Ostali komentari
Nema
spora
da
je
sada,
nakon
svega,
gubitnik
Vojislav
Koštunica
koji
je,
paradoksalno,
trostruki
dobitnik,
odnosno
trostruki
pobednik
te
izborne
igre.
Dakle,
jasno
je
da
on
nema
previše
razloga
za
zadovoljstvo.
A
što
se
tiče
drugog
velikog,
i
glavnog
aktera
koji
nije
učestvovao
u
izborima,
i
koji
inače
ne
učestvuje
u
izborima,
ali
obično
izlazi
kao
pobednik
–
to
je
Zoran
Đinđić
–
on
je
u
prvi
izborni
ciklus
izbora
ušao
kao
apsolutni
favorit,
dakle,
ušao
je
sa
pozicije
moći.
U
leto
2000.
godine
on
je
držao
praktično
sve
pozicije
moći
u
Srbiji,
i
činilo
se
da
ga
izbori
mogu
samo
učvrstiti
u
toj
poziciji.
Zato
ih
je
i
raspisao
ranije,
da
bi
još
dodatno
uvalio
Koštunicu
u
probleme
s
obzirom
na
nerešen
odnos
u
federaciji,
odnos
između
Srbije
i
Crne
Gore.
Međutim,
tokom
kampanje
za
septembarske
izbore,
i
tokom
prvog,
pa
i
drugog
izbornog
kruga,
pozicija
Zorana
Đinđića
se
dramatično
promenila,
i
dramatično
pogoršala.
Videlo
se
da
Koštunicu
nije
uspeo
bitnije
ugroziti
što
se
tiče
njegove
popularnosti
u
biračkom
telu,
a
istovremeno
se
pokazalo
i
da
je
Miroljub
Labus,
kojeg
je
morao
da
prihvati
kao
"svog"
kandidata,
u
znatnijoj
meri
nego
što
bi
to
Đinđiću
odgovaralo,
autonoman
kandidat,
i
zatim,
da
su
neke
druge
snage
iz
DOS-a,
i
izvan
DOS-a,
direktnije,
otvorenije
i
rekao
bih
iskrenije
zalegle
za
Miroljuba
Labusa,
i
samim
tim
su
imale
i
imaju
pravo
i
pretenziju,
vrlo
opravdanu,
da
polažu
pravo
na
tih
milion
Labusovih
glasača.
E,
sad,
taj
trenutak
nakon
propasti
prvog
izbornog
turnusa
pa
do
raspisivanja
novih
izbora,
tih
nekih
mesec
dana,
protekli
su
u
manevrisanju
koje
Koštunica
i
DSS
nisu
na
najbolji
način
iskoristili.
Dakle,
taj
politički
zalet
koji
su
imali,
taj
nesumnjivi
kredit,
oni
prosto,
i
ne
po
prvi
put,
nisu
dobro
iskoristili,
i
Zoran
Đinđić
se
tu
pokazao
–
naglašavam,
za
sada,
samo
u
tom
aspektu,
mada
ima
i
nekih
drugih
–
kao
dobar
sledbenik
Slobodana
Miloševića,
a
to
je
dribling
na
malom
prostoru.
Tu
se
Đinđić
zaista
dobro
snašao.
Iako
je
bio
u
totalnom
nokdaunu,
uspeo
je
da
preživi
i
da
sklopi
onaj
novembarski
dil
koji
je,
po
meni,
bio
čist
poen
za
njega.
Uspeo
je
da
trampi
one
mandate
DSS-a
koje
očigledno
nisu
mogli
da
da
progutaju
i
svare,
kao
onaj
zalogaj
kad
zastane
Snežani
u
grlu,
tako
su
i
njima
zastali
ti
mandati
i
oni
su
ih
prosto
ispljunuli,
povratili.
Vratili
su
mandate,
oslobodili
su
se
tog
balasta,
i
progurali
su
promene
izbornog
zakona
koje
deluju
kompromisno,
a
sadržavale
su
te
mine
o
cenzusu
u
prvom
krugu,
i
pogotovo
ovu
o
tome
da
izbori
propadaju
ako
na
njih
u
prvom
krugu
ne
izađe
dovoljno
glasača.
I
dogodilo
se
to
što
se
dogodilo.
Cenzus
nije
preskočen
i
Zoran
Đinđić
se
vratio
iz
mrtvih.
U
ovom
trenutku
on
stoji
dobro,
u
svakom
slučaju
on
aktivno
vodi
igru
i
može
da
nameće
redosled
poteza.
Ono
što
bi
mu
se
moglo
dogoditi,
a
što
bi
opet
nalikovalo
Miloševiću,
jeste
da
ga
taj
trijumfalizam
i
ta
euforija
previše
ponesu
i
da
opet
ulete
u
neki
nepromišljeni
potez,
kao
što
su
letos
uleteli
u
prevremene
predsedničke
izbore
koji
zamalo
da
im
se
obiju
o
glavu,
i
kao
što
su
proletos
uleteli
u
ovo
oduzimanje
mandata
DSS-a
koje
je,
uzgred
budi
rečeno,
moralo
da
im
se
obije
o
glavu,
a
po
mom
mišljenju,
nije
im
se
obilo
koliko
je
trebalo,
jer
je
to
bio
jedan
drastičan
čin
koji
je
jasno
pokazao
dokle
može
da
ide
politički
voluntarizam,
da
ne
kažem
politička
pohlepa,
ove
današnje,
slično
kao
i
jučerašnje
srpske
vlasti.
Toliko
što
se
tiče
ova
dva
glavna
aktera.
Treći
akter
koji
se
tu
pojavljuje,
i
verovatno
će
se
u
narednim
danima
i
nedeljama
o
njemu
čuti
još
više,
to
je
G17
plus,
koji
je
takodje
neka
vrsta
pobednika
izbora,
znači
snage
oko
Labusa
i
Dinkića,
i
ona
može
da
bude
važan
jezičak
na
vagi,
pa
možda
čak
i
glas
razuma
u
ovom
očigledno
već
iracionalnom
sukobu
sestrinskih
demokratskih
stranaka
Koštunice
i
Đinđića.
Dakle,
ja
u
tom
smislu
pozdravljam
tu
političku
emancipaciju
G17
plus,
tim
pre
što
se
time
prekida
sa
neprirodnim
stanjem
da
imate
jednu
nevladinu
organizaciju
koja
drži
zapravo
najvažnije
poluge
moći
u
državi.
Mi
smo
od
2000.
godine
naovamo
vodili
tri-četiri
intervjua
za
Peščanik...
jedna
teza
je
stalno
u
opticaju:
malo-malo
pa
se
nešto
desi
a
ti
izgovaraš
rečenicu
da
Demokratska
stranka
Srbije
i
predsednik
Koštunica
nisu
odigrali
prave
poteze,
nisu
kapitalizovali
svoj
politički
uticaj
i
svoju
moć,
popularnost
među
građanima.
Ali
mi
govorimo
o
politici,
znači
nama
trebaju
delatni
ljudi,
ljudi
koji
će
moći
da
kapitalizuju
svoj
politički
uticaj
i
da
rade
u
našu
korist.
S
druge
strane,
predsednik
Koštunica
je
poslednjih
dana
više
puta
u
razgovorima
pominjao
neku
vrstu
paralele
između
Miloševića
i
Đinđića.
Znam
da
je
to
poređenje
osetljivo
i
znam
da
deluje
pomalo
grubo,
ali
nije
ono
izgovoreno
u
afektu,
iza
njega
stoje
neke
analize
i
neki
testovi.
Mislim
da
analogija
stoji
u
formalnom
i
u
metodološkom
smislu,
a
ne
u
sadržinskom.
U
tehnici
i
tehnologiji
vladanja,
rekao
bih,
postoje
suviše
velike
i
suviše
opasne
analogije
koje
se,
možda
zbog
sticaja
okolnosti,
međunarodnih,
pa
i
nekih
promenjenih
domaćih,
neće
razviti
i
manifestovati
u
svim
onim
malignim
formama
u
kojima
su
se
manifestovale
kod
Miloševića.
Ali,
u
strateškom
i
suštinskom
smislu,
ja
ne
mogu
prosto
da
ne
vidim
te
sličnosti.
Moj
omiljeni,
ali
apsolutno
reprezentativni
primer
sa
krađom
mandata,
pogotovo
uz
cinična
obrazloženja
kojima
je
to
oduzimanje
mandata
bilo
praćeno
–
to
je
po
beskrupuloznosti,
brutalnosti,
cinizmu,
apsolutno
nalikovalo
onome
što
je
govorio
Milošević
(odnosno
njegovi
predstavnici,
pošto
je
on
sam
retko
imao
takve
verbalne
izlete),
s
tim
da
ni
on,
zapravo,
nije
išao
tako
daleko.
Bilo
je
i
niz
drugih
primera,
ali
i
samo
ovo
je
dovoljno.
To
je
prosto
dokaz
i
potvrda
da
je
reč,
kako
se
to
nekad
govorilo,
o
"ljudima
opasnih
namera",
odnosno
ljudima
koji
nemaju
zaista
nikakvog
obzira
niti
prema
individualnoj
moralnosti,
niti
prema
političkom
moralu
i
vrlini.
Što
se
tiče
prvog
dela
tvog
pitanja,
koje
jeste
zanimljivo
i
koje
mi
je
u
poslednje
vreme
postavljano
na
različite
načine,
da,
ja
se
tu
potpuno
s
tobom
slažem
–
takvi
potezi,
koji
podsećaju
na
slona
u
staklarskoj
radnji,
koje
često
povlači
DSS,
u
suštini
jesu
politički
vrlo
štetni.
Ja
jedino
nisam
hteo
da
to
toliko
isturam
u
prvi
plan,
barem
dok
ovo
prvo,
ovo
o
čemu
sam
upravo
govorio,
ne
bude
transparentno
izrečeno
i
od
bar
jednog,
meni
važnog,
i
rekao
bih
reprezentativnog
dela
javnosti
ne
bude
dovoljno
apsolvirano.
Sada
mislim
da
jeste.
Sada
možemo
više
da
pričamo
o
onome
o
čemu
javnost
dominantno,
uključujući
i
tvoje
emisije,
i
mnoge
druge
kolege,
govori
od
početka,
a
to
su
nekonzistentnost
i
paradoksi
u
politici
DSS-a
i
Vojislava
Koštunice.
No,
te
dve
vrste
zamerki
naprosto
nisu
istog
reda,
a
pogotovo
ovo
poslednje
nikako
ne
može
poslužiti
kao
alibi
za
ono
prvo.
A
ako
je
do
neke
istorijske
ili
političke
pravde,
onda
možemo
reći
da
se
Koštuničine
i
DSS-ove
greške
njima
samima
već
uveliko
i
najviše
svete.
Doduše,
kvantitativno
gledano,
popularnost
Koštunice
nije
dramatično
opala
i
to
je
zapravo
jedno
čudo,
koje
se,
opet,
može
objašnjavati
na
različite
načine.
Ali
intenzitet
te
podrške
i
njegove
popularnosti
jeste
dramatično
opao.
Dakle,
nije
u
pitanju
kvantitet
nego
kvalitet.
Gotovo
svi,
ili
većina
onih
koji
glasaju
za
Koštunicu,
a
pogotovo
sve
to
od
miliona
i
naviše,
to
su
glasovi
koje
on
dobija
po
liniji
izbora
manjeg
zla,
odnosno,
glasovi
onih
koji
glavnog
protivnika,
neprijatelja
ili
problem
vide
u
nekom
drugom,
u
Đinđiću
ili
Šešelju,
pa
onda
glasaju
za
manje
zlo,
to
jest,
Vojislava
Koštunicu.
Ta
hipoteka
nevinog
gubitnika,
moralnog
pobednika,
i
tako
dalje,
koja
ide
uz
Koštunicu,
kada
se
pređe
neka
tanka
i
nevidljiva
granica,
onda
takodje
postaje
problem
i
politički
balast.
Znači,
ako
neko
tri
puta
za
tri
meseca
pobeđuje
na
izborima,
ako
za
njega,
faktički,
za
malo
više
od
dve
godine
građani
glasaju
pet
puta,
a
on
ne
uspeva
da
uzme
vlast,
onda
se
postavlja
pitanje
da
li
on
to
želi
i
da
li
uopšte
može.
I
šta
još
očekivati
od
građana
da
učine
da
bi
on
ili
oni
(svejedno
da
li
se
govori
o
stranci
ili
o
njemu)
uzeli
vlast
i
pokazali
šta
umeju?
Mislim
da
su
neosnovana
očekivanja
da
će
sada
nekim
opštenarodnim
protestom
građani
"izvikati"
ili
ugurati
Koštunicu
u
predsedničku
fotelju,
kao
što
se
to
dogodilo
2.000
godine,
i
bilo
bi
dobro
da
što
pre
raskrste
sa
tom
iluzijom,
ako
uopšte
imaju
takvu
vrstu
iluzije.
U
tom
pogledu
su
Koštuničine
političke
opcije
prilično
sužene
i
on
je,
bez
obzira
koliko
to
ne
nalikovalo
ni
njemu
niti
imidžu
njegove
stranke,
zapravo
u
jednoj
situaciji
koja
mu
nameće
radikalizaciju,
a
ishod
te
radikalizacije
je
krajnje
neizvesan.
Zaključak
koji
se
pomalo
sugeriše
tvojim
pitanjem
jeste
da
li
nam
uopšte
treba
takva
politička
snaga
i
čemu
uopšte
služi
politička
partija
koja
i
uz,
ipak,
masovnu
podršku
građana
zapravo
ne
uspeva
–
ili
ne
želi,
ili
ne
može
–
da
vodi
važnu,
ako
već
ne
i
glavnu
reč
u
srpskoj
politici.
Ja
mislim
da
je,
na
žalost,
itekako
potrebna.
Potrebna
je,
iako
bi,
sa
stanovišta
jedne,
pomalo
jednostrane
političke
logike
na
koju
aludiraš,
zaključak
trebao
biti
upravo
suprotan.
Ali,
s
obzirom
na
raspaljene
strasti,
s
obzirom
na
tu,
rekao
bih,
još
neispričanu
priču
i
nedovršeni
sukob
dve
Srbije,
još
uvek
je
dobro
što
postoji
takva
snaga
i
takva
politička
opcija
koju
oličavaju
Koštunica
i
DSS,
uz
sve
kritike
koje
bi
im
se
više-manje
opravdano
mogle
izreći,
jer...
Šta,
da
njih
nema
onda
bi
to
bilo...
Pobili
bi
se.
Doslovno
pobili.
Tačnije,
ili
bismo
imali
diktaturu,
ili
bi
se
pristalice
"Djindjićeve"
i
"Šešeljeve"
Srbije
danas
mlatile
po
ulicama
-
što,
uzgred
rečeno,
još
uvek
nije
isključeno.
Ali
sa
Koštunicom,
makar
i
ovakvim,
koji
praktično
nikoga
ne
zadovoljava,
ta
opasnost
je
ipak
daleko
manja.
hronika
vesti (arhiva)