Ivan
Janković
DEMOKRATIJE JE
SREDSTVO A NE CILJ
Medu nekim tranzitološkim analiticarima odomacena je predstava
o blagotvornom uticaju što cešcih izbora kao najboljem, a možda
i jedinom, orudu obezbedivanja trajne politicke i ukupne stabilnosti
društva u tranziciji. Teza ovih analiticara glasi da se kroz
više uzastopnih ciklusa prevremenih izbora na najbolji nacin
potkopava bilo kakav monopol vlasti, i smanjuju socijalne tenzije
koje predstavljaju opasnost po same reforme. Cak i od onih medu
njima, koji do samih ekonomskih reformi u pravcu tržišne privrede
ne drže mnogo, ili ih cak smatraju štetnim i smišljenim od strane
"svetskih mocnika" da bi uništavale domacu privredu,
vrlo cesto cete cuti tu istu tezu o što cešcem izbornom "provetravanju"
kao arhimedovskom osloncu "konsolidacije demokratije",
kako oni vole da kažu.
Medutim, ova teza je u osnovi pogrešna, bez obzira da li se
koristi kao navodni instrument obezbedivanja politicke stabilnosti
za pro-tržišne reforme, bilo da bi se njome podvukao ekskluzivni
znacaj politicke demokratije a minimizirale ekonomske promene,
kao sinonim tranzicije. Razlog za to je cinjenica da ovakva
vrsta razmišljanja brka suštinu promena u zemljama Istocne Evrope,
sa nacinom i dinamikom njihovog sprovodenja, i personalno-partijskim
akterima tog procesa. Suština promena je u obezbedivanju ustanova
vladavine prava i tržišne privrede lišene vladinog politickog
arbitriranja, a ne bavljenje analizom seksualnih ili digestivnih
navika politickih elita (koje su samo sredstvo za ostvarenje
tih ciljeva). Pomenuti zadaci reformi su vrlo ambiciozni, i
podrazumevaju postojanje vladajuce politicke garniture koja
je istinski posvecena njihovom ostvarivanju, kao i šire vecinske
koalicije za promene koja bi sve to podržala. Ceo proces se
može sažeti kao konstitucionalno rearanžiranje poretka u pravcu
povlacenja vlade iz velikog dela aktivnosti koje je ona tradicionalno
obavljala, i ogranicavanje na mnogo uži krug i dužnosti i ovlašcenja,
rezervisanih za pravne okvire biznisa, bezbednost, infrastrukturu
i minimalne osnove zdravstva i školstva. To sa jedne strane
znaci povecanje opsega prava i sloboda gradana, ali sa druge
strane i njihovo lišavanje mocne paternalisticke države koja
bi im garantovala odredeni zadati stepen "socijalnog blagostanja",
i prepuštanje da najveci deo svog dohotka sticu na konkurentskim
tržištima i putem privatnih aranžmana, a ne putem socijalnih
transfera i renti od strane države. Nije potrebno posebno isticati
koliko su kratkorocne posledice doslednijeg ostvarivanja ovog
programa frustrirajuce za jedno stanovništvo koje je više od
pola veka navikavano na to da su posao, dohodak, ili dostupnost
raznih sekundarnih pogodnosti poput letovanja i zimovanja, njihovo
"socijalno pravo" koje im garantuje država, a ne individualna
obaveza prema sebi, za cije ostvarenjenje sami moraju preuzeti
odgovornost. Ubediti pojedinca koji je odrastao i formirao se
u jednom paternalistickom sitemu sigurnosti "od kolevke
pa do groba", da je vreme uravnilovki i socijalizovanja
ekonomskih promašaja zauvek prošlo, i da mu nema druge nego
da prihvati da je ostao sam sa sobom, i da je prinuden da preuzme
rizik i odgovornost za svoju dobrobit u tržišnoj utakmici koja
nema izvestan i zagarantovan ishod, predstavlja zapravo suštinski
i najteži zadatak bilo koje reformisticke garniture, mnogo teži
od privatizacije ili makroekonomskog stabilizovanja.
Stoga, da bi program reformi bio realizovan potrebna je neka
vrsta konsenzusa, ili realisticnije, vecinske koalicije za promene.
Utoliko su u pravu svi oni koji ukazuju da nije dovoljno za
uspeh reformi samo da imate vladu koja ih želi i sprovodi, dok
stanovništvo hoce socijalizam sa kapitalistickim standardom
(kao što je kod nas slucaj). Ali je problem u tome što put ka
konsenzusu ili vecinskoj koaliciji uopšte nije zagarantovan
cestim ponavljanjem izbora. Vrlo lako se može desiti da izbori
predstavljaju put za uspon ka vlasti politickih struktura koje
ce zaustaviti, ili sasvim opozvati reforme. Uopšteno gledajuci,
nije jasno zašto bi izbori, sami po sebi, bilo poboljšavali,
bilo pogoršavali stanje reformi. Ponekad to može biti slucaj,
ukoliko je recimo na vlasti opresivna etatisticka nomenklatura
koja sprecava promene, a u opoziciji relativno pro-tržišne grupe
sa širom podrškom medu stanovništvom (kao što je bio slucaj
u Srbiji s jeseni 2000). Medutim stvar može biti i potpuno drugacija,
ukoliko je situacija na politickom tržištu obrnuta, ako recimo
na vlasti imamo reformsku koaliciju, a izbore traži neka populisticka
i kolektivisticka opozicija koja jaše na krilima revolta stanovništva
protiv nepopularnih neoliberalnih reformi (kao što je to slucaj
U Srbiji ovog proleca i leta). Da li i u tom slucaju možemo
zakljuciti da su izbori najbolje rešenje, koje relaksira situaciju?
Ukoliko se recimo kao najjaca opozicija sadašnjoj srpskoj vladi
nametne neki novi Hitler, da li bismo njegov uspon ka vlasti
putem izbora smatrali poželjnim nacinom pacifikovanja "socijalnih
napetosti"? Ocigledno bi "napetosti" i "socijalne
tenzije" tada bile još vece, i zar onda argument za izbore
ne bi bio još jaci nego sad, kada izbore traže pripadnici jedne
ipak nešto umivenije opozicije?
Dakle, to da li ce izbori u nekom trenutku biti poželjni ili
ne, ne zavisi od nekog apriornog teorijskog koncepta ili nekih
"objektivnih" svojstava izbora kao takvih u pogledu
njihovog dejstva na društvo, vec od pragmaticne procene njihovih
verovatnih posledica, i sameravanja tih posledica sa stanjem
stvari koje smatramo poželjnim. Nema nikakvog smisla reci da
su izbori uvek poželjni, jer je zamisliva situacija u kojoj
najizglednija alternativa postojecoj vlasti istovremeno predstavlja
mnogo lošiju alternativu. To se u tranzicijskim zemljama dešava(lo)
vrlo cesto po sledecem oprobanom obrascu: reformska garnitura
osvaja vlast na talasu antikomunistickog raspoloženja i zapocinje
reforme. To je proces koji razara mnoge privilegije, rente,
mogucnosti da se parazitira na neradu, i na kraju mnoge brižljivo
negovane iluzije. U atmosferi raširenog nezadovoljstva zbog
svega toga, vlast dobija na prevremenim izborima stara ili neznatno
inovirana garnitura politicara koji zamrzavaju promene, i tu
je kraj uspešne tranzicije.
Prirodno je da ce se prva reformska garnitura naci na udaru
raznolikih otpora, i da je malo verovatno da ce ona dobiti sledece
izbore. Zato je od kriticnog znacaja da ona obavi neophodne
prioritetne reformske zahvate što pre, tako da bi predupredila
da sledeci izbori oznace i povratak starog sistema, i s druge
strane da se zadrži dovoljno dugo da bi komunistickoj nomenklaturi
pružila šansu da se transformiše, i da u sledecem turnusu ne
predstavlja opasnost po osnovna konstitucionalna nacela novog
društva, tj. da konstitucionalna demokratija zaista postane
"jedina igra u gradu".
Ako se zaista to dogodi, onda prevremeni izbori mogu biti vrlo
delotvorni, jer ce smanjiti mobilizaciju protivnika reformi,
verovatno ukloniti prvu vladu i instalirati novu, koja medutim,
nece imati ambiciju da stvari vraca unazad. Reforme ce se ucvrstiti,
jer ce njihovim neprijateljima, poput sindikata, NGO-a, politickog
krila crkve, raznih rent-seeking lobija, ili intelektualaca
koji mrze kapitalizam, postati jasno da izbori nisu nacin na
koji se promene mogu zaustaviti ili bitno usporiti, i ubediti
ih da im nema druge (osim ako ne žele da dižu oružanu pobunu)
nego da se predaju i prihvate nova pravila igre. To je obrazac
koji je funkcionisao u svim uspešnim tranzicijskim zemljama.
Medutim, da bi ova formula proradila potrebna su dva prilicno
zahtevna preduslova, koje je samo nekolicina istocnoevropskih
zemalja do sada uspevala u potpunosti da ispuni. Prvi je da
vladajuca ekipa zaista želi pro-tržišne reforme, da je odlucna,
strpljiva i svesna da njen zadatak nije da bude popularana,
ili cak da zadrži šanse na sledecim izborima, vec da, koristeci
svoj pocetni legitimitet, što brže i nemilosrdnije gazi u pravcu
likvidiranja starog sistema, ako treba i preko leševa privilegija,
inercije, neprijateljstva gradana ili iluzija "kritickih"
intelektualaca, cijem osetljivom humanistickom stomaku slike
tranzicije možda mogu suviše zaliciti na traumatske opise "pauperizacije"
iz njihovih omiljenih marksistickih bukvara. Drugi preduslov
je da postoji normalna i odgovorna opozicija koja ce biti u
stanju da pacifikuje ekstrasistemske pritiske na reforme, i
da ucešcem u konsenzusu promena, obeshrabri nosioce tih pritisaka
u njihovom uverenju da mehanizmi države mogu biti upotrebljeni
za zaustavljanje reformi. Recju, potrebna je lojalna opozicija
koja nece iskoristiti osetljiv trenutak da dodatno raspiri kolektivisticke
strasti i umesto da kontroliše ekstrasistemske napetosti, nametne
se kao neka vrsta njihovog institucionalnog artikulatora i portparola.
Potreban je iskorak iz kratkorocnih interesa i od strane vlasti
i opozicije, i uvidanje da je uvodenje kapitalizma i vladavine
prava najviši nacionalni interes.
Ako su ovi preduslovi bar aproksimativno ostvareni, onda izbori
nece naneti štetu, vec ce naprotiv, po opisanom obrascu obeshrabrivanja
osnažiti stvar reformi slabljenjem institucionalnih pozicija
njihovih neprijatelja. Medutim, ako bar jedan ili oba ova preduslova
nedostaju, onda izbori mogu znaciti samo politicku promociju
lošijih alternativa, i praksu odlaganja i zaustavljanja reformi.
Teorija javnog izbora nam kaže da je u idealnom slucaju u nekom
politickom sistemu pobednicka ona izborna alternativa koja pogodi
preferenciju tzv. "srednjeg" ili prosecnog glasaca,
odnosno da najvece šanse za pobedu ima ona alternativa koja
u najvecoj meri uspeva da izade u suret stvarnim preferencijama
vecine ljudi. Medutim, kad bi ova teorema srednjeg glasaca važila
i u tranzicijskim zemljama, onda se sama tranzicija verovatno
nikad ne bi ni desila, jer prosecan glasac nju ne želi. Zato
je naricanje mnogih intelektualaca nad ogranicenom "autoritarnošcu"
tranzicijskih režima koji "ne daju izbore" zapravo
kucanje na otvorena vrata. Ako politicka vlast treba da bude
slika i prilika preferencija vecinskog glasaca, onda od reformi
ovde nece biti ništa. Tako možemo da biramo izmedu težnje da
obezbedimo relaksirajucu politicku nišu za reformatore koji
bi radili svoj posao bez obzira na spoljašnje okolnosti (recimo,
cetvorogodišnji mandat, bez obzira na ankete i mišljenja analiticara
o njihovoj legitimnosti), i radikalisticke opsesije "istinskom
voljom biraca" kao kriterijumom uspeha tranzicije i legitimnosti
vlasti. Odnosno možemo da biramo izmedu promene Miloševicevog
sistema i ambicije da udesimo da delovanje politicara odražava
volju biraca.
Konzistentan javni izbor, odnosno takav koji bi stvarao poredak
individualnih preferencija koje bi zadovoljavale preduslove
tranzitivnosti i potpunosti, a istovremeno bio ostvaren principom
vecinskog odlucivanja bez diktatora, striktno je logicki nemoguc.
Dakle, nemoguce je vladu formirati vecinskim odlucivanjem, a
istovremeno ocekivati da njeno delovanje odražava poredak preferencija
pojedinaca-glasaca. To je dokazao još Kenet Erou 1948. godine,
za šta ce kasnije dobiti Nobelovu nagradu za ekonomiju. Kad
prizemljimo ovu poentu, dobijamo iskaz da je besmislen doktrinarno-demokratski
ideal korespondiranja nacela i rezultata javnih politika sa
individualnim preferencijama glasaca, odnosno da je prigovor
nekoj tranzicijskoj vladi da je "nelegitimna" zato
što neki ili mnogi ljudi osuduju njeno delovanje potpuno šupalj,
zato što nijedna vlada na svetu ne može biti legitimna u zahtevanom
smislu, niti uopšte možemo znati kada se to dogodilo, cak i
da je moguce.
Zagovaranje izbora kao leka za nelegitimnost vlasti i za pacifikaciju
konflikata koji iz nje proisticu je u osnovi izraz ove doktrinarno-demokratske
predrasude, odnosno uverenja da je suština uspostave valjanog
poretka u iznalaženju mogucnosti da upravljaci "istinski"
odražavaju želje glasaca (kada ce navodno nastupiti mir i harmonija),
a ne u uspostavi sistema pravila koja bi garantovala individualna
prava i ogranicavale domen delovanja vlasti, pa ma ko je vršio,
i ma šta o tome mislila svetina u javnim anketama. Osnovna opsesija
doktrinarnih demokrata, koja je jedini razlog zašto oni prihvataju
demokratiju, jeste njen polulisticki i kolektivisticki aspekt,
odnosno cinjenica da u njoj "narod vlada". Oni ce,
kao što je iskustvo XX veka pokazalo, vrlo lako prihvatiti i
neki drugi oblik demokratije, poput sovjetske, jugo-samoupravne
ili "bolivarske", samo ako u njoj zrcali pomenuti
kolektivisticki ideal, pa makar on bio i samo ovlašna racionalizacija
otvorene tiranije.
Medutim suštinska stvar za izgradnju slobodnog društva nije
ko vlada, vec šta je ovlašcen da cini, bez obzira da li vlada
narod, Kralj ili rasna elita. Vrednost demokratije kao sistema
je iskljucivo instrumentalna, odnosno ona je poželjna samo zbog
puke cinjenice da postojanje više konkurentskih politickih elita
u principu deluje kao dobar kontrolni mehanizam koji ce najcešce
garantovati da ce bilo koja vlast biti pod pritiskom i monitoringom
da ne proširi previše vlastiti delokrug, i ne ugrozi liberalne
principe vladavine prava i nemešanja u ekonomiju. Demokratija
nije poželjna sama po sebi, odnosno zbog toga što je moralno
ispravno da narod vlada, vec zbog toga što imamo ipak nešto
vece garancije da vlast nece biti arbitrarna ukoliko ima konkurenciju,
nego ukoliko je apsolutna (mada postoje i primeri vrlo autokratskih
vlada koje nisu težile velikom zadiranju u individualna prava,
i ogranicavale su se na arbitrarno eliminisanje onih koji su
hteli da zadru u ta prava, poput cileanske vlade 70-ih i 80-ih,
jugoslovenske pre II Sv. Rata, ili Singapura i Bahreina danas).
A ideja katarzickog i smirujuceg dejstva izbora po svaku cenu,
temelji se upravo na verovanju da za pristojan i civilizovan
život nisu suštinska individualna prava i konstitucionalne granice
vlasti, vec što bliža konvergencija želja pojedinaca (kakve
god one bile) i javne politike. A taj uslov pre mogu da zadovlje
tiranije nego pluralisticka društva u kojima po prirodi stvari
ima mnogo manje konsenzusa medu ljudima, zbog cega je bilo kojoj
vladi u takvim društvima mnogo teže, cak i kad bi htela, da
sve apetite zadovolji, i nikom se ne zameri. Zato izbori nisu
nikakav univerzalni lek, odnosno nikad unapred ne možemo znati
njihove posledice po slobodu i blagostanje pojedinaca, da bismo
ih komotno mogli prepisivati politicarima za lecenje tranzicijskih
bolesti. Posebno u slucaju Srbije, gde su šanse da na prevremenim
izborima dobijemo elitu koja bi bolje vršila reformske zadatke
od postojece, u ovom trenutku dosta male, i gde zahtevi za vanrednim
izborima u ogromnoj vecini nisu odraz radikalnije reformske
vizije kojoj je postojeca garnitura smetnja, vec upravo populistickog
argumenta da je postojeca elita "nelegitimna" i da
narod želi izbore. Šta ce biti posle izbora uopšte nije u fokusu
opozicije i njenih sekundanata medu intelektualcima, vec samo
da izbora bude i da donesu promenu vlasti. Neizvesnost da li
cemo na njima dobiti elitu koja ce unaprediti stvar reformi,
ili je naprotiv srozati i usporiti, po shvatanju ovih demokrata
nosi mnogo manji rizik od zadržavanja postojece uspešne ali
"nelegitimne" vlasti, koja izaziva "socijalne
tenzije". Nije bitno šta radi vlada, važno je samo da je
"legitimna", i da je što cešce menjamo. No, pitanje
da li možemo dobiti bolju vladu ili ne je jedino što se racuna,
a ne da li bi izbori doneli "klasni mir" ili "stišavanje
tenzija". A ako je zaustavljanje reformi cena tog "mira"
i "istinske demokratije", onda svakako treba biti
protiv mira i demokratije. Tišina koja najcešce izlazi u susret
zahtevima za konsnzusom sa neprijateljima slobode jeste tišina
groblja.
hronika
vesti (arhiva)