Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Parlamentarni izbori

   

Ivan Milenković


 Srbija i slobodni radikali

 

Slobodni radikali su visoko reaktivni i nestabilni atomi (ili grupe atoma) koji se, usled stresa, metaboličkih procesa, ili pod dejstvom okoline, oksidacijom izdvajaju iz kiseonika (postaju, dakle, slobodni), napadaju zaštitne membrane ćelija i genetski materijal i prave veliku, ponekad nepopravljivu štetu. Protiv slobodnih radikala koriste se antioksidansi (poput vitamina C, na primer). Antioksidansi snižavaju energiju slobodnih radikala, sprečavaju njihovo nastajanje, ili prekidaju lančanu reakciju oksidacije. Drugim rečima, onemogućavaju radikalima da se oslobode i po organizmu vršljaju po svojoj volji.

Ovaj medicinski opis slobodnih radikala, njihovih učinaka, kao i načina na koji se mogu ponovo vezati za zdrave strukture (čime prestaju biti štetni), savršena je metafora srpske političke scene na kojoj, tradicionalno oslobođeni veze sa kiseonikom i zdravom pameću, deluju srpski Radikali.

Govoriti o postizbornim mogućnostima na srpskoj političkoj pozornici nakon što se DOS i formalno raspala, a da izborna kampanja nije još ni započela, zahvalno je koliko i predviđati godinu kada će prvi srpski spejs-šatl, sa mešovitom posadom predvođenom srpskom kosmonautkinjom, da se vine u svemir. No, sasvim je dovoljno elemenata za radnu pretpostavku po kojoj će Srpska radikalna stranka, nakon parlamentarnih izbora 28. decembra 2003, biti ako ne najjača, onda svakako jedna od dve pojedinačno najjače parlamentarne stranke Srbije (sa zalihom od osamsto hiljada do milion glasova). Pretpostavka je, takođe, da će se za drugo mesto boriti Demokratska stranka Srbije i Demokratska stranka, što bi značilo, ako se stvar malo nategne, da bi jedna od dve stranke sa demokratskim predznakom mogla da formira koalicionu vladu sa Radikalima. Ta mogućnost je, međutim, ravna onoj da se oformi koncentraciona vlada u koju bi ušli predstavnici svih relevantnih političkih snaga u Srbiji, što je, budući najbolje rešenje po Srbiju, već samim tim odmah gotovo isključeno kao mogućnost. Svejedno, patriotski čin bez presedana u novijoj srpskoj istoriji, a svakako ravan žrtvi branilaca Beograda 1915. godine, predvođenih majorom Gavrilovićem ("... ne brinite za svoje živote, izbrisani ste sa spiska živih ... "), bio bi upravo to: ući u koalicinu vladu sa Radikalima.

Ukoliko se gore prognozirani izborni rezultati pokažu barem približno tačnima, odnosno ukoliko Radikali budu dovoljno jaki da sa još jednom strankom demokratskog predznaka budu u stanju da formiraju vladu, sasvim je izvesno da se to neće dogoditi i da će vladu formirati upravo osnova rahmetli DOS-a, a da će Radikali ponovo biti politički marginalizovani i medijski zapostavljeni. Drugim rečima i dalje će ostati slobodni. Za radikale, pak, ništa ne bi bilo poželjnije od toga. Oni se, kao i slobodni radikali, upravo u takvoj sredini najbolje razmnožavaju, šire i prave štetu. Zamislimo vladu koju bi sačinjavale DSS, DS i G17: ona teško da bi bila išta bolja od Đinđićeve, odnosno Živkovićeve vlade. To, dabome, nije najgore što može da nam se dogodi. Bolju vladu od Đinđićeve u poslednjih 75 godina Srbija nije imala, ali je ona ipak bila mnogo daleko od zaista dobre. Pokraj te i takve vlade Radikali bi i dalje mogli demagoški da divljaju i stiču poene na tlu sasvim izglednog nezadovoljstva pučanstva. Demagogija i jeste najjače radikalsko oružje.

S druge strane, kako su to već primetili analitičari, pre svih Đorđe Vukadinović i Stojan Cerović, Radikali su najniže padali upravo u trenucima kada su bili pripuštani vlasti. Iako sastavni deo vladanja, demagogija je njegov tek jedan, i to jako opasan segment. Radikali, međutim, osim demagogije nikada ništa nisu ni imali da ponude. Svoju zloćudnu nesposobnost da išta učine u stvarnosti koja nije stvarnost njihovog govora (osim, dabome, da prave štetu), Radikali su ubedljivo pokazali kada bi postajali najboljji Miloševićevi opozicionari. Učinak štete koju su činili može se meriti sa omanjim uraganom (ulogu istinski velikog rušitelja Milošević nije hteo nikome da prepusti). Iako je i sam Milošević iskusio koliko je opasno Radikale pripuštati u svoju blizinu (sećamo se one Koraksove karikature u kojoj zeleno čudovište sa glavom neobično nalik glavi Prvog Radikala, a sada haškog pritvorenika, divlja unaokolo nakon što ga je lik vrlo sličan dugogodišnjem Prvom Građaninu Srbije i haškom kapitalcu pustio s lanca), ne vidi se jasno drugi način na koji bi se Radikali, uprkos svoj strepnji koju takva mogućnost nudi, učinili bezopasnima. U njihovu pacifikaciju teško je poverovati, a svaki nasilni pokušaj da se marginalizuju – ukidanje stranke, recimo – samo bi isprovocirao još gušći radikalizam. Upravo je uključivanje Radikala u aktivan politički život antioksidans kojim se slobodni radikali ponovo vezuju za kiseonik, dakle za zdravu supstanciju, premda bez ikakve garancije da će zdravo tkivo takvim i ostati. (O štetnom učinku dejstva slobodnih radikala ubedljivo svedoči i Miloševićeva strategija korišćenja kosovskih Albanaca za stvaranje situacije opsednutog grada. Naime, umesto da ih po svaku cenu uvuče u politički život Srbije i tako veže za materiju koja ne pravi štetu, on ih je po svaku cenu držao izvan tog života upravo da se ne bi vezali ni za koga, da bi ostali slobodni, radosni da prave štetu. Milošević je savršeno dobro shvatao kakve mu prednosti donosi divljanje slobodnih, razobručenih radikala u vidu albanskih nacionalnih (i nacionalističkih) pretenzija: albanski mu je slobodni radikalizam služio kao izgovor i povod za stvaranje srpskog slobodnog radikalizma. U tom pogledu srpski su se i albanski nacionalizam savršeno slagali i nadopunjavali na jednom istom zadatku: razaranje društvenog tkiva zarad opstanka na vlasti.

Dakle, vlada koju bi činili, recimo, Radikali i DSS, na vlasti bi opstala između četiri i osam meseci, nakon čega se nikada više u političkom životu Srbije ne bi čulo ni za DSS ni za Radikale, što bi svakako bila najveća korist takve koalicije. Sub speciae eternitatis DSS bi stala uz bok majoru Gavriloviću, a Radikali bi se rasuli da se više nikada ne povrate (ukoliko ih, dabome, neki novi spoj đinđićevske energije i koštuničinske nesposobnosti ne bi nanovo oživeo). No DSS nipošto nije spremna da tako radosno izvrši samoubistvo: DSS čak i kada umire radi to polako, dosadno i neodlučno (što joj, istini za volju, nije zameriti). S druge strane teško je poverovati da bi Radikali bili toliko mudri da odole sirenskom zovu vlasti, odnosno ponudi da oforme vladu sa DSS, ili već bilo kim ko bi im takvu mogućnost predočio, nakon čega bi dobili novu istorijsku šansu da Zemun ponovo preplave kioscima.

Zbog svega ovoga, sasvim je izgledno da na parlamentarnim izborima posle onih od 28. decembra 2003, za koje sigurno neće biti potrebno čekati četiri godine, Radikali najzad toliko ojačaju da, možda tek uz neznatnu pomoć neke od manjih stranaka, oforme vladu. Tada nam u pomoć (kao antioksidans) može priskočiti samo Bog, u poslednje vreme nešto nepoverljiv prema Srbima (ni on više nije naivan), odnosno međunarodna zajednica, ukoliko oceni da bi srpski sengrup mogao ponovo da postane crna rupa antimaterije.

 

(autor je filozof i prevodilac iz Beograda, član uredništva NSPM i Trećeg programa Radio Beograda)

 
     
     
 
Copyright by NSPM