Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari

Kraca verzija ovog teksta objavljena je u "Politici" od 29 i 30 maja

Djordje Vukadinović 

Zašto su Srbiji neophodni izbori?

 

Jedno kratko istorijsko podsećanje

Tokom čitave prethodne decenije već smo navikli da se o Srbiji govori i misli kao o "zemlji čuda" i političkih apsurda, u kojoj kao da važe neki drugi standardi, i druga vrsta političkog kalendara. Tako, na primer, dok je sredinom 80-tih, pod uticajem Gorbačova i sovjetske perestrojke, u redovima istočnoevropskih komunista došlo do više ili manje spontanog talasa ideološkog otopljavanja, srpska komunistička partija, vodjena neutaživom ambicijom Slobodana Miloševića i njegove supruge, pošla je u potpuno suprotnom pravcu. Kada su se, krajem te decenije, u čitavoj istočnoj Evropi komunistički režimi rušili kao kule od karata, onaj u Srbiji je opstao, doživevši pri tom i jednu malignu nacionalsocijalističku evoluciju. Kada se činilo da čitava Evropa ide putem političkih integracija, ovde se krenulo putem "balkanizacije", odnosno, rata i beskrajne političke separacije.   

 

Da li je Peti oktobar preokrenuo ovaj proces i srpski politički časovnik konačno uskladio sa (srednjo)evropskim, odnosno svetskim računanjem vremena? 

 

Na ovo pitanje, po mom sudu, može se dati samo delimičan i samo uslovno potvrdan odgovor. S jedne strane, odlazak sa vlasti Slobodana Miloševića i njegove garniture predstavlja nesumjivo krupan politički dogadjaj, od izuzetnog značaja ne samo po budućnost Srbije, već i za čitav region Balkana i jugoistočne Evrope. Po svemu sudeći, Srbija u doglednoj budućnosti više neće biti uzrok i poprište oštrih nacionalnih ili ratnih konfrontacija. Vesti odavde više neće danima zauzimati udarne stranice svetskih medija, pripadnici tajne policije najverovatnije više neće  odvoditi u smrt protivnike režima, a liberalna i pro-zapadna orijentacija srpskog društva, ne bude li nekih globalnih političkih zemljotresa, neće biti ozbiljnije dovodjena u pitanje. Sve to, razume se, nije ni malo beznačajno, a gledano iz neke spoljašnje perspektive, možda i jeste najvažnije. To, medjutim, još uvek ne znači da je bitka za demokratiju u Srbiji okončana, niti da je odgovor na pitanje o definitivnom anuliranju srpskog istorijskog i političkog zakašnjenja nedvosmisleno pozitivan.

 

Pre svega, mnogi pripadnici Miloševićevog političkog, bezbednosnog, finansijskog i medijskog aparata, našli su, neposredno pre ili neposredno posle prevrata od 5. oktobra 2000-te godine, svoje utočište u redovima nove, dosovske vlasti, donevši sa sobom osobeno, klijentističko i polu-mafijaško shvatanje politike, javnosti, demokratije i biznisa. S druge strane, i unutar široke koalicije koja je srušila Miloševića okupio se neverovatno šarolik skup ličnosti, ne samo raznorodnih političkih uverenja, već i veoma različitih sposobnosti, kao i moralnih kvaliteta. Mnogi medju njima behu tek izašli iz komunističkog ideološkog šinjela i vladavina prava, kao i poštovanje demokratskih pravila igre, za njih nisu bili stvar fundamentalnih političkih uverenja, već pre pitanje aktuelne dnevno-političke konjukture, takoreći, neka vrsta ritualne fraze kojom se obezbedjuje propusnica u svetski klub bogatih i moćnih. Dugi niz incidenata i afera za jedva nešto više od dve godine dosovske vlasti (preotimanje stranaka i poslaničkih klubova, trgovina poslaničkim mandatima, manipulacija medijima, hajka na političke neistomišljenike, marginalizacija zakonodavne vlasti i agresivni pokušaji kontrole nad pravosudjem) jasno pokazuje da su se mnogi od današnjih vlastodržaca Miloševiću suprotstavljali ne zbog pogubnosti njegove politike i autoritarnosti njegove vladavine, već prosto zbog lične političke frustracije i želje da budu na njegovom mestu. Ne treba, stoga, da čudi što su, čim im se ukazala prilika, tako rado preuzeli manire, mehanizme - pa i ličnosti - karakteristične za njegovu vladavinu.

 

Razume se da ove kritičke primedbe ne važe za sve predstavnike nove političke elite, a pogotovo ne za sve u podjednakoj meri, ali je problem što zbog odnosa političkih snaga vladajuća koalicija nema manevarskog prostora, a očito ni političke volje, za jedno dublje političko razčišćavanje i diferenciranje unutar sopstvenih redova. Naime, nakon velike šizme izmedju DS i DSS, dve vodeće članice DOS-a, odnosno, njihovih lidera, Zorana Djindjića i Vojislava Koštunice, istopila se ona početna, komotna dvotrećinska većina koju je DOS imao nakon izbornog trijumfa iz decembra 2000-te godine. Od momenta kada je ovaj  razlaz postao definitivan, dakle, negde od novembra 2001. (kada je potpredsednik DSS-a Dragan Maršićanin smenjen sa mesta predsednika srpske skupštine) vladina većina u parlamentu je doslovno visila o koncu i morala je svakodnevno da se obezbedjuje po cenu niza krupnih ustupaka malim  partnerima unutar DOS-a, pa čak i, u slučajevima kada to nije bilo dovoljno, uz pomoć ad hoc dilova sa pojedinim opozicionim poslanicima, preinačavanjem skupštinskog poslovnika, »kreativnim« tumačenjem ustava i zakona, i sličnim, pravno i moralno problematičnim  merama. U takvim uslovima, ne samo da nije moglo da nastupi ono logično i poželjno ideološko i političko raslojavanje unutar ove neprirodno glomazne koalicije, nego su i svi njeni članovi stekli jedan praktično apriorni imunitet, koji je sasvim nesvojstven demokratskim društvima i vrlo nepodsticajan za stvaranje odgovornih i demokratskih institucija i odnosa.

 

Umesto da se blagovremeno razidju, odnosno da podeljeni u nekoliko političkih kolona ispune čitav politički spektar u rasponu od umerene levice do umerene desnice i tako omoguće neku normalnu distribuciju političkih opcija, članovi »ostatka« DOS-a (DOS minus DSS i Nova Srbija), uz očitu podršku relevantnih svetskih političkih faktora, rešili su da se drže zajedno - i na vlasti - do kraja i po svaku cenu. Tako smo još jednom, samo ovoga puta u »reformskom« ruhu, videli varijaciju na staru temu srpske jedinstvenosti i unikatnosti: demokratski, slobodni i fer izbori, tj. ono što i politička teorija i praksa smatraju tekovinom i, istovremeno, nužnom pretpostavkom demokratske tranzicije, ovde se doživljava kao izvor smrtne opasnosti po demokratske reforme, a oni koji se za izbore zalažu bivaju takoreći proglašeni za neprijatelje progresa, države i naroda.      

 

Zbog čega se vlast u Srbiji opredelila za strategiju izbegavanja izbora? Zašto je u tome dobila više-manje otvorenu podršku Vašingtona i Brisela? I kako će opredeljenje za pomenutu strategiju uticati na unutrašnju i regionalnu stabilnost? 

 

Kada je reč o prvom pitanju, potrebno je razlikovati, s jedne strane, pravi razlog izbegavanja izbora, od razloga koji se najčešće navode da bi se ovo izbegavanje opravdalo, s druge strane. Naime, pravi razlog leži u činjenici da vladajuća koalicija, u sastavu u kojem se trenutno nalazi, ne uživa dovoljnu podršku srpskih birača i da u slučaju prevremenih izbora - inače obećanih u predizbornoj kampanji DOS-a 2000-te godine - verovatno ne bi mogla da opstane na vlasti, a svakako ne da računa sa ovakvom, praktično apsolutnom količinom moći koju trenutno poseduje. (Uzroci ovog nepoverenja prema aktuelnoj vlasti su višestruki i treba ih tražiti u rasponu od prevelikih očekivanja naroda i objektivnih “tranzicijskih” teškoća koje su se sručile na prvu postmiloševićevsku vladu, pa do unutrašnjih sukoba, mnoštva neispunjenih obećanja i drastičnih primera nekompetencije i/ili bahatosti novih vlastodržaca.)

 

S obzirom da se, razumljivo, u javnost ne može ići sa obrazloženjem da izbora do daljnjeg neće biti zbog toga što bismo "mi" na njima najverovatnije izgubili, iz političkih, medijskih i analititičkih krugova bliskih DOS-u lansirana je u prethodnih godinu-dve dana čitava paleta antiizbornih argumenata. Najčešće pominjani - ali i najslabiji - medju ovim argumentima jesu oni koji insistiraju na tome da su "izbori skupi" (navodno, samo neposredni troškovi iznose negde oko 10 miliona evra), kao i da bi ulazak u izborni ciklus za najmanje tri meseca usporio, odnosno odložilo reformske procese. Doduše, negde od polovine 2002. nakon prevremenog raspisivanja predsedničkih izbora i njihovog nezvaničnog bojkota od strane vladajućeg DOS-a, ovaj prvi argument se navodi znatno manje, jer je očigledno da su upravo razlozi ekonomske štedljivosti govorili u prilog tome da se, kada su već  raspisani predsednički izbori, paralelno sa njima i o istom trošku održe i parlamentarni, odnosno, izbori za skupštinu Zajednice Srbije i Crne Gore - čime bi, pored ispunjenja (bar) jednog obećanja iz 2000-te, bio po svoj prilici eliminisan i problem slabe izlaznosti. Najzad, da je ovaj finansijski  faktor zaista bio od nekog uticaja, onda bi vlast poradila na ukidanju obaveznog cenzusa od 50 odsto (kao što je to učinjeno u Crnoj  Gori), ili barem ne bi u dva maha sprovodila tihi bojkot predsedničkih izbora, koje je sama raspisala. (U normalnim zemljama, izborni bojkot predstavlja meru za kojom, eventualno, i u krajnjoj nuždi poseže opozicija.)        

 

Za razliku od prethodnog, argument da bi kampanja za prevremene izbore usporila započete reformske tokove, odložila donošenje neophodnih zakona i  negativno uticala na procese "evroatlanskih integracija", nije  sasvim neuverljiv i, pogotovo na početku, mogao je računati na prihvatanje unutar šireg kruga pristalica nekadašnjeg ("izvornog") DOS-a. "Neka izdrže zajedno još malo, dok ne eliminišu nasledje Miloševićeve vladavine, a posle neka se razilaze koliko hoće", bio je omiljeni lajtmotiv većeg - ili bar vidljivijeg - dela srpske političke javnosti izmedju leta 2001. i jeseni 2002. godine. Medjutim, kako je vreme odmicalo, a konfrontacija medju dojučerašnjim saborcima rasla do usijanja, postajalo je više nego jasno da upravo opstanak ovog neobičnog političkog aranžmana zvanog DOS predstavlja najveću prepreku raskidu sa kadrovskim, finansijskim, kriminalnim i medijskim stubovima prethodnog režima. Političke napetosti u zemlji neprestano rastu, preteći da se izliju izvan političkih i institucionalnih okvira, debata medju  članovima pobedničke koalicije iz 2000-te uveliko poprima oblike govora mržnje, a u nekoliko navrata situacija je doslovno bila na ivici noža, tj. direktnog oružanog sukoba izmedju različitih, što oficijelnih, što neoficijelnih bezbednosnih struktura i grupacija. U tom svetlu, gubitak dva ili tri meseca za organizaciju i sprovodjenje slobodnih i demokratskih izbora, ukoliko je tako što još uvek moguće, predstavljalo bi minimalnu i u svakom slučaju prihvatljivu cenu za dezaktiviranje tempirane političke bombe iz temelja postmiloševićevske Srbije.

 

Nema sumnje da održavanje izbora u trusnim političkim uslovima svakako za sobom povlači odredjene rizike, ali, teorijski i praktično gledano, institucija demokratskih izbora predstavlja najoptimalniju formu za razrešavanje političkih napetosti i konflikata koja je do sada pronadjena. Izbori višestruko doprinose demokratskim procesima, služe »provetravanju« političke elite i, što je posebno značajno u srpskim uslovima, otklanjaju iluziju o nezamenljivosti nosioca aktuelne vlasti. Osim toga, nasuprot istorijskom i političkom fatalizmu svojstvenom podanicima autoritarnih i totalitarnih poredaka, aktivno učešće u izbornim procesima stvara kod gradjana svest o mogućnosti uticaja na sopstvenu sudbinu, razvija kod njih neku vrstu demokratskog instikta i doprinosi ukorenjivanju demokratskog kulturnog obrasca i demokratskih institucija.  

 

Ako neposredno zainteresovani lokalni politički akteri ignorišu ove neosporne i dobro poznate argumente, da li je moguće da ih ne vide i ne uvažavaju ni relevantni evropski i svetski činioci - i činovnici - zaduženi za region »zapadnog Balkana«? 

 

Naravno da vide, ali iz nekog razloga, čini se, veruju da postoje izvesne »olakšavajuće«, odnosno otežavajuće okolnosti, koje opravdavaju politiku dvostrukih standarda prema ovom delu sveta. U pomenutim krugovima, naime, kao da se prećutno podrazumeva da je demokratija nešto što na ovom prostoru jednostavno ne uspeva, ili je u najboljem sličaju stvar daleke budućnosti, te da u takvim okolnostima jedna realistična politika medjunarodne zajednice mora biti daleko više usmerena na neposredno obezbedjenje unutrašnje i regionalne stabilnosti nego na staranje o dalekim i maglovitim demokratskim idealima. Drugim rečima, treba obezbediti da u regionu na vlast dodju "reformske" - što će reći - prozapadne vlade, spremne na brzu privatizaciju i još brže stupanje u "transatlanske integracije" i pod kišobran NATO-a. Vladi spremnoj na hitro kretanje prema ova dva strateška cilja, odnosno, na više-manje bezpogovorno prihvatanje svega što se od nje zatraži, vodeći medjunarodni faktori progledaće kroz prste mnogo toga, uključujući i neke skandalozne antidemokratske postupke - pomenuta preotimanja poslanika, medijsku manipulaciju, policijske zloupotrebe - inače nezamislive u njihovim matičnim zemljama. (Treba se prisetiti da je, shodno ovoj pragmatičnoj logici, čak i Milošević u jednom trenutku vidjen kao "faktor stabilnosti" na Balkanu, i da su u to vreme visoki medjunarodni predstavnici bili prilično gluvi za vapaje srpske opozicije.)  

 

Iz takve vizure, bez obzira na različitu motivaciju (tamo - stabilnost, ovde - opstanak na vlasti), interesi “medjunarodne zajednice” neminovno će se i prirodno preklapati sa interesom lokalne vlastodržačke elite, a izbori, pogotovo u ovako fluidnim političkim i socijalnim okolnostima, zaista narušavaju ovu idilu i potencijalno ugrožavaju pomenutu interesnu  simbiozu. Stoga je sa stanovišta ove medjunarodne real-politike kud i kamo uputnije pružiti odgovarajuću političku i finansijsku logistiku vladajućoj garnituri, a različitim instrumentima direktnog ili indirektnog pritiska kontrolisati, usmeravati i sanirati njene eventualne autoritarne sklonosti, nego upuštati se u izborni hazard sa mogućnošću dolaska na vlast nekog novog, manje kooperativnog, a po svoj prilici ništa kompetentnijeg, demokratskijeg, niti poštenijeg kadrovskog sastava.

 

S druge strane, izbori uvek sa sobom donose talas političke demagogije i populizma, kao i opasnost od, makar kratkoročne, povećane političke radikalizacije, koja u uslovima nerazvijene demokratije lako može skliznuti u ekstremizam i pokrenuti novi ciklus političkih, socijalnih i etničkih sukoba. Tome nasuprot, maksimalnim prolongiranjem izbora omogućilo bi se onom vladajućem, po pretpostavci, demokratskom i osvedočeno lojalnom delu političke elite da na miru - i uz strani nadzor -  sprovodi započete reforme, ne strahujući stalno za svoj opstanak i ne udvarajući se neprestano volji birača. Tako bi se, barem, tokom prvog i najbolnijeg tranzicionog perioda obezbedila politička stabilnost i sprečio eventualni  dolazak/povratak na vlast radikalnih, ekstremno nacionalističkih i populističkih snaga.  

 

Konačno, da li nešto – i šta – uopšte fali ovakvoj kalkulaciji?

 

(ad 1) Pre svega, ona polazi od suviše pesimističke pretpostavke o limitiranosti demokratskih kapaciteta srpskog društva (koje, dabome, ne bi trebalo ni precenjivati), i, istovremeno, rekao bih, potcenjuje opasnosti od progresivnog »kvarenja« vladajuće elite u odsustvu nerazvijenih institucija i ozbiljnijih unutrašnjih (podela vlasti, respektabilna opozicija, kritička javnost, nezavisno sudstvo) i spoljašnjih barijera. U takvim uslovima nije isključeno ni ono što se, uostalom, već više puta dešavalo, da se razmaženi lokalni favoriti medjunarodne zajednice u nekom trenutku odmetnu od patrona i postanu veći ili manji problem, sa kojim bivši mentori - a o njihovim podanicima da i ne govorimo - posle imaju grdnih muka. (Nešto slično se dogodilo u Slovačkoj sa Vladimirom Mečjarom – da ne pominjemo drastičnije primere poput Norijege ili Sadama Huseina.) Istini za volju, ovakva eskalacija nije previše verovatna u današnjoj Srbiji, ne zbog toga što bi aktuelna vlast bila lišena ovog diktatorskog potencijala, već zato što srpska ekonomska i geopolitička situacija za to naprosto ne ostavlja dovoljno prostora. Stoga, znatno veću opasnost po pretpostavljene interese medjunarodne zajednice (čitaj, Zapada) ovde predstavlja nešto drugo, odnosno, upravo prevelika i manifestna bliskost sa - medju gradjanima - nepopularnom vlašću. Ukoliko bi se takva vlast u narodu, sa više ili manje razloga, počela masovno doživljavati kao nametnuta, marionetska i (p)održavana voljom zapadnih prestonica, to bi za posledicu lako moglo imati negativan stav prema ovim adresama, kao i svemu što je u vezi sa njima, uključujući i hlapljenje interesa za evropske, a pogotovo »transatlanske« integracije.   

 

 (ad 2) Generalno uzev, opisana antiizborna strategija ignoriše eksplozivni potencijal socijalnih i političkih napetosti, kao i blagotvorni uticaj periodičnih izbornih utakmica na njihovu pacifikaciju. Čak i ukoliko se pomenute napetosti ne mogu eliminisati pukom smenom vladajućih garnitura (a nacionalna frustracija i socijalna beda će još zadugo biti suštinska obeležja ovog društva), povremeno i institucionalno nadzirano podizanje poklopca sa ove opasne smese može umnogome smanjiti opasnost od nekontrolisane reakcije, koja, opet, može da poprimi najrazličitije i nepredvidive  oblike. Tako se, napokon, i ono što prima facie deluje kao najsnažniji argument protiv (prevremenih) izbora izokreće u svoju suprotnost. Odnosno, ispostavlja se ono što je političkoj teoriji koja ne poznaje duple standarde jasno od samog početka: autoritarni i autokratski režimi, iako naizgled deluje drugačije, potencijalno su najveći izvor unutrašnje i spoljašnje nestabilnosti, a institucije demokratske pravne države, uključujući tu i povremene - i pravovremene - izbore, predstavljaju najbolju, mada ne i apsolutnu predohranu od toga.

 

(ad 3) A da sve ne bi ostalo samo na nivou apstraktne tvrdnje, evo, na kraju, i jednog takoreći očiglednog primera. Uporedimo, naime, političku situaciji u dve članice Zajednice Srbije i Crne Gore. (Dakle, radi se o zemljama i narodima istog etničkog porekla, sa zajedničkom kulturnom tradicijom i sličnim - oskudnim - demokratskim iskustvom, s tim da je ono u Srbiji ipak bilo znatno bogatije.) Pre samo nešto više od dve godine izgledalo je da se postpetooktobarska Srbija nalazi u neuporedivo povoljnijem položaju. Milošević tek što je bio srušen, a nova vlast je iza sebe imala ogromnu podršku gradjana, jedan temeljan politički konsenzus, kao i solidan rejting u ključnim  svetskim prestonicama i kod medjunarodnih institucija. U Crnoj Gori, pak, svega toga nije bilo. Beznadežno podeljena oko najvažnijeg državnog pitanja (samostalnost ili zajednica sa Srbijom), sa rukovodstvom pod dubokom sumnjom za upletenost u brojne kriminalne afere i sa gotovo beznadežnom socijalno-ekonomskom kartom, situacija u Crnoj Gori je bar nekoliko puta za poslednjih četiri-pet godina bila doslovno na ivici pucanja i gradjanskog rata. Danas, medjutim, stvari u Srbiji i Crnoj Gori izgledaju sasvim drugačije, da ne kažem, gotovo obrnuto. Iako sa dnevnog reda definitivno nije skinut ni jedan od problema koji su razdirali njeno političko biće, Crna Gora je naučila da živi sa njima i nekako ih pacifikovala tokom niza uzastopnih izbornih ciklusa. Nasuprot tome, u Srbiji, čija se politička elita opredelila za strategiju izbegavanja izbora, političke i socijalne napetosti su rasle i za manje od dve godine došle do usijanja, odnosno, do tačke nakon koje je veoma teško ponovo uspostaviti političku stabilnost i obezbediti elementarno funkcionisanje demokratskih institucija. A razlika je, naglašavam, bila samo u odnosu prema izborima, dok su svi ostali relevantni parametri u obe republike bili ili identični – ili na strani Srbije.

 

I da ne bude nesporazuma. Ovde se ne pledira za izbore kao spasonosno rešenje za sve probleme srpskog društva - izbori su, u najboljem slučaju,  samo neophodna pretpostavka da bi se ti problemi uopšte počeli rešavati. U politici, kao i u medicini, svaki lek uvek ima svoje manje ili više štetne nuzefekte, i ne deluje jednako blagotvorno na svaki organizam. Ni izbori u tom smislu nisu nikakav izuzetak. Ali ono što je izvesno jeste da kašnjenje u primeni ove terapije progresivno smanjuje njeno blagotvorno političko dejstvo, i proporcionalno povećava opasnost od kontraindikacija. Ukoliko se, pak, i ova prilika propusti, na scenu stupa hirurgija, odnosno, noževi, skalpeli, hekleri, bageri i "sablje", kao terapeutska sredstva vazda neizvesne -  ali tada neizbežne - radikalne političke medicine.  

 

Kraca verzija ovog teksta objavljena je u "Politici" od 29 i 30 maja

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM