Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Televizija Pink

   



Ivan Jankovi
ć

Šta je to pinkofobija?

 

Televizija Pink je predstavljala jedno od omiljenih kulturnih strašila kojim su opoziciono nastrojeni ljudi u Miloševićevoj Srbiji često mahali kao slikom i prilikom vladajućeg kulturnog modela te Srbije: turbo folk plus agresija na filmu, plus španske serije.

Posle 5. oktobra situacija se unekoliko promenila. Pink je napustio svoju apolitičnu programsku šemu i priklonio se liberalnijem delu novih vlasti, uvodeći sa velikim uspehom nove sadržaje u svoj program, prevashodno nekoliko vrlo zapaženih političkih emisija. Ovo je izazvalo veliki animozitet u onom konzervativnijem i prema promenama rezervisanijem delu političke javnosti koji je inklinirao DSS-u, i posebno značajno, među ostacima marksističke kulturne pseudo elite, čiji su pojmovi kulture, prosvećenosti i same javnosti, bili nepripremljeni na standarde i pravila ponašanja u tržišnoj privredi. Ta elita je decenijama kreirala sliku kulture koja je zapravo proizvod marksističkog poimanja sveta i kulturnih vrednosti. U skladu sa tom slikom, Pink je bio neprihvatljiv još iz Miloševićevog vremena zato što je promovisao “šund“ a ne “prave vrednosti“ (šta su “prave vrednosti“, to znaju marksistički profesori i profesorke, a ne stoka koja gleda Pink). Posle 5. oktobra, ovaj standardni kultur-kritički argument, dopunjen je “ekonomističkim“: Pink je televizija koja promoviše beskrupulozne reforme premijera Đinđića zato što izražava interese “novobogataških“ elita, kojima je u interesu uvođenje “divljeg kapitalizma“. Tako je Pink postao u srpskim uslovima neka vrsta  metafore i lokalnog otelotvorenja onoga što je Amerika u globalnim razmerama (u istim ili sličnim mozgovima): ekonomska “eksploatacija“ plus kulturno ruglo.

Šta zapravo najviše smeta pinkofobičarima? Verujem, uspeh ove televizije, kao i činjenica koju taj uspeh dokazuje, da većina ljudi nema mnogo razumevanja za njihove suptilne “prave vrednosti“, već je poput ljudi u svakom drugom modernom društvu prevashodno okrenuta zabavi. Ovo saznanje dovodi kulturne elitiste do očajanja, što će reći do diktatorskih ambicija – oni veruju da je narod beznadežna stoka i da njihove sopstvene preferencije treba da budu silom nametnute drugima. Treba stoku opasuljiti. Recimo tako što bi se zlom Mitroviću srušilo ono njegovo postmodernističko ruglo od zgrade. Ili oteli predajnici putem nekog “kritičkog“ Radio-difuznog saveta.

Ako pogledamo najrasprostranjenije optužbe protiv Pinka, uočićemo da se one s podjednakim uspehom mogu primeniti na bilo koju uspešnu, komercijalnu televiziju kod nas ili u svetu. To je nametanje potrošačkih vrednosti, popularne i “plitke“ muzike, “neukusa“ itd. Jedna od najraširenijih optužbi koja se još uvek čuje jeste da je Pink-kultura utemeljivala matricu Miloševićeve autoritarne vladavine. Ovo je vrlo razotkrivajuće gledište, jer pokazuje marksističko poreklo pinkofobije: argumenti protiv Mitrovićeve televizije do najsitnijih detalja odgovaraju onome što je marksistička kultur-kritika na Zapadu poslednjih pola veka papagajski ponavljala: mediji utemeljuju “autoritarnu“ vladavinu buržoazije, popularne televizije raspiruju “konzumerizam“ i plitku zabavu (sve tipično pinkofobičarske kategorije) i tako blokiraju realne društvene alternative, osvešćivanje potlačenih klasa i svetsku revoluciju. Popularni mediji su zupčanik u mehanizmu skretanja pažnje sa pravih uzroka porobljavanja proletarijata, skupa sa rastom životnog standarda i potrošačkog društva. Ta stara marksistička paranoja da mediji kreiraju onakve kulturne modele kakve im “moćnici“ narede, i da sužnji koje mori glad nisu ustali na revoluciju samo zato što su putem medija, viših plata i godišnjih odmora obmanuti, delovala je u Miloševićevoj Srbiji uverljivo upravo zato što je on zaista imao ambiciju da kontroliše medije kao politički osetljivu tačku očuvanja vlasti. Ipak, taj uticaj nije sezao dalje od informativnog programa državnih medija; režim nikada nije imao ni moć ni ambiciju da vlada kulturom, što pokazuje ne samo bogata alternativna kulturna scena već i mogućnost koja nijednog trenutka nije prestajala, da mnogi od “alternativnih “ sadržaja budu plasirani putem oficijelnih medija (ukoliko nemaju jasnu političku dimenziju). Teorija zavere po kojoj je Pink sa svojim turbo pristupom bio neki važan element Miloševićevog režima čista je marksistička besmislica; ona ne objašnjava na osnovu čega se misli da su samo Miloševićevi, ili pretežno Miloševićevi glasači, bili gledaoci Pink-a, dok su opozicionari u budističkom miru svojih kabineta slušali Panis Angelicus ili Pasiju po Mateju. Bez obzira na bučnu halabuku o pravim vrednostima, i mnogi od današnjih kultur-kritičkih jezuita i čistunaca su zapravo pritajeni pinko-voajeri. Normalni ljudi su ili gledaoci Pinka, ili ih ne zanima šta ta televizija prikazuje. Svakako ih ne zanima da budu Sveta Kulturna Inkvizicija koja će po kanonskom modelu aristokratskog marksizma da preustrojava zabavne programe i privodi populističke grešnike i nevernike visokoj kulturi. Kome treba visoka kultura, taj će je sam naći, i Pink mu u tome neće smetati; kome ne treba, neka ga niko ne prisiljava na nju, i neka mu niko silom ne oduzima slobodu da gleda i troši nisku kulturu.

Pink je stoprocentno privatna televizija od samog starta, čije poslovanje i zakonitost vlasništva (za razliku od nekih ikona “nezavisnog“ i “kritičkog“ novinarstva) nikada i ni od koga nisu bili osporeni (ako izuzmemo profesore sociologije koji su, u svom darežljivom robinhudovskom humanizmu, ubeđeni da “sve to“ treba nacionalizovati). Reč je o televiziji koja je u Miloševićevo vreme bila dvaput gledanija od druge sledeće, i koja je to i dan danas. Ako je primarni uzrok uspeha Pinka bilo julovsko zaleđe ili političke privilegije Željka Mitrovića, kako onda to da se gledanost njegove televizije povećava posle pada Miloševićevog režima? Nije li on možda pronašao neku formulu koju drugi nisu i koja mu omogućava da ima toliko gledanu televiziju, koja se širi i na susedne zemlje, preteći da se pretvori u neku vrstu balkanskog CNN-a?

Ovakvo pitanje pinkofobičari sebi nikad neće postaviti zato što oni predstavljaju ljude koji u osnovi nikada nisu razumeli šta je to tržišna privreda, i na čemu se u takvoj privredi temelji poslovni uspeh i bogatstvo. To što je Mitrović postao medijski mogul u Miloševićevo vreme, samo po sebi ne mora ništa da znači. Ako sledimo tu logiku, svaki uspešan poslovni čovek koji je bio, iz ovog ili onog razloga, prinuđen da se učlani u JUL, ili da od njih bude reketiran, bio bi kriminalac. Današnje medijsko tržište u Srbiji nema velike administrativne barijere ulasku (a i one koje su preostale, pinkofobičari podržavaju, jer se mora nekako sprečiti da seljaci vladaju etrom), i svako ko želi i ima para može da se okuša u medijskom biznisu. Da li oni možda misle da je lako i jednostavno održavati poslovnu imperiju kao što je Pink duže od 10 godina, uz to poslednje tri sa poreskim i drugim inspektorima stalno za vratom, i sa političkim protežiranjem iz zemlje i inostranstva svojih glavnih konkurenata? I da li bi bilo koja druga televizija u Srbiji u jednakom uslovima i bez ičijeg političkog protežiranja, mogla ozbiljno da konkuriše Pinku svojom gledanošću? I meni i mrziteljima Pinka je jasno da odgovor glasi: nema šanse. Pa kad je već tako, u čemu je onda problem sa ovom televizijom? Mislim u tome što pinkofobičarska sekta veruje da ne treba ukusi ljudi, slobodno tržište i gledanost da određuju rejting i poslovni uspeh neke televizije, već zakulisne igre “naših kadrova“ po radio-difuznim savetima, i političko arbitriranje kojim će narodu biti nematnute preferencije “prosvećenih elita“. Oni i dalje misle da ne treba sami ljudi da odlučuju šta će gledati i šta smatrati “pravim vrednostima“, već da to treba umesto njih da čini neki Centralni kulturni komitet, sačinjen od starih markuzeovskih voštanih figura i političkih “analitičara“ kojima je sam Pink onoliko zanimljiv koliko se može instrumentalizovati kao ulog u denunciranju postojeće vlasti, a u ime istinskih vrednosti, istinske demokratije i istinske kulture ( što su opet stvari koje znače ono što kažemo da znače).

Svemu ovome treba dodati i veliku nelagodnost srpskih nacionalista zbog toga što Pink u poslednje vreme preuzima od “alternativnih“ medija (koji se nalaze u bratskom zagrljaju sa sindikatima, Koštunicom i Dinkićem) palicu u onom poslu koji se zove suočavanje sa prošlošću, ili bolje, govor o prošlosti bez rđave savesti, odnosno bez potrebe da se koljačima i njihovim idejnim logističarima izvinjavate što ćete ih, eto, malo konstruktivno kritikovati. Emitovanje serijala emisija Helsinškog odbora o usponu srpskog nacionalizma preko Pinkove mreže u Bosni i Crnoj Gori, uzjogunilo je kreatore nacionalističkog javnog mnenja, jer im se nije svidela mogućnost da nepoželjne (posprdno “denacifikatorske“) ideje budu plasirane preko medija sa milionskom publikom. Providna propaganda koju slušamo od tih “analitičara“ poslednjih nedelja o neprirodnom savezu “denacifikatora“ i Pinka samo je izraz njihovog straha od gubitka monopolske pozicije u kreiranju javnog mnenja, i indikator činjenice da oni više nisu u stanju da svako ozbiljnije preispitivanje godina Miloševićeve vlasti svedu na marginalne sesije nekih opskurnih manjinskih grupa koje niko živi ne sluša. Sad te “grupe“ počinju da se oglašavaju preko Pinka, a to se nacošima čini kao noćna mora, jer razbija medijsku vladavinu nad “ozbiljnim istinama“ koju u ovom društvu ima kartel žutih novina koji finansira uglavnom onaj, jelte, vrlo sporni novi biznis, udružen sa kartelom “nezavisnih“ medija koje su ranije finansirali strani donatori u ime pomoći demokratiji, a koji danas pokušavaju da pronađu nov izvor prihoda ne na tržištu, već u zloupotrebi države zarad gušenja konkurencije.

Osim toga, nekom čudnom koincidencijom (nevidljivom rukom etatizma i diktature) Pink je izložen i svojevrsnom udaru s leva. Reč je o akciji jedne koalicije raznoraznih lezbejskih i sličnih ženskih organizacija koje su tužile Pink zbog serijala Ne može da škodi Laneta Gutovića. Optužbe, i što je važnije, recepti za rešavanje problema, stari i dobro poznati, ždanovistički: ugušiti, zabraniti, cenzurisati, oglobiti. A sve zato što se sadržaj pomenute emisije nekim manjinskim grupama ne sviđa ili im je čak uvredljiv. Seksološka sprdačina i sa ženama i sa muškarcima (ko voli neka gleda) postaje tako govor mržnje. Samoproklamovani posednici standarda političke i kulturne korektnosti (da ne kažem, moralno-političke podobnosti) u svom cinizmu uopšte ne skrivaju svoje diktatorske ambicije: oni su ti koji bolje od samih gledalaca, uključujući i žene, znaju šta je uvredljivo a šta nije, šta zaslužuje da bude gledano, a šta ne. Nije uopšte toliko važna estetička rasprava o kvalitetu Lanetovog serijala: da li je to humoristička negacija primitivnog balkanskog mentaliteta, ili je to nipodaštavanje i ponižavanje žena kao takvih. Bitno je to što Pinkovi tužioci veruju da imaju ne samo monopol na estetičku istinu, već ništa manje i da su upravo oni taj autentični glas javnosti, te stoga imaju pravo da traže zakonsku zabranu sadržaja koji im nisu po volji. Iza zaklanjanja politički korektnim levičarskim sloganima o civilnom društvu i ravnopravnosti polova, skriva se militantna netolerancija i diktatorske ambicije da se u ime drugih ljudi odlučuje šta će oni želeti (i moći) da gledaju.

Drugi dobar primer koji pokazuje koliko animozitet prema Pinku često ima ambiciju da zloupotrebi državu kao oruđe zaštite nekih u Miloševićevom vremenu etabliranih interesa, jeste poznati medijski incident od pre nekoliko godina: kada je jedan profesor sociologije izvoleo izjaviti da treba srušiti zgradu Pinka, i kada mu je sa samog Pinka na to uzvraćeno istom merom (i s kamatom), pinkofobičari su sa svih strana zagrajali: kuku lele, medijski linč, da se tako ophodi sa jednim uglednim profesorom. I tražili su od same Vlade da uzme u zaštitu uglednog profesora, zgražavajući se nad duhovitim poređenjem pomenutog spora koje je dao pokojni premijer Đinđić kao “tuče dva vrapca u prašini“. Već ta epizoda je pokazala da pinkofobičari nisu neka opskurna podzemna sekta koja ima eto neke čudne ideje, već da je to organizovani interesni klan, koji ima i svoje intelektualne glasnogovornike, i koji ima ambiciju da koristi Vladu upravo kao sredstvo za nametanje svojih shvatanja i svoje slike “kritičkog novinarstva“ čitavom društvu. Rašomonijada sa Radio-difuznim savetom je dodatno pokazala koliko je ta klika zapravo moćna, jer su oni bili u stanju da instrumentalizuju čak i neke međunarodne zvaničnike kao podršku svojim privatnim interesima. Reč je o koaliciji medijskih rent-seekersa koji veruju da mogu iskoristiti svaki politički uticaj za ućutkivanje Pinka i preotimanje njegovog tržišta i publike, i intelektualaca koji veruju da je korišćenje političke moći za nametanje “pravih“ kulturnih vrednosti legitimno, pod uslovom da oni određuju koje su to vrednosti.

Bez obzira koliko čovek voleo da gleda sam Pink (i da li uopšte voli da gleda televiziju) Pink bi trebalo braniti od ove opasne koalicije jer su ovde u igri principi koji sežu dalje od samog Pink-a i njegovih kritičara: da li ćemo imati slobodno društvo u kome će i u privatnim stvarima kao i u politici važiti geslo “jedan čovek jedan glas“, ili ćemo se pretvoriti u društvo rentijera u kome će se vladati organizovane interesne grupe koje putem političke prinude oduzimaju ljudima njihovo pravo izbora, predstavljajući se kao “glas javnosti“. Pinkofobija je najviši izraz zloupotrebe politike za preoblačenje privatnih u “javne“ interese, jedan krivi spoj u navodnom naporu da se iskorači iz horizonta Miloševićevog vremena: ona predstavlja preodevanje resantimana i privatnih interesa u egalitaristički šablon socijalne pravde. I posebno je opasan fenomen zato što kao prevashodnu smetnju uspostavi “pravde“, “istinske demokratije“ i “raskidanja s prošlošću“ ne identifikuje vojne bezbednjake iz “crvenog orkestra“, Haško bratstvo ili miroljubive Crvene beretke i njihove ideologe, već biznismene, ljude poput Mitrovića ili Karića. Mnogi pinkofobičari se stalno gorko žale kako je vlast dobro počela sa Zakonom o ektraprofitu, ali se “onda stalo“, misleći valjda na to da ljudima poput Mitrovića nije nacionalizovana imovina, i preraspodeljena sirotinji, ili možda politički korektnim konkurentima. Upravo je ovaj partizanski konfiskatorski duh ono što treba odbaciti, i pokušaj da se njime kapitalizam i preduzetnici kao takvi u Srbiji denunciraju. Sukob sa kojim smo ovde suočeni nije moralni intelektualci protiv Pinka, već državna prinuda protiv kapitalizma, odnosno zavera birokrata i plaćenika protiv slobodnog izbora ljudi, udružena sa strahom apologeta prikrivanja ratnih zločina i očuvanja “uravnotežene“ slike o nacističkom i genocidnom projektu Miloševićeve ere, da će biti kompromitovani uključivanjem najgledanije srpske televizije u širenje gledišta koja oni ocenjuju kao opasna ili neprijateljska.

Smrtna ozbiljnost sa kojom su pinkofobičari prišli dobijanju većine u Radio-difuznom savetu svedoči upravo o tome da oni taj savet zamišljaju kao neku vrstu američkog Antitrustnog odeljenja Ministarstva pravde, kao politički bič kojim će razbucati one ljude u krupnom medijskom biznisu koji se njihovom ukusu i političko-finansijskim interesima njihovih prinipala ne dopadaju. Mitrović kao srpski Rokfeler? Zašto da ne; i jedan i drugi su stekli poslovnu imperiju koja je izazivala zavist lošijih konkurenata, i jedan i drugi su bili napadani zbog svog pomodarstva, razmetljivog bogatstva i “gušenja konkurencije“. Na kraju, i jedan i drugi su postali (drugi potencijalno) žrtve svoje sposobnosti i konkurentnosti, jer su obojica postali to što jesu prevashodno zato što su pružali ljudima ono što oni žele, a za šta su bili spremni da plate. Zato odbrana Pinka od partizanskih konfiskatora i uterivača pravih vrednosti nema veze sa programskom šemom samog Pinka, već sa principom očuvanja slobode potrošača medijskih dobara. To šta ćemo gledati treba da zavisi od gledalaca i njihovih preferencija, a ne od naredbi marksističkih posednika Svetog grala “istinskih kulturnih vrednosti“, niti od “analitičara“ kojima identifikovanje Srebrenice kao krajnjeg i logičnog ishodišta srpskog nacionalizma može zvučati “nedovoljno uravnoteženo“. Inače bi 5. oktobar zaista bio neslana šala.

Prethodno objavljeno na sajtu www.katalaksija.com

 
     
     
 
Copyright by NSPM