Home
Komentari
Debate
Hronika
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Parlamentarni izbori

   

Vladimir Milutinovic

U cemu je tajna radikalskog uspeha?

Sve nase stranke imaju fiksaciju na pojedine segmente stvarnosti i politike, i sve imaju mane. Radikali su po mnogo cemu specificni, i iako vaze kao neomiljeni medju analiticarima nase politike, njihove mane i osobine se najcesce podrazumevaju, kao i razlozi zbog cega je neko protiv. Vecu enigmu predstavlja pitanje zasto je neko "za", a posebno svetlo na ovo pitanje baca njihov relativni napredak u poslednje tri godine. Zasto radikali uvek imaju glasace u broju koji varira od 200.000 do nesto preko miliona i koje su osobine njihove politike?

1.) Kad sam pre vise godina pokusao da odredim sta je to sto izdvaja pojedine stranke, radikali su za mene bili u elementu fizike. Oni su se uvek trudili da podsete na to da politicari mogu da zauzmu pored prostora reci i fizicki prostor. Podrska ratu, granice, preseljenja, cupanja mikrofona, potezanja pistolja, iznosenje sa sednica i povremene tuce su znak za ovo. Kao sto je DSS stranka koju interesuje prostor i tema prava i demokratije, i za sad pokazuje samo rezultate na tom polju, prostor fizike je stvar SRS-a.

2.) Druga vazna osobina je potpuna predanost "etici dobre volje" i odsustvo "etike odgovornosti". Radikali ne odustaju od ideje "Velike Srbije", iako su u njenom ostvarivanju do sada zakazali. Jos bolji primer je obecanje da strani vojnici nece krociti na tle Kosova i Metohije. Radikali su cak obecali da ce napustiti Vladu ako se to dogodi, zato jer je bilo vidljivo da je to i njihova odgovornost i da je ucesce u vlasti u tom momentu preveliko da bi se odgovornost mogla poricati. Epilog - izlazak i vracanje u Vladu posle nekoliko dana kao da se nista nije desilo. A, sta se i desilo? Oni su jos uvek protiv tih vojnika, odgovornosti za njihov dolazak na ovaj nacin nema.

3.) Relativizacija vrednosti istine i drugih "univerzalnih" vrednosti je takodje karakteristicna za radikale. Secam se da je u okviru jednog intervjua Seselj objasnio kako ce radikali voditi politiku primanja na institute tako da ce biti primani clanovi SRS-a. Obrazlozenje je bilo: kako to drugacije treba proceniti vrednost necijeg rada ako ne tako da vecina naroda slazuci se sa politikom pobednicke stranke vrednuje i odobrava neciji rad. Radikali imaju i maksimu da se ponasaju prema drugima onako kako se ovi ponasaju prema njima. Tako oznake "crvena vestica" "najveci kriminalac" ne treba da imaju istinitosnu vrednost, nego samo pragmaticnu vrednost u politickoj borbi.

4.) Povezano sa prethodnom tackom, radikali nikad nisu imali problema sa tim da kao stranka predstavljaju nesto partikularno. Zbog toga nikad nisu bojkotovali izbore zbog toga sto su neka pretpostavljena osnovna pravila prekrsena. Vrednost demokratije, prelazak iz autoritarnog u demokratsko drustvo, nije bila tema kojom su se radikali bavili, ali su jasno shvatili da postoji visestranacje i da je to za njihove svrhe dovoljno. Konsenzusa sa "izdajnicima, spijunima, itd." ionako nije moglo biti. Ova osobina ih je oslobodila mnogih dilema koje su mucile i delile tadasnju opoziciju. Takodje, u SRS-u nikad nije bilo nesuglasica, konferencije za stampu su sasvim adekvatno pocinjale sa "MI, srpski radikali".

5.) Predani maksimalnim ciljevima i obecanjima, radikali su se uvek trudili da glasace za sebe vezu jasnim porukama koje imaju neku licnu vrednost za pojedinca, najcesce vezano za njegove zelje koje se jednokratno mogu zadovoljiti ili osecanja koja traze samo potvrdu. Jeftina ponuda placeva, legalizacija bespravne gradnje, privremeni objekti resavali su necije probleme nezavisno od sire privredne i drustvene situacije. Izjave tipa "mrzim Hrvate", "hleb ce biti tri dinara", treba da posluze ovom cilju. Glasac radikala, barem sto se  njih samih tice, treba da ima licni razlog zbog kojeg glasa.

6.) Najzad, kako je Zapad, u toku ratova na prostoru druge Jugoslavije, pokazivao pristrasnost, i kako je bilo ocigledno da su politicki protivnici miljenici Zapada, radikali su na nepoverenju prema Zapadu izgradili svoju spoljnu politiku. Buduci radikalni, to nepoverenje su utvrdili predlaganjem saveza sa Rusijom, psovanjem zapadnih zvanicnika i svesrdnim pravljenjem sto veceg jaza izmedju Srbije i Zapada. Danas je situacija takva, da bi upravo po ovoj "ratnoj" logici radikala pritisak na Srbiju od strane Zapada bio srazmeran uticaju radikala u nasoj politici. A taj pritisak je i u startu imao taj motiv, Srbi su potiskivani kao deklarisani saveznici Rusije, prema kojima se tako treba i ponasati.

Mislim da se medju ovim tackama krije mogucnost radikala da istrajavaju na politickoj sceni. Ali u njima su i mane radikala. Na njima se zasad ne vidi da razmisljaju o svojim greskama ili ih, ne daj boze, priznaju. Kao sto sam gore rekao, to za njihov ukus ne bi bilo dovoljno pragmaticno. Zasad se ova strategija u Srbiji pokazuje kao ispravna.

Autor je filozof iz Beograda i urednik elektronskog izdanja NSPM

 
     
     
 
Copyright by NSPM