Ivan Janković
Šta je to pinkofobija?
Televizija
Pink je predstavljala jedno od omiljenih kulturnih strašila kojim
su opoziciono nastrojeni ljudi u Miloševićevoj Srbiji često
mahali kao slikom i prilikom vladajućeg kulturnog modela
te Srbije: turbo folk plus agresija na filmu, plus španske serije.
Posle 5. oktobra situacija se
unekoliko promenila. Pink je napustio svoju apolitičnu programsku
šemu i priklonio se liberalnijem delu novih vlasti, uvodeći
sa velikim uspehom nove sadržaje u svoj program, prevashodno nekoliko
vrlo zapaženih političkih emisija. Ovo je izazvalo veliki
animozitet u onom konzervativnijem i prema promenama rezervisanijem
delu političke javnosti koji je inklinirao DSS-u, i posebno
značajno, među ostacima marksističke kulturne pseudo
elite, čiji su pojmovi kulture, prosvećenosti i same
javnosti, bili nepripremljeni na standarde i pravila ponašanja
u tržišnoj privredi. Ta elita je decenijama kreirala sliku kulture
koja je zapravo proizvod marksističkog poimanja sveta i kulturnih
vrednosti. U skladu sa tom slikom, Pink je bio neprihvatljiv još
iz Miloševićevog vremena zato što je promovisao “šund“ a
ne “prave vrednosti“ (šta su “prave vrednosti“, to znaju marksistički
profesori i profesorke, a ne stoka koja gleda Pink). Posle 5.
oktobra, ovaj standardni kultur-kritički argument, dopunjen
je “ekonomističkim“: Pink je televizija koja promoviše beskrupulozne
reforme premijera Đinđića zato što izražava interese
“novobogataških“ elita, kojima je u interesu uvođenje “divljeg
kapitalizma“. Tako je Pink postao u srpskim uslovima neka vrsta
metafore i lokalnog otelotvorenja onoga što je Amerika
u globalnim razmerama (u istim ili sličnim mozgovima): ekonomska
“eksploatacija“ plus kulturno ruglo.
Šta zapravo najviše smeta pinkofobičarima? Verujem,
uspeh ove televizije, kao i činjenica koju taj uspeh dokazuje,
da većina ljudi nema mnogo razumevanja za njihove suptilne
“prave vrednosti“, već je poput ljudi u svakom drugom modernom
društvu prevashodno okrenuta zabavi. Ovo saznanje dovodi kulturne
elitiste do očajanja, što će reći do diktatorskih
ambicija – oni veruju da je narod beznadežna stoka i da njihove
sopstvene preferencije treba da budu silom nametnute drugima.
Treba stoku opasuljiti. Recimo tako što bi se zlom Mitroviću
srušilo ono njegovo postmodernističko ruglo od zgrade. Ili
oteli predajnici putem nekog “kritičkog“ Radio-difuznog saveta.
Ako pogledamo najrasprostranjenije optužbe protiv Pinka,
uočićemo da se one s podjednakim uspehom mogu primeniti
na bilo koju uspešnu, komercijalnu televiziju kod nas ili u svetu.
To je nametanje potrošačkih vrednosti, popularne i “plitke“
muzike, “neukusa“ itd. Jedna od najraširenijih optužbi koja se
još uvek čuje jeste da je Pink-kultura utemeljivala matricu
Miloševićeve autoritarne vladavine. Ovo je vrlo razotkrivajuće
gledište, jer pokazuje marksističko poreklo pinkofobije:
argumenti protiv Mitrovićeve televizije do najsitnijih detalja
odgovaraju onome što je marksistička kultur-kritika na Zapadu
poslednjih pola veka papagajski ponavljala: mediji utemeljuju
“autoritarnu“ vladavinu buržoazije, popularne televizije raspiruju
“konzumerizam“ i plitku zabavu (sve tipično pinkofobičarske
kategorije) i tako blokiraju realne društvene alternative, osvešćivanje
potlačenih klasa i svetsku revoluciju. Popularni mediji su
zupčanik u mehanizmu skretanja
pažnje sa pravih uzroka porobljavanja proletarijata, skupa sa
rastom životnog standarda i potrošačkog društva. Ta stara
marksistička paranoja da mediji kreiraju onakve kulturne
modele kakve im “moćnici“ narede, i da sužnji koje mori glad
nisu ustali na revoluciju samo zato što su putem medija, viših
plata i godišnjih odmora obmanuti, delovala je u Miloševićevoj
Srbiji uverljivo upravo zato što je on zaista imao ambiciju da
kontroliše medije kao politički osetljivu tačku očuvanja
vlasti. Ipak, taj uticaj nije sezao dalje od informativnog programa
državnih medija; režim nikada nije imao ni moć ni ambiciju
da vlada kulturom, što pokazuje ne samo bogata alternativna kulturna
scena već i mogućnost koja nijednog trenutka nije prestajala,
da mnogi od “alternativnih “ sadržaja budu plasirani putem oficijelnih
medija (ukoliko nemaju jasnu političku dimenziju). Teorija
zavere po kojoj je Pink sa svojim turbo pristupom bio neki važan
element Miloševićevog režima čista je marksistička
besmislica; ona ne objašnjava na osnovu čega se misli da
su samo Miloševićevi, ili pretežno Miloševićevi glasači,
bili gledaoci Pink-a, dok su opozicionari u budističkom miru
svojih kabineta slušali Panis Angelicus ili Pasiju po Mateju.
Bez obzira na bučnu halabuku o “pravim vrednostima“, i mnogi od današnjih kultur-kritičkih
jezuita i čistunaca su zapravo pritajeni pinko-voajeri. Normalni
ljudi su ili gledaoci Pinka, ili ih ne zanima šta ta televizija
prikazuje. Svakako ih ne zanima da budu Sveta Kulturna Inkvizicija
koja će po kanonskom modelu aristokratskog marksizma da preustrojava
zabavne programe i privodi populističke grešnike i nevernike
“visokoj“ kulturi. Kome treba “visoka“ kultura, taj će je sam
naći, i Pink mu u tome neće smetati; kome ne treba,
neka ga niko ne prisiljava na nju, i neka mu niko silom ne oduzima
slobodu da gleda i troši “nisku“ kulturu.
Pink je stoprocentno privatna televizija od samog starta,
čije poslovanje i zakonitost vlasništva (za razliku od nekih
ikona “nezavisnog“ i “kritičkog“ novinarstva) nikada i ni
od koga nisu bili osporeni (ako izuzmemo profesore sociologije
koji su, u svom darežljivom robinhudovskom humanizmu, ubeđeni
da “sve to“ treba nacionalizovati). Reč je o televiziji koja
je u Miloševićevo vreme bila dvaput gledanija od druge sledeće,
i koja je to i dan danas. Ako je primarni uzrok uspeha Pinka bilo
julovsko zaleđe ili političke privilegije Željka Mitrovića,
kako onda to da se gledanost njegove televizije povećava
posle pada Miloševićevog režima? Nije li on možda pronašao
neku formulu koju drugi nisu i koja mu omogućava da ima toliko
gledanu televiziju, koja se širi i na susedne zemlje, preteći
da se pretvori u neku vrstu balkanskog CNN-a?
Ovakvo pitanje pinkofobičari sebi nikad neće postaviti
zato što oni predstavljaju ljude koji u osnovi nikada nisu razumeli
šta je to tržišna privreda, i na čemu se u takvoj privredi
temelji poslovni uspeh i bogatstvo. To što je Mitrović postao
medijski mogul u Miloševićevo vreme, samo po sebi ne mora
ništa da znači. Ako sledimo tu logiku, svaki uspešan poslovni
čovek koji je bio, iz ovog ili onog razloga, prinuđen
da se učlani u JUL, ili da od njih bude reketiran, bio bi
kriminalac. Današnje medijsko tržište u Srbiji nema velike administrativne
barijere ulasku (a i one koje su preostale, pinkofobičari
podržavaju, jer se mora nekako sprečiti da seljaci vladaju
etrom), i svako ko želi i ima para može da se okuša u medijskom
biznisu. Da li oni možda misle da je lako i jednostavno održavati
poslovnu imperiju kao što je Pink duže od 10 godina, uz to poslednje
tri sa poreskim i drugim inspektorima stalno za vratom, i sa političkim
protežiranjem iz zemlje i inostranstva svojih glavnih konkurenata?
I da li bi bilo koja druga televizija u Srbiji u jednakom uslovima
i bez ičijeg političkog protežiranja, mogla ozbiljno
da konkuriše Pinku svojom gledanošću? I meni i mrziteljima
Pinka je jasno da odgovor glasi: nema šanse. Pa kad je već
tako, u čemu je onda problem sa ovom televizijom? Mislim
u tome što pinkofobičarska sekta veruje da ne treba ukusi
ljudi, slobodno tržište i gledanost da određuju rejting i
poslovni uspeh neke televizije, već zakulisne igre “naših
kadrova“ po radio-difuznim savetima, i političko arbitriranje
kojim će narodu biti nematnute preferencije “prosvećenih
elita“. Oni i dalje misle da ne treba sami ljudi da odlučuju
šta će gledati i šta smatrati “pravim vrednostima“, već
da to treba umesto njih da čini neki Centralni kulturni komitet,
sačinjen od starih markuzeovskih voštanih figura i političkih
“analitičara“ kojima je sam Pink onoliko zanimljiv koliko
se može instrumentalizovati kao ulog u denunciranju postojeće
vlasti, a u ime istinskih vrednosti, istinske demokratije i istinske
kulture ( što su opet stvari koje znače ono što kažemo da
znače).
Svemu ovome treba dodati i veliku nelagodnost
srpskih nacionalista zbog toga što Pink u poslednje vreme preuzima
od “alternativnih“ medija (koji se nalaze u bratskom zagrljaju
sa sindikatima, Koštunicom i Dinkićem) palicu u onom poslu
koji se zove suočavanje sa prošlošću, ili bolje, govor
o prošlosti bez rđave savesti, odnosno bez potrebe da se
koljačima i njihovim idejnim logističarima izvinjavate
što ćete ih, eto, malo konstruktivno kritikovati. Emitovanje
serijala emisija Helsinškog odbora o usponu srpskog nacionalizma
preko Pinkove mreže u Bosni i Crnoj Gori, uzjogunilo je kreatore
nacionalističkog javnog mnenja, jer im se nije svidela mogućnost
da nepoželjne (posprdno “denacifikatorske“) ideje budu plasirane
preko medija sa milionskom publikom. Providna propaganda koju
slušamo od tih “analitičara“ poslednjih nedelja o neprirodnom
savezu “denacifikatora“ i Pinka samo je izraz njihovog straha
od gubitka monopolske pozicije u kreiranju javnog mnenja, i indikator
činjenice da oni više nisu u stanju da svako ozbiljnije preispitivanje
godina Miloševićeve vlasti svedu na marginalne sesije nekih
opskurnih manjinskih grupa koje niko živi ne sluša. Sad te “grupe“
počinju da se oglašavaju preko Pinka, a to se nacošima čini
kao noćna mora, jer razbija medijsku vladavinu nad “ozbiljnim
istinama“ koju u ovom društvu ima kartel žutih novina koji finansira
uglavnom onaj, jelte, vrlo sporni “novi biznis“, udružen sa kartelom “nezavisnih“ medija koje su ranije finansirali
strani donatori u ime pomoći demokratiji, a koji danas pokušavaju
da pronađu nov izvor prihoda ne na tržištu, već u zloupotrebi
države zarad gušenja konkurencije.
Osim toga, nekom čudnom koincidencijom (nevidljivom
rukom etatizma i diktature) Pink je izložen i svojevrsnom “udaru s leva“. Reč je o akciji jedne
koalicije raznoraznih lezbejskih i sličnih “ženskih“ organizacija koje su tužile
Pink zbog serijala “Ne može da škodi“ Laneta Gutovića. Optužbe, i što je važnije, recepti za rešavanje problema,
stari i dobro poznati, ždanovistički: ugušiti, zabraniti,
cenzurisati, oglobiti. A sve zato što se sadržaj pomenute emisije
nekim “manjinskim“ grupama ne sviđa ili im
je čak uvredljiv. “Seksološka“ sprdačina i sa ženama i sa muškarcima (ko voli neka
gleda) postaje tako “govor mržnje“. Samoproklamovani posednici standarda političke i kulturne korektnosti
(da ne kažem, moralno-političke podobnosti) u svom cinizmu
uopšte ne skrivaju svoje diktatorske ambicije: oni su ti koji
bolje od samih gledalaca, uključujući i žene, znaju
šta je uvredljivo a šta nije, šta zaslužuje da bude gledano, a
šta ne. Nije uopšte toliko važna estetička rasprava o kvalitetu
Lanetovog serijala: da li je to “humoristička negacija primitivnog
balkanskog mentaliteta“, ili je to “nipodaštavanje i ponižavanje žena kao takvih“. Bitno je to što Pinkovi tužioci
veruju da imaju ne samo monopol na estetičku istinu, već
ništa manje i da su upravo oni taj “autentični glas javnosti“, te stoga imaju pravo da traže
zakonsku zabranu sadržaja koji im nisu po volji. Iza zaklanjanja
politički korektnim levičarskim sloganima o civilnom
društvu i ravnopravnosti polova, skriva se militantna netolerancija
i diktatorske ambicije da se u ime drugih ljudi odlučuje
šta će oni želeti (i moći) da gledaju.
Drugi dobar primer koji pokazuje koliko animozitet
prema Pinku često ima ambiciju da zloupotrebi državu kao
oruđe zaštite nekih u Miloševićevom vremenu etabliranih
interesa, jeste poznati medijski incident od pre nekoliko godina:
kada je jedan profesor sociologije izvoleo izjaviti da treba srušiti
zgradu Pinka, i kada mu je sa samog Pinka na to uzvraćeno
istom merom (i s kamatom), pinkofobičari su sa svih strana
zagrajali: kuku lele, medijski linč, da se tako ophodi sa
jednim uglednim profesorom. I tražili su od same Vlade da uzme
u zaštitu uglednog profesora, zgražavajući se nad duhovitim
poređenjem pomenutog spora koje je dao pokojni premijer Đinđić
kao “tuče dva vrapca u prašini“. Već ta epizoda je pokazala
da pinkofobičari nisu neka opskurna podzemna sekta koja ima
eto neke čudne ideje, već da je to organizovani interesni
klan, koji ima i svoje intelektualne glasnogovornike, i koji ima
ambiciju da koristi Vladu upravo kao sredstvo za nametanje svojih
shvatanja i svoje slike “kritičkog novinarstva“ čitavom
društvu. Rašomonijada sa Radio-difuznim savetom je dodatno pokazala
koliko je ta klika zapravo moćna, jer su oni bili u stanju
da instrumentalizuju čak i neke međunarodne zvaničnike
kao podršku svojim privatnim interesima. Reč je o koaliciji
medijskih rent-seekersa koji veruju da mogu iskoristiti svaki
politički uticaj za ućutkivanje Pinka i preotimanje
njegovog tržišta i publike, i intelektualaca koji veruju da je
korišćenje političke moći za nametanje “pravih“
kulturnih vrednosti legitimno, pod uslovom da oni određuju
koje su to vrednosti.
Bez obzira koliko čovek voleo da gleda sam Pink (i
da li uopšte voli da gleda televiziju) Pink bi trebalo braniti
od ove opasne koalicije jer su ovde u igri principi koji sežu
dalje od samog Pink-a i njegovih kritičara: da li ćemo
imati slobodno društvo u kome će i u privatnim stvarima kao
i u politici važiti geslo “jedan čovek jedan glas“, ili ćemo
se pretvoriti u društvo rentijera u kome će se vladati organizovane
interesne grupe koje putem političke prinude oduzimaju ljudima
njihovo pravo izbora, predstavljajući se kao “glas javnosti“.
Pinkofobija je najviši izraz zloupotrebe politike za preoblačenje
privatnih u “javne“ interese, jedan krivi spoj u navodnom naporu
da se iskorači iz horizonta Miloševićevog vremena: ona
predstavlja preodevanje resantimana i privatnih interesa u egalitaristički
šablon socijalne pravde. I posebno je opasan fenomen zato što
kao prevashodnu smetnju uspostavi “pravde“, “istinske demokratije“
i “raskidanja s prošlošću“ ne identifikuje vojne bezbednjake
iz “crvenog orkestra“, Haško bratstvo ili miroljubive Crvene beretke
i njihove ideologe, već biznismene, ljude poput Mitrovića
ili Karića. Mnogi pinkofobičari se stalno gorko žale
kako je vlast dobro počela sa Zakonom o ektraprofitu, ali
se “onda stalo“, misleći valjda na to da ljudima poput Mitrovića
nije nacionalizovana imovina, i preraspodeljena sirotinji, ili
možda politički korektnim konkurentima. Upravo je ovaj partizanski
konfiskatorski duh ono što treba odbaciti, i pokušaj da se njime
kapitalizam i preduzetnici kao takvi u Srbiji denunciraju. Sukob
sa kojim smo ovde suočeni nije moralni intelektualci protiv
Pinka, već državna prinuda protiv kapitalizma, odnosno zavera
birokrata i plaćenika protiv slobodnog izbora ljudi, udružena
sa strahom apologeta prikrivanja ratnih zločina i očuvanja
“uravnotežene“ slike o nacističkom i genocidnom projektu
Miloševićeve ere, da će biti kompromitovani uključivanjem
najgledanije srpske televizije u širenje gledišta koja oni ocenjuju
kao opasna ili neprijateljska.
Smrtna ozbiljnost sa kojom su pinkofobičari prišli
dobijanju većine u Radio-difuznom savetu svedoči upravo
o tome da oni taj savet zamišljaju kao neku vrstu američkog
Antitrustnog odeljenja Ministarstva pravde, kao politički
bič kojim će razbucati one ljude u krupnom medijskom
biznisu koji se njihovom ukusu i političko-finansijskim interesima
njihovih prinipala ne dopadaju. Mitrović kao srpski Rokfeler?
Zašto da ne; i jedan i drugi su stekli poslovnu imperiju koja
je izazivala zavist lošijih konkurenata, i jedan i drugi su bili
napadani zbog svog pomodarstva, razmetljivog bogatstva i “gušenja
konkurencije“. Na kraju, i jedan i drugi su postali (drugi potencijalno)
žrtve svoje sposobnosti i konkurentnosti, jer su obojica postali
to što jesu prevashodno zato što su pružali ljudima ono što oni
žele, a za šta su bili spremni da plate. Zato odbrana Pinka od
partizanskih konfiskatora i uterivača pravih vrednosti nema
veze sa programskom šemom samog Pinka, već sa principom očuvanja
slobode potrošača medijskih dobara. To šta ćemo gledati
treba da zavisi od gledalaca i njihovih preferencija, a ne od
naredbi marksističkih posednika Svetog grala “istinskih kulturnih
vrednosti“, niti od “analitičara“ kojima identifikovanje
Srebrenice kao krajnjeg i logičnog ishodišta srpskog nacionalizma
može zvučati “nedovoljno uravnoteženo“. Inače bi 5.
oktobar zaista bio neslana šala.
Prethodno objavljeno na sajtu www.katalaksija.com