Vladimir Milutinovic
U
cemu je tajna radikalskog uspeha?
Sve nase stranke imaju fiksaciju na
pojedine segmente stvarnosti i politike, i sve imaju mane. Radikali
su po mnogo cemu specificni, i iako vaze kao neomiljeni medju
analiticarima nase politike, njihove mane i osobine se najcesce
podrazumevaju, kao i razlozi zbog cega je neko protiv.
Vecu enigmu predstavlja pitanje zasto je neko "za",
a posebno svetlo na ovo pitanje baca
njihov relativni napredak u poslednje tri godine. Zasto radikali
uvek imaju glasace u broju koji varira od
200.000 do nesto preko miliona i koje su osobine njihove politike?
1.) Kad sam pre vise godina pokusao da odredim
sta je to sto izdvaja pojedine stranke, radikali su za mene bili
u elementu fizike. Oni su se uvek trudili da podsete na
to da politicari mogu da zauzmu pored prostora reci i fizicki
prostor. Podrska ratu, granice, preseljenja, cupanja mikrofona,
potezanja pistolja, iznosenje sa sednica i povremene tuce su znak za ovo. Kao sto je DSS
stranka koju interesuje prostor i tema prava i demokratije, i
za sad pokazuje samo rezultate na tom
polju, prostor fizike je stvar SRS-a.
2.) Druga vazna osobina je potpuna predanost
"etici dobre volje" i odsustvo "etike odgovornosti".
Radikali ne odustaju od ideje "Velike
Srbije", iako su u njenom ostvarivanju do sada zakazali.
Jos bolji primer je obecanje da strani vojnici nece krociti na
tle Kosova i Metohije. Radikali su cak obecali da ce
napustiti Vladu ako se to dogodi, zato jer je bilo vidljivo da
je to i njihova odgovornost i da je ucesce u vlasti u tom momentu
preveliko da bi se odgovornost mogla poricati. Epilog - izlazak
i vracanje u Vladu posle nekoliko dana
kao da se nista nije desilo. A, sta se i desilo? Oni su jos uvek protiv tih vojnika, odgovornosti za njihov dolazak
na ovaj nacin nema.
3.) Relativizacija vrednosti istine i drugih
"univerzalnih" vrednosti je takodje karakteristicna
za radikale. Secam se da je u okviru jednog intervjua Seselj objasnio
kako ce radikali voditi politiku primanja na institute tako da ce
biti primani clanovi SRS-a. Obrazlozenje je bilo: kako to drugacije
treba proceniti vrednost necijeg rada ako ne tako da vecina naroda
slazuci se sa politikom pobednicke stranke vrednuje i odobrava neciji
rad. Radikali imaju i maksimu da se ponasaju prema drugima onako
kako se ovi ponasaju prema njima. Tako oznake
"crvena vestica" "najveci kriminalac" ne treba
da imaju istinitosnu vrednost, nego samo pragmaticnu vrednost
u politickoj borbi.
4.) Povezano sa prethodnom tackom, radikali nikad
nisu imali problema sa tim da kao stranka
predstavljaju nesto partikularno. Zbog toga
nikad nisu bojkotovali izbore zbog toga sto su neka pretpostavljena
osnovna pravila prekrsena. Vrednost demokratije, prelazak
iz autoritarnog u demokratsko drustvo, nije bila tema kojom su
se radikali bavili, ali su jasno shvatili
da postoji visestranacje i da je to za njihove svrhe dovoljno.
Konsenzusa sa "izdajnicima, spijunima, itd." ionako nije moglo
biti. Ova osobina ih je oslobodila mnogih dilema
koje su mucile i delile tadasnju opoziciju. Takodje, u
SRS-u nikad nije bilo nesuglasica, konferencije za stampu su sasvim
adekvatno pocinjale sa "MI, srpski radikali".
5.) Predani maksimalnim ciljevima i obecanjima,
radikali su se uvek trudili da glasace za sebe
vezu jasnim porukama koje imaju neku licnu vrednost za pojedinca,
najcesce vezano za njegove zelje koje se jednokratno mogu zadovoljiti
ili osecanja koja traze samo potvrdu. Jeftina ponuda placeva,
legalizacija bespravne gradnje, privremeni objekti resavali su
necije probleme nezavisno od sire privredne
i drustvene situacije. Izjave tipa "mrzim
Hrvate", "hleb ce biti tri dinara", treba da posluze
ovom cilju. Glasac radikala, barem sto se
njih samih tice, treba da ima licni razlog zbog
kojeg glasa.
6.) Najzad, kako je Zapad, u toku ratova na
prostoru druge Jugoslavije, pokazivao pristrasnost, i kako je
bilo ocigledno da su politicki protivnici miljenici Zapada, radikali
su na nepoverenju prema Zapadu izgradili svoju spoljnu politiku.
Buduci radikalni, to nepoverenje su utvrdili predlaganjem saveza
sa Rusijom, psovanjem zapadnih zvanicnika
i svesrdnim pravljenjem sto veceg jaza izmedju Srbije i Zapada.
Danas je situacija takva, da bi upravo po ovoj "ratnoj"
logici radikala pritisak na Srbiju od
strane Zapada bio srazmeran uticaju radikala u nasoj politici.
A taj pritisak je i u startu imao taj motiv,
Srbi su potiskivani kao deklarisani saveznici Rusije, prema kojima
se tako treba i ponasati.
Mislim da se medju ovim tackama krije mogucnost
radikala da istrajavaju na politickoj sceni. Ali u njima su i
mane radikala. Na njima se zasad ne vidi da razmisljaju o svojim
greskama ili ih, ne daj boze, priznaju. Kao sto sam gore rekao,
to za njihov ukus ne bi bilo dovoljno pragmaticno. Zasad se ova
strategija u Srbiji pokazuje kao ispravna.
Autor je filozof iz Beograda i urednik elektronskog
izdanja NSPM