska emancipacija Srbije nema alternativu, dok politicke partije i njihove vodje i  vlade, koje mogu doprineti da se ona ostvari, moraju u svakom trenutku biti podlozne i dostupne proverama sopstvene politicke sposobnosti i odgovornosti.(kraj)


1 NIN,10.april, 2003

2 „Zoran verovatno ne bi ovako postupio. On je trazio put uspeha, ali i kompromisa. Brutalnost mu je bila odvratna”, tvrdi Zarko Korac, potpredsednik Vlade Srbije, u intervjuu berlinskom listu ‘Die Welt’(29.mart, 2003)

3Intervju ministra Lecica, „Politika“, 6.april, 2003

4 „Politika“, 11.april, 2003

 

5 B92, 10.april, 2003

6 "Ako opozicija nastavi da nas stalno proziva i da vanredne izbore nudi kao rešenje, možda nas i ubede. Mi ćemo biti racionalni, gledaćemo šta je dobro za Srbiju. Ako njihovi pritisci budu izraženi imaće izbore pa ćemo videti šta će se desiti", rekao je premijer Živković na niškoj televiziji TV5 (“Politika”, 13.april, 2003)

 

7 “Danas”, 12.april, 2003

8 “Cak i kad se prihvati da su SAD, u vanrednom stanju koje vlada posle 11.septembra, povremeno izgledale odvec uverene u svoju pravicnost...“, pise Henri Kisindzer, povodom spora aktuelne americke administracije sa evropskim saveznicima( „Welt am Sonntag“,13.april,  2003)

 

9 Nemar evropskih  organizacija prema sopstvenim vrednostima i principima  nastavlja se i posle prijema Srbije i Crne Gore u Savet Evrope. Posle sastanka sa ministrom pravosudja u vladi Srbije, koji im je objasnio sustinu usvojenih  usvojenih izmena  zakona, predstavnici Saveta Evrope i Evropske unije su „izrazili razumevanje za situaciju u kojoj se Srbija nalazi posle ubistva premijera Zorana Đinđića i preneli podršku tih organizacija Vladi Srbije u borbi protiv organizovanog kriminala“.(navod prema agenciji Beta, od 10.aprila 2003.godine).U izvestaju agencije AP od 12.aprila, navodi se, medjutim, da je Savet Evrope porucio da “promene(zakona) ne slede evropske standarde”, sto ukazuje da doslovno sve inforamcije  domacih medija, koje se odnose na aktivnosti vlade pod vanrednim stanjem, treba primati s razumnom  rezervom.

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM