Ivan Milenković
Srbija
i slobodni radikali
Slobodni radikali
su visoko reaktivni i nestabilni atomi (ili grupe atoma) koji
se, usled stresa, metaboličkih procesa, ili pod dejstvom
okoline, oksidacijom izdvajaju iz kiseonika (postaju, dakle, slobodni),
napadaju zaštitne membrane ćelija i genetski materijal i
prave veliku, ponekad nepopravljivu štetu. Protiv slobodnih radikala
koriste se antioksidansi (poput vitamina C, na primer). Antioksidansi
snižavaju energiju slobodnih radikala, sprečavaju njihovo
nastajanje, ili prekidaju lančanu reakciju oksidacije. Drugim
rečima, onemogućavaju radikalima da se oslobode i po
organizmu vršljaju po svojoj volji.
Ovaj medicinski opis
slobodnih radikala, njihovih učinaka, kao i načina na
koji se mogu ponovo vezati za zdrave strukture (čime prestaju
biti štetni), savršena je metafora srpske političke scene
na kojoj, tradicionalno oslobođeni veze sa kiseonikom i zdravom
pameću, deluju srpski Radikali.
Govoriti o postizbornim
mogućnostima na srpskoj političkoj pozornici nakon što
se DOS i formalno raspala, a da izborna kampanja nije još ni započela,
zahvalno je koliko i predviđati godinu kada će prvi
srpski spejs-šatl, sa mešovitom posadom predvođenom srpskom
kosmonautkinjom, da se vine u svemir. No, sasvim je dovoljno elemenata
za radnu pretpostavku po kojoj će Srpska radikalna stranka,
nakon parlamentarnih izbora 28. decembra 2003, biti ako ne najjača,
onda svakako jedna od dve pojedinačno najjače parlamentarne
stranke Srbije (sa zalihom od osamsto hiljada do milion glasova).
Pretpostavka je, takođe, da će se za drugo mesto boriti
Demokratska stranka Srbije i Demokratska stranka, što bi značilo,
ako se stvar malo nategne, da bi jedna od dve stranke sa demokratskim
predznakom mogla da formira koalicionu vladu sa Radikalima. Ta
mogućnost je, međutim, ravna onoj da se oformi koncentraciona
vlada u koju bi ušli predstavnici svih relevantnih političkih
snaga u Srbiji, što je, budući najbolje rešenje po Srbiju,
već samim tim odmah gotovo isključeno kao mogućnost.
Svejedno, patriotski čin bez presedana u novijoj srpskoj
istoriji, a svakako ravan žrtvi branilaca Beograda 1915. godine,
predvođenih majorom Gavrilovićem ("... ne brinite
za svoje živote, izbrisani ste sa spiska živih ... "), bio
bi upravo to: ući u koalicinu vladu sa Radikalima.
Ukoliko se gore prognozirani
izborni rezultati pokažu barem približno tačnima, odnosno
ukoliko Radikali budu dovoljno jaki da sa još jednom strankom
demokratskog predznaka budu u stanju da formiraju vladu, sasvim
je izvesno da se to neće dogoditi i da će vladu formirati
upravo osnova rahmetli DOS-a, a da će Radikali ponovo biti
politički marginalizovani i medijski zapostavljeni. Drugim
rečima i dalje će ostati slobodni. Za radikale, pak,
ništa ne bi bilo poželjnije od toga. Oni se, kao i slobodni radikali,
upravo u takvoj sredini najbolje razmnožavaju, šire i prave štetu.
Zamislimo vladu koju bi sačinjavale DSS, DS i G17: ona teško
da bi bila išta bolja od Đinđićeve, odnosno Živkovićeve
vlade. To, dabome, nije najgore što može da nam se dogodi. Bolju
vladu od Đinđićeve u poslednjih 75 godina Srbija
nije imala, ali je ona ipak bila mnogo daleko od zaista dobre.
Pokraj te i takve vlade Radikali bi i dalje mogli demagoški da
divljaju i stiču poene na tlu sasvim izglednog nezadovoljstva
pučanstva. Demagogija i jeste najjače radikalsko oružje.
S druge strane, kako
su to već primetili analitičari, pre svih Đorđe
Vukadinović i Stojan Cerović, Radikali su najniže padali
upravo u trenucima kada su bili pripuštani vlasti. Iako sastavni
deo vladanja, demagogija je njegov tek jedan, i to jako opasan
segment. Radikali, međutim, osim demagogije nikada ništa
nisu ni imali da ponude. Svoju zloćudnu nesposobnost da išta
učine u stvarnosti koja nije stvarnost njihovog govora (osim,
dabome, da prave štetu), Radikali su ubedljivo pokazali kada bi
postajali najboljji Miloševićevi opozicionari. Učinak
štete koju su činili može se meriti sa omanjim uraganom (ulogu
istinski velikog rušitelja Milošević nije hteo nikome da
prepusti). Iako je i sam Milošević iskusio koliko je opasno
Radikale pripuštati u svoju blizinu (sećamo se one Koraksove
karikature u kojoj zeleno čudovište sa glavom neobično
nalik glavi Prvog Radikala, a sada haškog pritvorenika, divlja
unaokolo nakon što ga je lik vrlo sličan dugogodišnjem Prvom
Građaninu Srbije i haškom kapitalcu pustio s lanca), ne vidi
se jasno drugi način na koji bi se Radikali, uprkos svoj
strepnji koju takva mogućnost nudi, učinili bezopasnima.
U njihovu pacifikaciju teško je poverovati, a svaki nasilni pokušaj
da se marginalizuju – ukidanje stranke, recimo – samo bi isprovocirao
još gušći radikalizam. Upravo je uključivanje Radikala
u aktivan politički život antioksidans kojim se slobodni
radikali ponovo vezuju za kiseonik, dakle za zdravu supstanciju,
premda bez ikakve garancije da će zdravo tkivo takvim i ostati.
(O štetnom učinku dejstva slobodnih radikala ubedljivo svedoči
i Miloševićeva strategija korišćenja kosovskih Albanaca
za stvaranje situacije opsednutog grada. Naime, umesto da ih po
svaku cenu uvuče u politički život Srbije i tako veže
za materiju koja ne pravi štetu, on ih je po svaku cenu držao
izvan tog života upravo da se ne bi vezali ni za koga, da bi ostali
slobodni, radosni da prave štetu. Milošević je savršeno dobro
shvatao kakve mu prednosti donosi divljanje slobodnih, razobručenih
radikala u vidu albanskih nacionalnih (i nacionalističkih)
pretenzija: albanski mu je slobodni radikalizam služio kao izgovor
i povod za stvaranje srpskog slobodnog radikalizma. U tom pogledu
srpski su se i albanski nacionalizam savršeno slagali i nadopunjavali
na jednom istom zadatku: razaranje društvenog tkiva zarad opstanka
na vlasti.
Dakle, vlada koju
bi činili, recimo, Radikali i DSS, na vlasti bi opstala između
četiri i osam meseci, nakon čega se nikada više u političkom
životu Srbije ne bi čulo ni za DSS ni za Radikale, što bi
svakako bila najveća korist takve koalicije. Sub
speciae eternitatis DSS bi stala uz bok majoru Gavriloviću,
a Radikali bi se rasuli da se više nikada ne povrate (ukoliko
ih, dabome, neki novi spoj đinđićevske energije
i koštuničinske nesposobnosti ne bi nanovo oživeo). No DSS
nipošto nije spremna da tako radosno izvrši samoubistvo: DSS čak
i kada umire radi to polako, dosadno i neodlučno (što joj,
istini za volju, nije zameriti). S druge strane teško je poverovati
da bi Radikali bili toliko mudri da odole sirenskom zovu vlasti,
odnosno ponudi da oforme vladu sa DSS, ili već bilo kim ko
bi im takvu mogućnost predočio, nakon čega bi dobili
novu istorijsku šansu da Zemun ponovo preplave kioscima.
Zbog svega ovoga,
sasvim je izgledno da na parlamentarnim izborima posle onih od
28. decembra 2003, za koje sigurno neće biti potrebno čekati
četiri godine, Radikali najzad toliko ojačaju da, možda
tek uz neznatnu pomoć neke od manjih stranaka, oforme vladu.
Tada nam u pomoć (kao antioksidans) može priskočiti
samo Bog, u poslednje vreme nešto nepoverljiv prema Srbima (ni
on više nije naivan), odnosno međunarodna zajednica, ukoliko
oceni da bi srpski sengrup mogao ponovo da postane crna rupa antimaterije.
(autor je filozof
i prevodilac iz Beograda, član uredništva NSPM i Trećeg
programa Radio Beograda)