Sasa Hrnjez
Srbija
i politicko samoubistvo DOS-a
Sta je Srbija posle tri godine? Mozemo čuti da i dalje više od polovine
njene mladosti zeli da je napusti. Sada znamo da vecina njene politicke
zrelosti upisane u biracki spisak jos ne odlucuje ko ce njom da
predsedava, da upravlja. Naime, iz straha od zelja gradjana i pojedini
nezeljeni politicari pozeleli su prazno mesto predsednika i vladu
prepunu sebe, a oslobodjenu od kontrole javnosti. I ovu godinu stoga
ispracamo bez demokratskog ustava, legitimnog parlamenta, odgovorne
vlade, slobodnog trzista, vladavine prava. Pa sta onda predstavlja
Srbija koju niko ne predstavlja? Neciji eksperiment, radni sto,
kartu za ekonomski raj u jednom pravcu ili tvorevinu narodne suverenosti?
Neciji objekt ili zajednicki subjekat?
Posle
predizborne cutnje smo zakonski neplanirano dobili i posleizbornu
tisinu. Muk, prazninu. I pitanje
sa pocetka teksta na koje najbolje odgovaraju
samo muk i praznina. Mozda taj izraz i ne ide dalje od
politicke stvarnosti koju delimo. Mozda po prvi put odrazava ono
sto zivimo vec duze vreme. A zivimo u politickom
vakuumu i institucionalno-pravnoj rupi. U takvoj fizici nema
recenica, smisla. Ali zato ima mesta za biologiju. Za jedne je to biologija vlasti, zedj moci
i glad sile, za druge to je biologija elementarne egzistencije i
fizickog opstanka, moc zedji i sila gladi. Nekakvom neobicnom logikom
vladanja moc koja ima pretenziju da se neograniceno siri (a valja
verovati da je svaka moc takva), ali da
se siri za sto uzi krug ljudi, da prosiruje sebe, a suzava mogucnosti
drugima, vecini, takva moc na kraju i pojede samu sebe. Hipertrofirajuci
na kraju se urusi. Tako je DOS izvrsio politicko samoubistvo. Imajuci
u vidu inicijalni entuzijazam, raspolozenje i ukazano poverenje
mozda je to i najupecatiljivije samoubistvo u istoriji srpske politike.
A sumnjam da i evropska poznaje slicne primere. Gradjani su svojim
hladnokrvnim nesudelovanjem i svojom prezrivom nezainteresovanoscu
pustili da DOS, tacnije DS ucini samounistenje. Harakiri
na srpski nacin onih koji su govorili o japanskom standardu. Samoubistvo
iz nehata, ali sa predumisljajem Kostunice i Labusa. Sve u svemu,
suicid koji proistice iz pogresnog upraznjavanja pogresne politike.
Povrsnim pogledom na najnoviju mapu izbornih rezultata reklo bi se da su pobedili
autoritarci, primitivci, stari. Da su Srbi pobegli od slobode. Medjutim
nije tako. Na srecu. Mada vladajuci demokratski klan iz dana u dan
poslednje tri godine daje Srbima povoda da pobegnu od slobode, zamracujuci
im perspektivu i zaustavljajuci disanje normalnog zivota. No gradjani
ne beze. Samo apaticno stoje, cute u bedi, povlace se u sebe. To
je znak da razum nije popustio, samo se ne oglasava. Drugim recima,
on se oglasava tako sto se ne oglasava. U situaciji kada se bira
izmedju prosle i sadasnje korumpiranosti cutanje je rec razuma.
A kad razum zacuti, onda je autoritarna glupost drcnija i cini se
kao da dominira. A zasto se gradjanski razum Srbije ne javlja? Zato
sto na drugoj strani, u svojim politickim predstavnicima ne nalazi
osobu za zdrav demokratski dijalog, osobu kojoj ce ukazati razumno
poverenje da bi se urazumio opsti drustveni zivot. Komunikacija
je prekinuta jer vladajuca elita vodi monolog. Monolog sa svojim
sinekurama, novcem, Dedinjem, Pinkom, podzemljem. To je ekipa koja
je u svojoj unutrasnjosti nereformisana sprovodila reforme, po politickoj
tehnologiji nepromenjena krenula u promene, iz vaninstitucionalne
pozicije formirala institucije. Rezultati - negacija zeljenog i
pozeljnog, pozicija nezeljenog i nepozeljnog. I jos, to je ekipa
koja usled konflikta interesa ima i interes za konfliktom. To je
ekipa koja je najavljivanu lustraciju ostetila za jedno slovo- dobili
smo LUTRAciju. Drustveni ugovor za njih nije znacio odnos vlasti
i gradjanstva, vec vlasti i mocnih finansijsko-mafijaskih struktura.
Zar iskazana apatija gradjana nije onda logicna, ocekivana? Nelogicna
je mozda jedino prema nama samima, prema nasem opredeljenju, nadama
i planovima za buducnost, ali u korelaciji sa sudbinom, sa realnim
prilikama i ponudjenim mogucnostima za ostvarenje planova sve je
opravdano. Svojom apstinencijom gradjani su postali nemi i pasivni
saucesnici u samoubistvu vladajuce politike. Cak i kad je ova isturila
najboljeg, najrazumnijeg i najdemokratskijeg iz svojih redova. Nedovoljno.
Jabuka je suvise crvljiva da bi je namirisanu Micunovicem biraci
zagrizli.
U razresavanju politicke krize ipak valja
primetiti izvestan istorijski napredak.
Prosla tiranija (iz)gubila je na izborima, ali je ipak otisla na ulici. Oterana
je gnevom i besom gradjana. DOS kao “mitoloska” varijanta politickog
bica – pola tiranija, a pola demokratija, ekspliciran kao Evropa,
sloboda, pravda i blagostanje, a impliciran kao kontinuitet sa Milosevicevim
sistemom, dakle, takav DOS nece otici ulicnom pobunom. Prostor za
svoje politicko delovanje ova koalicija je nalazila u nekonsolidovanom
politicko-normativnom medjustanju, u sistemu koji opstoji izmedju
totalne anomije i demokratskih institucija u zacetku. Kada se stvari
odvijaju na takvim osnovama onda uvek preti opasnost da politicka
kretanja predju u radikalizam. Medjutim sudbina DOS-a bice ili vec
jeste odlucena na izborima gde glavnu rec imaju gradjani. Ulica
posle nece biti potrebna, a i da jeste pitanje je da li gradjani
vise imaju snage za taj ne bas prijatan vid manifestovanja svoje
subjektivnosti. A vreme je zaista da se volja naroda pocne redovno
izrazavati u legitimnoj proceduri politickog procesa. Razum gradjana
koji je u prethodnim prilikama mudro cutao imace ocigledno priliku
da u narednom periodu odlucuje i sudi sto i jeste njegova funkcija.
Odatle nam se namece i pitanje da li je vec izrecena odmazda prema
DOS-u i poslednja rec gradjanske osude. Jos teza kazna moze sustici
Demokratsku Stranku kao jezgro vladajuce real-politike na narednim
parlamentarnim izborima ako ova na neki nacin ne pokaze da je pogresila,
ako ne obavi lustraciju u svojim redovima, ako tranziciju ne sprovede
prvo na svom primeru. Pitanje je da li odred infantilnih prepisivaca
Djindjiceve gestikulacije ima ista da ponudi sem imena ubijenog
predsednika. Kao sto je govorio Maks Veber pristalice harizmatske
vlasti posle nestanka svog vodje teze da se njegova harizma odrzi,
jer ih ona legitimise, odrzava. Videce se prema tome da li je mrtav
premijer ono najzivlje i najkonkretnije sto Demokratska stranka
moze da ponudi da bi ostala u politickom zivotu. Smrt i gubitak
osecaja za zivot, idolpoklonstvo i ropska svest, zatvorenost i
politicka iskljucivost i sve uz prikladno nadovezivanje na ustoliceni
ekonomski avanturizam i banditizam su po svemu sudeci koordinate
u kojima se Srbija vec duze vreme nalazi. U znaku ovih tacaka okoncava
i dosovska politika cija propast nosi karakter sistema sa kojim
nije izvrsen potpuni diskontinuitet. Ipak najveci poraz DOS–a je
sto je izgubio u svesti gradjana kojom se besprizorno manipulisalo,
u razocaranim ocima koje su uveravane da je Srbija na dobrom putu.
DOS ce pasti pred istorijom. Videce se to najasnije kada se Srbija
svim svojim bicem izgradi kao evropska, moderna drzava.
Autor je student filozofije iz Novog Sada
18.novembar 2003.
|