Mr
Slaviša Orlović
(autor
je
asistent
na
Fakultetu
politickih
nauka
u
Beogradu)
12.05.2003.
KONTROVERZE,
APSURDI
I
PARADOKSI
PARTIJSKO-POLITIČKE
SCENE
SRBIJE
Za
analizu
i
ocenu
partijsko
-
političke
scene
Srbije
sasvim
aktuelno
zvuče
reči
Rejmona
Arona:"Onaj
ko
ne
vidi
aspekt
"borbe
za
vlast"
naivan
je,
onaj
koji
ne
vidi
ništa
drugo
osim
aspekta
"borbe
za
vlast"
lažni
je
realista".
1.
Stare
navike
su
loša
osnova
za
demokratiju.
Demokratija
se
meri
načinom
izbora
i
načinom
vladanja,
pravilom
većine
i
pravima
manjine.
Konkurentska
borba
za
vlast
i
međupartijska
kompeticija
poprima
oblike
ili/ili
konflikta,
odnosno,
igranje
na
"sve
ili
ništa".
Ne
treba
podsećati
na
staru
mudrost
po
kojoj
na
"sve
ili
ništa"
igraju
samo
oni
koji
ne
znaju
šta
je
"ništa"
i,
mogli
bismo
dodati
-
koji
ne
misle
na
sve,
već
samo
na
sebe.
Sukob
i
kompeticija
u
modernim
društvima
smatraju
se
normalnim.
Važno
je
da
se
odvijaju
u
legalnim
okvirima,
da
imaju
takmičarsku
formu,
da
nude
alternativu,
da
ih
krasi
razmena
argumenata
("snaga
argumenta,
a
ne
argument
snage").
Vrlo
je
važno
da
je
sukob
produktivan.
U
Srbiji
se
radi
o
neproduktivnim
i
neprimerenim
sukobima
i
konfliktima.
Kao
da
su
dozvoljena
sva
sredstva
i
kao
da
je
sve
predmet
međupartijske
kompeticije.
Nova
vlast
–
DOS,
je
ujedinjen
na
dva
principa:
1.
Smena
režima
(pobeda
Miloševića
na
izborima)
i
2.
Građanski
princip
(reintegracija
manjina).
To
je
uspešno
obavljeno.
Sve
nakon
toga:
podela
plena,
borba
za
apsolutnu
vlast,...nije
išlo
u
pravcu
kako
su
to
birači
želeli.
Bilans
političkih
promena
najneposrednije
zavisi
od
kapaciteta
političkog
pregovaranja
i
dogovaranja,
kao
i
od
mogućnosti
postizanja
kompromisa
tzv.
"normativnog
slaganja".
Osnovna
pretpostavka
za
to
je
određivanje
pravila
igre
i
njihovo
poštovanje
podvedeno
pod
"proceduralni
konsenzus".
Po
Sartoriju,
saglasnost
o
suštinskim
vrednostima
pomaže
stabilnosti
demokratije.
Uspeh
u
ovim
prethodnim
dogovorima
može
garantovati
legitimnost
na
duži
rok.
Neozbiljnost
glavnih
političkih
aktera
po
ovom
pitanju,
podseća
nas
na
jedan
Šumpeterov
stav
da
"nije
tačno
da
u
demokratiji
narod
ima
onu
vrstu
i
kvalitet
vlasti
koju
želi
ili
zaslužuje".
Možda
bi
se
moglo
zaključiti
da
su
odluke
građana
po
svom
ishodu
zrelije
od
odluka
političara.
Izgleda
da
je
problem
svake
vlasti
kod
nas
u
njenom
pogrešnom
poimanju.
Umesto
osnovnih
principa
podele
(deljenja)
vlasti,
ograničavanja
i
smenljivosti,
kao
da
svi
na
vlasti
teže
da
je
učine
apsolutnom,
nedeljivom
i
nesmenljivom.
I
to,
nedeljivom
ni
u
horizontalnom
smislu
(zakonodavna
izvršna
i
sudska),
ni
u
vertikalnom
smislu
(regionalizacija,
decentralizacija),
ni
među
koalicionim
partnerima,
To
su
slabi
šavovi
DOS-a
od
početka.
Kao
suprotan
proces
u
odnosu
na
vodeće
partije,
manje
partije,
članice
maksimalno
koriste
svoj
("black
mail")
ucenjivačko-koalicioni
potencijal
i
kod
svakog
značajnijeg
glasanja
zahtevaju
neku
protivuslugu.
Velike
partije
vuku
male
a
male
partije
ucenjuju
velike.
2.
Pozicioniranje
po
programskoj
osnovi
i
skali
levica-desnica
je
dosta
konfuzno.
Evo
nekih
ideoloških
nedoumica:
*
Partije
levice
glasaju
za
otpuštanje
radnika;
*
Partije
levice
podržavaju
desničarskog
predsedničkog
kandidata;
*
Partija
centra
ulazi
u
socijalističku
internacionalu;
*
Konzervativna
partija
(umerena
desnica)
podržava
sindikate
i
pravi
sporazume
sa
njima;
*
Liberalni
predsednički
kandidat
i
predsednik
novoosnovane
partije
obećava
"posao
za
sve";
*
Uz
to,
političari
pozivaju
u
crkvu,
vladike
na
izbore
a
svi
idu
na
prijem
kod
kralja
(Gordana
Suša).
3.
Partijsko
–
politička
scena
je
puna
apsurda
i
paradoksa.
*
Fiziologija
i
anatomija
parlamenta
se
menja
i
bez
izbora
(Skupština
Srbije
po
Ustavu
ima
250
poslanika
a
ne
zna
se
koliko
je
verifikovanih
mandata);
*
U
Skupštini
kao
da
postoji
berza
poslaničkih
mandata,
što
je
predmet
nekih
sudskih
sporova;
*
Najoštrije
kritikeVladi
dolaze
iz
reda
partija
koje
su
je
izabrale;
*
Na
Kosovu
i
Metohiji
glavne
partije
deluju
ali
ne
i
njihovi
lideri;
(DS,
kao
vladajuća
partija,
ima
nesrazmerno
slab
pokrajinski
odbor
a
DSS
bojkotuje
izbore
na
koje
poziva
njihov
predsednik);
*
Umesto
ukrupnjavanja,
nastavlja
se
fragmentacija
i
proliferacija
partija
(PDS-NDA,
SD
-
SD
(Orlić),
SDU
i
SD,
ujedinjenje
pa
razlaz
(SDP);
Izlazak
Labusa
iz
DS
i
prerastanje
G17
plus
u
partiju;
*
Civilno
društvo
je
bilo
"potisnuto"
a
sada
kao
da
je
"pritisnuto"
(kao
da
je
kompletan
posao
obavljen,
ne
postoji
želja
za
saradnjom
sa
njim,
niti
se
usvajaju
predlozi
zakona
iz
civilnog
sektora);
*
Partije
koje
nikada
nisu
samostalno
izlazile
na
izbore
i
odmerile
svoje
utemeljenje
u
biračkom
telu
(kojima
je
"cenzus"
noćna
mora),
imaju
potpredsednike
vlade
i(li)
ministre,
i
još
ucenjuju
kod
svakog
važnijeg
glasanja;
*
DS
drži
vlast
a
GSS
ima
predsednika
Supštine
Srbije,
v.d.
Predsednika
Srbije,
ministra
inostranih
poslova,
ministra
prosvete,
gradonačelnika
Beograda,
predsednika
U.O.
Telekoma,...
*
G17
Plus
ima
opozicioni
nastup
i
mesto
guvernera,
ministra
zdravlja
i
valjda
ministra
finansija;
*
Opozicione
partije
pomažu,
ne
samo
namicanje
kvoruma,
već
i
usvajanje
budžeta
i
završnog
računa
(dakle,
ona
pitanja
na
kojima
pada
vlada);
*
Iste
partije
su
na
lokalnom
nivou
u
koaliciji,
na
republičkom
nisu
i
na
saveznom
prividno
jesu;
*
Potpredsednik
Vlade
podržava
predsedničkog
kandidata
koji
"objavljuje
rat
Vladi";
*
Reformske
poruke
se
šalju
sa
Pink
–
televizije;
*
Od
generala,
jedan
izjavljuje
da
smo
pobedili
NATO,
drugi,
da
ćemo
tamo
biti
primljeni;
*
Od
bivših
načelnika
Generalštaba
(generala),
jedan
(predsednik
jedne
partije)
je
optužen
za
špijunažu,
drugi
(predsednički
kandidat)
je
u
pritvoru
pod
optužbom
da
je
dao
vojni
hilikopter
u
slučaju
pokušaja
atentata
na
Vuka
Draškovića;
*
Vladini
potpredsednici
reašavaju
dilemu
ko
je
bio
na
kontramitingu
a
ko
u
Šilerovoj;
*
Savet
za
radiodifuziju
i
pre
nego
što
je
konstituisan
unosi
konfuziju;
*
Dva
lidera
relevantnih
partija
su
ubijena,
dva
su
u
Haškom
zatvoru,
jedan
u
bekstvu,
počasni
predsednik
jedne
partije
je
u
pritvoru,
a
nad
nekima
su
se
nadvile
haške
optužnice;
*
Od
glavnih
lidera
DOS-a,
jedan
je
otišao
u
istoriju
ili
u
legendu
a
jedan
sa
funkcije;
*
Strani
političari
(Solana,
Montgomeri)
imaju
(naj)veću
"ubeđivačku
moć";
To
je
stanje
za
koje
se
kaže
da
imamo
državu
bez
granica,
državnike
bez
države,
republikance
bez
republike,
monarhiste
bez
monarhije,
demokrate
bez
demokratije,
socijaldemokrate
bez
države
blagostanja
i
liberale
bez
slobode.
4.
Dug
je
put
od
partijske
do
pravne
države.
DOS
je
nakon
"smene
režima"
ispunio
svoju
svrhu
i
iscrpeo
potencijale
mobilisanja
i
agregiranja
različitih
političkih
uverenja.
Kako
nije
izgradio
sopstvenu
programsku,
organizacionu,
socijalnu
i
političku
infrastrukturu,
sledi
mu
proces
frakcionisanja
i
raspadanja.
Ta
sudbina,
po
obavljenom
poslu,
zadesila
je
"Solidarnost"
u
Poljskoj,
"Demos
"
u
Sloveniji
i
"Građanski
forum"
u
Čehoslovačkoj.
Kod
naših
političara
je
ostala
inercija
iz
jednog,
bar
formalno
beskonfliktnog
društva,
u
kojem
je
vrednosni
sistem
bio
takav
da
je
kompromis
imao
isključivo
negativnu
konotaciju,
kada
su
"beskompromisni"
bili
na
dobrom
glasu.
Danas,
biti
beskompromisan
nije
daleko
od
"biti
isključiv"
i
rigidan.
To
je
logika
koja
poznaje
svoje
i
pogrešno
mišljenje.
Ta
stara
paradigma
svedena
je
na
relaciju
prijatelj
–
neprijatelj,
kao
poznati
totalitarni
obrazac.
Ova
logika
je
sada
prisutna
na
nov
način.
Ne
više,
"ko
nije
sa
nama
–
taj
je
protiv
nas",
već,
"ko
nije
za
nas
–
taj
je
protiv
nas".
Društvu
se
nameće
polarizacija
na
"za"
i
"protiv",
dakle,
crno
–
beli
pristup.
Na
primer:
"Mi
smo
za
reforme,
vi
niste";
"Mi
smo
za
vladavinu
prava
(pravnu
državu),
vi
niste";
"Mi
smo
za
Evropu,
vi
niste";
"Mi
smo
Srbi,
vi
niste",
iako
je
u
Srbiji
svako
drugi
neko
treći.
A
Hulio
Kartesar
kaže:
"Između
za
i
protiv,
koliko
je
možda".
Na
primer,
ko
je
odgovoran
kada
najviše
zakonodavno
telo
nije
radilo
pet
meseci?
Opstrukcija
rada
parlamenta
neminovno
vodi
arbitrarnoj
moći
egzekutive.
Ako
se
uspori
ili
onemogući
donošenje
zakona,
posegne
se
za
vladavinom
uredbi
ili
vladavinom
uredbama.
Kako
to
da
iz
nekoliko
pokušaja
ne
možemo
da
izaberemo
predsednika
republike?
Problemi
sa
neizborom
predsednika
idu
na
ruku
ideji
da
se
predsednik
bira
u
parlamentu.
Ko
je
odgovoran
što
petnaest
meseci
nismo
imali
ambasadora
u
SAD?
Značaj
ovog
šefa
misije
za
međunarodnu
poziciju
zemlje
ne
treba
posebno
naglašavati.
Kao
da
za
interese
naše
zemlje
u
SAD–u
treba
više
da
se
bori
njihov
ambasador
u
Beogradu
nego
naš
u
Vašingtonu!
Spoljna
politika
ne
sme
biti
žrtva
unutrašnjih
političkih
borbi
u
jednoj
zemlji.
U
pozadini
ovog
problema,
takođe
se
kriju
stranačka
nadmetanja.
Kako
su
kod
nas
lideri
DOS-a
u
Vladi,
oni
neposredno
ili
preko
svojih
ekspozitura
u
Skupštini,
u
vidu
šefova
poslaničkih
klubova
(od
jednog
sada
ih
ima
11),
realizuju
zakonodavne
aktivnosti,
manje-više,
na
način
kako
to
Vlada
pripremi.
Parlament
je
po
malo
marginalizovan
i
možda
manipulisan.
To
se
ogleda
kroz
seljenje
mandata;
brzo
izglasavanje
zakona;
dugo
čekanje
nekih
sistemskih
zakona
(o
univerzitetu,
javnom
informisanju,
NVO);
nevidljivi
rad
skupštinskih
odbora
i
sl.
Glavno
sedište
i
središte
političke
moći
je
"Politbiro"
DOS-a
i
"Kolegijum
Vlade".
5.
U
Srbiji
je
posle
12
godina
"demokratije"
ista
dilema;
"Ustav
pa
izbori"
ili
"Izbori
pa
Ustav".
U
Srbiji
partijsko-politički
sistem
nije
iskristalisan
i
jasno
profilisan.
Na
sceni
je
ekstremni
stranački
pluralizam
sa
izrazito
fragmentiranim
parlamentom
-
22
stranke
i
14
poslaničkih
klubova.
Na
profilisanje
partijskog
sistema,
sasvim
sigurno
će
uticati
nekoliko
turnusa
izbora.
U
stabilizaciji
i
konsolidaciji
partijskog
sistema
možemo
očekivati
umereni
pluralizam,
koji
u
Sartorijevom
određenju
podrazumeva
više
od
dve
a
manje
od
5
relevantnih
partija
u
parlamentu.
Tačnije,
realno
je
očekivati
sastav
umereno
fragmentiranog
parlamenta
sa
više
od
3
a
manje
od
10
stranaka,
imajući,
pre
svega,
u
vidu,
(uz
relevantne
stranke),
očekivanu
zastupljenost
stranaka
etničkih
zajednica
(Mađara,
Bošnjaka
i
Albanaca).
Izbori
obavljaju
"filtracijsku"
i
destilirajuću
ulogu
za
političke
partije.
Međutim,
"elektoralistička
"
politika
je
istovremeno
i
marketinška
(laskanje,
podilaženje
i
udvaranje
biračima).
U
svakom
slučaju,
izborni
sistem,
partijski
sistem
i
politički
sistem
su
u
najneposrednijoj
i
tesnoj
vezi.
Bez
stabilizacije
izbornih
pravila,
nema
stabilizacije
partijskog
sistema,
bez
stabilizacije
partijskog
sistema
nema
stabilnog
političkog
sistema,
a
bez
svega
toga
teško
je
govoriti
o
konsolidaciji
demokratskih
institucija
i
demokratije.
U
Srbiji
je
ostvarena
tek
jedna
relativno
mirna
smena
vlasti.
Bez
"redovne"
mirne
smene
vlasti,
teško
možemo
govoriti
o
demokratiji.
Proces
donošenja
novog
Ustava
Srbije
je,
takođe,
prožet
partijskim
trvenjima.
Ustav
predstavlja
mnogo
trajnije
i
dugoročnije
vrednosti
od
partijske
politike
i
od
međupartijske
kompeticije.
Neka
važna
ustavna
rešenja
se
čine
spornim.
To
su
na
primer:
prezidencijalizam
ili
parlamentarizam
(način
izbora
predsednika);
regionalizacija
i
decentralizacija
(Vojvodina,
pozicija
Kosova),
ali
najspornija
je
procedura!
Faktori
koji
će
uticati
na
donošenje
novog
Ustava
su:
odnos
političkih
snaga
(u
parlamentu,
Vladi
i
van
parlamenta);
Međunarodni
kontekst
(Solana,
Venecijanska
komisija,
evroatlanske
integracije);
Politička
kultura
i
tradicija
i
"nešto
malo"
građani.
Prvi
izbori
posle
političkih
promena
u
zemljama
u
tranziciji
označavaju
se
kao
"konstitucionalni
izbori"
(M.
Kasapović).
U
Srbiji
su
to
bili
republički
parlamentarni
izbori
23.
decembra
2000.
godine.
Ta
konstitucionalna
šansa
dvotrećinske
većine
DOS-a
je,
očigledno,
propuštena.
Ralf
Darendorf,
kada
je
Srbija
u
pitanju,
nije
bio
u
pravu,
smatrajući
da
je
nakon
promene
režima
rok
za
donošenje
novog
ustava
-
6
meseci.
Više
se
pokazalo
tačnim
upozorenje
Brusa
Akermana
da
je
("Window
of
constitutional
opportunity")
"prozor
ustavnih
mogućnosti"
otvoren
samo
kratko
vreme
posle
promene
režima,
jednostavno
zato
što
su
neposredno
nakon
promene
pobednici
još
uvek
ujedinjeni
snagom
revolucionarnih
principa
(prema
Vukašinu
Pavloviću).
Obzirom
na
svu
ozbiljnost
konstituisanja
demokratske
Srbije,
da
se
poslužimo
jednim
stavom
Dejvida
Helda,
"potrebno
je
da
javni
život
ne
postane
isključivo
baruštinom
međusobnog
prepucavanja,
te
potpuno
nedelotvoran
u
rešavanju
hitnih
problema
zajednice".
hronika
vesti (arhiva)