Kraca verzija ovog teksta objavljena
je u "Politici" od 29 i 30 maja
Djordje
Vukadinović
Zašto su Srbiji neophodni izbori?
Jedno
kratko istorijsko podsećanje
Tokom čitave prethodne decenije već smo
navikli da se o Srbiji govori i misli kao o "zemlji čuda"
i političkih apsurda, u kojoj kao da važe neki drugi standardi,
i druga vrsta političkog kalendara. Tako, na primer, dok
je sredinom 80-tih, pod uticajem Gorbačova i sovjetske
perestrojke, u redovima istočnoevropskih komunista došlo
do više ili manje spontanog talasa ideološkog otopljavanja,
srpska komunistička partija, vodjena neutaživom ambicijom
Slobodana Miloševića i njegove supruge, pošla je u potpuno
suprotnom pravcu. Kada su se, krajem te decenije, u čitavoj
istočnoj Evropi komunistički režimi rušili kao kule
od karata, onaj u Srbiji je opstao, doživevši pri tom i jednu
malignu nacionalsocijalističku evoluciju. Kada se činilo
da čitava Evropa ide putem političkih integracija,
ovde se krenulo putem "balkanizacije", odnosno, rata
i beskrajne političke separacije.
Da
li je Peti oktobar preokrenuo ovaj proces i srpski politički
časovnik konačno uskladio sa (srednjo)evropskim, odnosno
svetskim računanjem vremena?
Na ovo pitanje, po mom sudu, može se dati samo delimičan
i samo uslovno potvrdan odgovor. S jedne strane, odlazak sa
vlasti Slobodana Miloševića i njegove garniture predstavlja
nesumjivo krupan politički dogadjaj, od izuzetnog značaja
ne samo po budućnost Srbije, već i za čitav region
Balkana i jugoistočne Evrope. Po svemu sudeći, Srbija
u doglednoj budućnosti više neće biti uzrok i poprište
oštrih nacionalnih ili ratnih konfrontacija. Vesti odavde više
neće danima zauzimati udarne stranice svetskih medija,
pripadnici tajne policije najverovatnije više neće
odvoditi u smrt protivnike režima, a liberalna i pro-zapadna
orijentacija srpskog društva, ne bude li nekih globalnih političkih
zemljotresa, neće biti ozbiljnije dovodjena u pitanje.
Sve to, razume se, nije ni malo beznačajno, a gledano iz
neke spoljašnje perspektive, možda i jeste najvažnije. To, medjutim,
još uvek ne znači da je bitka za demokratiju u Srbiji okončana,
niti da je odgovor na pitanje o definitivnom anuliranju srpskog
istorijskog i političkog zakašnjenja nedvosmisleno pozitivan.
Pre svega, mnogi pripadnici Miloševićevog političkog,
bezbednosnog, finansijskog i medijskog aparata, našli su, neposredno
pre ili neposredno posle prevrata od 5. oktobra 2000-te godine,
svoje utočište u redovima nove, dosovske vlasti, donevši
sa sobom osobeno, klijentističko i polu-mafijaško shvatanje
politike, javnosti, demokratije i biznisa. S druge strane, i
unutar široke koalicije koja je srušila Miloševića okupio
se neverovatno šarolik skup ličnosti, ne samo raznorodnih
političkih uverenja, već i veoma različitih sposobnosti,
kao i moralnih kvaliteta. Mnogi medju njima behu tek izašli
iz komunističkog ideološkog šinjela i vladavina prava,
kao i poštovanje demokratskih pravila igre, za njih nisu bili
stvar fundamentalnih političkih uverenja, već pre
pitanje aktuelne dnevno-političke konjukture, takoreći,
neka vrsta ritualne fraze kojom se obezbedjuje propusnica u
svetski klub bogatih i moćnih. Dugi niz incidenata i afera
za jedva nešto više od dve godine dosovske vlasti (preotimanje
stranaka i poslaničkih klubova, trgovina poslaničkim
mandatima, manipulacija medijima, hajka na političke neistomišljenike,
marginalizacija zakonodavne vlasti i agresivni pokušaji kontrole
nad pravosudjem) jasno pokazuje da su se mnogi od današnjih
vlastodržaca Miloševiću suprotstavljali ne zbog pogubnosti
njegove politike i autoritarnosti njegove vladavine, već
prosto zbog lične političke frustracije i želje da
budu na njegovom mestu. Ne treba, stoga, da čudi što su,
čim im se ukazala prilika, tako rado preuzeli manire, mehanizme
- pa i ličnosti - karakteristične za njegovu vladavinu.
Razume se da ove kritičke primedbe ne važe za
sve predstavnike nove političke elite, a pogotovo ne za
sve u podjednakoj meri, ali je problem što zbog odnosa političkih
snaga vladajuća koalicija nema manevarskog prostora, a
očito ni političke volje, za jedno dublje političko
razčišćavanje i diferenciranje unutar sopstvenih redova.
Naime, nakon velike šizme izmedju DS i DSS, dve vodeće
članice DOS-a, odnosno, njihovih lidera, Zorana Djindjića
i Vojislava Koštunice, istopila se ona početna, komotna
dvotrećinska većina koju je DOS imao nakon izbornog
trijumfa iz decembra 2000-te godine. Od momenta kada je ovaj
razlaz postao definitivan, dakle, negde od novembra 2001.
(kada je potpredsednik DSS-a Dragan Maršićanin smenjen
sa mesta predsednika srpske skupštine) vladina većina u
parlamentu je doslovno visila o koncu i morala je svakodnevno
da se obezbedjuje po cenu niza krupnih ustupaka malim
partnerima unutar DOS-a, pa čak i, u slučajevima
kada to nije bilo dovoljno, uz pomoć ad hoc dilova sa pojedinim
opozicionim poslanicima, preinačavanjem skupštinskog poslovnika,
»kreativnim« tumačenjem ustava i zakona, i sličnim,
pravno i moralno problematičnim
merama. U takvim uslovima, ne samo da nije moglo da nastupi
ono logično i poželjno ideološko i političko raslojavanje
unutar ove neprirodno glomazne koalicije, nego su i svi njeni
članovi stekli jedan praktično apriorni imunitet,
koji je sasvim nesvojstven demokratskim društvima i vrlo nepodsticajan
za stvaranje odgovornih i demokratskih institucija i odnosa.
Umesto da se blagovremeno razidju, odnosno da podeljeni u nekoliko političkih kolona ispune čitav
politički spektar u rasponu od umerene levice do umerene
desnice i tako omoguće neku normalnu distribuciju političkih
opcija, članovi »ostatka« DOS-a (DOS minus DSS i Nova Srbija),
uz očitu podršku relevantnih svetskih političkih faktora,
rešili su da se drže zajedno - i na vlasti - do kraja i po svaku
cenu. Tako smo još jednom, samo ovoga puta u »reformskom« ruhu,
videli varijaciju na staru temu srpske jedinstvenosti i unikatnosti:
demokratski, slobodni i fer izbori, tj. ono što i politička
teorija i praksa smatraju tekovinom i, istovremeno, nužnom pretpostavkom
demokratske tranzicije, ovde se doživljava kao izvor smrtne
opasnosti po demokratske reforme, a oni koji se za izbore zalažu
bivaju takoreći proglašeni za neprijatelje progresa, države
i naroda.
Zbog
čega se vlast u Srbiji opredelila za strategiju izbegavanja
izbora? Zašto je u tome dobila više-manje otvorenu podršku Vašingtona
i Brisela? I kako će opredeljenje za pomenutu strategiju
uticati na unutrašnju i regionalnu stabilnost?
Kada je reč o
prvom pitanju, potrebno je razlikovati, s jedne strane, pravi
razlog izbegavanja izbora, od razloga koji se najčešće
navode da bi se ovo izbegavanje opravdalo, s druge strane. Naime,
pravi razlog leži u činjenici da vladajuća koalicija,
u sastavu u kojem se trenutno nalazi, ne uživa dovoljnu podršku
srpskih birača i da u slučaju prevremenih izbora -
inače obećanih u predizbornoj kampanji DOS-a 2000-te
godine - verovatno ne bi mogla da opstane na vlasti, a svakako
ne da računa sa ovakvom, praktično apsolutnom količinom
moći koju trenutno poseduje. (Uzroci ovog nepoverenja prema
aktuelnoj vlasti su višestruki i treba ih tražiti u rasponu
od prevelikih očekivanja naroda i objektivnih “tranzicijskih”
teškoća koje su se sručile na prvu postmiloševićevsku
vladu, pa do unutrašnjih sukoba, mnoštva neispunjenih obećanja
i drastičnih primera nekompetencije i/ili bahatosti novih
vlastodržaca.)
S obzirom da se, razumljivo, u javnost ne može ići
sa obrazloženjem da izbora do daljnjeg neće biti zbog toga
što bismo "mi" na njima najverovatnije izgubili, iz
političkih, medijskih i analititičkih krugova bliskih
DOS-u lansirana je u prethodnih godinu-dve dana čitava
paleta antiizbornih argumenata. Najčešće pominjani
- ali i najslabiji - medju ovim argumentima jesu oni koji insistiraju
na tome da su "izbori skupi" (navodno, samo neposredni
troškovi iznose negde oko 10 miliona evra), kao i da bi ulazak
u izborni ciklus za najmanje tri meseca usporio, odnosno odložilo
reformske procese. Doduše, negde od polovine 2002. nakon prevremenog
raspisivanja predsedničkih izbora i njihovog nezvaničnog
bojkota od strane vladajućeg DOS-a, ovaj prvi argument
se navodi znatno manje, jer je očigledno da su upravo razlozi
ekonomske štedljivosti govorili u prilog tome da se, kada su
već raspisani
predsednički izbori, paralelno sa njima i o istom trošku
održe i parlamentarni, odnosno, izbori za skupštinu Zajednice
Srbije i Crne Gore - čime bi, pored ispunjenja (bar) jednog
obećanja iz 2000-te, bio po svoj prilici eliminisan i problem
slabe izlaznosti. Najzad, da je ovaj finansijski faktor zaista bio od nekog uticaja, onda bi vlast poradila
na ukidanju obaveznog cenzusa od 50 odsto (kao što je to učinjeno
u Crnoj Gori),
ili barem ne bi u dva maha sprovodila tihi bojkot predsedničkih
izbora, koje je sama raspisala. (U normalnim zemljama, izborni
bojkot predstavlja meru za kojom, eventualno, i u krajnjoj nuždi
poseže opozicija.)
Za razliku od prethodnog, argument da bi kampanja
za prevremene izbore usporila započete reformske tokove,
odložila donošenje neophodnih zakona i
negativno uticala na procese "evroatlanskih integracija",
nije sasvim neuverljiv
i, pogotovo na početku, mogao je računati na prihvatanje
unutar šireg kruga pristalica nekadašnjeg ("izvornog")
DOS-a. "Neka izdrže zajedno još malo, dok ne eliminišu
nasledje Miloševićeve vladavine, a posle neka se razilaze
koliko hoće", bio je omiljeni lajtmotiv većeg
- ili bar vidljivijeg - dela srpske političke javnosti
izmedju leta 2001. i jeseni 2002. godine. Medjutim, kako je
vreme odmicalo, a konfrontacija medju dojučerašnjim saborcima
rasla do usijanja, postajalo je više nego jasno da upravo opstanak
ovog neobičnog političkog aranžmana zvanog DOS predstavlja
najveću prepreku raskidu sa kadrovskim, finansijskim, kriminalnim
i medijskim stubovima prethodnog režima. Političke napetosti
u zemlji neprestano rastu, preteći da se izliju izvan političkih
i institucionalnih okvira, debata medju članovima pobedničke koalicije iz 2000-te uveliko
poprima oblike govora mržnje, a u nekoliko navrata situacija
je doslovno bila na ivici noža, tj. direktnog oružanog sukoba
izmedju različitih, što oficijelnih, što neoficijelnih
bezbednosnih struktura i grupacija. U tom svetlu, gubitak dva
ili tri meseca za organizaciju i sprovodjenje slobodnih i demokratskih
izbora, ukoliko je tako što još uvek moguće, predstavljalo
bi minimalnu i u svakom slučaju prihvatljivu cenu za dezaktiviranje
tempirane političke bombe iz temelja postmiloševićevske
Srbije.
Nema sumnje da održavanje izbora u trusnim političkim
uslovima svakako za sobom povlači odredjene rizike, ali, teorijski i praktično gledano, institucija demokratskih
izbora predstavlja najoptimalniju formu za razrešavanje političkih
napetosti i konflikata koja je do sada pronadjena. Izbori višestruko
doprinose demokratskim procesima, služe »provetravanju« političke
elite i, što je posebno značajno u srpskim uslovima, otklanjaju
iluziju o nezamenljivosti nosioca aktuelne vlasti. Osim toga,
nasuprot istorijskom i političkom fatalizmu svojstvenom
podanicima autoritarnih i totalitarnih poredaka, aktivno učešće
u izbornim procesima stvara kod gradjana svest o mogućnosti
uticaja na sopstvenu sudbinu, razvija kod njih neku vrstu demokratskog
instikta i doprinosi ukorenjivanju demokratskog kulturnog obrasca
i demokratskih institucija.
Ako neposredno
zainteresovani lokalni politički akteri ignorišu ove neosporne
i dobro poznate argumente, da li je moguće da ih ne vide
i ne uvažavaju ni relevantni evropski i svetski činioci
- i činovnici - zaduženi za region »zapadnog Balkana«?
Naravno da vide, ali iz nekog razloga, čini
se, veruju da postoje izvesne »olakšavajuće«, odnosno otežavajuće
okolnosti, koje opravdavaju politiku dvostrukih standarda prema
ovom delu sveta. U pomenutim krugovima, naime, kao da se prećutno
podrazumeva da je demokratija nešto što na ovom prostoru jednostavno
ne uspeva, ili je u najboljem sličaju stvar daleke budućnosti,
te da u takvim okolnostima jedna realistična politika medjunarodne
zajednice mora biti daleko više usmerena na neposredno obezbedjenje
unutrašnje i regionalne stabilnosti nego na staranje o dalekim
i maglovitim demokratskim idealima. Drugim rečima, treba
obezbediti da u regionu na vlast dodju "reformske"
- što će reći - prozapadne vlade, spremne na brzu
privatizaciju i još brže stupanje u "transatlanske integracije"
i pod kišobran NATO-a. Vladi spremnoj na hitro kretanje prema
ova dva strateška cilja, odnosno, na više-manje bezpogovorno
prihvatanje svega što se od nje zatraži, vodeći medjunarodni
faktori progledaće kroz prste mnogo toga, uključujući
i neke skandalozne antidemokratske postupke - pomenuta preotimanja
poslanika, medijsku manipulaciju, policijske zloupotrebe - inače
nezamislive u njihovim matičnim zemljama. (Treba se prisetiti
da je, shodno ovoj pragmatičnoj logici, čak i Milošević
u jednom trenutku vidjen kao "faktor stabilnosti"
na Balkanu, i da su u to vreme visoki medjunarodni predstavnici
bili prilično gluvi za vapaje srpske opozicije.)
Iz takve vizure, bez obzira na
različitu motivaciju (tamo - stabilnost, ovde - opstanak
na vlasti), interesi “medjunarodne zajednice” neminovno će
se i prirodno preklapati sa interesom lokalne vlastodržačke
elite, a izbori, pogotovo u ovako fluidnim političkim i
socijalnim okolnostima, zaista narušavaju ovu idilu i potencijalno
ugrožavaju pomenutu interesnu
simbiozu. Stoga je sa stanovišta ove medjunarodne real-politike
kud i kamo uputnije pružiti odgovarajuću političku
i finansijsku logistiku vladajućoj garnituri, a različitim
instrumentima direktnog ili indirektnog pritiska kontrolisati,
usmeravati i sanirati njene eventualne autoritarne sklonosti,
nego upuštati se u izborni hazard sa mogućnošću dolaska
na vlast nekog novog, manje kooperativnog, a po svoj prilici
ništa kompetentnijeg, demokratskijeg, niti poštenijeg kadrovskog
sastava.
S druge strane, izbori uvek sa sobom donose talas
političke demagogije i populizma, kao i opasnost od, makar
kratkoročne, povećane političke radikalizacije,
koja u uslovima nerazvijene demokratije lako može skliznuti
u ekstremizam i pokrenuti novi ciklus političkih, socijalnih
i etničkih sukoba. Tome nasuprot, maksimalnim prolongiranjem
izbora omogućilo bi se onom vladajućem, po pretpostavci,
demokratskom i osvedočeno lojalnom delu političke
elite da na miru - i uz strani nadzor - sprovodi započete reforme, ne strahujući stalno za
svoj opstanak i ne udvarajući se neprestano volji birača.
Tako bi se, barem, tokom prvog i najbolnijeg tranzicionog perioda
obezbedila politička stabilnost i sprečio eventualni
dolazak/povratak na vlast radikalnih, ekstremno nacionalističkih
i populističkih snaga.
Konačno,
da li nešto
– i šta –
uopšte fali ovakvoj kalkulaciji?
(ad 1) Pre svega, ona polazi od suviše pesimističke
pretpostavke o limitiranosti demokratskih kapaciteta srpskog
društva (koje, dabome, ne bi trebalo ni precenjivati), i, istovremeno,
rekao bih, potcenjuje opasnosti od progresivnog »kvarenja« vladajuće
elite u odsustvu nerazvijenih institucija i ozbiljnijih unutrašnjih
(podela vlasti, respektabilna opozicija, kritička javnost,
nezavisno sudstvo) i spoljašnjih barijera. U takvim uslovima
nije isključeno ni ono što se, uostalom, već više
puta dešavalo, da se razmaženi lokalni favoriti medjunarodne
zajednice u nekom trenutku odmetnu od patrona i postanu veći
ili manji problem, sa kojim bivši mentori - a o njihovim podanicima
da i ne govorimo - posle imaju grdnih muka. (Nešto slično
se dogodilo u Slovačkoj sa Vladimirom Mečjarom – da
ne pominjemo drastičnije primere poput Norijege ili Sadama
Huseina.) Istini za volju, ovakva eskalacija nije previše verovatna
u današnjoj Srbiji, ne zbog toga što bi aktuelna vlast bila
lišena ovog diktatorskog potencijala, već zato što srpska
ekonomska i geopolitička situacija za to naprosto ne ostavlja
dovoljno prostora. Stoga, znatno veću opasnost po pretpostavljene
interese medjunarodne zajednice (čitaj, Zapada) ovde predstavlja
nešto drugo, odnosno, upravo prevelika i manifestna bliskost
sa - medju gradjanima - nepopularnom vlašću. Ukoliko bi
se takva vlast u narodu, sa više ili manje razloga, počela
masovno doživljavati kao nametnuta, marionetska i (p)održavana
voljom zapadnih prestonica, to bi za posledicu lako moglo imati
negativan stav prema ovim adresama, kao i svemu što je u vezi
sa njima, uključujući i hlapljenje interesa za evropske,
a pogotovo »transatlanske« integracije.
(ad
2) Generalno uzev, opisana antiizborna strategija ignoriše eksplozivni
potencijal socijalnih i političkih napetosti, kao i blagotvorni
uticaj periodičnih izbornih utakmica na njihovu pacifikaciju.
Čak i ukoliko se pomenute napetosti ne mogu eliminisati
pukom smenom vladajućih garnitura (a nacionalna frustracija
i socijalna beda će još zadugo biti suštinska
obeležja ovog društva), povremeno i institucionalno nadzirano
podizanje poklopca sa ove opasne smese može umnogome smanjiti
opasnost od nekontrolisane reakcije, koja, opet, može da poprimi
najrazličitije i nepredvidive
oblike. Tako se, napokon, i ono što prima
facie deluje kao najsnažniji argument protiv (prevremenih)
izbora izokreće u svoju suprotnost. Odnosno, ispostavlja
se ono što je političkoj teoriji koja ne poznaje duple
standarde jasno od samog početka: autoritarni i autokratski
režimi, iako naizgled deluje drugačije, potencijalno su
najveći izvor unutrašnje i spoljašnje nestabilnosti, a
institucije demokratske pravne države, uključujući
tu i povremene - i pravovremene - izbore, predstavljaju najbolju,
mada ne i apsolutnu predohranu od toga.
(ad 3) A da sve ne bi ostalo samo na nivou apstraktne
tvrdnje, evo, na kraju, i jednog takoreći
očiglednog primera. Uporedimo, naime, političku situaciji
u dve članice Zajednice Srbije i Crne Gore. (Dakle, radi
se o zemljama i narodima istog etničkog porekla, sa zajedničkom
kulturnom tradicijom i sličnim - oskudnim - demokratskim
iskustvom, s tim da je ono u Srbiji ipak bilo znatno bogatije.)
Pre samo nešto više od dve godine izgledalo je da se postpetooktobarska
Srbija nalazi u neuporedivo povoljnijem položaju. Milošević
tek što je bio srušen, a nova vlast je iza sebe imala ogromnu
podršku gradjana, jedan temeljan politički konsenzus, kao
i solidan rejting u ključnim
svetskim prestonicama i kod medjunarodnih institucija.
U Crnoj Gori, pak, svega toga nije bilo. Beznadežno podeljena
oko najvažnijeg državnog pitanja (samostalnost ili zajednica
sa Srbijom), sa rukovodstvom pod dubokom sumnjom za upletenost
u brojne kriminalne afere i sa gotovo beznadežnom socijalno-ekonomskom
kartom, situacija u Crnoj Gori je bar nekoliko puta za poslednjih
četiri-pet godina bila doslovno na ivici pucanja i gradjanskog
rata. Danas, medjutim, stvari u Srbiji i Crnoj Gori izgledaju
sasvim drugačije, da ne kažem, gotovo obrnuto. Iako sa
dnevnog reda definitivno nije skinut ni jedan od problema koji
su razdirali njeno političko biće, Crna Gora je naučila
da živi sa njima i nekako ih pacifikovala tokom niza uzastopnih
izbornih ciklusa. Nasuprot tome, u Srbiji, čija se politička
elita opredelila za strategiju izbegavanja izbora, političke
i socijalne napetosti su rasle i za manje od dve godine došle
do usijanja, odnosno, do tačke nakon koje je veoma teško
ponovo uspostaviti političku stabilnost i obezbediti elementarno
funkcionisanje demokratskih institucija. A razlika je, naglašavam,
bila samo u odnosu prema izborima, dok su svi ostali relevantni
parametri u obe republike bili ili identični – ili na strani
Srbije.
I da ne bude nesporazuma. Ovde se ne pledira za izbore
kao spasonosno rešenje za sve probleme srpskog društva - izbori
su, u najboljem slučaju, samo
neophodna pretpostavka da bi se ti problemi uopšte počeli
rešavati. U politici, kao i u medicini, svaki lek uvek ima svoje
manje ili više štetne nuzefekte, i ne deluje jednako blagotvorno
na svaki organizam. Ni izbori u tom smislu nisu nikakav izuzetak.
Ali ono što je izvesno jeste da kašnjenje u primeni ove terapije
progresivno smanjuje njeno blagotvorno političko dejstvo,
i proporcionalno povećava opasnost od kontraindikacija.
Ukoliko se, pak, i ova prilika propusti, na scenu stupa hirurgija,
odnosno, noževi, skalpeli, hekleri, bageri i "sablje",
kao terapeutska sredstva vazda neizvesne -
ali tada neizbežne - radikalne političke medicine.
Kraca verzija ovog teksta objavljena je u "Politici"
od 29 i 30 maja
hronika
vesti (arhiva)