Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari - Razgovor Djordja Vukadinovica sa Svetlanom Lukic u emisiji Pescanik na radiju B92, 14.12.2002.

 
Ostali komentari

Nema spora da je sada, nakon svega, gubitnik Vojislav Koštunica koji je, paradoksalno, trostruki dobitnik, odnosno trostruki pobednik te izborne igre. Dakle, jasno je da on nema previše razloga za zadovoljstvo. A što se tiče drugog velikog, i glavnog aktera koji nije učestvovao u izborima, i koji inače ne učestvuje u izborima, ali obično izlazi kao pobednik – to je Zoran Đinđić – on je u prvi izborni ciklus izbora ušao kao apsolutni favorit, dakle, ušao je sa pozicije moći. U leto 2000. godine on je držao praktično sve pozicije moći u Srbiji, i činilo se da ga izbori mogu samo učvrstiti u toj poziciji. Zato ih je i raspisao ranije, da bi još dodatno uvalio Koštunicu u probleme s obzirom na nerešen odnos u federaciji, odnos između Srbije i Crne Gore. Međutim, tokom kampanje za septembarske izbore, i tokom prvog, pa i drugog izbornog kruga, pozicija Zorana Đinđića se dramatično promenila, i dramatično pogoršala. Videlo se da Koštunicu nije uspeo bitnije ugroziti što se tiče njegove popularnosti u biračkom telu, a istovremeno se pokazalo i da je Miroljub Labus, kojeg je morao da prihvati kao "svog" kandidata, u znatnijoj meri nego što bi to Đinđiću odgovaralo, autonoman kandidat, i zatim, da su neke druge snage iz DOS-a, i izvan DOS-a, direktnije, otvorenije i rekao bih iskrenije zalegle za Miroljuba Labusa, i samim tim su imale i imaju pravo i pretenziju, vrlo opravdanu, da polažu pravo na tih milion Labusovih glasača. E, sad, taj trenutak nakon propasti prvog izbornog turnusa pa do raspisivanja novih izbora, tih nekih mesec dana, protekli su u manevrisanju koje Koštunica i DSS nisu na najbolji način iskoristili. Dakle, taj politički zalet koji su imali, taj nesumnjivi kredit, oni prosto, i ne po prvi put, nisu dobro iskoristili, i Zoran Đinđić se tu pokazao – naglašavam, za sada, samo u tom aspektu, mada ima i nekih drugih – kao dobar sledbenik Slobodana Miloševića, a to je dribling na malom prostoru. Tu se Đinđić zaista dobro snašao. Iako je bio u totalnom nokdaunu, uspeo je da preživi i da sklopi onaj novembarski dil koji je, po meni, bio čist poen za njega. Uspeo je da trampi one mandate DSS-a koje očigledno nisu mogli da da progutaju i svare, kao onaj zalogaj kad zastane Snežani u grlu, tako su i njima zastali ti mandati i oni su ih prosto ispljunuli, povratili. Vratili su mandate, oslobodili su se tog balasta, i progurali su promene izbornog zakona koje deluju kompromisno, a sadržavale su te mine o cenzusu u prvom krugu, i pogotovo ovu o tome da izbori propadaju ako na njih u prvom krugu ne izađe dovoljno glasača. I dogodilo se to što se dogodilo. Cenzus nije preskočen i Zoran Đinđić se vratio iz mrtvih. U ovom trenutku on stoji dobro, u svakom slučaju on aktivno vodi igru i može da nameće redosled poteza. Ono što bi mu se moglo dogoditi, a što bi opet nalikovalo Miloševiću, jeste da ga taj trijumfalizam i ta euforija previše ponesu i da opet ulete u neki nepromišljeni potez, kao što su letos uleteli u prevremene predsedničke izbore koji zamalo da im se obiju o glavu, i kao što su proletos uleteli u ovo oduzimanje mandata DSS-a koje je, uzgred budi rečeno, moralo da im se obije o glavu, a po mom mišljenju, nije im se obilo koliko je trebalo, jer je to bio jedan drastičan čin koji je jasno pokazao dokle može da ide politički voluntarizam, da ne kažem politička pohlepa, ove današnje, slično kao i jučerašnje srpske vlasti. Toliko što se tiče ova dva glavna aktera.

Treći akter koji se tu pojavljuje, i verovatno će se u narednim danima i nedeljama o njemu čuti još više, to je G17 plus, koji je takodje neka vrsta pobednika izbora, znači snage oko Labusa i Dinkića, i ona može da bude važan jezičak na vagi, pa možda čak i glas razuma u ovom očigledno već iracionalnom sukobu sestrinskih demokratskih stranaka Koštunice i Đinđića. Dakle, ja u tom smislu pozdravljam tu političku emancipaciju G17 plus, tim pre što se time prekida sa neprirodnim stanjem da imate jednu nevladinu organizaciju koja drži zapravo najvažnije poluge moći u državi.

Mi smo od 2000. godine naovamo vodili tri-četiri intervjua za Peščanik...  jedna teza je stalno u opticaju: malo-malo pa se nešto desi a ti izgovaraš rečenicu da Demokratska stranka Srbije i predsednik Koštunica nisu odigrali prave poteze, nisu kapitalizovali svoj politički uticaj i svoju moć, popularnost među građanima. Ali mi govorimo o politici, znači nama trebaju delatni ljudi, ljudi koji će moći da kapitalizuju svoj politički uticaj i da rade u našu korist. S druge strane, predsednik Koštunica je poslednjih dana više puta u razgovorima pominjao neku vrstu paralele između Miloševića i Đinđića.

Znam da je to poređenje osetljivo i znam da deluje pomalo grubo, ali nije ono izgovoreno u afektu, iza njega stoje neke analize i neki testovi. Mislim da analogija stoji u formalnom i u metodološkom smislu, a ne u sadržinskom. U tehnici i tehnologiji vladanja, rekao bih, postoje suviše velike i suviše opasne analogije koje se, možda zbog sticaja okolnosti, međunarodnih, pa i nekih promenjenih domaćih, neće razviti i manifestovati u svim onim malignim formama u kojima su se manifestovale kod Miloševića. Ali, u strateškom i suštinskom smislu, ja ne mogu prosto da ne vidim te sličnosti. Moj omiljeni, ali apsolutno reprezentativni primer sa krađom mandata, pogotovo uz cinična obrazloženja kojima je to oduzimanje mandata bilo praćeno – to je po beskrupuloznosti, brutalnosti, cinizmu, apsolutno nalikovalo onome što je govorio Milošević (odnosno njegovi predstavnici, pošto je on sam retko imao takve verbalne izlete), s tim da ni on, zapravo, nije išao tako daleko. Bilo je i niz drugih primera, ali i samo ovo je dovoljno. To je prosto dokaz i potvrda da je reč, kako se to nekad govorilo, o "ljudima opasnih namera", odnosno ljudima koji nemaju zaista nikakvog obzira niti prema individualnoj moralnosti, niti prema političkom moralu i vrlini. Što se tiče prvog dela tvog pitanja, koje jeste zanimljivo i koje mi je u poslednje vreme postavljano na različite načine, da, ja se tu potpuno s tobom slažem – takvi potezi, koji podsećaju na slona u staklarskoj radnji, koje često povlači DSS, u suštini jesu politički vrlo štetni. Ja jedino nisam hteo da to toliko isturam u prvi plan, barem dok ovo prvo, ovo o čemu sam upravo govorio, ne bude transparentno izrečeno i od bar jednog, meni važnog, i rekao bih reprezentativnog dela javnosti ne bude dovoljno apsolvirano. Sada mislim da jeste. Sada možemo više da pričamo o onome o čemu javnost dominantno, uključujući i tvoje emisije, i mnoge druge kolege, govori od početka, a to su nekonzistentnost i paradoksi u politici DSS-a i Vojislava Koštunice. No, te dve vrste zamerki naprosto nisu istog reda, a pogotovo ovo poslednje nikako ne može poslužiti kao alibi za ono prvo.  A ako je do neke istorijske ili političke pravde, onda možemo reći da se Koštuničine i DSS-ove greške njima samima već uveliko i najviše svete. Doduše, kvantitativno gledano, popularnost Koštunice nije dramatično opala i to je zapravo jedno čudo, koje se, opet, može objašnjavati na različite načine. Ali intenzitet te podrške i njegove popularnosti jeste dramatično opao. Dakle, nije u pitanju kvantitet nego kvalitet. Gotovo svi, ili većina onih koji glasaju za Koštunicu, a pogotovo sve to od miliona i naviše, to su glasovi koje on dobija po liniji izbora manjeg zla, odnosno, glasovi onih koji glavnog protivnika, neprijatelja ili problem vide u nekom drugom, u Đinđiću ili Šešelju, pa onda glasaju za manje zlo, to jest, Vojislava Koštunicu. Ta hipoteka nevinog gubitnika, moralnog pobednika, i tako dalje, koja ide uz Koštunicu, kada se pređe neka tanka i nevidljiva granica, onda takodje postaje problem i politički balast. Znači, ako neko tri puta za tri meseca pobeđuje na izborima, ako za njega, faktički, za malo više od dve godine građani glasaju pet puta, a on ne uspeva da uzme vlast, onda se postavlja pitanje da li on to želi i da li uopšte može. I šta još očekivati od građana da učine da bi on ili oni (svejedno da li se govori o stranci ili o njemu) uzeli vlast i pokazali šta umeju? Mislim da su neosnovana očekivanja da će sada nekim opštenarodnim protestom građani "izvikati" ili ugurati Koštunicu u predsedničku fotelju, kao što se to dogodilo 2.000 godine, i bilo bi dobro da što pre raskrste sa tom iluzijom, ako uopšte imaju takvu vrstu iluzije. U tom pogledu su Koštuničine političke opcije prilično sužene i on je, bez obzira koliko to ne nalikovalo ni njemu niti imidžu njegove stranke, zapravo u jednoj situaciji koja mu nameće radikalizaciju, a ishod te radikalizacije je krajnje neizvesan.

Zaključak koji se pomalo sugeriše tvojim pitanjem jeste da li nam uopšte treba takva politička snaga i čemu uopšte služi politička partija koja i uz, ipak, masovnu podršku građana zapravo ne uspeva – ili ne želi, ili ne može – da vodi važnu, ako već  ne i glavnu reč u srpskoj politici. Ja mislim da je, na žalost, itekako  potrebna. Potrebna je, iako bi, sa stanovišta jedne, pomalo jednostrane političke logike na koju aludiraš, zaključak trebao biti upravo suprotan. Ali, s obzirom na raspaljene strasti, s obzirom na tu, rekao bih, još neispričanu priču i nedovršeni sukob dve Srbije, još uvek je dobro što postoji takva snaga i takva politička opcija koju oličavaju Koštunica i DSS, uz sve kritike koje bi im se više-manje opravdano mogle izreći, jer...

Šta, da njih nema onda bi to bilo...

Pobili bi se. Doslovno pobili. Tačnije, ili bismo imali diktaturu, ili bi se pristalice "Djindjićeve" i "Šešeljeve" Srbije danas mlatile po ulicama - što, uzgred rečeno, još uvek nije isključeno. Ali sa Koštunicom, makar i ovakvim, koji praktično nikoga ne zadovoljava, ta opasnost je ipak daleko  manja.

 

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM