Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari - Djordje Vukadinovic: Godina izgubljenih iluzija

komentari

Djordje Vukadinović

(Filozofski fakultet u Beogradu i glavni urednik Nove srpske političke misli)

 

                               GODINA IZGUBLJENIH ILUZIJA

 

Ovdašnjoj politikološkoj struci, ili bar njenom dominirajućem delu, s pravom je prebacivano kako je ne samo propustila da predvidi slom realnog socijalizma i raspad sovjetske imperije s kraja 80-tih godina (što manje-više važi za kompletnu društvenu nauku na globalnom nivou), već i da nije uspela da izvuče ni adekvatne zaključke iz ovog epohalnog dogadjaja.  "Stara" srpska politička misao i sa njom povezana elita bila je tih godina obuzeta nacionalnim temama i beskompromisnom kritikom titoističkog kulta, ne hajući mnogo za globalne tektonske promene i ne primećujući obrise nove autoritarnosti koja im se stvarala pred očima.

 

 Možda i u strahu da se istorija ne bi opet ponovila, u prvih godinu dana nakon peto-oktobarskog prevrata održana su čak tri interdisciplinarna skupa na kojima su, u uglavnom sličnom personalnom sastavu, ovdašnji društveni naučnici  nastojali da reflektuju tok, smisao i dubinu promene. Najpre, već u decembru 2000-te, u organizaciji NSPM-a, zatim, u martu 2001. u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju, te septembra iste godine, u okviru Kikindskih dijaloga. Rezultati tih promišljanja, sabrani u tri voluminozna zbornika (Srbija posle Miloševića, R/Evolucija i/ili poredak i Bilans promena), svedoče da njihovi autori nisu bili slepi za iskušenja koja vrebaju Srbiju na putu (odocnele) demokratske tranzicije, ali da je kod većine, što je i razumljivo, bio veoma primetan snažan osećaj olakšanja i uverenje da je, napokon, zaklopljena najcrnja stranica novije nacionalne istorije, a Srbija definitivno iskoračila na put demokratije i političke normalizacije. (Od ovog jednodušnog zaključka odudarali su samo Mihailo  Marković i Zoran Avramović - što je, s obzirom na njihov javni angažman u prethodnom periodu i bilo za očekivati, ali u kritici "novog srpskog poretka" jedva da su nešto zaostajali i prilozi Lasla Sekelja, Zorana Vidojevića, Jovice Trkulje, Predraga Golubovića, kao i pisca ovih redova.)  

 

Na dvogodišnjicu "srpskog oktobra", pa i tokom čitave 2002. sličnih teorijskih reminiscencija bilo je daleko manje, iako bi bilo vrlo interesantno videti da li bi pojedini autori, i u kojoj meri, danas bili spremni da ponove - ili revidiraju - svoje (pr)ocene o postmiloševičevskoj Srbiji. Generalno, medjutim, mislim da nema nikakve dileme da su, ne računajući službeni optimizam intelektualnih zastupnika, saputnika i beneficijara nove vlasti, nade brzometno splasnule, a porasli razočaranje i rezignacija, te da bar u tom pogledu više nema bitne razlike izmedju raspoloženja naroda i njegove intelektualne elite. Od ovog - sada dominantnog - tona neće odudarati ni naša naredna analiza. Uz tu razliku što, nasuprot većini komentara u kojima se prethodna godina kvalifikuje kao "godina propuštenih prilika", verujem da bi kvalifikacije tipa: "godina spalih maski", odnosno "godina izgubljenih iluzija" bile daleko preciznije. I čini mi se da ova, naizgled, samo stiliska i verbalna razlika dobro ilustruje dublje razmimoilaženje u pogledu prirode i dometa "srpske (peto)oktobarske revolucije.      

 

* * *

Primećeno je već da politička scena u Srbiji nalikuje ledenom bregu. Ono iznad vode (stranački život, parlament, vlada), što se vidi i može analizirati, manje je bitno, dok se ono najvažnije i najopasnije nalazi ispod površine. Radi se o jednom zamršenom klupku političko-finansijsko-policijsko-rodbinsko-kriminalne oligarhije, koja je nastala još u vreme Miloševića i ni danas nije dezaktivirana. To je eksplozivna i veoma zapaljiva smesa, čije varnice povremeno vidjamo po čituljama i okrvavljenom asfaltu, koja će, na žalost, i narednih godina uveliko krojiti odnos snaga na političkoj sceni, a čija promenljiva konstelacija izmiče našim raspoloživim analitičkim orudjima. No, čak i ako iz razumljivih razloga u nju ne možemo pronići, važno je imati na umu njeno postojanje, kao i to da nedokučiva dinamika ove podzemne sfere može značajno uticati na prirodu, odnose i ishode "vidljivih" političkih konfrontacija kojima se bavimo u ostatku ovog teksta.

 

SPS - od feniksa do labuda

Opšte uzev, mislim da je SPS olako otpisan u beogradskom političkom, medijskom i analitičkom "krugu dvojke". Oni jesu razvlašteni, obezglavljeni i pocepani u tri kolone (u tom pogledu je vladajući DOS zaista učinio dosta, kao što je i Milošević to nekada činio svojoj opoziciji), ali su, ipak, uspeli zadržati nešto vidjenijih ljudi na lokalu, što je, u kombinaciji sa širokim nezadovoljstvom učincima nove vlasti, rezultiralo delimičnom amnestijom, pa i nekom vrstom trijumfa SPS na nizu lokalnih izbora. (Posebna je priča što se u pro-režimskim medijima ovi rezultati SPS-a sistematski prećutkuju i minimalizuju.) Nije, medjutim, izvesno - tačnije, vrlo malo je verovatno - da se takvi rezultati mogu ponoviti i na nacionalnom planu. Pomenuti uspesi zabeleženi su na relativno malom uzorku i u tradicionalnim SPS-ovskim uporištima, u kojima opozicija do 2000. godine nije imala praktično nikakvog uticaja, a očigledno ni nakon toga nisu naročito popravili rejting, niti pribavili kvalitetniji kadrovski materijal - baš kao ni radikali, za koje nizak kvaitet "terenskih" kadrova na svakim lokalnim izborima predstavlja nenadoknadiv hendikep.

 

SPS-u trenutno nedostaje praktično sve: od jedinstva i para, do autoritativnog vodjstva, artikulisanog programa i medijske podrške - i u dogledno vreme mali su izgledi da se u tom pogledu išta može promeniti. U svakom slučaju, ne treba ih sasvim otpisivati, s tim što će sudbina SPS-a u narednom periodu manje zavisiti od dosovskog mešetarenja, a više od toga da li će i kojoj meri pred naletom šešeljizacije anti-dosovske Srbije uspeti da sačuvaju prepoznatljivost i vlastiti politički identitet. Njihov predsednik, tvorac i grobar u tom im nastojanju, po svemu sudeći, neće biti od prevelike pomoći. Naprotiv.  

 

Čarobnjakov šešir

U leto 2002. godine on (Djindjic) je držao praktično sve poluge moći u Srbiji, i činilo se da ga predsednički izbori u kojima će on iz pozadine vući konce mogu samo učvrstiti u toj poziciji. Zato ih je i raspisao ranije, da bi svog glavnog rivala Koštunicu dodatno uvalio u probleme, s obzirom da su pregovori o budućnosti zajednice između Srbije i Crne Gore bili u punom jeku. Međutim, tokom kampanje za septembarske izbore, a naročito nakon prvog, pa i drugog izbornog kruga, pozicija Zorana Đinđića se dramatično promenila, i dramatično pogoršala. Pokazalo se da sve afere i neprekidna prljava kampanja, koja je na nekim naprasno oslobodjenim i reformisanim TV kanalima povremeno dobijala razmere prave hajke i histerije, nisu uspele ugroziti Koštuničin primat u biračkom telu, kao što se pokazalo i da je Miroljub Labus, kojeg je Djindjić bio prinudjen da prihvati kao "svog" kandidata, ipak autonomna politička ličnost u znatno većoj meri nego što bi to Premijeru odgovaralo. Osim toga, neke druge snage unutar i izvan DOS-a, (G-17, GSS), direktnije su i rekao bih iskrenije zalegle za Miroljuba Labusa (s druge strane, i "iz aviona" je bilo jasno da je Djindjiću daleko više stalo da blokira Koštunicu nego da zaista od Labusa napravi predsednika), i samim tim istakle svoju ozbiljnu pretenziju za učešće u raspodeli ovih milion Labusovih glasova. Najzad, da stvar bude još gora, jesenas se definitivno raspao i onaj privid dosovskog političkog monolita (17:1), koji je Djindjić neprestano poturao pod nos rivalima iz DSS-a, stranim diplomatama i domaćoj javnosti.

 

Upravo tada, nakon propasti prvog izbornog turnusa pa do raspisivanja novih izbora, dakle, u tih ključnih nešto manje od mesec dana, kada je voda sa svih strana pokuljala u Djindjićev politički čun, a on poput grogiranog boksera sve više naprazno mlatarao pesnicama, Koštunica i DSS su se upustili u nejasno političko manevrisanje u kojem se - i to ne po prvi put - uopšte nisu dobro snašli. S druge strane, Djindjić je, iako je bio u političkom nokdaunu, uspeo da preživi i dodje do daha sklopivši onaj kratkotrajni novembarski sporazum  koji je za njega u suštini predstavljao čist dobitak. Uspeo je da trampi uklete mandate DSS-a ("oteto-prokleto") koje, očigledno, iz različitih razloga, ni on, ni uveliko oguglala srpska javnost nisu mogli u celosti da progutaju i svare. Otprilike kao što je onaj zalogaj otrovne jabuke zastao Snežani u grlu, tako su i Djindjiću zapeli ti mandati i on ih je početkom novembra prosto ispljunuo i (po)vratio sa podjednako neuverljivim obrazloženjem kao i prilikom oduzimanja.

 

Ali cilj je bio postignut. Vratio je mandate, oslobodio se balasta, i istovremeno progurao promene izbornog zakona koje u prvi mah deluju kompromisno, ali su zapravo sadržavale podvodne mine, poput stava o cenzusu od 50 odsto odziva u prvom krugu (koji u ovom konkretnom slučaju neće biti prvi, već zapravo treći), te o neodržavanju drugog kruga ukoliko u prvom krugu ne izađe dovoljno glasača. I dogodilo se to što se dogodilo. Što zbog zime, što zbog apatije, a što zbog neurednih biračkih spiskova i "tihog" bojkota vladajuće koalicije, cenzus nije preskočen i Zoran Đinđić je ponovo bio u sedlu. U ovom trenutku on stoji dobro, aktivno vodi igru i može po nahodjenju da diktira redosled poteza na političkoj sceni (pa čak i da "velikodušno" nudi Koštunici da ga parlament izabere za predsednika). Ono što bi mu se, eventualno, moglo dogoditi, a što se dešavalo i Miloševiću, jeste da ga taj trijumfalizam previše ponese i da u toj samouverenosti opet ishitreno povuče neki nepromišljeni potez, poput onog letošnjeg, kada je uleteo u prevremene predsedničke izbore koji zamalo da mu se obiju o glavu, ili kao što je proletos uleteo u aferu sa oduzimanjem mandata DSS-u.

 

Sve u svemu, posle nekoliko neverovatnih obrta, ovogodišnja runda završila je pobedom Đinđića na poene. Doduše, politička, moralna, a verovatno i materijalna cena kojom je ova pobeda plaćena, nije mala i pitanje je dokle će on još uspevati da vadi zečeve, donacije i poslaničke mandate iz svog madjioničarskog šešira. S druge strane, delom zahvaljujući upravo tom šeširu, a delom zbog sopstvene inertnosti, Koštunica nije uspeo da se domogne srpske predsedničke stolice, ali je učvrstio svoj rejting i do daljnjeg ostaje najprihvatljivija "rezervna varijanta" za srpsko biračko telo.

 

Riba-devojke - "najbolje za Srbiju"

Iako će se sukob glavnih aktera i naredne godine sigurno nastaviti, to, po svoj prilici, više neće biti (kao što je bio prethodne dve godine) politički "dvomeč"  nego bar tromeč, a možda čak i višeboj. Ne treba, naime, potcenjivati mogući uticaj i specifičnu političku težinu Labusa i Dinkića, a naročito njihove međunarodne veze. Kada su se već upustili u avanturu neposrednog političkog delovanja, oni će učiniti sve da (i) u toj igri budu relevantni akteri i, za razliku od većine u DOS-u, neće se zadovoljavati malim ulogama i sitnim sinekurama. Prirodni saveznik verovatno neće biti nikome, već će kao trgovci po obrazovanju i opredeljenju hteti i umeti da trguju i sa jednima i sa drugima. To će usložiti političku scenu, ali je možda i pomeriti iz ćorsokaka u koji je dovela ova sve jalovija konfrontacija DS-a i DSS-a.

 

Prirodna baza G-17 jeste preduzetnička, pro-globalizacijska i japijevka Srbija, kao i emancipovaniji deo pripadnika manjinskih etničkih zajednica. To svakako neće biti dovoljno za samostalnu vlast (stari, marginalizovani i socijalno deklasirani će, po  svoj prilici još zadugo predstavljati većinu u ovoj zemlji), ali, ukoliko uspeju da zaposednu taj prostor, kao i privuku gro mladje urbane populacije, za šta imaju dobre izglede, bez njih više neće biti moguće vladati Srbijom. Tako pozicionirani, oni će neizbežno doći u konflikt sa Djindjićevom demokratskom strankom, što ne znači da birače neće tražiti - i nalaziti - sa obe strane dosovskog rubikona, tj. medju pristalicama i jedne i druge frakcije nekadašnjeg (Mićunovićevog) DS-a.

  

Problem za njih bi, eventualno, moglo biti predugo čekanje na konkretnu političku kapitalizaciju svog nesumnjivog javnog uticaja, tim pre ukoliko u medjuvremenu, a što je vrlo verovatno, budu temeljnije provučeni kroz već oprobanu Djindjićevu medijsko-političko-policijsku mašineriju. U tom smislu, prevremeni parlamentarni izbori (najkasnije do leta-jeseni 2003.) bi njima mogli biti čak i neophodniji nego Koštunici i DSS-u, koji su tog “toplog zeca” već kako-tako preživeli. U medjuvremenu, morali bi daleko više poraditi na infrastrukturi i “narodnjačkoj” bazi svoje stranke, odnosno, bar delimično se osloboditi imidža lokalne filijale Svetske banke i MMF-a, budući da će, kako se bude primicali rokovi i pooštravali uslovi za otplatu starih i novih zaduženja prema inostranstvu, rejting ovih, u srpskoj javnosti i sada ne naročito popularnih adresa bivati sve lošiji. No, potencijalno najveći problem Labusovih "eksperata" (sa i bez navodnika) biće upravo ono što u očima zapadnih diplomata i dela domaćih posmatratrača predstavlja njihovu glavnu prednost spram konkurentskog im okruženja. Oni su, naime, od svih rivala, a pogotovo u odnosu na svoju reformsku sabraću iz i oko DS-a, daleko najslabije pozicionirani u, na početku pomenutim, neformalnim centrima političko-policijsko-finansijske moći - a to se u socijal-političkim uslovima današnje Srbije lako može ispostaviti kao fatalan nedostatak.     

 

Enigma Šešelj

Sukob na srpskoj političkoj sceni može da se pretvori u pravi i nekontrolisani "višeboj" uključenjem ojačalog i kroz dva izborna turnusa rehabilitovanog Šešelja, koji je sa svojim više nego respektibilnim milionom simpatizera postao činilac sa kojim se mora računati. Svestan svoje snage, ali i limita, on će nastojati da se još neko vreme drži po strani, odakle će nastaviti da torpeduje i onako napukli i razjedinjeni DOS. To se vidi po njegovim naizmeničnim napadima prvo na Đinđića, pa Koštunicu, a u poslednje vreme i na Čovića. Iako sa njim niko neće smeti da pravi direktne  dogovore, ispod žita će svakako biti različitih dilova koji će mu omogućiti da, posredno, itekako utiče na tok borbe unutar dosovskog trijumvirata. I tako sve dok ne proceni da je kucnuo njegov čas.

 

Treba imati u vidu da se Šešelj uvek ponaša racionalno, barem sa stanovišta sopstvenog političkog interesa. U ovom trenutku, on je neka vrsta barometra srpskih reformi, i u tom pogledu je precizniji od svih grafikona vladinih ministara i izveštaja međunarodnih eksperata. Kada se on ponovo svede na nekih desetak odsto, to će biti pouzdan znak da je Srbija prošla tranzicijsku krizu, a dokle god on raste znači da je priča o Evropi i reformama u krupnom raskoraku sa stvarnošću i doživljajem običnog čoveka.

 

Šešelj je za ove dve godine prešao najteži put - od političkog leša s jeseni 2000-te, vratio se na milion simpatizera krajem 2002, i sa perspektivom daljeg napredovanja. Sa energijom i frustracijom onih koji ga podržavaju, čak i da on lično završi u Hagu - u šta ne verujem - radikali će biti i ostati respektabilna politička snaga. U jednom trenutku može se čak dogoditi da sam Šešelj postane prepreka rastu njegove stranke, jer je - za razliku, recimo, od Tomislava Nikolića - njegov nastup mnogima suviše odbojan, vulgaran i neprihvatljiv. U svakom slučaju, u narednom periodu oni će biti barem treća politička snaga, a možda i mnogo više od toga. Drugim rečima, njihov  politički rejting će rasti ili sve dok se stanje u Srbiji konačno ne normalizuje,  ili dok oni ponovo ne dodju u predvorje vlasti. A svako neka sam prosudi koja je od te dve mogućnosti verovatnija.

 

Koštunica kao sudbina?

Nema sumnje da trostruki izborni pobednik Vojislav Koštunica trenutno ima najmanje razloga za zadovoljstvo, a razlog za to, pored niza taktičkih grešaka, političke naivnosti i pogrešnog tajminga, leži u jednom njegovom temeljnijm strateškom previdu. Koštunica je, naime, za razliku od svojih političkih rivala, a slično većini svojih dojučerašnjih kolega iz srpskog akademskog pogona, čini se, iskreno poverovao u tezu o nepovratnoj istorijskoj prekretnici i debeloj demokratskoj crti koja je, navodno, 5. oktobra podvučena ispod naše autoritarne prošlosti. Stoga su njegovi postupci sistematski razapeti izmedju tog fundamentalnog političkog uverenja i opore zbilje postoktobarske Srbije. I stoga su podjednako iluzorni, kako njegovo  "legalističko" i gotovo tragikomično poverenje u "institucije sistema", tako i, eventualno, očekivanje da će ga nekim opštenarodnim protestom građani ponovo "izvikati" ili ugurati u predsedničku fotelju. 

 

Koštuničine političke opcije trenutno su prilično sužene i on je, bez obzira koliko to ne nalikovalo ni njemu niti imidžu njegove stranke, zapravo u situaciji koja mu nužno nameće radikalizaciju, pri čemu je ishod te radikalizacije sasvim neizvesan. U svakom slučaju, ne sme da sedi razvlašćen i skrštenih ruku čeka 2004. Doduše, kvantitativno gledano, popularnost Koštunice još uvek nije drastično opala (i to je zapravo jedno čudo, koje se, opet, može objašnjavati na različite načine), ali jeste dramatično opao intenzitet i kvalitet te podrške. Većina onih koji danas glasaju za Koštunicu, a pogotovo sve ono od 900 000 pa naviše, to čini po liniji izbora manjeg zla, odnosno, to su glasovi onih koji glavnog protivnika i problem vide u nekom drugom, u Đinđiću ili Šešelju, pa onda u situacijama suženog izbora glasaju za ono što doživljavaju kao manje zlo, to jest, Koštunicu.

 

Bez obzira što je jednim delom i izvor njegovog političkog šarma, hipoteka večitog Kalimera i "moralnog pobednika" u narednom periodu itekako može postati problem i politički balast za Koštunicu. Drugim rečima, ako neko tri puta za tri meseca pobeđuje na izborima, ako za njega, faktički, za malo više od dve godine građani glasaju pet puta, a on ne uspeva da uzme vlast, onda se postavlja pitanje da li on to želi i da li to uopšte može. I šta se još može očekivati od građana da učine da bi on ili oni (svejedno da li je reč Koštunici ili njegovoj stranci) uzeli vlast i pokazali šta umeju?

 

U svetlu svega rečenog, javlja se dilema da li nam uopšte treba takva politička snaga i čemu uopšte služi politička partija koja uz, ipak, masovnu podršku građana zapravo ne uspeva – ili ne želi, ili ne može – da vodi važnu, ako već  ne i glavnu reč u srpskoj politici. Ja mislim da je, na žalost, itekako  potrebna. Potrebna je, iako bi, sa stanovišta jedne, pomalo jednostrane političke logike zaključak trebao biti upravo suprotan. Ali, s obzirom na raspaljene strasti, s obzirom na, rekao bih, još neispričanu priču i nedovršeni sukob dve Srbije, dobro je što postoji takva snaga i takva politička opcija koju oličavaju Koštunica i DSS (uz sve kritike koje bi im se više-manje opravdano mogle izreći), jer da njih nema praktično više ništa ne bi stajalo na putu da pomenute dve Srbije završe započetu “diskusiju”, odnosno, nadoknade ono što je sticajem raznih okolnosti propušteno 5. oktobra 2000-te. Drugim rečima, bez Koštunice bismo danas u Srbiji ili imali otvorenu diktaturu samoizabrane dosovske oligarhije, ili bi se pristalice "Djindjićeve" i "Šešeljeve" Srbije doslovce mlatile po ulicama - što, uzgred rečeno, još uvek nije isključeno. Sa Koštunicom, makar i ovakvim, koji praktično nikoga ne u potpunosti ne zadovoljava, ta opasnost je ipak daleko manja.

 

Doduše, možda bi se ovo razmišljanje moglo osporavati tvrdnjom da upravo Koštunica i njegova stranka svojim liberalnim, odnosno "soft" nacionalizmom ("klerofašizam", u terminologiji Nenada Čanka i njemu gravitirajućih intelektualnih snaga), ohrabruju radikalske i revanšističke elemente u srpskom društvu, te da bez njihove podrške ovi elementi, navodno, ne bi imali nikakve šanse u političkom i svakom drugom sukobu sa“reformskom” i pro-evropskom Srbijom. Rekao bih, medjutim, da takva razmatranja, čak i kada su dobronamerna, stoje u ozbiljnom raskoraku sa stvarnošću post-miloševićevske Srbije. Drugim rečima, nije Koštuničina ličnost, niti njegov konzervativni, nacional-liberalni politički habitus ono što stvara i podstiče radikalizam po zemlji Srbiji (nije to u nekom odlučujućem smislu čak ni Vojislav Šešelj), već su to duboka nacionalna frustracija, kosovska trauma, 700 000 izbeglica, milion nezaposlenih, galopirajuće socijalno raslojavanje i iritirajuća simbioza miloševićevsko-dosovskog establišmenta, oličena u Karićevoj imperiji i preko noći “reformisanom” Pinku. 

 

Htelo se to priznati ili ne, Koštunica zapravo predstavlja amortizer i jednu od poslednjih brana pred radikalskom lavinom. Ko ne veruje, neka izvrši mali misaoni eksperiment i zamisli šta bi se, na primer, dogodilo da Koštunica nije ušao u ovu ponovljenu izbornu trku, ili da je njen ishod kojim slučajem bio obrnut. I može li neko da zamisli šta bi ostalo od suda, administrativnog odbora, izborne komisije, a bogami i same skupštine, ukoliko bi neko  pokušao izaći pred radikalsku masu sa saopštenjem kako Šešelj, eto, nije pobedio (štaviše, da je izgubio) uprkos tome što je dobio skoro duplo više glasova od svog protivkandidata? Nije isključeno da će, možda, sutra stvari u tom pogledu stajati drugačije, ali trenutno se - delimično i kao posledica vladajućeg "reformisanja" - većinska Srbija zapravo klati izmedju Koštunice i Šešelja, i to treba da ima na imu svako ko danas, ne birajući sredstava ni reči, ruši Koštunicu. A pogotovo onaj ko zloupotrebljavajući demokratske procedure ignoriše volju ubedljive većine glasača i opstruira njegov izbor za predsednika Srbije. Iako katkad deluje primamljivo, logika "što gore - to bolje", dugoročno, nikome nikakvo dobro nije donela. Baš kao što i strategija dela "reformske" političke javnosti da naprosto ignoriše postojanje snažnog pro-radikalskog  političkog činioca u srpskoj politici i društvu neće umanjiti, a pogotovo rešiti problem.                     

 

Zaključak

Da rezimiramo. U političkom smislu, po svemu sudeći, ocekuje nas teška godina, ali takodje i godina raspleta. To, doduše, ne znači automatski i godina izbora, jer će se upravo oko ovog pitanja u narednom periodu  lomiti politička koplja. DS i njihovi sateliti će i dalje činiti sve da do izbora ne dođe pre 2004. godine i verovatno će iznova aktuelizovanu priču o novom Ustavu Srbije koristiti u tu svrhu. Iako su izbori na svim nivoima jedini način za demokratski izlaz iz ove duboke političke krize, ne vidim kako bi Djindjić, sa ovakvim odnosom snaga u parlamentu, gde svaki put  (često i krajnje problematičnim tehnikama) uspeva da obezbedi većinu, mogao biti prinuđen na te  izbore bez jakog i koordiniranog vanparlamentarnog pritiska. Dakle, ako ni ovo ne bude godina izbora, to će biti još jedna pobeda Vlade i DS-a. Ako pak do izbora dođe, to će predstavljati značajan uspeh opozicije,  DSS-a i G-17. Zanimljivo je, medjutim, to što radikali odlično prolaze u oba slučaja. Ako izbori budu uskoro, oni će sigurno zabeležiti solidan rezultat, a ukoliko izbora ne bude do redovnog termina 2004. godine politička situacija će se još više zaoštriti i radikalizovati, što njima dodatno povećava šanse u odnosu na - do tada - već malaksali DSS. Mislite o tome!

 

Prizma, decembar 2002

hronika vesti (arhiva)

Copyright by NSPM